Piše: Gea Vlahović Fotografije: Tom Wagner
Potkraj 70-ih godina prošloga stoljeća u Europi i SAD-u pojavio se pokret u slikarstvu poznat kao Junge Wilde koji je, kao izraz protivljenja formalnom asketizmu minimalističke i konceptualne umjetnosti, nudio zaokret prema izrazito subjektivnom, ekspresivnom slikarstvu.
„Mladi divljaci” slikali su intenzivnim bojama, brzim i širokim potezima kista, a njihova pojava danas se smatra prijelomnim događajem za razvoj suvremene umjetnosti. Izraz se nije toliko odnosio na „divljaštvo” same umjetnosti koliko na ono umjetnika, a ti umjetnici osobito su zaintrigirali tada 22-godišnjeg Reinera Opokua, vlasnika bara u Kölnu u koji su neki od njih zalazili.
Umjetnici su Opokuu pokazali da život u umjetnosti, za umjetnost i od umjetnosti omogućuje posebnu vrstu slobode. Shvatio je da je to život kakav želi živjeti, ali i da on posjeduje nešto što oni nemaju, a to je iznimna sposobnost umrežavanja koja bi umjetnicima mogla omogućiti da svoja djela predstave što široj publici.
Donio je odluku: prodao je bar, a ostalo je, kako se kaže, povijest. Reiner Opoku danas pripada globalnoj eliti umjetničkih agenata, konzultanata i kustosa, u čijem se portfelju nalaze neka od najznačajnijih imena svjetske suvremene umjetnosti kao što su Andy Warhol, Gerhard Richter, Helmut Newton, Sigmar Polke i Josef Beuys.
Njegova impresivna biografija obuhvaća osnivanje prve ”robne kuće” za umjetnost 20. stoljeća, Kunsthaus u Kölnu početkom 90-ih, sudjelovanje u vodećim svjetskim sajmovima kao što je Art Basel Miami Beach, 10-godišnje kuriranje prestižne St. Moritz Art Masters manifestacije u elitnom alpskom zimovalištu, te među ostalim i prijateljstvo s nedavno preminulim hrvatskim fotografom i kolekcionarom Čedom Komljenovićem, poznatijim pod imenom Monty Shadow.
Opokuova veza s Hrvatskom tu ne prestaje: prije 15-ak godina bio je u žiriju Rovinj Photo Daysa, a odnedavno ima i stalnu hrvatsku adresu – zajedno s obitelji nastanio se u Fažani, pa tako sada svoje vrijeme provodi na relaciji Fažana-Berlin, gdje mu se nalazi ured iz kojega vodi razne globalne projekte.
Iz Fažane je Opoku kurirao izložbu cijenjenog belgijskog umjetnika Arnea Quinzea, otvorenu u lipnju 2023. u Stanciji Meneghetti, kao prvu u nizu izložbi kojima će spoju prirode, gastronomije i luksuza ovog jedinstvenog resorta nedaleko od jugozapadne obale Istre, pridodati i umjetnost – i to onu najelitniju.
Stoga ovaj razgovor počinjemo od temeljnog pitanja za svakoga tko je u umjetnosti našao i smisao i svrhu svojega postojanja.
Sva se umjetnost pita: što je umjetnost? Počnimo s time, što je umjetnost za vas?
Umjetnost je neizgovorena potreba svakog ljudskog bića, nužnost opstanka koja pripada prostoru koji se opire pravilima. Budući da o umjetnosti svatko može imati različito mišljenje, ona se svakoga od nas dotiče na osobnoj razini. Zato je umjetnost iznimno važan dio naših života – kad je ne bi bilo na ovome svijetu, bio bi to jedan jako tužan i plošan svijet.
Umjetnost je neizgovorena potreba svakog ljudskog bića, nužnost opstanka koja pripada prostoru koji se opire pravilima, budući da o umjetnosti svatko može imati različito mišljenje, ona se svakoga od nas dotiče na osobnoj razini. Zato je ona iznimno važan dio naših života – kad je ne bi bilo na ovome svijetu, bio bi to jedan jako tužan i plošan svijet.
Iskreno, ja vjerujem i da su umjetnici bolji ljudi, kompleksni i komplicirani likovi čija je misija stvarati dodanu vrijednost životima drugih.
Dakle, umjetnost postoji da bi svijet učinila boljim mjestom ; po definiciji, riječ je o nekoj vrsti idealizma. Jeste li i vi idealist? Može li si kustos priuštiti idealizam?
Definitivno! Pa ja sam čitav život idealist; podržavao sam i pomagao mnoge umjetnike u vrijeme kada su još bili nepoznati, kad su bili na samim svojim počecima, vjerovao sam u njih kada nitko drugi nije. Tako da bih za sebe rekao da sam definitivno idealist.
Ponekad stvari ispadnu dobro a ponekad ne, ali ako ste spremni riskirati i ići putem koji nije siguran i zajamčen, samim time vi ste idealist.
Koje su kvalitete potrebne za uspješnog kustosa?
Najvažnije je da pustite umjetnika da radi ono što on želi, onako kako je on to zamislio. Uloga kustosa nije da dogmatski govori umjetniku što bi i kako bi trebao raditi, iako neki kustosi upravo to rade. Posao kustosa je onaj ugađača: umjetnik sam jako dobro zna kako njegovo djelo treba izgledati i na koji ga način želi stvarati i predstavljati, a vi ga u tome samo trebate malo usmjeravati, prilagođavati.
Kustos je samo jedan dodatan alat u službi stvaranja umjetničkog djela. Dobar kustos tako se i ponaša.
Nemate podlogu u umjetničkom obrazovanju, a postali ste jedan od najcjenjenijih ljudi u svijetu umjetnosti. Kako je došlo do toga da postanete to što jeste?
Rekao bih, manje-više slučajno. Kad sam imao 22 godine u Kölnu sam imao bar u koji su igrom slučaja zalazili razni umjetnici i tako sam ih upoznao. Nisam to planirao, bio sam nekako uvučen u sve to, a osjećao sam da mogu jako dobro razumjeti što ti ljudi rade, a to me jako zanimalo. I tako sam odlučio prodati bar i krenuti s nečim novim. Počeo sam tako raditi s nekima od najvažnijih umjetnika onoga doba u Njemačkoj, što me uvelo u svijet umjetnosti bez ikakvog prethodnog obrazovanja. Stekao sam golemo insajdersko znanje, koje se pokazalo puno važnijim od studija umjetnosti.
Radio sam kao asistent u umjetničkom studiju Georga Dokoupila, zajedno s njime obilazio muzeje, strašno sam puno naučio od njega u to doba, a bio sam još uvijek prilično mlad. Tako da bih rekao da sam svoj put pronašao zapravo – igrom slučaja.
Bilo je to još u 80-im godinama prošloga stoljeća, fascinirali su vas tada vodeći avangardni umjetnici toga doba, Martin Kippenberger, Julian Schnabel… Postoji li određeno umjetničko razdoblje koje posebno volite?
Nedavno su me nešto slično pitali: kad bih mogao izabrati jednu sliku iz čitave povijesti umjetnosti, koja bi to bila? Odgovorio sam – nijedna; toliko je puno dobrih slika. Ista stvar je i s umjetničkim razdobljima. Volim djela koja pripadaju renesansi, volim srednjovjekovnu umjetnost, volim impresioniste. Zapravo me daleko više zadivljuju mijene umjetnosti kroz povijest.
Samo otkako sam ja u svijetu umjetnosti dogodile su se goleme promjene. Počeo sam ranih 1980-ih, kada je konceptualna umjetnost 70-ih bila prevladavajući umjetnički smjer, a onda su se pojavili „Mladi divljaci” koji su vratili slikarstvo na kartu svijeta na način koji je bio jako agresivan, jako glasan, vrlo ekspresivan. Zatim je došla transavangarda iz Italije, Neo Geo i druge umjetničke intervencije. U svijetu umjetnosti jedino što je stalno je mijena, promjene se neprekidno događaju, traže se i stvaraju uvijek nove teme. I to nikada neće stati.
Ako pod političkim smatramo proces preoblikovanja svijeta, mora li i do koje mjere umjetnost biti politična?
Umjetnost je oduvijek politična, što ne znači da nužno mora biti takva. Povijest umjetnosti obiluje politički angažiranim umjetnicima koji su posredovali važne promjene – glazbenicima, piscima, slikarima, koji su svojim djelima dali značajan politički doprinos. Sjetite se samo grafiti umjetnika Sheparda Faireya, koji je itekako pomogao Obaminoj kampanji.
Umjetnost u sebi ima tu snagu, moć politički angažirane promjene.
Na koji način promatrate umjetnička djela, koje osobine tražite od umjetnika, od umjetnosti?
Najvažnije je pronaći njegovu posebnost, ono nešto po čemu se neki umjetnik izdvaja, a to je jako teško jer svaki je umjetnik po definiciji opterećen željom da bude poseban, i svaki, baš svaki, želi stvoriti nešto novo – svi su oni u potrazi za vlastitim mjestom u povijesti umjetnosti.
Meni je zato jako bitno dobro poznavati umjetnika, njegov karakter, jer jedino tako mogu procijeniti koliko je njegov rad proizvod autentičnosti a ne recimo poze. Da bih mogao u potpunosti shvatiti nečiji rad, pa tako i biti u stanju prepoznati po čemu se taj rad razlikuje od rada svih drugih umjetnika, i je li to što umjetnik kroz njega komunicira iskreno i stvarno, ključan kriterij je osobni pristup.
Prema kojim kriterijima prepoznajete perspektivne umjetnike? Kako uravnotežujete potrebu za predstavljanjem etabliranih, poznatih umjetnika s otkrivanjem i promicanjem novih talenata?
U današnje vrijeme jako puno inicijalnih informacija možete prikupiti preko interneta. Zatim, ljudi vam šalju svoje portfelje, pa posjećujete razne izložbe, pa dosta toga čujete i od drugih umjetnika, od galerista i kustosa koji vam preporuče nečiji rad. Tako da je to definitivno jedan kriterij za kojim se povodite i odakle prikupljate informacije.
Biste li ipak rekli da imate i nos za umjetnost?
Ne bih rekao da imam nos, moram priznati da se uopće ne povodim za svojim nosom. Imam 62 godine, odrastao sam u 80-ima, s umjetnicima koji su tada bili mladi i divlji, a koji danas, kao i ja, imaju 60 ili 70 godina. To je moje uporište, iz toga sam izniknuo, to je generacija koju jako dobro poznajem i niti mogu – a niti želim – slijediti svaki novi trend. Ja zapravo samo želim raditi s ljudima, i to je ono što čitavo vrijeme radim.
Možda ću s vremena na vrijeme pomoći nekom mlađem umjetniku, ali u osnovi se držim poznatoga terena.
Kako izgleda vaš kustoski proces, na koji način odlučujete o temama ili narativima neke izložbe, o čemu razmišljate kad birate djela, kako osiguravate smisleno, objedinjeno iskustvo koje posjetitelja uvlači u izložbu?
Nedavno sam kurirao izložbu u napuštenoj bečkoj vili s početka 20. stoljeća koja je pripadala jednoj kolekcionarskoj obitelji vrlo utjecajnoj u doba belle epoque. Imao sam carte blanche pri odabiru umjetnika, pa sam odabrao njih petnaestero, uglavnom slikara, pripadnika iste generacije 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća. Svakom sam umjetniku dao njegovu sobu, a djela su odabrana na način da međusobno korespondiraju i komuniciraju. Riječ je bila o prilično poznatim imenima, a ono što smo dobili bila je eklektična mješavina figurativnih i apstraktnih djela.
U tom je slučaju moj pristup bio stvoriti iskustvo kao da tih 15 umjetnika čini vašu osobnu zbirku i svaki od njih ima po jednu sobu u vašoj kući. Znači, to je bio kriterij. U sklopu festivala u St. Moritzu, gdje smo izložbe postavljali diljem doline, u crkvama, planinskim kućama, školama, sportskim dvoranama, na obali jezera, koncepcija je bila posve drugačija.
Dakle, kustoski odabir uvijek ima veze s prostorom u kojem se izložba održava i s okolišem u kojem se nalazi. Ako si u klasičnom muzeju, fokusiraš se na ouvre umjetnika i njegova najreprezentativnija djela, a ako se nalaziš na mjestu poput Stancije Meneghetti, onda je to kombinacija prirode, povijesti – u ovom slučaju, povijesti vinarije, konteksta – dakle, hotela, i želje da stvorite nešto što bi bilo zanimljivo – i to ne ljudima iz svijeta umjetnosti, već široj javnosti.
Jer kad se nalazite u javnom prostoru, primarno je pokrenuti dijalog između promatrača i promatranoga; nekome će se to što vidi svidjeti a nekome neće, ali bitno je da ga to iskustvo pokrene, da mu stvori mišljenje.
Svijet umjetnosti svoje ishodišne točke pronalazi onkraj opipljive stvarnosti ali on ipak živi u stvarnome svijetu; u kolikoj mjeri aktualne geopolitičke okolnosti utječu na umjetnost? Strahujete li za budućnost tzv. visoke umjetnosti?
Uopće se ne pribojavam za budućnost umjetnosti. Činjenica je da je umjetnost danas postala stvar prestiža, da je postala roba, što znači da ide ruku pod ruku s novcem. To se ni u aktualnim globalnim okolnostima nije promijenilo: svjetske krize ne pogađaju svijet umjetnosti. Ljudi jesu možda postali malo oprezniji, ali tamo gdje se ja krećem, okolnosti za umjetnost nisu se puno promijenile. Jednostavno, umjetnost je danas puno više stvar novca nego mijenjanja političkih stavova svijeta, to jednostavno moramo prihvatiti, razumjeti da je to sad tako.
To će se vjerojatno s vremenom promijeniti, financijski će aspekt prestati biti toliko bitan, ali sada je tu i nije nebitan.
Kako postići ravnotežu između umjetnosti i trgovine bez kompromitiranja umjetnosti? Neki umjetnici poput primjerice Damiena Hirsta zarađuju milijune na svojim djelima. Gdje je granica beskompromisnosti umjetnosti i tko ju određuje?
Taj komercijalni aspekt umjetnosti jako je porastao u posljednjih 20-ak godina; umjetnost danas znači vrijednost, vrijednost koja se mjeri mišljenjem aukcijskih kuća i cijenama koje umjetnička djela postižu na tržištu. U devedesetima, ili čak i dvijetisućitima, cilj svakog mladog umjetnika bio je postati slavan.
Danas su mladi umjetnici puno prizemljeniji, svjesniji svijeta oko sebe, razmišljaju o okolišu, o svim onim problemima koji muče suvremena društva. Imaju respekt prema takvim temama, novac im je manje važan.
Damien Hirst je već više od 30 godina etablirani umjetnik, kao i Jeff Koons i čitava ta generacija. Oni su nešto potpuno suprotno. Svaka nova generacija umjetnika mora napraviti zaokret, mora biti drugačija; ne može raditi iste stvari. Mladi umjetnici uvijek moraju razmišljati na drugačiji način i imati svoje vlastite teme, a danas su to teme rodnih pitanja, društvene teme, ekologija.
Što je s kustosima, s kojim se oni ključnim izazovima danas suočavaju?
Rekao bih da isto vrijedi i za kustose, nove generacije kustosa više su zaokupljene realnostima svijeta, ratovima, ekološkim pitanjima. To su pitanja kojima se u velikoj mjeri bave mnoge izložbe koje danas možete vidjeti.
Možete li s nama podijeliti neka nezaboravna iskustva ili anegdote iz svoje karijere kustosa? Postoji li neka izložba ili projekt koji posebno pamtite?
Posebno mi je draga bila jedna sasvim slučajna suradnja dvojice etabliranih slikara, Georga Dokoupila i Juliana Schnabela. Bilo je to prije pet godina, Schnabel me je posjetio u Berlinu, imao je neke ideje, htio je nešto raditi, trebao mu je studio. Sjetio sam se da Dokoupil ima studio u Berlinu, da se njih dvojica poznaju otprije i tako sam ih spojio i odmah su kliknuli.
Schnabela su privukle kapljice boje na Dokupilovu podu i predložio je da njih dvojica naprave nešto zajedno. I tako su se bacili na posao, izrezivali Dokoupilov pod, slikali, i nakon četiri dana rezultat je bio 15 golemih platna veličine 3×5 metara iz kojih je proizašla i zajednička izložba koju smo potom organizirali.
Ta nevjerojatna dinamika u susretu dvojice etabliranih umjetnika, to je nešto vrlo rijetko; taj momentum koji je nastao u srazu njihovih umjetničkih osobnosti, to je bilo nešto nevjerojatno.
Kustos svojim radom nastoji mijenjati pogled na umjetnost, preoblikovati svijet umjetnosti. Događa li se i obrnuto? Je li i umjetnost zauzvrat promijenila vas?
Definitivno! Dala mi je neku vrstu opuštenog stava prema životu, uvjerenje da je itekako moguć i neki drugačiji život od onoga kojeg ti nameće društvo.
Što je najvažnije što ste naučili od umjetnika i o umjetnicima?
Naučio sam – a to je ujedno postao moj životni moto – da je biti slobodan da radiš ono što želiš vrhunac smisla i nešto najvrednije što čovjek može imati. Umjetnici imaju takvu vrstu slobode, slobodni su u svojoj umjetnosti, i upravo taj osjećaj potpune nesputanosti je ono što me oduvijek privlačilo, zbog čega sam i želio biti dio toga svijeta, raditi s njima, biti slobodan. Raditi ono u čemu uživam. Naravno, uvijek postoje obaveze, rokovi, ali stvaranje, sloboda stvaranja, mislim da je to uvjet za ispunjujuć život.
Sada živite u Fažani, jeste li već ovdje postali domaći?
Sad s obitelji živim na relaciji Fažana – Berlin, ali rekao bih čak da nam je Fažana prvi dom; tu nam dijete ide u vrtić, tu smo da ostanemo.
Kako vam ide hrvatski?
Za sada znam sam naručiti hranu u restoranu, ali to je otprilike to. Moram još puno učiti…
Spomenuli ste ranije akademiju St. Moritz Art Masters koju ste vodili u Švicarskoj. Radite li i sada na nekim sličnim projektima?
St. Moritz Art Masters je predstavljao inovativni format – bio je kooperacija internacionalnih brendova i umjetnosti. Imena kao Cartier, Mercedes, Bank Julius Baer podržavali su nas u financijskom i sadržajnom smislu. Moj prijatelj i partner, nažalost pokojni Monty Shadow bio je ambasador svijeta brendova, a ja sam bio odgovoran za umjetnički dio. Bila je to jedna i te kako plodna simbioza.
Posljednjih deset godina radim na projektu Parley for the Oceans. Riječ je o ekološkoj organizaciji sa sjedištem u New Yorku, koju smo osnovali moj bliski prijatelj Cyrill Gutsch, njegova partnerica Lea Stepken i ja, a koja se bavi prikupljanjem plastike iz mora, koja se potom procesuira i vraća u proizvodnju. U tome surađujemo s nekim velikim brendovima i institucijama kao što su Adidas, American Express, World Bank, United Nations.
Parley ima više smjerova djelovanja. Prvi je taj smjer pretvaranja plastike u nove materijale koji se ponovno upotrebljavaju za proizvodnju nečeg korisnog. Drugo, čistimo obale mora i rijeka od plastike. Tu je i znanstveni smjer, gdje podržavamo znanstvena istraživanja u pronalasku novih materijala koji bi zamijenili plastiku. Imamo i edukativni program poučavanja djece i mladih o tome kako reducirati upotrebu plastike. Sebi smo zadali zadatak da na sve načine izbjegavamo proizvodnju nove plastike.
A onda je tu i umjetnički segment koji vodim sa svojim malim timom iz Berlina: surađujemo s umjetnicima i organiziramo izložbe, edicije umjetnina, prodajemo umjetnička djela kako bismo prikupili sredstva koja potom ulažemo u nove ekološke projekte.
Mijenja li se uloga umjetničkih galerija i muzeja u društvu?
Muzeji su još uvijek kuće umjetnosti, to se nije promijenilo. Ono što se jest promijenilo je to da umjetnost postaje sve više nešto javno, zajednička imovina, i u tom smislu muzeji moraju promijeniti pristup kako bi privlačili novu publiku. A galerije su pak poslovni dio svijeta umjetnosti, one moraju postojati kako bi umjetniku pružile dom koji ga štiti od nevremena, ali i kako bi mu omogućile da svoju umjetnost unovči, da može stvarati novu umjetnost.
Kamo ide svijet umjetnosti, u kakvu budućnost?
Umjetnost ide u smjeru u kojem je oduvijek išla, ona je uvijek predmet propitivanja ali je i uvijek prisutna; ona je tu, uvijek će biti tu i uvijek će postojati kao obećanje budućnosti. Jer to je smisao umjetnosti – da u sebi nosi obećanje budućnosti, nešto čemu se mi ljudi možemo okrenuti.
Kad pogledate unatrag, na što ste najponosniji?
Na svoju djecu.
Kad biste se jednoga dana prestali baviti poslom kojim se bavite, što biste radili?
Bio bih ribar u Fažani.
