Piše: Mladen Pleše
Fotografije: Goran Vranić
…
Nedavno me u večernje sate nazvao slikar Stipe Nobilo. „Idi na treći program HRT-a, pokojni Vladimir Kranjčević dirigira Simfonijskim orkestrom HRT-a Sedmu simfoniju Antona Brucknera. Sjajni su.“
Taj me poziv nije uopće iznenadio jer Stipe Nobilo, jedan od posljednjih velikih slikara Dalmacije i Mediterana, od studentskih dana voli klasičnu glazbu. Dok su se njegovi kolege zabavljali u restoranu Vinodol, on je preko puta u dvorani Istra slušao, kako priča, fantastične koncerte ozbiljne glazbe. I sada dok čita po nekoliko sati dnevno, Nobilo uvijek sluša glazbu 4 B kompozitora: Bacha, Beethovena, Brucknera i Brahmsa.
Za svoje korčulanske krajolike prepune jarkih boja i svjetlosti koje kritičari nazivaju nobilovskim pejzažom, kaže da su slični muzičkom stvaralaštvu Johanna Sebastiana Bacha.
– Iz jedne muzičke crtice Bach napravi bilo koji glazbeni oblik – od oratorija i sonate do simfonije. Tako i ja slikam. Jedan četvorni centimetar mogu naslikati u milijun varijanti. Zapravo komponiram slike. Na njima imam šesnaestinke s točkama, a velike, prazne plohe na slikama su četvrtinke s velikim kodama i točkama. Zbog toga, da živim još 300 godina, imao bih što reći i naslikati.
Nobilo, govori nam, ne prepisuje prirodu, već ju kreira i prikazuje kroz pejzaže.
– Izmišljam motive, oni izviru iz mojih misli i to su zapravo komponirani pejzaži.
Ne voli kad ga svrstavaju u stilske pravce ili trendovske slikare jer je uvijek, ističe, izbjegavao pripadati nekim umjetničkim skupinama i smjerovima. No, priznaje da bi ga se moglo definirati kao individualnog ekspresionista koji ljepotu crpi iz prirode.
– Moje su slike detalji u totalu, to su slagalice koje grafički, koloristički i kompozicijski odvajam u slici. Slikar sam naracije i motiva, barokno opširan, a da toga nema mogao bih biti apstraktni slikar, ali to ne želim. Apstrakcija je dobra, no ona nastaje racionalno, a ja sam emotivac.
Veliki kompliment bila mu je izjava kolege slikara Vatroslava Kuliša koji je kazao da bi Nobilovu sliku prepoznao i da je vidi na udaljenosti od 500 metara i među 50 drugih radova. Nobilo je to doživio kao dokaz da je sintezom došao do vlastitog slikarskog identiteta i integriteta.
– Kad se to postigne onda je to bingo. Ja sam to ostvario – zaključuje zadovoljno.
U njegovom osebujnom umjetničkom izričaju osjeća se da je uspostavio harmoniju i sklad između njegove nutrine i vanjskoga svijeta.
– Cijeli sam život ostao tradicionalist i klasičar, a kao renesansni čovjek vječito tražim sklad i ravnotežu okoline i svoje nutrine.
Nobilo se nije prilagođavao trendovima već je ostao slikar Mediterana koji se nije odrekao figuracije i pejzaža, svoje Korčule, mora, prirode…
I još jedna osebujnost Nobilova slikarstva: na njegovim radovima nema ljudi.
– To je točno, ali sve što drugo vidite – barke, maslinike, vrtove, vinograde… – sve je to ljudskih ruku djelo. Ljudi su na posredan način ipak prisutni na mojim slikama.
Dug je proces nastajanja njegovih slika.
– Gradim ih i dograđujem, često se već završenoj slici vraćam, doslikavam ju po nekoliko puta, dodajem i reduciram, i na kraju sam malo kad u potpunosti zadovoljan.
I još nešto: Nobilo nikad ne radi po narudžbi…
– Ne dodvoravam se nikome, ako netko želi moju sliku neka dođe i izabere!
Na Nobilovim slikama, opisuju kritičari, vidi se ono što prosječno oko ne zapaža u prirodi, nevidljivo postaje vidljivo, stvarnost se pretvara u misterij umjetnosti, a njegova mašta kroz slike dobiva opipljiv oblik. Njegove slike prepoznaju se po arkadijskim koloritima i mediteranskim motivima, za koje su kritičari ustvrdili da su metafore rajskih vrtova, a taj dojam pojačava bujna vegetacija i raskošni okoliš.
Kaže kako se talent ne troši te da ga godine i iskustvo obogaćuju i multicipliraju.
– Životna i umjetnička zrelost čine slikarstvo punim i kvalitetnijim. Slike postaju supstrat svega onoga što doznaš i doživiš kroz životni vijek, što si vidio i doživio, što si pročitao i naučio. Sve se to na kraju iskristalizira u jedan zaokruženi supstrat – tvrdi naš sugovornik.
Nakon završene Pedagoške akademije u Splitu, Nobilo je 1967., primljen na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj je diplomirao 1971. Prvu samostalnu izložbu imao je 1976. u Zagrebu. Jednu njegovu sliku bivši premijer Ivo Sanader poklonio je za posjeta Washingtonu tadašnjem američkom predsjedniku George Bushu.
Nobilo se vratio na Korčulu 1987. gdje su ga čekali supruga i dvoje djece. Djelomice zbog toga jer je puno velikih francuskih slikara živjelo u provinciji, na Azurnoj obali, u Antibesu – Matisse, Picasso, Cezanne, pa i genijalni Vincent van Gogh. Vratio se i zbog toga jer ga je čekao njegov prekrasni obiteljski ljetnikovac iz 18. stoljeća u kojem sada živi.
Puteljak kojim se dolazi u palaču pun je eteričnih aromata, lavande, majčine dušice, ružmarina, metvice, mažurana, i to daje nestvarne mirise. S terase koju naziva svojim komandnim mostom, iz ptičje perspektive ima spektakularan pogled, kako je objasnio, na pijane otočiće i more. A to se lijepo vidi na njegovim slikama…
Dnevni boravak ispunjen je njegovim radovima, prepun je knjiga i CD-ova ozbiljne glazbe, dok je mali atelje naslonjen na dnevni boravak, djelomice natkriven staklenim krovom, što daje puno prirodnog svjetla. A to je za Nobila iznimno važno jer su njegove slike prepune boja, vedrine, sunca…
Po svom obrazovanju i interesima Nobilo je zaista pravi renesansni čovjek. Osim slikarstva, puno čita i prati literaturu, sluša klasičnu glazbu, i uz sve to jako je dobro upućen u politička i kulturna zbivanja ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.
Oko Nobilove palače, na 2000 četvornih metara prostiru se vinograd s 3000 loza, maslinik sa 150 stabala i voćnjak. Godišnje, ovisno o berbi, proizvede od 80 do 450 litara doista prvoklasnog maslinovog ulja. Za optimalnih uvjeta napravi 600 do 700 litara vina grk i isto toliko plavca.
– Da ne radim fizički, da ne kosim travu, da se ne brinem za lozu i masline te da ne ribarim, ne bih bio u kondiciji koju sada imam. A uz to, dok obrezujem lozu, kosim ili pak u čamcu čekam ribu, razmišljam, kontempliram i smišljam što ću slikati.
Nobilo u pravilu ustaje svako jutro u 5 sati, pa kad vidi kakvo je vrijeme određuje što će raditi. Ako je lijepo ide u vinograd i polje, ako je ružno odlazi „u ribe“ ili u atelje. Krajem proljeća, tijekom ljeta i početkom jeseni, najčešće od pet do osam ujutro radi u vinogradu i vrtu, kosi travu ili bere masline, potom ide kupiti kruh i novine te nastavlja obrađivati zemlju do 10 sati. Tada odlazi u atelje gdje u prosjeku boravi najmanje osam sati dnevno.
– I to bez iznimke svaki dan – ističe Nobilo.
Za njega nije nikakav problem nakon višesatnog kopanja po vinogradu, doći u atelje i odmah slikati.
– Ta metamorfoza da nakon fizičkog rada mogu odmah slikati, vrlo je važna, jer tako ne gubim vrijeme.
Zbog ribarenja, rada u vrtu, branja maslina i grožđa, Nobilo ima prave težačke ruke. A one su u potpunoj suprotnosti s njegovim nježnim slikama punim emocija. Kad se međutim te nezgrapne ruke uhvate špahtla (Nobilo slika špahtlom, a ne kistom), onda se njegovi prsti pretvaraju u nježne ruke virtuoznog pijanista.
– Sa špahtlom mogu dobiti efekte i detalje koje je nemoguće imati ako slikaš kistom. Istina, zbog špahtla moram drugačije držati tijelo i to je jedan od razloga zašto slikam sporije.
Kistove, kaže, koristi jedino kad slika gvaševe.
Nobilo odaje dojam sretnog i zadovoljnog čovjeka, uvijek je nasmijan, raspoložen i zadovoljan. Stoga ne čudi što se na njegovim slikama odmah prepoznaje njegova vedra i optimistična narav.
S obzirom na to da uživa vrhunski umjetnički status, da su njegove slike iznimno tražene, ne samo od kupaca iz Hrvatske nego i brojnih stranih turista koji posjećuju Jadran, Nobilo više ne izlaže puno. Čak se i sve teže rastaje od svojih slika.
– Sve češće se pitam zašto ih prodajem. Supruzi i meni novac više ne treba, imamo ga dovoljno, pomogli smo djeci koja su situirana. Imam kupce, ugled i standard, što će mi više… – zaključuje Stipe Nobilo.
