Piše: Sonja Staničić Fotografije: Zoran Škrbić
Ako ste ikada posjetili njujorški Broadway ili londonski West End na kojima je koncetrirano čak 40-ak profesionalnih kazališnih kuća, nisu vam nikako mogle promaći impozantne kolone ljudi koje se svaku večer, uoči početka predstava, slijevaju prema ulazima u kazališta. Turisti iz cijelog svijeta, ali i domaći stanovnici, spremno izdvajaju poveće novčane svote kako bi se dočepali ulaznice, pa makar se radilo i o onom posljednjem mjestu u gledalištu iza kakvog stupa od kojeg se ne vidi pola scene.
Takvi prizori najuvjerljivije dokazuju kako usprkos povremenim fatalističkim tezama o neizvjesnoj budućnosti kazališta, ona i dalje itekako visoko kotiraju u konkurenciji s nizom drugih sadržaja današnjice.
No, to im polazi za rukom isključivo uz uvjet da prosječnom gledatelju osiguraju nesvakidašnji doživljaj i istinski spektakl, da mu pobude sva osjetila i uzdrmaju emocije.
A za postaviti predstavu s takvim efektom potreban je, prije svega, mudro odabran naslov, pažljivo sastavljen autorski tim i izvođački ansambl, raskošna scenografija i kostimi, što će u konačnici, nakon mjeseci i mjeseci proba, ako sve prođe po planu, rezultirati i vrhunskim proizvodom.
Tog recepta drži se i Opera i teatar Madlenianum, smješten u centru Zemuna, općine u sklopu Beograda. Madlenianum je jedna od rijetkih privatnih opernih kuća u ovom dijelu Europe, vlasnice i osnivačice Madlene Zepter, i smatra se jednim od najraskošnijih i najopremljenijih kazališta na ovim prostorima. U posljednjih četvrt stoljeća svog postojanja, Madlenianum je postigao status respektabilnog i atraktivnog teatra, osvojio naklonost publike te postao važna točka na kulturnoj mapi Srbije i Europe.
Na njihovom repertoaru zastupljeni su spektakularni svjetski mjuzikli, komedije i drame po suvremenim tekstovima, vrhunski baleti, operete i klasična operna ostvarenja u modernoj režiji, koja svakodnevno privlače na stotine gledatelja.
Znajući kako iza svakog kazališnog spektakla stoji osoba s talentom da određeno umjetničko djelo pretoči u scensku formu i pritom spretno ravna s ansamblom od nekoliko stotina izvođača, potražili smo sugovornika s bogatim redateljskim iskustvom koji bi nam otkrio nešto više o samom procesu nastanka ovakvih produkcija. I pronašli smo ga – redatelj i glumac Robert Bošković nadaleko je poznati majstor za velike glazbeno-scenske spektakle. Ovaj Dubrovčanin, koji osim u Hrvatskoj i zemljama regije režira i diljem Europe, posljednjih je godina stalni suradnik kazališta Madlenenianum, na čijem su repertoaru čak četiri njegove uspješnice.
– Moram prije svega napomenuti kako mi je rad u Madlenianumu iznimna čast i užitak. Uvjeren sam da bi svaki redatelj bio presretan da ima priliku stvarati u ovakvim uvjetima i s ovim ljudima. Svi zaposlenici, od uprave kazališta pa do ureda tehnike, šminke, frizure, garderobe, pružili su mi veliku podršku i sve je uvijek na vrlo visokoj profesionalnoj razini. Ipak, najveći vjetar u leđa dobio sam od gospođe Madlene Zepter i umjetničkog direktora gospodina Rackova kojima se i ovim putem zahvaljujem od srca na svim pruženim prilikama. U Madlenianumu sam postavio četiri predivne predstave od kojih je svaka postala hit – govori nam Bošković na početku našeg razgovora.
Riječ je o operetama „Pariški život” J. Offenbacha i „Vesela udovica” Franza Lehára, mjuziklu „Posljednjih pet godina” Jasona Roberta Browna te koncertu „Svjetlosti pozornice” kojim je Madlenianum proslavio četvrt stoljeća svog postojanja.
– Ponosan sam što moja „Vesela udovica” aktivno igra već četiri godine, a za „Pariški život” ulaznice planu čim se puste u prodaju – kaže.
Za razliku od većine drugih kazališnih kuća u regiji, Madlenianum nema svoj operni, dramski, ni baletni ansambl, niti zaposlene glazbenike u orkestru. Stoga se za svaku pojedinu produkciju organiziraju audicije.
– Po mom mišljenju, to je predivna praksa jer audicije otvaraju priliku umjetnicima da se predstave i pokažu najbolje od sebe, a nama da izaberemo one najbolje među njima. Sjećam se prve audicije za „Veselu udovicu”, prijavilo se više od 300 ljudi! U komisiji su, osim mene, uvijek Andreja Rackov, maestra Vesna Šouc, koreografkinja Milica Cerović, a često dođe i gospođa Zepter. Iako je sam proces katkad iscrpljujući i dugotrajan, to je jedini ispravan način rada; on jamči da ćeš za predstavu dobiti najbolju podjelu. A to u konačnici rezultira uspješnim i rasprodanim naslovima. Pritom, moja „Vesela udovica” ima dvostruku podjelu, a za „Pariški život” smo ih uigrali čak tri! – ushićeno će.
Svoju umjetničku karijeru započeo je još kao dječak u rodnom Dubrovniku, gdje je već s devet godina igrao u predstavi „Mirisi, zlato i tamjan”. Od tada i tijekom studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao glumu, a naknadno magistrirao režiju, zaredao je uloge u nekoliko desetaka predstava, od kojih posebno ističe angažman u kazalištu Komedija, gdje je igrao u dramskom i glazbenom repertoaru. Glumio je i u mnogim filmovima, serijama i televizijskim emisijama, a u režiji se pak, kako tvrdi, našao gotovo slučajno.
– Na tome se moram zahvaliti Krešimiru Dolenčiću koji me na Dubrovačkim ljetnim igrama angažirao na Mozartovoj operi „Così fan tutte” kao asistenta redatelja. Nakon toga počele su pristizati ponude iz drugih kazališta, uglavnom za opere, operete i mjuzikle. Naime, jako je malo redatelja koji znaju postaviti glazbenu predstavu. One su spoj glume, pjevanja i plesa, nerijetko obuhvaćaju i do 200 ljudi na sceni, veliki orkestar, dvije ili tri podjele… A od redatelja se očekuje da je iznimno glazbeno potkovan, organiziran i napokon – da za to ima talent – pojašnjava.
Premda je režirao i manje dramske predstave, u kazališnim kuloarima poznat je upravo po svojim grandioznim produkcijama.
– Istina, ravnatelji i producenti kazališta znaju se na prvom sastanku našaliti pa kažu „evo Boškovića, evo velike scenografije, evo barem 300 kostima”. No, oni su ti koji žele spektakl na sceni, zbog čega me uostalom i pozivaju. Moram tu spomenuti i svoj autorski tim kojeg „vučem” sa sobom iz predstave u predstavu i koji mi znatno olakšavaju rad. To su scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Duška Nešić i koreografkinja Milica Cerović. Sve u svemu, ključ rada na ovakvim velikim predstavama je pripremljenost, iskustvo i kreativnost autorskog tima, dobra podjela i jako, jako dobra organizacija i disciplina, uz naravno talent koji posjedujemo.
U tom smislu nerijetko navodi upravo Krešimira Dolenčića kao glavnog mentora i svoj uzor.
– On je istinski umjetnik, divan mentor i još veći čovjek. Surađivao sam s njim još kao glumac, a sada kao redatelj imam od njega golemu podršku. Mogu ga u bilo kojem trenutku nazvati i pitati za savjet. Na tome sam mu neizmjerno zahvalan jer on je osoba s velikim iskustvom i koju god predstavu napravi, ona bez iznimke postane hit. Od njega sam, primjerice, naučio o važnosti glumačke izvedbe u glazbenim predstavama, ili kako spojiti ideju dobre scenografije, dobrih kostima i režije u jedno, a da to ne bude nasilno. Već danas ljudi mi znaju reći da sam luckast poput njega i da posjedujemo istu energiju pri radu, što mi laska i jako mi je drago.
Na pitanje možemo li ga ipak ponovno očekivati na sceni, odgovara:
– Nažalost ne, jednostavno nemam vremena glumiti u novim predstavama. Posljednjih šest godina doslovno idem iz projekta u projekt, iz grada u grad, iz države u državu…
Za sebe često kaže kako je Dubrovčanin s adresom u Zagrebu, Beogradu, Londonu, Osijeku, Zadru, Splitu, Puli, Ljubljani, Kölnu… No, gdje se najviše osjeća kao „doma”?
– Imam agenticu iz Njemačke koja mi dogovara projekte po Europi, ali naravno da uvijek postoje određena kazališta s kojima njegujem intenzivnu i izvrsnu suradnju. Jedno od njih svakako je Madlenianum. U Beogradu uvijek odsjedam u hotelu Zepter, gdje se moj pas Bono i ja osjećamo kao kod kuće. Toliko smo često tamo, da na recepciji već piše da dolaze gospodin Bono i gospodin Bošković. A Bono već na izlasku iz auta bez greške zna put do hotela – smije se.
Nedavno je u Beogradu radio na obnovi mjuzikla „Posljednjih pet godina” koji se nakon dvije i pol godine vraća na repertoar Madlenianuma. Ovaj broadwayski hit, koji je doživio i svoju hollywoodsku ekranizaciju, prikazuje ljubav, patnju, potragu za karijerom, brak i rastanak u vrlo atraktivnoj dramskoj i glazbenoj formi. Predstava je to koja obećava dobru zabavu, ali i potiče na razmišljanje.
– Nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti prepunu kazalištu dvoranu i zadovoljnu publiku koja ovacijama ispraća ansambl i sretna izlazi iz kazališta. Tada mi je srce na mjestu – zaključuje Bošković.
Nama tek preostaje da „zaključamo” onu tezu s početka ovog teksta: dok god bude dobrih predstava, bit će i publike. A Madlenianum je adresa koja to na najbolji način potvrđuje; mjesto je to gdje stoluje istinska kazališna čarolija.
