Piše: Gea Vlahović Fotografije: Matej Grgić
Prije nešto više od godinu dana, 1. rujna 2022., Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu dobilo je intendanticu koja dolazi iz svijeta glazbenog kazališta: upravljačku poziciju središnjeg nacionalnog teatra preuzela je Iva Hraste Sočo, sveučilišna profesorica koja iza sebe ima karijeru nagrađivane operne umjetnice i državne dužnosnice s višegodišnjim diplomatskim iskustvom te desetogodišnjim radom u Ministarstvu kulture i medija, gdje je, uz ostale dužnosti, bila pomoćnica ministrice za međunarodnu kulturnu suradnju i razvoj kulture i umjetnosti.
Sve to pomoglo joj je u uvođenju reda u kazalište godinama razdirano podjelama oko upravljačke politike kuće, pa se tako, samo godinu dana kasnije, sa sigurnošću može reći da HNK u Zagrebu funkcionira kao besprijekorno ugođen mehanizam u čijem su središtu tri prvoklasna umjetnička ansambla – Drame, Opere i Baleta.
Dolazak nove intendantice obilježio je i prvu sezonu nakon proglašenog kraja pandemije koronavirusa, u kojoj je HNK u Zagrebu ostvario posjećenost svojih programa od 94 posto te rast pretplatnika na gotovo 5 tisuća, ali i nastavio širiti svoje obzore: uz repertoar temeljen na sinergiji klasičnog i suvremenog te interakciji eminentnih međunarodnih i domaćih umjetnika i ansambala, ali uz davanje prilike mladim nadama, ostvaren je niz posebnih programa i suradnji, dogovorena brojna gostovanja, prošireni su ansambli, a proširen je i model pretplata.
Sve to, zajedno s usmjerenošću HNK u Zagrebu na koprodukcije s europskim i hrvatskim kazalištima, međunarodna gostovanja i aktivno sudjelovanje u europskim asocijacijama kao što su Opera Europa, European Theatre Convention, Fedora, Operavision i drugi, čini savršenu podlogu za jačanje uloge toga teatra kao jedne od najvažnijih domaćih kulturnih institucija, ali i za povećanje vidljivosti središnje hrvatske nacionalne kuće u europskom kazališnom prostoru.
S doktoricom znanosti Ivom Hraste Sočo razgovaramo o uspješnom prevladavanju izazova kroz kontinuiranu usmjerenost na izvrsnost i nastavak duge tradicije HNK-a Zagreb kao središnje i najstarije kazališne institucije u Hrvatskoj, ne zanemarujući pritom njegovo mjesto u suvremenom kontekstu, a tom prilikom, intendantica je otkrila i kada se može očekivati otvaranje druge scene HNK-a u Adžijinoj, ali i najavila obnovu zgrade na Trgu Republike Hrvatske.
Razgovaramo točno godinu dana otkako ste stali na čelo središnjeg hrvatskog nacionalnog teatra. Koje su bile prve i najvažnije odluke koje ste donijeli, a koje su prema vašem mišljenju doista “napravile razliku”?
Prva sezona je doslovno proletjela. Toliko je toga trebalo ustrojiti – od zatekle promjene na čelu računovodstva do javne nabave čije je čelno mjesto bilo prazno, i sličnih procesa koji se izvana ne vide ali su iznimno važni za dobro funkcioniranje ovako velike kazališne institucije. Od puno odluka koje sam donijela, bilo upravljačke ili umjetničke naravi, smatram da je konstantan dijalog sa zaposlenicima – kako s umjetnicima, tako i administracijom i tehnikom – te osluškivanje njihovih potreba i sugestija, rezultiralo radnom atmosferom u kojoj su se ansambli i zaposlenici mogli posvetiti svom poslu.
Čini se da smo uspjeli udaljiti iz kazališta nepotrebne trzavice te smo HNK u Zagrebu vratili u središte isključivo umjetničkog interesa publike i javnosti u cjelini.
Prije vašeg dolaska, u prethodnom je mandatu intendant – odnosno, intendantica – bio sinonim za zagrebački HNK, i obratno. Ne mogu ne primijetiti da se to sad promijenilo…
Drago mi je da ste to primijetili, uistinu sam se trudila da se navedeno promijeni. Od početka svog mandata ističem važnost umjetnika i njihovih dostignuća kao i dugogodišnju povijest HNK u Zagrebu – upravo započinjemo 163. sezonu! – a na intendantu i najbližim suradnicima je da omoguće
djelatnicima kazališta nesmetan rad jer upravo tad njihovi talenti i dostignuća mogu najbolje doći do izražaja.
Duboko sam uvjerena da publiku ne zanima tko je intendant nego kakve su predstave, te tako nastojim obavljati ovu dužnost.
Što je najbitnije za funkcioniranje jedne tako važne kulturne institucije? Je li to vizija, unutarnji ustroj, umjetnički ansambli, repertoar, odnos s publikom?
Zapravo, kad postoji sinergijsko funkcioniranje među faktorima koje ste nabrojili, može se reći kako središnja nacionalna kazališna kuća ispunjava svoju misiju, kako kulturnu tako i društvenu. Osjećamo povećanje interesa za naše programe kroz 94 posto popunjenosti naših programa i predstava, rast od gotovo 5000 pretplatnika, ali i obraćanje sponzora koji žele ostvariti partnerski odnos s kazalištem.
Također, zamjetan broj uglednih institucija i organizacija želi obilježavati svoje obljetnice i organizirati događanja upravo u našem kazalištu, što uvelike doprinosi našem društvenom položaju, ali i vlastitom prihodu.
Naveli ste prilično lijepe brojke posjećenosti i pretplatnika u sezoni 2022./2023. Što nam te brojke govore? Koliko se realno može ići dalje i bolje od toga?
Sretni smo da je publika očigledno prepoznala naš repertoarni smjer i naše sjajne umjetnike koji ga provode. Sva tri umjetnička ansambla iznimno su kapacitirana; od naših glumaca preko zbora i orkestra te opernih solista – kojima se početkom prošle sezone pridružilo i petero novih – do Baleta, koji se nalazi u trenutku smjene generacija kad je dio naših plesača ostvario mogućnost zasluženog odlaska u mirovinu, i mladih plesača koji se pridružuju ansamblu.
Jedan od zadataka u narednom razdoblju nam je, svakako, rad na razvoju publike jer je neophodno privući mlađu publiku u kazalište. Iako sam tijekom prošle sezone bila ugodno iznenađena razmjerno primjetnim brojem mladih na nekim našim repriznim predstavama, i HNK u Zagrebu, kao i većina europskih kazališta, ulaže napore kreirajući i posebne programe i pretplate kako bi mladi dolazili na naše predstave u još većem broju te se publika diversificirala.
S obzirom na broj baletnih umjetnika koji su se javili na audiciju u ožujku, reklo bi se da je Balet HNK-a vrlo konkurentan poslodavac!
Apsolutno! Čak 1200 baletnih umjetnika prijavilo se na baletnu audiciju. To je 1200 snimki koje su ravnatelj Baleta i baletni majstori trebali pogledati s ciljem izbora plesača u uži krug, čija je selekcija tri dana trajala u Zagrebu. Bio je to enormni posao, ali i dokaz da je zagrebački Balet međunarodno zanimljiv.
Mladi plesači prijavljivali su se iz cijelog svijeta – od Europe, Australije i Amerike, pa sve do Azije. Nema dijela svijeta koji nije bio zainteresiran za naš Balet, što ukazuje na velik interes i ugled koji zagrebački Balet uživa. Ono što je nama važno, to je sačuvati hrvatski korpus unutar ansambla, a kada znamo da se na 1200 plesača prijavilo samo šest Hrvata, onda smo svjesni da će to biti itekako izazovno.
Koliko na planove za budućnost može utjecati dugo očekivana druga scena? Što se događa s tim projektom, kada možemo očekivati prve produkcije u Adžijinoj ulici?
Ljudi s ulice ne vide koliki je to posao iza te željezne ograde. Završili smo konstrukcijsku obnovu koja se financirala iz Fonda solidarnosti EU-a, a do kraja godine nastavljaju se radovi za koje smo već potpisali i ugovor. Pred kraj ove ili početkom 2024. godine trebala bi se početi graditi druga scena. Moraju se provesti natječaji, i nadamo se da ćemo u sezoni 2024./25. imati gotovu scenu u Adžijinoj, što će doista biti povijesni trenutak.
Dobit ćemo novu scenu koja će veličinom biti jednaka onoj u velikoj zgradi, samo s manjim gledalištem, te će se tamo moći igrati i predstave, ali i održavati probe.
U planu je i obnova zgrade na Trgu Republike Hrvatske… To će sasvim sigurno biti izazovno?
Tako je, zgrada nije cjelovito obnavljana od 1969., i zapravo je već odavno bilo vrijeme za neku opsežniju obnovu. Dokumentacija cjelovite obnove kao što su konzervatorsko-restauracijski elaborat, studija prostornih mogućnosti, istražni radovi nosive konstrukcije te studija izvodljivosti scenske tehnike, financirana je iz Fonda solidarnosti, tako da paralelno s izgradnjom druge scene u Adžijinoj ulici radimo i na planiranju te realizaciji obnove glavne zgrade.
Načelni je plan da se u veliku obnovu uđe u punom opsegu kad bude dovršena druga scena kako bismo imali izvedbeni prostor za naše predstave i ne bismo morali zaustaviti izvođenje programa.
HNK Zagreb središnja je i najstarija kazališna institucija u Hrvatskoj čija je povijest bogata prekretnicama za hrvatsku kulturu – od praizvedbi drama dotad neprihvaćenog Miroslava Krleže, do praizvedbe Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca. Jesu li i danas moguće prekretnice takve vrste? Kako današnji HNK “kotira” na ljestvici vlastite povijesti?
Danas, kao središnje nacionalno kazalište, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu njeguje raznovrstan program te, uz uprizorenja djela domaćih autora, izvodi djela klasičnog, modernog i suvremenoga svjetskoga repertoara. Znamo da HNK u Zagrebu svojom organizacijskom strukturom – koja se sastoji od tri velika ansambla – pripada u organizacijsku shemu repertoarnih kazališta, čiji je svakodnevni rad izazovno planirati i provoditi.
Repertoarna odrednica HNK u Zagrebu jest uprizorenje djela koja čine kanon svjetske i nacionalne književnosti i glazbene baštine – od antike do 20. stoljeća, a koja su transponirana u današnje vrijeme aktualnim scenskim čitanjima, uz predstavljanje suvremenih djela.
Što se tiče repertoarnih, kako kažete, prekretnica, i u protekloj sezoni predstavili smo publici nova djela u sve tri umjetničke cjeline, npr. operu Lennon, suvremenu hrvatsku dramu Plodna voda, nova koreografska čitanja u baletnoj umjetnosti kao što su Spartak ili Večer tri baleta.
S takvim repertoarnim potezima nastavit ćemo i u sljedećim sezonama, čime ćemo nastojati obogatiti suvremeni umjetnički izričaj. Smatramo da je, uz prikazivanje novih premijernih naslova, repriznih izvedbi i posebnih programa postojećoj i novoj publici, potrebno još jače osnažiti poziciju HNK-a u Zagrebu u međunarodnom kontekstu, poglavito kada je riječ o umjetničkoj izvrsnosti i prepoznatljivosti.
No, u nacionalnom okviru, HNK u Zagrebu svakako jest brend, naše predstave na gostovanjima u drugim sredinama mamac su za publiku budući da naše kazalište garantira izvedbenu kvalitetu, te ćemo u tom smjeru nastaviti profilirati svoj potencijal.
Rekla bih da je svime navedenim današnji HNK na liniji težnje suvremenoga teatra, a to je stvaranje kazališta koje je šire od žanra. Kako dovesti u ravnotežu potrebu za odmakom od tradicionalnosti i hermetičnosti i odgovornost nacionalnog teatra prema klasici, prema (vlastitoj) povijesti? Jeste li već pronašli recept?
Upravo inovativnost u pristupu te suvremena čitanja svjetskih i hrvatskih klasika generiraju dojam suvremenosti u klasičnoj literaturi. To se odnosi kako na dramske tako i na operne naslove, posebno u redateljskom aspektu. I u baletnom programu posežemo za autorima koji na temelju kanonskog teksta kreiraju suvremeno baletno djelo, kao što je, primjerice, u ovoj sezoni Hamlet, kojeg će koreografirati Leo Mujić.
Gledajući unatrag na prošlu sezonu, je li ipak bilo i nekih loših repertoarnih odluka?
Imali smo petnaest premijera i najnormalnija je stvar u kazalištu da neće svaka premijera biti jednako uspješna. Budući smjer razvoja kazališta bazira se na našim ansamblima koji su jako dobri u sve tri umjetničke cjeline, te će promišljanje repertoara i u budućim sezonama biti tako postavljeno. U protekloj sezoni imali smo velike uspješnice, po mišljenju kritike i publike, kao što su Peer Gynt, Nabucco, Šišmiš, Don Juan… Velika popunjenost kazališta pokazuje da je publika bila vrlo zadovoljna našim programom, često se za predstave tražila karta više.
Vraćam se na vaše pitanje – kazalište ima i edukativnu i prosvjetiteljsku ulogu, tako da usmjerenost prema umjetničkim istraživanjima i propitivanje nekih pojava u društvu, makar one bile i pomalo neuralgične, upravo jest imanentno kazališnoj umjetnosti. Generalno mogu reći da sam vrlo zadovoljna prošlom sezonom i zahvaljujem svim umjetnicima i djelatnicima HNK u Zagrebu na njihovom doprinosu.
Kako se na tu sezonu 2022./23. nadovezuje ova aktualna – jeste li se odlučili za neke veće iskorake; koje ste važne novine uveli?
Važno nam je ustrajati u omogućavanju interakcije naših ansambala sa svjetski poznatim imenima. Tako će u ovoj sezoni u zagrebačkom HNK-u raditi strani koreografi McGregor i Clug, naš šef dirigent Pier Giorgio Morandi, redatelj Mario Pontiggia, gost sezone bit će svjetski bariton Željko Lučić, nastupit će tenor Stefan Popp, Matteo Lippi i ostali.
Naravno, kazalište će biti otvoreno i hrvatskim umjetnicima kao što su Maša Kolar, Dora Ruždjak Podolski, Marina Pejnović, Ivan Plazibat i drugi. Uz maestra Morandija, direkcija Opere nastavit će rad na obnovi ansambala, kako solističkog tako i Orkestra i Zbora.
U Baletu, ravnatelj Massimiliano Volpini nakon uspješnog rada u protekloj sezoni ima veliki zadatak uspostavljanja balansa između postojećeg ansambla i novih plesača koji nam se pridružuju.
Za ovu sezonu u dramskom dijelu programa ostajemo na tragu ovogodišnjeg modela – ravnateljica Drame Nenni Delmestre predložila je hrvatski i svjetski klasik te hrvatsko i svjetsko suvremeno djelo, plus dva eksperimentalna djela koja ćemo igrati u Tonskoj dvorani. Okrenut ćemo se hrvatskim redateljima. Također, ravnateljica je u podjeli uloga obuhvatila gotovo cijeli ansambl Drame.
Što ste zaključili, je li moguće napraviti izvrsnu produkciju i s manje novaca?
Kako u kojoj umjetničkoj disciplini. U drami je moguće zbog produkcijskih zadatosti ponekad napraviti izvrsnu umjetničku produkciju bez većih financijskih ulaganja, dok u operi i baletu, već i zbog velikog broja interpreta – što brojčano utječe na izradu kostima – i nije tako jednostavno. S druge strane, HNK u Zagrebu u svojoj misiji ima produkciju velikih ansambl predstava s puno izvođača, što generira i financijske troškove. Smanjenje produkcijskih troškova moguće je i kroz koprodukcijski model, koji ćemo nastaviti koristiti i u sljedećoj sezoni.
Budući da smo mi javno dotirano kazalište važno je pronaći balans između financiranja iz proračuna, državnog i gradskog, i sponzorstava koja nam omogućuju nastupe velikih svjetskih zvijezda. Smatramo to važnim za našu publiku, ali i ansamble, što unosi kako repertoarnu tako i umjetničku živost.
Vi ste prvenstveno operna umjetnica, netko s dugogodišnjim iskustvom pozornice. Možete li se prisjetiti svojeg prvog susreta s nacionalnim kazalištem? Tada vjerojatno niste mogli ni zamisliti da ćete danas biti intendanticom…
Naravno, u to vrijeme mi to nije niti padalo na pamet, bavila sam se svojom opernom karijerom. Iako, kad pogledam unatrag, bilo mi je to neprocjenjivo iskustvo koje mi itekako koristi u sadašnjem intendantskom poslu.
Koja vam je vaša uloga bila najdraža, u kojoj ste najviše uživali?
Pjevala sam uloge sopranskog repertoara, njih 27, od Adine u Ljubavnom napitku G. Donizettija, Susanne u Figarovu piru i Fiordiligi u Cosi fan tutte W.A. Mozarta, preko Mimi u La Boheme, ali i zahtjevne uloge wagnerijanskog repertoara u Die Walküre i Rajninom zlatu. Uz to sam imala bogatu koncertnu aktivnost. Svaka uloga donijela mi je neko novo iskustvo koje je vodilo prema sljedećoj, tako da sam uživala pjevajući.
Ipak, relativno ste se brzo – sa samo 37 godina i nakon vrlo visoko podignute ljestvice očekivanja i kritike i publike – odlučili na potpunu promjenu karijere, otišavši u diplomaciju. Kako danas gledate na tu svoju odluku? Jeste li ikada požalili što niste nastavili s pjevanjem?
Budući da sam profesionalnu karijeru započela vrlo mlada – debitirala sam s 19 godina, a u stalni angažman u HNK u Zagrebu ušla još kao studentica s 21 godinom – mogu reći da sam se u tih petnaestak godina intenzivnog bavljenja opernom umjetnošću ostvarila kao umjetnica, dosegnuvši svoj maksimum u rezultatima. Za naše podneblje možda nije uobičajeno promijeniti karijeru, što je u zapadnoj Europi, a pogotovo u SAD-u, posve uobičajena pojava. Paralelno sam se često bavila raznim stvarima – usporedno s Muzičkom akademijom studirala sam i jugoslavistiku, tako da mi nije bilo nezamislivo promijeniti karijerni put.
Nisam požalila zbog te svoje odluke jer smatram kako su mi iskustva koja sam stekla kroz diplomatsko djelovanje, doktorat i akademsku karijeru pomogla proširiti vidike i interese. U konačnici, uvijek sam djelovala u području kulture, koje je stvarno vrlo široko.
Drago mi je da i svojim studentima na Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu mogu komunicirati neka svoja životna iskustva koja će im, nadam se, koristiti u njihovom profesionalnom djelovanju.
Rođeni ste u uglednoj obitelji intelektualaca i akademika. Koliko vas je to obilježilo?
Sigurno me obilježilo i postavilo neke životne standarde. Moja mi je obitelj uvijek bila kako inspiracija tako i potpora, u bilo kojoj životnoj etapi. Osim poticanja moje ambicije za napredovanjem u svakom području djelovanja, obitelj mi je ugradila i načela radne etike i važnosti discipliniranog rada kao predispozicije uspjeha.
Deset ste godina radili u Ministarstvu kulture. Dakle, imali ste priliku biti s obje strane “stola”. Po vašem mišljenju, ima li politika u Hrvatskoj doista sluha za kulturu? Na temelju iskustva koje ste prikupili prvo kao umjetnica, pa kao državna službenica i dužnosnica, sveučilišna profesorica, a sada i kao čelna osoba najvećeg hrvatskog kazališta, čini li vam se da postoji neki bolji model od sadašnjeg?
Kulturna politika uvijek je dijelom javnih politika neke države. Tako i u Hrvatskoj, kulturna politika ima zadatak kreirati okruženje u kojem će umjetnici moći optimalno djelovati, a kultura cijele zemlje napredovati u globalnim okvirima. Ako pogledamo proračun Ministarstva kulture i postotak koji se u sklopu državnog proračuna izdvaja za kulturu, vidljiv je napredak. Mislim da je važno poštivati model koji uključuje transparentnost u odlučivanju, ali i involviranost velikog dijela dionika u kulturnom sektoru u procesima.
Kao operna umjetnica i kasnije u diplomatskoj ulozi, te funkcijama koje ste imali u Ministarstvu kulture, putovali ste svijetom, dolazili u dodir s različitim kulturama. Koja vas je najviše zadivila?
Svaka kultura s kojom sam došla u dodir na neki je način obogatila i proširila moje vidike te utjecala na moj rad u aktualnom trenutku, ali i u budućnosti. Ipak, rekla bih kako je možda najveći utjecaj imala austrijska kultura i modaliteti njenog pozicioniranja u svjetskim okvirima.
Austrija nije velika zemlja ali se nametnula svojim kulturnim i umjetničkim dostignućima te postala pravi kulturni brend. Austrijanci sebe i svoju državu poimaju nacijom kulture što, dakako, postiže rezultate i u globalnim okvirima. Upravo život u austrijskom kulturnom okruženju za vrijeme mog diplomatskog mandata u svojstvu savjetnice za kulturu u Veleposlanstvu RH u Beču bio mi je inspiracija za upis na doktorski studij koji je rezultirao disertacijom i knjigom „Hrvatska – nacija kulture“, jer smatram da i Hrvatska ima bogat potencijal i atribute postanka istinskim kulturnim brendom.
Godinama ste aktivno radili na jačanju međunarodne prepoznatljivosti hrvatske kulture u svijetu. Kao posljedica europskih integracija i globalizacije, nacionalne kulture gube unutarnju dominaciju prihvaćajući i integrirajući “doseljeničke” kulture. Kako zamišljate hrvatsku kulturu budućnosti u takvom okruženju? Vidite li u tome priliku ili prijetnju?
Svaki nacionalni identitet, posebno njegov kulturni segment, podložan je modifikaciji uzrokovanoj promjenama u kulturnom, političkom i gospodarskom aspektu. Smatram to prilikom, jer u tom procesu dolazi do obogaćivanja kulturnog identiteta i njegovog rasta.
Kako općenito razmišljate o budućnosti? Kako se vidite za pet ili deset godina?
Svakako ću nastaviti sveučilišnu karijeru koju nisam zapustila niti sada za vrijeme intendantskog mandata. Rad sa studentima jest, zapravo, dvosmjerna ulica – kako nas profesora koji im prenosimo svoja znanja, dok oni nama komuniciraju svoj svjež pogled na svijet, što je posebno važno u umjetničkom području.
A što se ostalih profesionalnih izazova tiče, nikad ne planiram previše unaprijed. Mislim da je važno biti otvoren za nove prilike i prihvaćati ih kako bismo mogli napredovati kao osobe, ali i pokušati svojim djelovanjem pridonijeti boljitku nekog segmenta društva.
