Piše: Iva Stilinović Grahovac
Fotografije: Tomislav Marić
…
Prvak Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Livio Badurina (58) posjeduje sposobnost prenošenja snažnih poruka kroz umjetnički jezik i kazališni svijet, a da pritom zadržava autentičnost i dubinu u svakom projektu koji radi.
Svestrani i multitalentirani kazališni umjetnik bogate karijere koja se proteže kroz različite aspekte umjetnosti, od glume, scenskog pokreta, fotografije, multimedije, mode… kombinacijama mimike i pokreta s verbalnim izražavanjem, stvara izvedbe koje nose snažan emocionalni i intelektualni naboj. I ne misli stati…
Bi li se moglo reći da je vaša karijera započela 80-ih ulogom u Dundi Maroju na Dubrovačkim ljetnim igrama? Što je tada za vas značila ta uloga?
Iako nisam sklon digresijama moram spomenuti što je tome prethodilo. U kazališnoj sezoni 1988./89. kao student treće godine ADU, u riječkom HNK-u odigrao sam tri velike i tada vrlo zapažene uloge. Bila je to uloga Muhle u Matišićevoj “Legendi o svetom Muhli” u režiji Marina Carića, zatim Hlestakova u Gogoljevom „Revizoru” u režiji Vite Taufera kao i Profesora u Ionescovoj “Instrukciji” u režiji Joška Juvančića.
Tada mi se učinilo kao da jedna uloga otvara vrata drugoj i vrlo brzo vrata su se počela otvarati i u različitim žanrovskim i redateljsko estetskim smjerovima. Za sam kraj moje prve kazališne sezone odigrao sam na Dubrovačkim ljetnim igrama i Mara u mjuziklu „Dundo Maroje” u režiji Vlade Štefančića.
Naravno, ne moram ni spominjati koliko su te uloge obilježile moju vidljivost u glumištu, ali ono što mi je tada odzvanjalo u glavi bila su pitanja o traženju vlastitog glumačko-izvođačkog senzibiliteta kojeg i danas pokušavam održavati funkcionalnim. Vrlo brzo mi je postalo jasno da svijet kazališta u sebi nosi još stotine nevidljivih razina koje te ili oblikuju i osnaže ili te učine anksioznim.
Postoje i kazališne nevidljive razine koje te mogu odvesti u zonu nadrealnog. Kad sam na Gundulićevoj poljani 1989. igrao Mara nisam ni u najluđim snovima mogao pretpostaviti da ću se nakon gotovo dvadesetak godina na toj istoj Gundulićevoj poljani ponovno zateći u Dundi Maroju, ovaj put u režiji Ozrena Prohića, ali u ulozi – Laure. Isto mjesto, ista komedija, isti ljubavni odnos, ali iz ženske perspektive.
Kako je izgledao vaš put suradnje s preminulim slovenskim redateljem Tomažom Pandurom u čijim ste predstavama upravo vi bili „zaštitni znak”, nosili sve glavne uloge i za koga je sam Pandur rekao da ne može zamisliti svoje predstave bez vas?
Tomaž Pandur imao je nevjerojatnu kreativnu energiju kojom je stvarao svoje kazališne svjetove čak i u okolnostima kada je to izgledalo nemoguće. Njegovo kazalište snova danas boravi u sjećanjima onih koji su te svjetove prepoznali kao svoje.
Sjećam se ulaska u gledalište riječkog HNK-a kada je gostovala Pandurova “Šeherezada” i moje potpune očaranosti predstavom. Kad se danas sjetim tog uzbuđenja, usudio bih se reći da se u tom trenutku na podsvjesnoj razini dogodilo prepoznavanje moje bliske budućnosti koja se zahvaljujući kazališnim kvantnim nitima vrlo brzo i ostvarila.
Igrao sam u 15 njegovih predstava, a posljednje tri koje je realizirao u zagrebačkom HNK-u – „Rat i mir”, „Medeja” i „Michelangelo” – ostaju mi u neizbrisivom sjećanju upravo zbog neiscrpne kreativnosti kao i lakoće komunikacije i razumijevanja na relaciji redatelj – izvođač.
Koliko vas je obilježilo mariborsko iskustvo, rad u Mariboru, boravak, ljudi…?
Obilježilo me itekako; u 25. godini našao sam se u drugom gradu i državi gdje moraš savladati jezik i gdje se moraš nositi sa zahtjevnim projektima koji od tebe traže maksimum. Drama Slovenskog narodnog gledališča (SNG) pod vodstvom Pandura za mene je bila još jedna akademija nakon upravo završene akademije.
Produkcija, organizacija, kao i uvjeti i mogućnosti rada na projektima, bili su na visokoj profesionalnoj razini i tu profesionalnost, a zapravo posvećenost, mogao si osjetiti čim si zakoračio u teatar.
Stoga i ne čudi što je svaka Pandurova predstava nastajala u koprodukcijama sa prestižnim europskim festivalima koja su uključivala i gostovanja diljem Europe i Latinske Amerike, a predstave Faust, Hamlet, Carmen, triptih La Divina Commedia, Ruska misija i Babylon ostale su upisane na kazališnoj mapi svijeta, ali i u dokumentarnim zapisima austrijskog ORF-a i kanala Arte.
Koliko su mi značile te mariborske godine i koliko sam tih šest godina živio u predanosti jednoj profesiji, govori i činjenica kako na zgradi gdje sam stanovao, Gregorčičeva 33b, još i danas stoji grafit dužine 10 metara – Livio volim te.
Autoricu ili autora tog grafita nikad nisam upoznao…
Svojedobno ste postali najmlađi prvak Drame HNK-a u Zagrebu. Što vam je tada značila ta titula i što vam danas znači?
Pozornica, između ostalog, zna biti i jedno vrlo okrutno mjesto. Na vama se vidi apsolutno sve. Koliko ste duboko savladali „partituru” koju morate odigrati, je li vam koncept režije odbojan ili u njemu uživate, jeste li skloni suigri ili soliranju, je li bez obzira na sve – zbog vlastite nesigurnosti – vi pičite po svom iako se to ne uklapa u okvir koji je zadan…
Svi ti parametri, a ima ih još (da ih sada sve ne nabrajam), podosta utječu na to je li vam netko više ili manje uvjerljiv, zanimljiv ili magičan. Sve te nevidljivo-vidljive razine godinama se usavršavaju i nadograđuju.
E sad… Pa svakog čovjeka veseli ako netko primijeti da je od sebe nešto napravio i da je u tome što radi ok. A titula? Ona ti između ostalog daje nešto viši koeficijent na plaći…
Kako biste opisali svoj glumački senzibilitet?
Glumački senzibilitet reflektira se u izboru projekata koje odabireš. Osim kvalitetnog sadržaja oduvijek me zanimala i forma u kojoj će određeni sadržaj biti artikuliran i koliko će kao takav biti prožet suvremenošću. Različite redateljske osobnosti zajedno sa svojim autorskim ekipama s vremenom su u meni izgradile scenski ukus i iznova mi otvarale nove prostore imaginacije, kao i alate s kojima sam osvještavao svoju izvedbenost.
Tomaž Pandur, Paolo Magelli, Janusz Kica, Krzysztof Warlikovski, Ivica Buljan, Saša Božić, Ksenija Zec, Pascal Rambert, Sergej Pristaš, Marina Petković, Tomislav Šoban i Matija Ferlin – redatelji su bez kojih bi moj sanduk s glumačkim alatima bio poprilično siromašan.
Odajete dojam da ne pristajete olako na uloge, što kazališne, filmske ili pak one u serijama? Kako ih birate? Kako prihvaćate i/ili odbijate?
To je samo dojam koji možda ostavljam; nekad jako dobro razmislim, a nekad odmah kažem – „Može, super”.
Zna se dogoditi da zbog manjka termina odnosno vremena jednostavno nisam u prilici ući u neki projekt, jer ako ulazim onda nastojim biti 100 posto slobodan i prisutan.
Kako se rodila vaša ljubav prema fotografiji? Koga najčešće fotografirate i imate li razdoblje ili određenu fotografiju za koju ste posebno vezani?
Zanimanje za fotografiju i video dogodilo se spontano. Negdje početkom dvijetisućitih sjedio sam na nekoj probi i u jednom sam trenutku shvatio kako se stalno nalazim u fotogeničnim situacijama i kako sam stalno okružen fotogeničnim kolegicama i kolegama.
Nedugo zatim prisjetio sam se slogana iz Srnecove kampanje iz pedesetih koju je radio za Efku, a glasio je – „Zaustavite vrijeme… snimajte!” Taj slogan bio mi je ujedno i motivacija da se upustim u nešto meni sasvim novo.
Napravio sam gomilu materijala i polako sam ga počeo montirati i slagati u male cjeline s mišlju da bi sav taj materijal nakon određenog protoka vremena mogao biti zanimljiv široj javnosti, a naziv tog serijala kratkih videa „Dnevnik jednog glumca” stvorio se iznenada i učinio mi se točan.
Primili ste zaista mnogo nagrada za vaš rad. Koja je ta koja ima specijalno mjesto u vašem srcu i na vašoj polici? I zašto?
Nagrade ne izlažem u stanu kao trofeje. Bilo ih je lijepo primiti, znam gdje su spremljene i to je sasvim dovoljno.
Prošle godine višestruko nagrađivana predstava „Zbilja” zagrebačkog HNK-a polučila je velik uspjeh, bila je odlično prihvaćena i od publike i od kritike. Predstavu ste stvarali zajedno s redateljem Tomislavom Šobanom i kolegicom Ninom Violić. Koliko vam je bitna sloboda u stvaranju predstave?
Pod slobodom u kontekstu rada na predstavi „Zbilja” podrazumijevam dvije stvari.
Vrijeme koje nam je omogućeno za nastajanje predstave i povjerenje tadašnje ravnateljice Drame Nenni Delmestre koja je objeručke prihvatila prvu kazališnu režiju Tomislava Šobana, kao i odabir teme odnosno naslova.
Tomislav, Nina i ja, kao i cijela autorska ekipa, upustili smo se bez kočnica u taj izazov iako na samom početku rada nismo mogli ni zamisliti gdje će nas to istraživanje odvesti.
Istraživanjem preko gomile improvizacija i svim onim što jedan kreativan proces sadrži, nastala je predstava koja zbog svoje specifične strukturiranosti gotovo neprimjetno balansira između apstraktnog i konkretnog vješto propitujući zbilju koju živimo.
Igrati ulogu s tekstom ili bez teksta, govor tijela ili samo govor? Što vam je uzbudljivije, draže?
I jedno i drugo mi je uzbudljivo s tim da neverbalni teatar u sebi nosi drukčiju vrstu prisutnosti na sceni koja mi se uvijek činila izazovnija i bogatija jer tada tvoj unutarnji krajolik postaje puno veći i precizniji u svojoj usmjerenosti.
Izložba videoinstalacije „Pokusna dvorana/prostor nastajanja i nestajanja” koja je nastala iz serijala „Dnevnik jednog glumca”, u studenom je gostovala u Puli. Posjetitelji kroz videouratke mogu dobiti dojam procesa nastajanja jedne predstave.
Je li glumcu bitnije da publika spozna koliki je trud i rad iza jedne predstave, ili je bitnije gledatelju da vidi s čim se sve susreće autorski tim i ansambl u stvaranju jedne predstave. Ili treba pustiti samo da se čarolija dogodi i da sve izgleda „s lakoćom”?
U tako kratkim formatima nemoguće je obuhvatiti sve etape i razine nastajanja predstave, ali to mi i nije bila namjera. Snimanje sam obavljao iz pozicije sudionika i svjedoka procesa, kako bi što intimnije i uvjerljivije zabilježio neke dragocjene trenutke koji tako brzo promiču i nestaju.
Na poziv Matije Ferlina izložba je bila postavljena u galeriji INK-a, u sklopu manifestacije Noć kazališta. Izloženi video radovi u formi vizualnih eseja bili su u tom kontekstu moja posveta kazalištu. Kazalištu kao prostoru kreacije, nadahnuća i trenutka koji se pogledom prenosi u sjećanje.
Javnost često misli kako je biti umjetnik jedna vrsta privilegije? Kakav je vaš stav?
Moja profesija je moj izbor.
Što je ono što je vas izgradilo kao umjetnika?
Ustrajnost.
Percepcija javnosti prema „javnim” osobama zna biti pogrešna, s obzirom na natpise medija ili društvene mreže. Koji je vaš kanal predstavljanja javnosti?
Moj kanal predstavljanja je kazalište i povremeno film ili dramska serija.
Od mreža koristim Instagram. Isključivo kao platformu na kojoj objavljujem radove iz svog fotovideo dnevnika.
Zanimljivu stvar smo čuli od vas: kako su ljudi žudili za svojih 15 minuta slave i uglavnom su ih i dobili današnjim načinom života. A ubuduće će vjerojatno moliti za 15 minuta anonimnosti. Zastrašujuća je naša realnost, čini li vam se?
Živimo u vremenu velikih transformacija kako na globalnoj tako i na osobnoj razini. Taj trenutno nabrijani svijet brzine svega, svijet u kojem je sve postalo mega, gala, premium i extra, a tome svjedočimo svakodnevno, ide prema svom uništenju. Da, na prvu zvuči doista zastrašujuće. A možda i nije. Možda je to samo ciklus koji se nekad davno već dogodio i koji nas je doveo do iste pozicije u kojoj se, eto, nalazimo danas.
