Piše: Gea Vlahović
Foto: Matej Paluh
…
Umjetnost, luksuz i priroda u savršenoj harmoniji – tako se ukratko može opisati vrt skulptura istarske Stancije Meneghetti, svečano inauguriran potkraj lipnja otvorenjem izložbe belgijskog suvremenog umjetnika Arnea Quinzea, svjetski poznatog slikara i kipara čijih je šest monumentalnih skulptura elitnome turizmu luksuznoga imanja nedaleko Bala pridodalo dimenziju vrhunske umjetnosti, u očaravajućoj fuziji suvremene skulpture i ruralne prirode kojom se Meneghetti Wine Hotel & Winery trajno upisao na kulturnu mapu Hrvatske, Europe i svijeta.
Arne Quinze umjetnik je svjetskoga glasa čije su skulpture i instalacije u javnim prostorima trajno promijenile urbane pejzaže gradova kao što su Pariz, Šangaj, Bejrut, Washington, Bruxelles, Mumbai i Sao Paulo.
Rođen 1971. u Belgiji, karijeru je započeo u 1980-ima u Bruxellesu kao grafiti umjetnik. Inspiriran prirodom, njezinom (ne)savršenom ljepotom i bojama, Quinze svojim umjetničkim intervencijama već više od 30 godina nastoji “vratiti” prirodu u gradove, izazvati napukline u zidovima unutar kojih živimo, te potaknuti širu javnost na preispitivanje svoje okoline i svojeg mjesta u njoj.
Umjetnik koji “želi svijetu vratiti boju” razvio je bogat opus u rasponu od malih crteža i slika, do velikih skulptura i golemih instalacija. Danas živi i radi u Sint-Martens-Latemu nedaleko Genta, gdje uzgaja vrt s preko 150 tisuća različitih biljaka.
Vrt skulptura Meneghetti čini šest monumentalnih skulptura iz njegove serije “Lupine”, inspirirane lupinom ili vučikom, kako se još naziva ovaj cvijet tipičan za južnu Istru. Simbolizirajući ciklus života, Quinzeove maštovite instalacije od aluminija savršeno uspijevaju uhvatiti krhkost nježnoga cvijeta, pozivajući posjetitelje na preispitivanje dihotomija – snage i nježnosti, fragilnosti i brutalnosti prirode, dvaju polova između kojih se odvija sav život na Zemlji. Quinze je u trajnoj misiji povratka čovjeka prirodi.
Izložbu kao prvu u nizu planiranih, kustoski potpisuje berlinski umjetnički konzultant Reiner Opoku, a bit će postavljena sve do listopada 2024.
Arne Quinze osobno je nazočio otvorenju, gdje je između treninga za alpski polumaraton, formalnih obaveza vezanih uz izložbu i opuštanja u prekrasnom ambijentu vrhunskog luksuza Stancije Meneghetti, našao vremena za ovaj iznimno zanimljiv razgovor za Symbol, u kojemu se otkriva kao izvanredno inspirativan sugovornik i fascinantna umjetnička persona, čiji idealizam i posvećenost odbijaju svaku definiciju – Arne Quinze autentično je jedinstven.
Za početak, možete li nam nešto reći o sebi i svojoj životnoj filozofiji?
Ja sam jedna jako znatiželjna osoba. Silno sam znatiželjan, sve me zanima. Neprestano sam u potrazi za otkrićima, vječno na putovanju. Volim kušati svijet, istraživati. To sam tipični ja. Istodobno, ja sam i vrtlar, netko tko svakoga dana iznova uranja u svoj vrt; to je mjesto koje osjećam domom. Priroda. Ne bojim se sudariti sa zidom, ne plašim se neuspjeha. Zato stalno poduzimam rizike, samo kako bih istraživao dalje. Isto činim i sa samim sobom.
Što vam daje alate za istraživanje i introspekciju, odakle pletete svoje mreže referenci, crpite svoje estetske kriterije?
Ako me pitate što me inspirira, to je uvijek priroda i samo priroda. Ovako ja gledam na stvari: prije 300 000 godina raj na Zemlji prekinuo je meteor koji je sa sobom donio ljudski DNK. Mi smo na ovom planetu izvanzemaljci, došli smo kao stranci i sa sobom donijeli svoju posebnu religiju, a ta se religija zove “četiri zida”. Ta četiri zida možete pronaći svugdje – oni su sve suprotno od svega onoga što nam nudi priroda.
Kada se rodimo, naš prvi doticaj sa svijetom događa se unutar četiri sterilna zida rađaonice. Potom idemo u školu, gdje smo unutar četiri zida od cigle. Onda počnemo raditi, pa smo ponovno unutar četiri betonska zida, a kad umremo, polože nas unutar četiri zida mrtvačkoga sanduka. Te zidove nosimo i u sebi – neprekidno sami sebe ograničavamo na sve moguće načine. To ja zovem našom religijom donesenom odnekud iz svemira.
A što čine izvanzemaljci, barem u filmovima? Dolaze na Zemlju i pokušavaju je osvojiti. Isto to radimo i mi. Kad vidimo šumu, što nam prvo padne na pamet? Posjeći šumu i zaliti je betonom, kako bismo mogli na tome mjestu sagraditi svoja četiri zida. Živio sam posvuda i tako je svugdje. U jednom sam trenutku shvatio da želim pobjeći od svega toga i vratiti se prirodi. Rođen sam na selu, odrastao sam u prirodi, do moje desete godine života, moj se vrt protezao u beskonačnost – preko polja, do horizonta. Sva je priroda bila moj dom. Jednoga dana, proučavajući rad francuskoga slikara Pierrea Bonnarda, jedan njegov grm me katapultirao natrag u rano djetinjstvo i mladost, u vrijeme kad sam još bio dijete – taj grm je za mene predstavljao dom, mjesto na kojemu se mogu osjećati doista kod kuće, okružen prijateljima – leptirima, pticama…
To je bio okidač mojega bijega, povratka prirodi. Posadio sam u vrtu svoje kuće više od 150 000 različitih biljaka, samo kako bih mogao živjeti u svom vlastitom raju na Zemlji proučavajući svoj svijet.
Svoje bih stanje opisao kao trajnu dvojnost: s jedne strane, i ja sam isto tako izvanzemaljac ovdje, ali s druge strane nastojim biti u skladu s prirodom. To je jedna neprestana borba.
Gdje se nalazi taj vrt?
Nedaleko Ghenta, u selu Sint-Martens-Latem, gdje ulice uglavnom još uvijek nisu asfaltirane.
Može li se čovjek uklopiti u prirodu, ili je osuđen na to da bude trajna anomalija koja će ju u konačnici uništiti? Kako predlažete da redefiniramo svoj odnos prema prirodi?
Svatko tko dođe u moj studio sa željom da kupi neku moju skulpturu prvo mora izaći u moj vrt i zajedno sa mnom kleknuti na zemlju i ponovo se povezati s prirodom, promatrajući je iz te, nove perspektive. Mi uvijek promatramo svijet odozgo, pokušavajući ga kontrolirati, pa čim se u našem vrtu počne događati nešto što naš mozak izvanzemaljca vidi kao problem, mi to onda jednostavno posiječemo, iskorijenimo. Ali priroda je savršeno uravnotežena, samo mi moramo promijeniti kut gledanja na nju.
Promatrajući je iz dijametralno suprotne perspektive, gledajući odozgo prema gore, učimo se ponovo gledati. Jer to smo zaboravili, zaboravili smo da ljepota nije samo cvijet koji cvate, da je on jednako prelijep i kada vene. Stremimo vječnoj mladosti, plastičnoj ljepoti, ali lijepo je i biti star i uvenuo. To je ono što moramo naučiti ponovno vidjeti.
Kako se sve to odražava u vašoj umjetnosti?
Svojim radovima pokušavam otvoriti prozor u svoj svijet, pokrenuti dijalog, uhvatiti snagu krhkosti i obrnuto. Bavim se krhkošću u snazi, u čemu i jest tajna prirode – pogledajte oko sebe, kako li je priroda čarobna, kako je istodobno i krhka i jaka u savršenoj harmoniji.
Neprestano se vraćate na prirodu, na inspiraciju koju u njoj pronalazite, za život, za umjetnost. Što ste naučili godinama pažljivo prateći metamorfoze prirode?
Naučio sam da je to jedan proces učenja koji nikada ne završava. Svakog me dana beskrajno zapanji nešto novo; svaki sam dan u čudu kad vidim koliko smo do sada malo vidjeli i koliko je toga još ostalo za otkriti, samo moramo uroniti u svijet i ploviti od jedne priče do druge.
Ja sam na ovom svijetu poput djeteta u trgovini slatkišima, probudim se i prva stvar koju pomislim je kakvo je svijet čudo. Neprestano sam egzaltiran. Kad nisam u svojem studiju, skriven sam negdje u svojem vrtu, on je moj svakodnevni Netflix. Roniti tim svijetom za mene je poput Ratova zvijezda, hramova čistoće posijanih u mom vrtu.
Mora da je predivno živjeti u Raju, i pritom se uspijevati oduprijeti ostatku svijeta…
Moram reći da to uopće nije lak zadatak. Nije moguće živjeti a ne ostavljati nekakav svoj otisak, a sa svakim našim korakom nešto je uništeno. Najteže je pokušati dati nešto zauzvrat. Mislim da je to ključno pitanje koje si svatko mora postaviti: što mogu vratiti mjestu na kojemu živim? To je pitanje naša budućnost – na koji način možemo sudjelovati, ponovo uspostaviti ravnotežu, ne samo sa samim sobom već i sa svojim okolišem. A to je nešto što možemo naučiti od prirode – ona nudi sva rješenja.
Svoje radove izlažete diljem svijeta. Kako je došlo do ove suradnje s Meneghettijem? Je li vam ovo prvi put da izlažete u Hrvatskoj?
Ovo je prvi put da imam izložbu u Hrvatskoj, ali nije prvi put da sam u ovoj zemlji. Prvi sam je put posjetio još u doba Jugoslavije, prije više od 40 godina, a onda ponovo prije nekih 20-ak. Za mene je ova zemlja jedna od najbolje čuvanih tajni Europe. Toliko netaknute prirode!
Ispričajte mi nešto o simbolici naziva izložbe, „Lupine“…
Lupina je biljka, biljka koju smo mi u svojoj zapadnoeuropskoj monokulturi učinkovito zatrli. Shvatio sam to putujući iz Pekinga do Pariza u oldtajmeru iz 1927. S tim sam autom mogao postići maksimalnu brzinu od 80 kilometara na sat, dakle vozio sam se prilično sporo, i gotovo isključivo sporednim cestama. Prešao sam tako u tom autu otvorena krova pustinju Gobi, Sibir, Kazahstan. Trebalo mi je pet tjedana. Što sam se više približavao Europi, postajao sam sve svjesniji postupnog nestajanja
prirodnih raznolikosti. Kako sam išao zapadnije, primijetio sam da je divlju lupinu sve teže uočiti, a nadomak njemačke granice nije je više uopće bilo – i ne samo lupine, nego ni mnogih drugih biljnih vrsta.
To me šokiralo. U samo pet tjedana svjedočio sam tako golemoj razlici zahvaljujući tome što sam imao dovoljno vremena primijetiti tu promjenu za koju smo sami zaslužni. Tako je lupina postala simbol mojeg istraživanja našeg učinka na prirodu, simbol s kojim nastojim suočiti druge, pokazati im: pogledajte, ovo je naše djelo.
Da se razumijemo, ja nisam nikakav ekološki aktivist na barikadama, iako itekako poštujem ljude koji to jesu jer su nam prilično potrebni. Ja samo nastojim na pozitivan način, kroz svoj rad, ukazati na to da bismo mogli samo malo promijeniti svoje navike, i da bi – kad bismo umjesto da kosimo na vlas svugdje isto, pustili travu neka samo raste – naš vrt u samo nekoliko mjeseci oživio, i svi bi se leptiri, ptice i insekti doselili k nama.
Ove mi se skulpture čine doista izazovnima za napraviti… Kako uspijevate uhvatiti fragilnost cvijeta u nečemu tako masivnom, napravljenom od grubog materijala? Kako inženjering i priroda idu skupa?
Prije gotovo 30 godina pogledao sam film Mikrokozmos, dokumentarac snimljen iz perspektive insekata koji mi je otvorio vrata mikrosvijetu prirode, svoj toj golemoj snazi koju mi ljudi uvijek promatramo svisoka. Svojim instalacijama pokušavam okrenuti svijet naglavačke, da mi ljudi budemo mali i promatrani svisoka.
Aluminij je krut materijal, tvrd na dodir, teško je uopće zamisliti kako mu pristupiti da bi ga se oblikovalo. Krotim ga uz pomoć velikih kranova, kako bih prikazao brutalnost prirode koja je istodobno vrlo poetična i vrlo krhka. Pokušavam stvoriti dijalog, dijalog izvanzemaljca i prirode.
Radite li uvijek s aluminijem?
Godinama sam radio s drvom, instalacije od građe iz šuma posađenih za proizvodnju namještaja, papira itd. Te su instalacije bile zamišljene kao nekakva tranzitna zona, prijelazna faza – nakon pet, šest godina, odlazile su dalje u proces. Postavljao sam ih u gradovima – gdje djeca odrastaju ne znajući više ni za godišnja doba ni za divlju prirodu – s idejom da ponude organsko iskustvo i da, kad budu uklonjene, nastane praznina, i da ta praznina također bude dio umjetničke instalacije, kao podsjetnik na ono čega više nema.
Međutim, shvatio sam da ne želim biti umjetnik koji stvara prazninu. Želio sam ispuniti taj prostor. Tražio sam materijal koji je moguće reciklirati, a koji bi mogao isto tako i trajati zauvijek.
I tako sam došao do aluminija.
Svojim umjetničkim djelovanjem propitujete ulogu gradova. Ali karijeru ste počeli na ulici, crtajući grafite! Koliko je to iskustvo utjecalo na vaš odnos prema gradovima?
S gradom sam se prvi puta susreo kad sam imao deset godina. Bila je 1980. godina i veselio sam se što ću vidjeti svoj glavni grad, što ću moći u kinu pogledati Ratove zvijezda. Ali dolazak u Bruxelles se pokazao kao strašno razočaranje. Prvi puta našao sam se suočen sa zidovima – do tada sam živio u prirodi. Nedostajale su mi boje. Tada sam prvi put pomislio da moram nešto poduzeti kako bih vratio boju u svoj život.
Bio sam tinejdžer, nisam baš imao puno izbora, i jedino što sam tada mogao, bilo je vratiti tu boju na zidove, pa sam počeo crtati grafite, gdje god sam mogao.
To je bilo moje ishodište, početak moje umjetnosti, koja je od tada uvijek na neki način povezana s javnim prostorima. To je bio fitilj dinamita moje duše, tako sam počeo, tom mladalačkom pobunom.
Ima li u tom smislu vaša umjetnost i neku političku poruku? Mora li umjetnost biti politički angažirana da bi bila dobra? Gdje je za vas granica između političkog i osobnog?
Političnost u umjetnosti mora postojati jednako kao što u njoj mora postojati i humor, ili sarkazam, sve to daje dodatnu dimenziju našim pogledima na svijet. Pritom ne mislim da umjetnost mora nužno uvijek biti politična.
A koliko je moja umjetnost politična? S jedne strane, vrlo je apolitična – nastojim se držati najdalje moguće od politike. S druge strane, međutim, bavim se trenutno najvažnijom temom na planetu: prirodom. Klimatske promjene najveći su i najvažniji politički problem današnjice, na što su državne politike još uvijek slijepe, ili se plaše suočiti s njime i, iako se događaju neki manji pomaci, sve je to strašno sporo. Dapače, 90 posto svih borbi vodi se u smjeru suprotnom od onoga za što se bore klimatski aktivisti.
Naša djeca i unuci zbog toga će nas smatrati zločincima.
Je li vas vaša umjetnost ikada uvalila u nevolju?
O da, o da, o da! Za početak, crtajući grafite, naučio sam brzo trčati.
Zato valjda danas i trčite maratone…
Da, danas trčim maratone (smijeh)…
U nekim situacijama u životu bili ste i iznimno uporni te puno riskirali, zar ne?
Kad sam prije dvadesetak godina počeo raditi svoja monumentalna djela, uvijek mi je nedostajalo novaca. Imao bih budžet od 100 tisuća eura, a trebalo bi mi 300 ili 400 tisuća. Ali ja sam bio odlučan ići do kraja i uglavnom se događalo da bih u roku od tri tjedna nagomilao dug od 200 ili 300 tisuća eura. Bilo je to za mene jako teško razdoblje, teška borba. Neprekidno sam morao smišljati kako namaknuti taj manjak. Tako da sam u početku, tih prvih 10-ak,15-ak godina stvarno morao izmišljati hranu da bih preživio. Ali nikada nisam odustao, nikada.
A to je nešto što sam također naučio na ulici – jer ja sam odrastao na ulici, od svoje 14. godine počeo sam se sam snalaziti i naučio sam kako preživjeti, naučio sam ne plašiti se života, ne plašiti se vlastitih zabluda i neuspjeha. Jer iz grešaka možete puno naučiti, tako postajete snažniji. To vas ojača. Upravo zahvaljujući tome, nikada me kasnije u životu nije bilo strah, nisam se plašio riskirati, jednostavno zato jer nisam imao što izgubiti.
Danas je naravno situacija potpuno drugačija, sada imam drugačiji život, ali tada sam doslovce živio od ni od čega i, da nisam imao to iskustvo života na ulici, nikada ne bih imao toliko hrabrosti.
Svako umjetničko djelo u prvome je redu vizualno iskustvo. Zanima me vaš odnos prema ljepoti – što je ljepota za vas?
Ljepota je život. Ljepota za mene počinje čim se probudim, čim ugledam nebo. I kada je sivo, kišovito, i kada pada snijeg i kad je sunčano, uvijek me ispunjava osjećajem sreće. Sretan sam svake sekunde. I najmanje stvari čine me jednako sretnim kao i velike. Veliki sam optimist.
Zar baš nikada niste nesretni? Ništa vas ne deprimira?
Naravno da me deprimira. U stanju sam plakati kao malo dijete kad vidim neke stvari koje se događaju. Ali morate na to odgovoriti s nadom. Umjetnost je u tom smislu zrcalo civilizacije, svega onoga što mi radimo na ovome svijetu, a to je za mene jedna borba koja nikada ne prestaje, jer kad se odlučite s time suočiti, čeka vas prilično grbav put.
Postoji li nešto kao etika umjetničkog djela?
Moj je rad jako apstraktan i daje ljudima priliku da ga sami dopune vlastitim idejama, vizijama, maštom. Netko to može, netko ne, ovisi o promatraču. Želim ostaviti interpretaciju maksimalno otvorenom kako bi onaj tko promatra moje djelo mogao ući u moju priču, postati igrač u njoj.
Ta otvorenost je moja etika, nasuprot koje stoji brutalnost u načinu na koji pristupam materijalu.
Kako ljudi reagiraju na vašu umjetnost? Razlikuju li se reakcije u različitim krajevima svijeta?
Budući da su moji radovi tako apstraktni, mogu s njima otići bilo kamo, ući u bilo koju kulturu. Doista sam bio svugdje, obišao sam sve kontinente osim Antarktike, kamo planiram ići za dvije godine (nadam se da neće biti prekasno, da će ostati još koji komadić leda!), i ono što sam naučio je da u cijelom svijetu postoji samo jedna rasa – ljudi. I da su svi ljudi, svugdje, isti. U svim kulturama postoji ista društvena ljestvica koja se kreće od socijalnog dna do njegova najbogatijeg vrha i, gdje god došli, uvijek ćete susresti iste ljude: simpatične, nesimpatične, pametne, glupe, mršave, debele…
Mislio sam da će, na primjer, u Indiji ljudi drugačije reagirati na moju umjetnost nego ljudi u Kini ili Sjedinjenim Državama ili Europi. Ali reakcije su uvijek potpuno iste: ili im se sviđa, ili im se ne sviđa. Jer umjetnost ne postoji da bi svakome udovoljila – to nije uloga umjetnosti. Uloga umjetnosti je pokrenuti razgovor, a diljem svijeta vode se uvijek isti razgovori, neovisno o kulturi, godinama, nacionalnostima.
Na čemu trenutno radite?
Popis je dosta dugačak. Upravo radim na velikoj skulpturi koja će biti trajno postavljena u Londonu, što me jako veseli. Radim i na jednoj velikoj instalaciji u javnom prostoru na jugu Francuske. Zatim, u Brazilu, u Sao Paulu, radim na skulpturi visokoj 90 metara za koju smo trenutno u fazi prikupljanja dozvola. Kad radite goleme intervencije u prostoru nužno morate doći u dodir s politikom – morate pribaviti dozvole, uvjeriti lokalnu zajednicu itd.
Uvijek je dug put od ideje do realizacije. Za neke skulpture dovoljna je godina dana, a za neke vam treba i pet, sedam, nekad čak i deset godina.
Kako nastaju te skulpture, kako izgleda vaš kreativni proces?
Proces počinje uranjanjem u prirodu. Promatram strukture, proučavam harmoniju, radim skice. Zatim prema tim skicama izrađujem modele od papira koje potom šaljem svojem timu inženjera, koji radi kalkulacije. Na temelju tih studija s timom arhitekata razvijam projekt izgradnje. Sve to uključuje jako puno komunikacije u svim smjerovima, među svima uključenima, prije nego dođemo do konačnog rješenja, osobito kad je riječ o velikim monumentalnim skulpturama.
Gotov projekt ide u ruke odjelu proizvodnje – jer mi sami proizvodimo svoje skulpture – a kruna svega je postavljanje skulpture na neko mjesto u svijetu.
Riječ je o prilično velikoj mašineriji, s jako puno ljudi uključenih… Kako odlučujete da je to – to, kako znate da je neka skulptura gotova?
Intuitivno znam. Jednostavno osjetim. Na isti način pristupam i slikanju. Slikam s tim nekim osjećajem u želucu, apstraktno, iz svih smjerova. Slike su prozor u moje unutarnje biće. Sve što radim, svako je moje umjetničko djelo putovanje cestom otkrića, svako je istraživanje, i zato je svako različito – jer umjetnost neprekidno otvara neka nova vrata. A iza svakih vrata, postoje druga vrata.
Kako biste, onda, voljeli da gledamo i doživimo skulpture u Stanciji Meneghetti?
One se izdaleka čine krhkima ali, kad im se približite, kad ih dotaknete, iznenadit će vas njihova krutost, čvrstoća. Često je prva reakcija na to propitivanje, a to mi se sviđa; volim kad ljudi počnu postavljati pitanja. Nije bitno razumiju li to što vide, niti kako to razumiju, dovoljno je to što ih uvlači u dijalog, što između umjetničkog djela i promatrača postoji razmjena.
Često se znam prišuljati i prisluškivati što ljudi govore o mojim radovima, i to je uvijek jako lijepo iskustvo. Silno je zanimljivo slušati te razgovore, čuti kako različiti ljudi doživljavaju moje djelo, na koji način nadopunjuju tu priču, moju priču, koja je i njihova priča.
Onoga časa kada izložim svoju skulpturu u javnosti, ona pripada svima, nije više samo moja.
Reiner Opoku
Kustos koji je „kriv” za sve
Glavni “krivac” za izložbu Arnea Quinzea u Meneghetti Wine hotelu i vinariji renomirani je njemački kustos i umjetnički agent Reiner Opoku. On već neko vrijeme zajedno s obitelji živi u Fažani, dijeleći svoje vrijeme između Istre i Berlina, gdje mu se nalazi ured.
Vlasnik Meneghettija Miroslav Plišo postao mu je blizak prijatelj te se tako rodila ideja o suradnji koja prepoznaje golemi potencijal ovoga imanja da, pored vinarije i hotela za elitni turizam, postane i važno kulturno odredište. Spremnost vlasnika da stanciju otvori za suvremenu umjetnost, nagnala je Opokua da osmisli program izložbi, predstavljanja umjetnika i različitih projekata vezanih uz suvremenu umjetnost čija je okosnica ovaj fantastičan hotel.
Za inauguracijsku je izložbu odabrao Quinzea, s kojim surađuje već 15 godina, a čije su djelovanje i rad usko povezani i inspirirani prirodom, te nude novu, svježu perspektivu na umjetnost u javnim prostorima. Quinze kontinuirano traži nove načine ispunjavanja urbanih krajobraza umjetnošću, njegov je izričaj izrazito organski i potpuno suvremen, te se nametnuo kao savršen odabir za ovo mjesto.
Odlična stvar u vezi ove izložbe je to što će se Quinzeove skulpture u Stanciji Meneghetti nalaziti više od godine dana, do listopada 2024., te će kao takve postati integralni dio hotela, koji će pak, pored gastronomskog i turističkog, postati atraktivno kulturno odredište za umjetničke sladokusce.
