Piše: Ante Peričić Fotograf: Tomislav Marić
Snježana Abramović Milković desetljećima je jedna od najvažnijih ličnosti hrvatske kulturne scene. Njezina višedesetljetna karijera obilježena je plesom, koreografiranjem, produkcijom i režijom, dok je posljednjih godina ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, jednog od naših najvažnijih teatara.
Usponi, padovi, uspomene i naučene lekcije – svega bi se našlo u karijernom dosjeu naše sugovornice, ali sve se navedeno krije pod zajedničkim nazivnikom, pod ljubavlju prema svemu onome što kazalište jest.
Snježana Abramović Milković, koja je i osnivačica te izbornica Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, usred je svog trećeg mandata na čelu ZKM-a, a za početak razgovora otkrila nam je što kazalište u Teslinoj donosi u ostatku sezone?
– Sezonu smo otvorili s predstavom ”12. NOĆ ili kako hoćete” po motivima Shakespeareovog komada ,,Na tri kralja” u režiji poljskog redatelja Grzegorza Jarzyne i u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama. Jarzyna je, u suradnji s Romanom Pawlowskim, i autor teksta. Potom je publika, u prosincu, imala prilike vidjeti premijernu izvedbu predstave za mlade ,,Euforija”, autorski projekt Ksenije Zec. Uz to, pripremamo autorske projekte mađarskog redatelja Arpada Schillinga i Boruta Šeparovića, a Selma Spahić će režirati ,,Shadow Pandemic”, naš koprodukcijski projekt podržan od Kreativne Europe koji ćemo realizirati s Borštnikovim srečanjem – festivalom iz Maribora i Beogradskim dramskim pozorištem.
Od početka rujna gostovali smo u Pragu, Skoplju i Beogradu, a planiramo još međunarodnih gostovanja… To su, eto, novosti, ima dosta planova i posla koji nas vesele, a uz to na repertoaru imamo četrnaest odličnih predstava – od ,,Črne mati zemle”, ,,Eichmanna u Jeruzalemu”, ,,Ja sam ona koja nisam”, ,,Dobro je dok umiremo po redu”, pa do ,,Braće Karamazovih, ,,Višnjika” i ,,Mog muža” – govori nam Abramović Milković, dodajući kako se ZKM, u ovoj sezoni, odlučio vratiti autorskom teatru i jakim redateljskim osobnostima i rukopisima:
– Autorski projekti izlaze iz sigurne zone dramskog teksta, ali takav rizik daje šansu novim autorskim estetikama. Izbor autora i redatelja koji se jasno bave aktualnim društvenim temama dio je našeg koncepta koji kazalište nastoji promišljati kao mjesto propitivanja i progovaranja o našoj stvarnosti i aktualnostima – o sve većoj socijalnoj podijeljenosti u društvu, dužničkom ropstvu u kojem živi većina građana, o korupciji, o nužnoj potrebi da razvijemo građansku svijest i naučimo preuzeti odgovornost, o traumama prošlosti koje sporo rješavamo – kaže.
ZKM je nedavno u ansambl primio i nove članove – Tomu Medvešeka i Ivu Kraljević – a na to pomlađivanje ansambla ravnateljica gleda kao na potpuno prirodan proces te naglašava kako je divno vidjeti nove i nadarene glumce koji su postali dijelom ZKM-ove obitelji.
– Glumački ansambl treba imati predstavnike svih generacija jer nisu tekstovi pisani isključivo za mlade. U svakom slučaju, baš je krasno promatrati motivirane mlade ljude koji donose novu energiju u kolektiv, a opet s puno skromnosti uče od starijih kolega – reći će nam.
Pitamo je nadalje što misli, općenito govoreći, o stalnim ansamblima odnosno o njihovoj budućnosti.
– Nisam sigurna da će se model stalnih ansambala napustiti i da će se hrvatska kazališta organizirati po talijanskom, španjolskom ili modelu kakav vlada u većini francuskih kazališta, kada se glumci okupljaju oko projekta odnosno pojedine predstave. Izvjesno je tek da svaki model nosi svoje prednosti i mane. Mislim da je kod nas veći problem neusklađenost obrazovnog sustava s realnim potrebama za glumačkim kadrom; prevelik je broj glumačkih akademija za produkcijske mogućnosti institucija, ali i nezavisne scene. Žao mi je kada diplomirani glumac ili glumica na kraju moraju preživljavati radeći kao konobari…
Za našu je sugovornicu protekli listopad bio jedan od najtežih do sada. Premda je njeno kazalište istodobno slavilo svoj 75. rođendan, Snježana Abramović Milković ostala je bez majke. Kako se čovjek miri s takvim velikim gubicima i je li se moguće radovati na profesionalnom planu ako nam se na privatnom svijet raspada?
– Svi imamo u životu teška razdoblja, a najteži su upravo odlasci najmilijih. I koliko god smo svjesni da bolest i godine nose neminovnost prolaznosti, toliko nismo spremni to i prihvatiti. To je vrijeme preslagivanja osobnih uspomena, vezanosti, i suočavanja s osobnom prolaznošću. Privatni plan, sasvim prirodno, puno je jači jer je dio našeg postojanja, ali upravo uspjesi na profesionalnom planu, neke dobre predstave, gostovanja i koprodukcije pomažu mi osjećati se ispunjeno. Naime, razlog zašto se dugo godina bavim izvedbenim umjetnostima upravo je taj što se mogu baviti vlastitim emotivnim stanjima, strahovima, ljubavima, sretnim trenucima i smislom i to na najljepši mogući način – kroz kreaciju na sceni.
Abramović Milković osnovnu je školu završila u Šibeniku, a gimnaziju i fakultet u Zagrebu. Djetinjstva se sjeća kroz mirise mediteranskih biljaka, dugotrajne vožnje biciklom i rane rascvjetale bademe. Bili su, kaže, stalno vani, a zimi uglavnom čitali.
– Obožavala sam knjižicu ,,Juraj Šižgorić”; počela bih čitati knjigu već na putu prema doma – toliko sam bila nestrpljiva. Ne treba uspoređivati vremena makar to sve generacije rade, no ja ne želim upasti u tu klopku. Upravo je najbolji trenutak onaj u kojem jesmo, samo se nadam da nećemo potpuno devastirati zemlju koju ostavljamo budućim generacijama jer na dobrom smo putu da se to dogodi – upozorava rođena Šibenčanka koja ZKM postojano vodi po festivalima i po gostovanjima, pa su se tako nedavno vratili iz Skoplja gdje su na MOT festivalu gostovali s ,,Braćom Karamazovima” te iz Beograda gdje su u BDP-u igrali ,,Eichmanna u Jeruzalemu”.
– ZKM je i prije bio čest gost na susjednim i drugim inozemnim pozornicama, a tijekom mog mandata gostovali smo u Sloveniji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Izraelu, Rumunjskoj, Litvi, Italiji, Češkoj, Slovačkoj i Rusiji. Najljepše, i najteže, je gostovati na festivalima kada nas gleda festivalska publika koja je informirana i prati kazalište. U svakom mjestu publika diše drukčije i to je zanimljivo promatrati – smisao za humor je drukčiji, pa se u pojedinim zemljama gledatelji smiju na različite scenske situacije. Za pojedine predstave koje su teže prihvaćene kod redovite publike, često znam reći da su to festivalske predstave te to obično bude tako jer se festivali najčešće i bave nekim novim trendovima – tumači nam.
Ravnateljicu ZKM-a nerijetko se može vidjeti na opernim i baletnim produkcijama, pa smo je upitali što joj se posljednje iz tih umjetnosti svidjelo?
– Zadnje sam u zagrebačkom HNK-u gledala operu ,,Rigoletto” i balet ,,Hamlet”. Nisam baš redovita, voljela bih više toga pogledati, iako nastojim stići što više. Bila sam oduševljena Ljubomirom Puškarićem u ulozi Rigoletta, napravio je baš svjetsku ulogu. Dramske produkcije ipak najviše pratim, kao i suvremeni ples. Preporučila bih tako ,,Gran Bolero” Jesúsa Rubie Gamoa u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla i ljubljanskog En Knapa. Predstava uvuče gledatelja u hipnotičku ritualnost – kaže Snježana Abramović Milković te dodaje kako jako voli eksterijere kao kazališne prostore iako su oni tehnički zahtjevniji, ali daju dodatnu magičnost predstavama, pogotovo u povijesnom, arhitektonskom okruženju poput renesansnog trga, kaštela i lože u istarskom Svetvinčentu koji svako ljeto postaje pozornica međunarodnog Festivala plesa i neverbalnog kazališta.
Puno je, svjedoči, teatara s kojima bi voljela surađivati, ali u najljepšem joj sjećanju ostaju ona kazališta u kojima je publika sjajno reagirala na neku predstavu jer prostor, koliko god on privlačan bio, bez publike, zadovoljne publike, nije izazov.
Kad smo već kod izazova, najizazovniji trenutak na čelu ZKM-a bio joj je kada je Grad Zagreb odlučio da se prostor Zagrebačkog plesnog centra (ZPC) u Ilici preda na korištenje ZKM-u.
– Neko se vrijeme tražila adekvatna javna ustanova uz koju bi se „pripojio” ZPC. Mislim da je razlog zašto je izbor pao na ZKM taj što je suvremeni ples u ZKM-u zastupljen preko dva desetljeća. Ja se nisam slagala s tom odlukom i dandanas mislim da ZPC treba biti osnovan kao zasebna gradska ustanova posvećena plesu. Uz to, ZPC nema dovoljno veliku scenu za veće ansambl predstave te bi bilo sjajno kada bi Hrvatska napokon dobila i nacionalni plesni centar, s obzirom na dugogodišnju tradiciju suvremenog plesa u našoj zemlji. Prevladala sam tu situaciju tako da su se plesnoj sceni osigurali maksimalno povoljni uvjeti za rad, koliko god je to moguće s obzirom na organizacijsko-financijski kapacitet koji imamo. Nadam se da će se u skoroj budućnosti i dogoditi odvajanje ZPC-a, što ovisi o gradskoj kulturnoj politici – veli.
Kazalište, s druge strane, pamti samo po lijepim stvarima, a najmoćnija su joj iskustva susreti s iznimno talentiranim redateljima, koreografima i fantastičnim predstavama. U njenoj višedesetljetnoj karijeri bilo je i puno bizarnosti i opasnih situacija, a ona koja je zauzela prvo mjesto u toj kategoriji dogodila se u veljači 1992., u jeku Domovinskog rata, kada je sudjelovala u prvoj ratnoj premijeri tada razrušenog HNK-a u Osijeku.
– Sanja Ivić režirala je Beckettove ,,Korake”, a Ksenija Zec je radila scenski pokret. Tijekom izvedbe je počelo bombardiranje, granate su padale sve bliže, ali nitko od nas, a bila je riječ o ženskoj podjeli, nije napustio scenu; jednostavno nismo željele samoinicijativno otići sa scene. To se zove kazališni dril! Potom je na scenu izašao tadašnji intendant Zvonimir Ivković i službeno prekinuo predstavu – prisjeća se.
Tvrdi da na nju i dandanas veliki utjecaj ima ples: ostavio je traga na njezinu disciplinu, ali i na poimanje umjetničke slobode te sam emocionalni izraz.
– Plesači u svojoj karijeri imaju veći broj proba nego predstava, pa su svaki dan u dvorani, imali predstavu ili ne. S jedne strane tu je, dakle, stečena disciplina, a s druge strane razvijeni otpor prema formi i konvencijama. Zanimaju me novi pristupi i preuzimanje umjetničkog rizika; istraživanje novih redateljskih rukopisa, razvila sam sklonost prema autorskom teatru i crossover žanrovima – priznaje nam ZKM-ova ravnateljica, a mi smo tu još nadodali i prolaznost vremena odnosno kratkoću plesačke karijere koje su plesači itekako svjesni. Snježana Abramović Milković samo će kratko reći kako je to jednostavno neminovnost s kojom se valja pomiriti. Ne žali stoga odveć za onim što je prošlo…
– Radim ono što volim i stalno smišljam projekte i mnogobrojne suradnje, a pogotovo me vesele one međunarodne. Ne razmišljam o vremenu, već o projektima i to me drži. Jedino mi je žao što mi nismo društvo sjećanja kad je riječ o izvedbenim umjetnostima; zaboravljamo kultne predstave, dobre redatelje i koreografe jer nemamo medijateku gdje bismo mogli pogledati predstave od prije deset, dvadeset ili trideset godina. To je velika šteta jer bi novim generacijama to dalo uvid u najrazličitije stilove rada.
Od literarnih užitaka preporučuje,,Bjegune” Olge Tokarczuk, a otkrila nam je i kako joj je nedosanjani san imati vlastito kazalište sa svojom trupom i ne ovisiti o javnom financiranju.
– Divila sam se grupama koje su, po šest mjeseci, bile na svjetskoj turneji – to je iskustvo koje sam uvijek priželjkivala.
Za sam kraj razgovora pitamo je što bi, kada bi bila novinarka, upitala redovne posjetitelje ZKM-a:
– Iznenadi li vas ZKM svakom novom predstavom i je li vam svaki dolazak u ZKM novo, posebno iskustvo? – odgovara smiješeći se.
A mi pak vjerujemo da bi svatko tko je bar jedanput kročio u Zagrebačko kazalište mladih na to pitanje dao nedvosmislen, potvrdan odgovor…
