Rosie Kugli: Književnica koja piše „sto na sat“

Rosie Kugli do danas je napisala više od 25 knjiga, a velik dio svog književnog opusa posvetila je problematici mladih ljudi, njihova odrastanja, potrage za identitetom, integracije u društvo
Piše: Adela Auer
Fotografije: Boris Ščitar

Rosie Kugli književnica je koja piše „sto na sat”. Okušala se u svim žanrovima, a u književnosti za djecu i mlade zasjala je nagrađenim djelom „ Nisam ti rekla” koji je ovjenčan i nagradom „Grigor Vitez” te naišao na oduševljenje i kritike i publike. Danas broji više od 25 knjiga, a velik dio svog književnog opusa posvetila je problematici mladih ljudi, njihova odrastanja, potrage za identitetom, integracije u društvo.

Roman „Hod po rubu” bio je nositelj i zaštitni znak javnozdravstvene kampanje „Nije cool biti bully”, a roman „Dvije crte plavo” postavljen je na kazališne daske. „Izgubljena generacija” – važan roman o mentalnom zdravlju – oslikava jutro zagrebačkog potresa i tu potresnu pandemijsku godinu, a posvećen je generaciji 2019./2020. i Anamariji Carević, djevojčici čiji se život ugasio u tom razornom potresu.

Rosie Kugli znana je i po biografijama u kojima književno-motivacijski opisuje životne puteve naših najuspješnijih sportskih uzdanica, a obradila je i život jednog od najznačajnijih odvjetnika na ovim prostorima, Silvija Degena.

Knjiga „Tragovi u vremenu” autobiografski je pak rukopis u kojem autorica premrežuje aktualnu situaciju s povijesnim činjenicama i obiteljskim naslijeđem; to je činjenično vrijedno štivo s malo poznatim detaljima vezanim uz obožavanu zagrebačku knjižaru „Kugli” u kojoj se sada prodaju inozemne „krpice” te donosi sasvim poseban autobiografski diskurs.

– Imala sam nevjerojatnu sreću i povlasticu odrastati u obitelji u kojoj je knjiga oduvijek imala posebno, da ne kažem počasno mjesto… Knjižara „Kugli”, kasnije „Mladost”, zauvijek je ostala jednom od najomiljenijih zagrebačkih adresa, a prostor u Ilici 30 godinama je bio istinsko žarište kulture. Tamo su se održavale promocije knjiga na kojima su svoja nova djela predstavljali vodeći književnici, priređivale su se brojne izložbe slikara, kipara i fotografa. Na toj je adresi oduvijek bujao život prepun kulturnih događanja. Sjećam se i ja tih svojih odlazaka u Ilicu 30. Navraćala sam onamo, isprva u pratnji roditelja, a poslije sama, privučena nečim očaravajućim među tim zidovima: čarolijom susreta s knjigama, čarolijom priče koja se pričala u mojoj kući, čarolijom koja i danas u meni budi nostalgiju za nečim čega više nema – prisjeća se na početku razgovora Rosie Kugli.

Kultna knjižara „Kugli” bila je sinonim za kulturna događanja krajem XIX. i u tijeku cijelog XX. stoljeća. I nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je u tim prostorima poslovala izdavačka kuća „Mladost”, stari su Zagrepčani znali reći – „Idem kod Kuglija!”

Danas malo tko zna tko je bio Stjepan Kugli, nešto više je onih koji znaju da je u Ilici 30 bila knjižara „Mladost”‘, a posve su rijetki oni koji si mogu predočiti važnost te knjižare ne samo u u gradu Zagrebu, već i u hrvatskoj kulturnoj povijesti. U tom smislu, spomenuta knjiga „Tragovi u vremenu” pruža nesumnjiv doprinos oživljavanju priče o knjižari koja je bila iznimno važna za hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo.

– Kad me život „gurnuo” u spisateljske vode, misao o tome da ispričam priču o čovjeku koji je ostavio tragove u mome rodnom gradu, nametnula se kao logična. Iako možda neki pretpostavljaju da u ovoj knjizi predstavljam korijene svoje obitelji, to nije tako. Prvenstveno sam željela prikazati čovjeka koji je pokrenuo književne i izdavačke procese koji su utabali staze razvoju knjižarstva i književnosti kroz nešto više od pola stoljeća, uz nevjerojatnih 3900 naslova i 1590 književnih kompozicija koje su ostale kao trajna uspomena na zlatna vremena knjige – kaže Kugli.

Pročelje knjižare Kugli u Ilici 30

Razvoj knjižare i Kuglijeva obitelj dva su glavna pripovjedna pravca romana. Oni su zaokruženi praćenjem razvoja Zagreba, čija je najprometnija ulica krajem 19. stoljeća postala Ilica. U nju se 1896., nakon nekoliko preseljenja, na kućni broj 30, smješta knjižara „Kugli”. Samu tematiku knjige autorica je nadogradila dodavši arhivske fotografije i subjektivne opise svojih najdražih knjiga iz naklade „Kugli” – ne kao kritičarka, već kao obožavateljica pisane riječi.

Kugli je tiskao djela gotovo svih velikana hrvatske književnosti druge polovice 19. stoljeća, a u tome su mu pomogle čvrste veze s njemačkim knjižarskim središtima, prvenstveno s Bečom, u kojem je izučio zanat, a potom i Lepizigom, Berlinom… Sva su ta djela, kaže Rosie, izašla u skladno tiskanim i ukoričenim izdanjima, ponekad začudnim s obzirom na vrijeme njihova nastanka, misleći pritom na naslovnice koje su često osmišljavali ponajbolji ilustratori tog doba, poput ”Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića” Ivane Brlić Mažuranić obogaćene ilustracijom Vladimira Kirina, koji je ilustrirao i knjige Oscara Wildea i Edgara Allana Poea.

Muzej grada Zagreba „opskrbio” ju je starim crno-bijelim fotografijama koje Rosie čuva u svom fundusu, a na kojima se vidi koliko su Kuglijeva knjižara i sam proces tiskanja bili itekako ozbiljan posao. Tako čitatelji mogu vidjeti kako je izgledala unutrašnjost knjižare, uz fotografije golemih tiskarskih strojeva i uvezivanja knjiga.

Knjižara „Kugli” desetljećima je bila svojevrstan zaštitni znak svih Zagrepčana. Kultno mjesto nekadašnjih književnih susreta, razgovora i kupnje vrijednih knjiga. Danas je trgovina s odjećom, ali akademik Pavao Pavličić, koji je napisao predgovor knjige, s pravom ističe da još uvijek postoje oni koji za Ilicu 30 govore ”Kod Kuglija”. Knjižara Kugli odgojila je na stotine tisuća čitatelja, stoga ljudi koji su to omogućili nisu zaslužili da ih prekrije prašina zaborava – veli autorica.

Unutrašnjost tiskare

Istražujući ovu temu i pišući o njoj, Rosie je željela ukazati i na „kotačiće koji su pokrenuli pismenost, procese koji su žene i djecu učinili dijelom čitateljske publike”. Sve je to bilo u rukama malih pojedinaca koji su činili veliku promjenu. Zbog toga se roman može čitati i po alegorijskom ključu – kao upozorenje da za razvoj grada, njegovih građana i kulture, ponekad nije dovoljna samo sposobnost i dobra volja, nego i povijesno-društvene okolnosti te napor zajednice, a ne samo pojedinca.

– Stjepan Kugli je dosljedno pratio europske književne trendove i dovodio ih u Zagreb, ali i poticao objavu hrvatskih autora. Pratimo i vrijeme rata i društvenih metamorfoza koje su se pokazale kao najveći kamen spoticanja. Kuglija i suradnike ni rat nije pokolebao, stalno su razmišljali o tome kako osnažiti i uveseliti doslovno ranjene ljude – i tjelesno i duhovno. I dok čitamo o sjajnim rješenjima koja su trebala privući novu publiku i doslovce književno opismeniti državu, dok saznajemo o prvim časopisima, kuharicama i bibliotekama za mlade, povijest na velika vrata donosi prvo nacionalizaciju, a zatim privatizaciju vlasništva, dva toliko oprečna procesa u kojima se knjižara „Kugli” nijednom nije spašavala. Naprotiv, ostavljena je da istrune kao relikt nekih prošlih vremena, bez svijesti o gotovo 4000 knjiga koje su obogatile tolike domove i umove naših sunarodnjaka – opisala je spisateljica vrhunac i propast knjižare „Kugli”.

Knjiga nosi snažnu pouku koja se toliko puta ponovila kroz povijest: ono što nedovoljno cijenimo i branimo osuđeno je na propast, a propast knjige značila bi propast kulturnoga bića, temelja na kojem se gradi nacionalni identitet.

– Bitno je shvatiti vrijednost knjiga i čitanja, tu ljubav prenositi na mlade. Tako ćemo našoj djeci pružiti svijet u kojem će čitati i u kojem će im se čitati, svijet u kojem će maštati i razumjeti. Iz tog razloga, sa profesoricom Magdalenom Mrčelom, osnovala sam Umjetničku organizaciju „Kugli &Kugli”. U relativno kratkom vremenu i vlastitim financijskim sredstvima izdale smo mnoge važne naslove od kojih bi istaknula iznimno važan psihološko-fantastični roman „Između” Magdalene Mrčele.

To je roman s naglaskom na čin i posljedice suicida, a koji doslovno spašava živote. Javile su nam se četiri mlade osobe koje su se dvoumile između suicida i života. Knjiga ih je duboko pogodila i izabrale su – život. U suradnji s dr. Ivanom Portolan Pajić, Centrom za zdravlje mladih i Gradskim uredom za zdravstvo Grada Zagreba, pokrenuli smo i javnozdravstvenu kampanju „Nisam ti rekla” inspiriranu istoimenom knjigom koju je podržala i Vlada Republike Hrvatske. Okružena sam strukom – liječnicima, psiholozima, psihijatrima, profesorima i knjižničarima – koja u mojim romanima vide mehanizam edukacije i prevencije rizičnih ponašanja – govori naša sugovornica.

Zato su ti naslovi, s realističnom fabulom i prepuni emocija, danas izuzetno intrigantni mladim čitateljima te ih osvajaju neposrednošću i iskrenošću. Hrabro je ući u svijet mladih i suočiti ih s ponekad bezizlaznim i/ili tragičnim ishodom. Autorici to uspijeva te se stoga navedeni romani čitaju u hipu i rijetko koga ostavljaju ravnodušnim – kaže Rosie Kugli i nastavlja:

– Mi pisci, osobito pisci za djecu i mlade, u svom peru nosimo otkrivajuće hrabru i odgovornu ulogu. Sudbine mojih literarnih junaka, Hede, Jakova, Latice, Kristine, Vite, Roka… dotakle su i promijenile mnoge mlade živote. Jezikom srca i emocija progovaram o odrastanju, služeći se jezikom mladih i crticama iz života. Mladi su vrlo osjetljivi, pogotovo na laž i nepravdu, pa mislim da bi prikaz lažne, odnosno uljepšane stvarnosti bio kontraproduktivan. Niti jedan tinejdžerski život nije idealan, mlad čitatatelj voli se poistovjećivati s likovima, a kad ih glavni lik podsjeti na njih, to im je knjiga draža.

Iako sam dobila mnoge pohvale i nagrade, meni je najveća nagrada kada mi se javi mlada osoba i kaže mi kako su joj moje knjige promijenile život. I to nema cijenu! Nakon takvih poruka svijet više ne gledaš istim očima – reći će Rosie.

Koliko vjeruje u snagu pisane riječi, govori i činjenica da je inače diplomirana pravnica napustila svoj fah kako bi se bavila pisanjem.

– Pravni fakultet bio je logičan nastavak mog školovanja, no pisati – onako ozbiljnije – počela sam kad mi je bilo najteže. U jeku gadne brakorazvodne parnice u pravom smislu riječi, doživjela sam i jedva preživjela zasigurno najgoru noćnu moru. Ostala sam sama s dvoje male djece, bez posla i doslovno bez krova nad glavom. Puno mi je ljudi dobronamjerno savjetovalo da se okanim pisanja, da radim nešto od čega ću moći živjeti, ali nisam ih poslušala. Nisam zažalila, iako nije bilo lagano. Tisuću puta sam se pitala, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju lupkala po tipkovnici, pa dobro, zašto ja to radim? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? No, ako želite uspjeti morate ”odsvirati” crne i bijele tipke zajedno!

Danas je pisanje i moja terapija, i davanje oduška, i moj način izražavanja, i progovaranja o temama o kojima se šuti, koje se guraju pod tepih, od kojih se bježi. Ili o kojima maštam, a ne izgovaram. Ipak, sve ove godine barem djelićem svoga bića zažalila sam što se nisam ostvarila kao pravnica. Stoga sam bila presretna kad me kontaktirao odvjetnik Silvije Hraste i predložio da napišem biografiju odvjetnika Silvija Degena. U knjizi „Odvjetnik – svjedok vremena” opisani su najatraktivniji slučajevi iz kancelarije koja broji tisuće spisa – kaže.

Neke knjige zahtijevaju da istovremeno budete pravnik, novinar i pisac. Ponekad ćete, htjeli-ne htjeli, biti i suci. ”Odvjetnik – svjedok vremena” bavi se nekima od najitrigantijih slučajeva iz odvjetničke prakse Silvija Degena. Neki će vam biti poznati, neki vas ostaviti bez teksta, neki zalediti krv u žilama, ali nesumnjivo zagolicat će maštu čak i onih koji nisu ljubitelji toga žanra. Život čovjeka koji je cijeli svoj radni vijek posvetio pravu, braneći čak i one koje su svi osuđivali i od kojih su strahovali, priča je koja ne smije ostati neispričana. Duboka, borbena, pamtljiva, gotovo filmska. Trag je to u vremenu koji kroz presjek gotovo pola stoljeća, govori o (su)životu s kriminalcima, ali i onima nepravedno obilježenima, o svakodnevnoj borbi s vlastitim osjećajima, ali i profesionalizmom koji nadilaze sve druge.

– Još kao studentica prava čitala sam o slučajevima koje je branio… Knjiga se temelji na i Degenovim sjećanjima i detaljnim opisima pojednih slučajeva. Fasciniralo me koliko se Silvije dobro sjeća mnogih stvari… No, bilo je doista zahtjevno, knjigu sam pisala više od dvije godine, detaljno proučila na desetine spisa, iščitala tisuće i tisuće stranica, počesto zavirila u knjige da se bolje suživim sa prošlosti. Jer biografije nisu samo knjige o nekoj osobi, one pričaju i priču o vremenu i društvu u kojem su živjele. Kroz njih možemo naučiti toliko toga o povijesti određenog mjesta u određenom razdoblju, pružaju uvide u zakučaste spoznaje, ali i pokušaj su za razumijevanje života drugih. Također, trebalo je odlučiti koje ću sve slučajeve obraditi, kojim slijedom, kojim materijalima raspolažem – prisjeća se.

Silvije Degen nije bio samo odvjetnik-krivičar, bio je puno više od odvjetnika. Bio je aktivan na mnogim područjima: medicini, politici, umjetnosti, sportu, osnivač je i Kluba Zagrepčana.

– Pisati i opisati najvažnije slučajeve u bogatoj odvjetničkoj karijeri jednog od najznačajnih odvjetnika ovih prostora, pisati o prevarama, ubojstvima koja su često ledila krv u žilama i dugo bila u središtu zanimanja medija i svekolike javnosti, pisati o političkim procesima i prevratima u turbulentnim vremenima, pisati o Silvekovim sportskim akvizicijama, o medicini koja je ostala njegov nesuđeni izbor studija i kojoj se kao pravnik neprestano vraćao, nije bilo nimalo lako. Naravno, tu treba spomenuti i njegovu političku djelatnost, izbore za gradonačelnika, Klub Zagrepčana… Teško je sve to i pobrojiti – govori Rosie Kugli.

Odvjetnik Silvije Degen život je posvetio borbi za pravnu državu, ali i pravu čovjeka da se brani sve dok za to postoje mehanizmi. Zapisi o njegovim najvažnijim slučajevima koje je Rosie Kugli godinama analizirala, dragocjen su trag u vremenu, otkrivanje svijeta za koji smo mislili da postoji samo u kriminalističkim serijama.

– Ovo djelo moj je pokušaj da na tristo i nešto stranica knjige obuhvatim pola stoljeća odvjetničke i društvene djelatnosti jednog iznimnog čovjeka koji je bio ne samo svjedok vremena, nego i njegov itekako nazočan dionik, onaj koji je u danim mu okolnostima utisnuo osobni pečat nimalo jednostavnom vremenu. Primjeri koje donosim u ovoj svojoj kronici samo su mali, ali ja bih rekla možda najvažniji dijelovi mozaika njegove karijere. Upravo su ti slučajevi obilježili jedno vrijeme, jednu epohu i ostali upisani u odvjetničke anale za sve buduće generacije. Možda se nisam ostvarila kao pravnica, ali dobiti priliku da napišem knjigu o nekim, možda čak i najvećim zločinima našega doba, svjedoči kako ti život ponekad namijeni nešto drugo. U mnogim slučajevima, moje mi je pravno znanje dobro došlo. Knjigom „Odvjetnik – svjedok vremena” ostavljam trag, ali i putokaz onima koji dolaze. Zahvalna sam kolegi i prijatelju, odvjetniku Silviju Hrasti i njegovoj Hrvatskoj autorskoj agenciji na podršci i ohrabrenju prilikom pisanja i stvaranja ovog zahtjevnog djela – veli Rosie.

Kugli vjeruje da književnost ima sposobnost dodirnuti čitatelje na osobnoj razini, često više nego suhoparni statistički podaci ili izvještaji. Nedavno je predstavila i svoj najnoviji uradak, psihološki roman „Mali noćni razgovori”. Roman je dio autoričine biblioteke „Knjige koje mijenjaju svijet”, unutar koje nastaju djela posvećena društveno važnim, a često zanemarivanim ili tabuiziranim temama. Spomenuta knjiga, s naglašeno jakim dramskim potencijalom, aktualnom tematikom i bespoštednom kritikom sustava koji ne štiti žrtve, trudi se oslikati istinite priče i ukazati na moguće promjene koje kreću od nas samih.

Autorica daje glas žrtvama, ali i otvara vrata za edukaciju i prevenciju, čineći knjigu živim podsjetnikom na stvarne živote i borbe žena. Vjerojatno ne postoji puno životnih tragedija koje ostavljaju toliko teške posljedice ne samo na ženi, već i u tkivu cijele obitelji. – Pripovijedanje priče o nasilju kroz književne likove može pružiti čitateljima priliku da se poistovjete s njima, razumiju njihovu borbu i osjete empatiju jer književnost može osvijetliti mračne aspekte društva. I zato vjerujem da knjigu „Mali noćni razgovori” vrijedi čitati da se tragedije i teške priče o nasilju nad ženama ne ponove… – reći će za kraj našeg razgovora Rosie.

Share now:

Facebook
Twitter

Moglo bi vas zanimati