Zagreb – Palmižana – Zagreb

Ne treba se uopće začuditi ako vrijeme pokaže da je Dagmar Meneghello ušla u povijest hrvatske likovne umjetnosti kao jedan od nekolicine najvažnijih, a svakako najosebujnijih hrvatskih kolekcionara umjetnosti
Piše: Darko Vlahović
Foto: Privatna arhiva / Ivo Pervan

Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je Titova Jugoslavija počela svoje stidljivo otvaranje prema Zapadu, u uvalu Palmižanu na otočiću Sv. Klementu u hvarskom arhipelagu uplovio je Jacques Cousteau sa svojim legendarnim brodom Calypsom.

Slavni francuski istraživač mora i autor dokumentarnih filmova došao je na taj jadranski škoj jer je do njega dopro glas da tamo živi Juraj Toto Meneghello, „najveći lovac na kirnje u tom dijelu svijeta“ i pionir jugoslavenskog elitnog turizma. Oduševljen Palmižanom, Totom i njegovim gostima – tamo je između ostalih sreo i britanskog podtajnika za vanjske poslove Ernesta Daviesa koji se s obitelji odmarao nakon napornih razgovora s Titom – legendarni Francuz svoj je boravak opisao najljepšim riječima i Palmižanu predstavio svijetu u knjizi “La chasse sous-marine” koju je 1954. objavio njegov suradnik Gilbert Doukan.

Desetak godina nakon Cousteaua, u Palmižanu je došla mlada Zagrepčanka Dagmar Gebauer. Ona je pak na otok stigla po jednokratnom novinarskom zadatku, no Palmižanu nikada nije napustila: zaljubila se u bajkovitu dalmatinsku valu, ali još više u karizmatičnog Tota Meneghella. Uskoro je postala njegova supruga…

Sljedećih desetljeća, bračni par Meneghello u uvali je razvio doista ekskluzivan turistički raj, a Dagmar je svoju ljubav prema umjetnosti materijalizirala pretvarajući Palmižanu u svojevrsnu ljetnu rezidenciju umjetnika i galeriju na otvorenome, te usput sakupila dragocjenu umjetničku zbirku.

Kolekcionarka, galeristica i donatorica, bivša novinarka Dagmar Meneghello danas je 80-godišnjakinja koja se – nakon više od pet desetljeća provedenih u Palmižani – prije nekoliko godina vratila u Zagreb.

– Kad otok više od mene nije imao što uzeti, odnosno kad sam vidjela da sam prestara da na otoku boravim, vratila sam se – govori mi dok sjedimo u njezinom zagrebačkom stanu, prizemnoj etaži najpoznatije kuće na Tuškancu u kojoj su na prvom katu desetljećima živjeli Bela i Miroslav Krleža.

Svoj novi dom pronašla je nakon što je pogledala niz stanova koji se nude po raznim oglasnicima, no čim je došla na Gvozd znala je da je na pravom mjestu.

 – Ovaj stan je prekrasan, jednostavno sam ostala bez daha. Tu je pet soba koje su prilično velike, uz to sam dobila podrum i garažu gdje mogu držati svoje slike – zadovoljno će.

 Vila Rein, dvokatnica smještena na samom kraju Krležina Gvozda – sagrađena 1928. po nacrtima arhitekta Rudolfa Lubynskog – sama je po sebi dojmljiva građevina, no prizemni stan koji se otvara prema park šumi posebno je atraktivan. Čini se da je jedini problem više od 60 stepenica kojima se treba spustiti s ulice do kuće.

– No, rekla sam si, ako je Krleža mogao živjeti još jedan kat iznad, onda mogu i ja živjeti ovdje – smije se gospođa Meneghello.

Stropovi njezinog novog doma ukrašeni su diskretnim štukaturama dok se na podovima nalazi originalni stilski parket, a prostrana soba u kojoj sjedimo – kao i još tri jednako impresivne prostorije – prepuna je umjetničkih djela iz njezine zbirke.

Na zidovima se nalaze djela Ivana Lesiaka, Anje Ševčik, Željka Jermana, Ivice Malčića i Željka Hegedušića, posvuda su skulpture važnih hrvatskih kipara i kiparica poput Belizara Bahorića, Raula Goldonija i Milene Lah – sve to u sklopu izložbe “Na rubu” posvećene nepravedno zaboravljenim, osebujnim likovnim stvaraocima.

Izložba je organizirana u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba u sklopu projekta Artupunktura, a predstavlja za nas novu praksu povremenog otvaranja privatnog stana ljubiteljima umjetnosti – Dagmar Meneghello je i u tome pionirka među Hrvatima.

Život na izoliranom otočiću dovoljno je naporan i za mlade ljude, no osim boljeg pristupa zdravstvenoj skrbi i drugim tekovinama 21. stoljeća, Dagmar je u Zagreb dovela i želja da dovrši svoju umjetničku misiju i pronađe trajni dom za svoju zbirku, u kojoj se nalazi gotovo 4000 slika, crteža, skica, skulptura, keramike i raznih drugih umjetničkih predmeta najznačajnijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća.

– Zbirka je tijekom 60 godina postala ozbiljan dio hrvatske likovnosti, s vrlo vrijednim mladalačkim ostvarenjima sada priznatih i poznatih umjetnika. U zbirci se nalaze radovi 26 akademika, pet dobitnika nagrade HAZU-a, te radovi dobitnika mnogih drugih domaćih i međunarodnih nagrada –  kaže nam.

Kako bi ostala cjelovita i otvorena javnosti zbirku je, uz suglasnost svoje obitelji, unijela u Zakladu Dagmar Meneghello.

Zbirka je moje „četvrto dijete“, kaže, naglašavajući da je kolekcionarska dužnost prema umjetnicima prikazati njihove radove.

– Ako voliš nekog umjetnika, onda je na tebi da tog umjetnika pokazuješ javnosti, dakle da pokažeš da si mu zahvalan, da cijeniš njegov rad i da želiš da ga i drugi ljudi cijene – govori, pa odmah nastavlja:

– Sada užurbano tražim stalni dom za svoju kolekciju. Premda bih ju najradije smjestila u Zagreb, zbirka je zamalo završila u Samoboru. Htjela sam spasiti jednu prekrasnu samoborsku kuriju koja se godinama neuspješno prodaje i propada, napraviti bogati muzej recentnih slika i skulptura značajnih autora. Nudila sam i svoju financijsku suradnju, ali samoborska općina nije bila zainteresirana… – veli Meneghello.

Naglašava da ničega od toga ne bi bilo bez njezina supruga Tota Meneghella, o kojemu više od tri desetljeća nakon njegove smrti govori s najvećim poštovanjem i ljubavlju.

Ove godine Toto bi proslavio stoti rođendan. Taj je čovjek za sve zaslužan. U njega sam se kao mlada tako zaljubila da sam ostavila sve!

U Zagrebu, koji se krajem pedesetih godina počeo otvarati prema svijetu, ona je bila mlada uspješna novinarka. Od svoje 16. godine počela je raditi u Studentskom listu, kasnije u Večernjem listu, i sljedećih je godina stekla ime u novinarskim krugovima; čitav svijet bio joj je na dlanu.

– Zagreb se u to vrijeme potpuno preporodio. Otvorene su granice i cijela je Europa hrlila u taj Zagreb. Dolazili su nam najveći glumci, najveći baletani, pjevači svjetske klase, slušao se jazz … cijeli je svijet htio vidjeti što znači taj život iza željezne zavjese – priča nam Meneghello.

Sve to ostavila je – zbog ljubavi.

– Čujte, mladi ljudi su puni entuzijazma, ne možeš im objasniti neke stvari. Danas dobro razumijem svoju majku, koja mi je rekla da će se objesiti na Trgu bana Jelačića ako se udam na taj otok – govori kroz smijeh.

A osim ljubavi, na tom ju je otoku dočekao „Mediteran kakav je nekad bio“.

Do tamo ste jedva mogli doći, nije bilo ni struje, ni vode, niti bilo kakvih tekovina civilizacije, a jedino svjetlo bile su plinske lampe za ribolov – prisjeća se.

 Cijelu zimu kupala se u moru jer je bilo toplije od vode iz cisterne, pa je nerijetko pomišljala i da pobjegne natrag u Zagreb.

– Bilo je to jednostavno surovo. Tako nisu živjeli ni svjetioničari. Oni su ipak djelomično bili pod brigom države, a mi nismo bili ni pod čijom brigom nego smo bili trn u oku države – kaže.

Kad je sredinom šezdesetih došla u Palmižanu, nastojanja Tota Meneghella da na otoku vodi elitni turistički objekt nisu baš nailazila na odobravanje lokalnih i republičkih partijskih čelnika. Porijeklom iz Venecije, njegova je obitelj još početkom 19. stoljeća stekla 320 hektara zemljišta na Svetom Klementu, odnosno približno tri četvrtine otoka.

Totov otac Eugen pokrenuo je 1906. u Palmižani turističku djelatnost: otvorio je hotel i restoran, te zasadio arboretum s više od tisuću vrsta biljaka sa svih kontinenata, ponajviše iz Meksika i Južne Amerike.

– Totovom ocu Eugenu, koji je bio profesor na nautičkoj akademiji u Dubrovniku, njegovi bivši učenici, kapetani duge plovidbe, slali su biljke iz čitavog svijeta. Sada u Palmižani postoje opuncije koje su podivljale i postale stabla, neka visoka i do sedam metara. Prije smo mi njih ograđivali zidićima da ih čuvamo, a sada se mi moramo ograđivati od njih – smije se Dagmar.

Uspješnu turističku djelatnost u Palmižani prekinuo je Drugi svjetski rat, a novi je komunistički režim nakon rata obitelji Meneghello oduzeo najveći dio zemljišta. Eugena su novi hvarski komunistički moćnici direktno otjerali u smrt, a Toto – s jedva napunjene 22 godine – zajedno sa svojom majkom Inom nastavio je obiteljsku turističku tradiciju.

Umjesto ekskluzivnog ljetovališta “Palmižanskog dvorca”, dobili su dozvolu za otvaranje restorana, odnosno “krčme”, no istodobno su nastavljeni pritisci komunističkih vlasti na obitelj da proda preostali dio posjeda.

– Novi moćnici smatrali su da će lako natjerati ostatak osiromašene obitelji na predaju i povlačenje s devastiranog i velikim dijelom oduzetog posjeda – govori Meneghello.

No, Toto se javno suprotstavio čak i svemoćnom Vladimiru Bakariću i uspio je obraniti svoj dom.

– Mene je vjerojatno moj muž fascinirao upravo tom ogromnom snagom da se bori za svoje ideje i odupre moćnicima – naglašava.

Unatoč raznim opstrukcijama, s vremenom su se u Palmižanu vratili turisti.

– Oni su na otočić dolazili kao da idu u neki avanturistički film. Toto bi po njih dolazio jedrilicom, vodio bi ih na ronjenje, u ribolov, nudio vrhunsku domaću hranu. Pretvarao ih je u prijatelje i oni su dolazili godinama – govori.

Navečer bi se vodili sofisticirani tematski razgovori, a Totova majka bi uz svjetlost svijeća svirala klavir.

Uz brojne druge poznate i manje poznate goste, pedesetih i šezdesetih godina u Palmižani su, između ostalih, ljetovali Orson Welles, Lavoslav Ružička, Boris Papandopulo, Jagoda Buić, a dvadeset godina s obitelji je u Palmižanu dolazio i austrijski ministar vanjskih poslova Lujo Tončić-Sorinj, koji je od 1969. do 1974. obnašao dužnost glavnog tajnika Vijeća Europe.

Svi su oni znali da ih na otoku očekuje nezaboravno iskustvo iza kojega je stajala nezaboravna ličnost Tota Meneghella.

– Ljeti se Toto brinuo za palmižanske ljetne stanovnike, a zimi je studirao i diplomirao šumarstvo i agronomiju kako bi očuvao stoljetni posjed –  govori njegova supruga.

Dugi niz godina održavao je gotovo sam samcat – uz pomoć samo svoje majke – čitav pogon jer je privatnicima bilo zabranjeno zapošljavati radnu snagu. Govorio je pet jezika, ali je i hranio svinje, ovce i koze. Radio je vino, vrcao je med, uzgajao je povrće i voće, održavao je objekte i veličanstveni arboretum. Sve do svoje prerane smrti 1985. godine, Toto Meneghello živio je svoj san u svom otočnom raju.

A kad je Dagmar sredinom šezdesetih tamo prvi puta došla, Palmižana joj se uopće nije činila kao nekakav otočni raj. Naprotiv.

– Kad sam ju 1965. prvi put vidjela, nije mi bila lijepa. Bila je horor – divlja i zapuštena. To je bilo ogromno dobro za koje je trebalo puno ruku. Morala sam se naviknuti na užasno težak rad jer u početku nismo smjeli uopće imati radne snage – prisjeća se.

Dodaje da joj to ipak nije bio najveći problem: još više nedostajala su joj kulturna događanja i – umjetnost.

– U svakom slučaju, brzo sam shvatila da možeš podnijeti taj strašan rad, ali ne možeš podnijeti glad duše.

Dagmar se još u ranoj mladosti zaljubila u slikarstvo. Neprestano je svoju majku molila da joj kupi neku sliku, a ona je nekako uspjela nabaviti dvije reprodukcije – Modiglianijevu “Žensku glavu” i Degasovu “Plesačicu”.

– Ne znam kako je to nabavila, ali sjećam se da četiri mjeseca nije mogla platiti te dvije rame jer smo tada živjeli jako siromašno.

No,  Dagmar s reprodukcijama nije bila baš presretna i odlučila je početi kupovati “prave” slike kad za to bude imala novaca.

– Mrzila sam zapravo te reprodukcije, željela sam imati nešto originalno. Čim sam kao mlada novinarka počela zarađivati, počela sam kupovati tu i tamo pokoju sliku, naročito od mladih umjetnika. Prve slike koje sam kupila bila su tri prekrasna akta Ordana Petlevskog – kaže nam.

 Međutim, kad se preselila u Palmižanu, jedini doticaj s kulturom bilo joj je čitanje knjiga uz svijeće.

Kako bi prevladala otočnu kulturnu izolaciju, odlučila je otvoriti svoj dom mladim slikarima, kiparima i drugim umjetnicima.

– Htjela sam tu izoliranost prebroditi umjetnošću. Jednostavno, ne možeš podnijeti izoliranost, ne možeš podnijeti sirovi rad, jer ćeš poludjeti. Ako tvoja duša kao i tvoje tijelo ne dobiva hranu, tvoj život postaje neljudski, po tome se i razlikujemo od životinja. Ta nadogradnja, ta utrka za iluzijama, za snovima, za fantazijama, za onime o čemu maštaš, to je jednostavno neophodno, to nas održava na životu – decidirana je.

 Svojom je strašću uspjela zaraziti stotine umjetnika i tisuće ljubitelja umjetnosti koji su tijekom desetljeća pohodili Palmižanu.

– Naravno da u početku nisu dolazili poznati umjetnici; tko bi tamo došao, na otok bez struje i vode? Skupljala sam mlade ljude na početku profesionalnog života koji su tamo mogli raditi – govori.

Na otok su dolazili brojni neafirmirani hrvatski umjetnici koji su danas slavna imena likovne scene: popis gostiju Palmižane mogao bi se čitati kao “who is who” hrvatske likovne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.

Između ostalih, na otoku su boravili, stvarali i izlagali Boris Bućan, Miroslav Šutej, Kosta Angeli Radovani, Vatroslav Kuliš, Bane Milenković, Ivo Šebalj, Boris Demur, Toni Franović, Nives Kavurić Kurtović, Raul Goldoni, Ivan Lesiak, Kuzma Kovačić, Željko Hegedušić, Belizar Bahorić, Milena Lah, Anja Ševčik, Peruško Bogdanić, Ivica Malčić, Željko Jerman i mnogi, mnogi drugi. Za Dagmar Meneghello najvažnije je bilo “umjetničko istraživanje” u koje je kretala zajedno s umjetnicima, “obostrana strast koju su dijelili prema umjetnosti”.

Osim poticajnog umjetničkog okruženja, sveopće slobode i veličanstvene prirode, mlade je umjetnike u Palmižanu privlačila i mogućnost izlaganja slika i kipova na zidovima restorana i među stablima arboretuma, dok su u palmižansku uvalu svakodnevno pristajale jahte sa stotinama gostiju iz čitavoga svijeta.

Naravno, ako vam dolaze mladi umjetnici, onda znate da su oni bez novaca. Oni su tamo radili, a ja sam onda, koliko god sam mogla, otkupljivala njihove radove. Tako je moja zbirka počela rasti – emocionalno nam objašnjava.

Pa nastavlja:

Moja djeca su neki put bila i ljuta na mene, ali znate, svi su kolekcionari bolesni. Radije će nekad biti gladni, goli i bosi kako bi došli do nečega što im se sviđa.

Na pitanje kako bi opisala svoju osebujnu zbirku, Meneghello odgovara bez oklijevanja:

– Glavna značajka moje kolekcije je Mediteran. Tamo je kolijevka umjetnosti, tamo je drugačije svjetlo, tamo su drugačije boje, drugačiji način života. To more koje oplakuje beskrajno plavetnilo…

 Njezina je zbirka velikim dijelom nastala u Palmižani, a umjetnici koji su najzastupljeniji pretežno su s kontinenta, odnosno iz Zagreba.

– Čak i apstraktni umjetnici mijenjali su svoje vizije. Kad su ti kontinentalci dolazili na Mediteran, on ih je jednostavno gutao, opila ih je njegova svjetlost, boje, žar … Jako sam poštivala individualnost umjetnika, ali nisam prihvaćala srcu strogu geometriju jer to ne odgovara ni Mediteranu ni meni –  govori nam Meneghello, naglašavajući da je njezina zbirka još po nečemu osobita.

– Točno znam kada je, gdje i kako nastalo 80 posto djela iz moje kolekcije – tvrdi.

O umjetnosti je Dagmar Meneghello učila od najboljih. Još kao vrlo mlada djevojka u Zagrebu je upoznala Tonka Maroevića i odlazila u legendarnu galeriju Forum kod Vlade Bužančića.

– S Tonkom sam bila prijateljica 50 godina, a na otok su između ostalih dolazili Bužančić i Kruno Prijatelj koji su mi pomagali savjetima, ili su me barem poticali uvjeravajući me da je to što radim dobro, kako se ne bih osjećala kompletno izoliranom od svega – kaže.

Naglašava da je na otoku imala likovne kolonije “umjetnika od Kanade do Kine”, postavila je na desetke izložbi i “prisustvovala tisuću performansa”, te organizirala brojne koncerte klasičnih glazbenika iz čitavog svijeta, zahvaljujući entuzijastici Dobrili Berković Magdalenić koja je kao predsjednica hrvatskog ogranka ESTA-e osnovala međunarodnu ljetnu glazbenu školu UPBEAT.

Svake je godine preko 500 mladih glazbenika sudjelovalo u raznim radionicama pod vodstvom poznatih glazbenih pedagoga i izvođača iz čitavog svijeta.Tako su na Hvaru i u Palmižani besplatno svirali glazbenici svjetskog glasa za koje se u metropolama ulaznica čekala mjesecima…

Uza sve to, Meneghello je uvijek puno čitala.

– Možda i nije slučajno da sam završila u kući u kojoj je živio Krleža. Čitala sam ga s osamnaest godina, a i sada ga čitam, ali na potpuno drugačiji način. Kao što kaže Borges, svaka se dobra knjiga može čitati na različite načine –  smije se Meneghello.

 No, najvažnije umjetničke i životne lekcije možda je ipak naučila od samih umjetnika.

– Ferdinand Kulmer me naučio da, iako su njegovoj obitelji sve oduzeli, treba uvijek vjerovati u slikarstvo. Ivo Šebalj, koji je sve radio u jednoj maloj sobi, rekao mi je da možeš biti izoliran, a opet puno toga napraviti, a od Nives Kavurić Kurtović, koja mi je bila najbolja prijateljica i najdraža gošća Palmižane, naučila sam da čovjek svoju patnju može pretvoriti u umjetnost.

Jako je voljela i cijenila i nedavno preminulog velikana Borisa Bućana.

– On je bio visoko intelektualan čovjek. Morali ste biti na oprezu kad ste s njim razgovarali. Iako sam bila starija od njega nekoliko godina, uvijek sam se osjećala kao učenica pred profesorom. On je stvarno sve znao –  kaže.

 Stoga je ponosna što je na Krležinom Gvozdu napravila njegovu posljednju izložbu za života, kao i na izložbu njegovih najnovijih plakata 2022., te onu koju je postavila na Palmižani daleke 1983. godine.

– Te smo godine Bućanovih deset plakata zalijepili na šperploče i postavili po šumi. Ljudi koji su dolazili na taj otok, koji takoreći nije bio na zemljopisnim kartama, odjednom bi u šumi naletjeli na te plakate – prisjeća se.

Tada su se ti radovi smatrali uspješnim plakatima, a danas se smatraju vrhunskim umjetničkim djelima.

– Neke se stvari ipak iskristaliziraju kroz vrijeme. Vrijeme vam je najveći kritičar – naglašava ova fascinantna žena.

Ne  treba se uopće začuditi ako vrijeme pokaže da je Dagmar Meneghello ušla u povijest hrvatske likovne umjetnosti kao jedan od nekolicine najvažnijih, a svakako najosebujnijih hrvatskih kolekcionara umjetnosti.

Meneghello međutim nije sretna kad je mediji uspoređuju sa slavnom američkom nasljednicom i kolekcionarkom Peggy Guggenheim.

– Kako možeš uspoređivati nekoga tko ima toliko novaca da može kupiti bilo što, i nekoga tko se krvavo morao boriti za svaku sliku? – pita se naglas Meneghello.

Znalo joj se ponekad događati da nađe neku dobru sliku, ali da nema dovoljno novaca da je kupi.

– Tada bih se morala povući i slika bi završila kod nekoga tko je ne cijeni toliko kao ja, i zato sam uvijek bila ljuta kad bi me nazivali „hrvatskom Peggy Guggenheim“. Za razliku od nje, ja sam poznavala svakog umjetnika iz svoje kolekcije.

 Na otoku su često održavani akcijski umjetnički događaji, a brojna umjetnička djela postavljena u palmižanskom arboretumu zauvijek su nestala, uništena djelovanjem prirode.

– Jako sam puno umjetnosti izgubila jer su moji umjetnici željeli raditi nešto u prirodi. Recimo, Ivana Popović je napravila žene i anđele od žice i postavila ih po borovima. Rekla sam joj da ih treba skinuti, ali ona je tvrdila da te skulpture moraju dobiti svoju patinu, malo paučine, malo smole od borova. Naravno, to je trajalo tri godine. Bilo je divno, ali je sada sve uništeno –  kaže.

Nikada nije razmišljala o eventualnim muzejskim vrijednostima koje bi ta djela jednoga dana mogla imati, kao što o tome ne razmišlja ni danas.

– Koja je vrijednost moje kolekcije? Kao ni Palmižana, ona nema cijenu jer je ne namjeravam prodati. Vrijednost imaju samo stvari koje de facto želiš prodati –  smatra Dagmar Meneghello, ta iznimna žena koju je kroz dugogodišnju umjetničko-kolekcionarsku životnu avanturu pratio nepresušni optimizam.

 – Nikada nisam bila depresivna. Da sam bila depresivna nikada ne bih preživjela svoj život kakav sam imala. Sad mi je najvažnije da konačno sredim svoju kolekciju i da joj pronađem trajni dom…

Share now:

Facebook
Twitter

Moglo bi vas zanimati