Darija Lorenci Flatz
Piše: Ivan Ban Foto: Tomislav Marić
…
Glumački temperament Darije Lorenci Flatz rasvjetljava u nama tame za koje nismo niti znali da postoje i pred nas stavlja istine koje su sve samo ne ugodne. Je li razlog tomu njezina fizička pojava posve drugačija od ostalih ili njena dramska sposobnost i opet nimalo bliska drugima u hrvatskom teatru – teško je reći. Možda je riječ o nepatvorenoj umjetničkoj potrebi da istinom liječi sebe, a onda i nas koji toj njezinoj umjetnosti svjedočimo.
Koliko bi javnih osoba u našoj zemlji bilo spremno priznati da su se tek u kasnim četrdesetima zaljubili u svoje lice? Koliko je javnih osoba – ne danas, već prije puno godina – govorilo o, primjerice, anoreksiji kao ozbiljnom psihofizičkom poremećaju? Malo. O svim tim društveno važnim temama desetljećima progovara Daria Lorenci Flatz i tako, ne samo na umjetničkoj, već na čistoj ljudskoj razini, pomaže ne samo sebi, već i nama.
Nedavno je, u njenom matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, održana premijera predstave „Fafarikul” po romanu Đurđice Čilić i u režiji Ivana Planinića. Radnja „Fafarikula”, u kojem Lorenci Flatz igra glavnu ulogu, prati sudbinu Bosne i bosanskih ljudi u epilogu dvadesetog stoljeća; Bosne i bosanskih ljudi kojima (je) pripada(la) i naša sugovornica. Stoga je prirodno da nam za početak razgovora otkrije kako je bilo raditi na tom komadu.
Rad na „Fafarikulu” bio je izazovan; prije svega zato jer nije riječ o dramskom pismu, već o prozi, odnosno kratkim pričama objedinjenima u roman kojeg su za predstavu dramatizirali Mirna Rustemović i Ivan Planinić. Prvi korak bio je da prihvatim dramatizaciju, da se s njome srodim i da se sve to izvede i interpretira, što je bilo prilično zahtjevno. Sve u svemu, jedan divan, užasno zanimljiv, težak i intenzivan proces. Zadovoljni smo.
S obzirom na vaše ratno i izbjegličko iskustvo, je li „Fafarikul” na vas imao terapeutski učinak, je li vam „oprao dušu”?
Ta predstava doista nije namijenjena samo ljudima koji su imali to ratno ili izbjegličko iskustvo. Ona je, na svoj način, posveta svim našim oproštajima i opraštanjima, svim našim transformacijama i tranzicijama koje sa sobom uvijek nose i tugu i bol. Ova predstava, zahvaljujući Đurđici, ostavlja ta pozitivna vrata otvorena k onome što dolazi. U tome se krije puno ljepote i katarze i stoga ta predstava na nas, a vjerujem i za publiku koja joj svjedoči, djeluje terapeutski.
Je li se vaša percepcija Bosne – tog, gotovo pa mitskog područja – promijenila u odnosu na ranije?
Mi koji smo iz Bosne otišli imamo tu komociju, ekskluzivu i povlasticu da na nju možemo gledati mitski. Nekako teško odlazim tamo jer se bojim da se slika u mojoj glavi ne bi pokvarila. To je jedno bogatstvo – imati jednu cijelu zemlju u sebi i za sebe.
Vaša prva ovogodišnja premijera u HNK-u bila je „Pustolov pred vratima”. Imali ste zanimljivu ulogu – onu „onkraj” stvarnosti i života.
U „Pustolovu pred vratima” bila sam poput gostujućeg člana ansambla jer mi je uloga obimom mala. Pojavljujem se na početku i na kraju predstave te nisam bila u toliko mjeri uključena u proces kao ostatak ansambla pa mi je zapravo teško govoriti o toj predstavi. Svakako mi je bilo zanimljivo propitkivati tu ideju utjelovljena nečega što je nepoznato; dozvati nekakvo disanje, zvuk, meditativnost i tišinu te vidjeti što se iz te ideje može utjeloviti.
Osim kazališta, puno ste i snimali; zahvaljujući seriji „Kumovi” svaku večer ulazite u domove tisuća i tisuća ljudi. Po vlastitom priznanju telenovele ste započeli snimati, između ostalog, i poradi popularnosti. Zanimljivo je i nesvakidašnje to priznanje…
Ta je popularnost vrlo simpatična, draga i laskava. Nekada, naravno, i zamorna jer nisam uvijek našminkana ili raspoložena, nemam uvijek vremena posvetiti se ljudima koji imaju neka svoja očekivanja. Užasno je fora kada osjetiš da nekome znači to što te sreo jer te vidio na televiziji. Čeznula sam da to doživim, doživjela sam i drago mi je zbog toga.
Popularnosti je, osim „Kumova”, zasigurno pridonijelo i vaše sudjelovanje u emisiji „Ples sa zvijezdama”. Prije no što ste koraknuli u glumačke vode, željeli ste postati plesačicom. Ima li u dramskom ansamblu HNK-a dovoljno prostora za istraživanje tijela?
Svugdje ima dovoljno prostora za tjelesno izražavanje i promišljanje kroz tijelo jer to je, zapravo, izvođačka odlika te osobna polazišna točka koju vam nitko ne može ni dati niti oduzeti. Može vam se dati više prostora za ono fizičko, može se na taj dio staviti više akcenta kada je autorski tim tome sklon, ali u principu sam izvođač to nudi i onda se oni koji odlučuju na to odazovu. Ljudi te biraju po tvojim glumačkim i izvođačkim naklonostima te sam uvijek imala sretnu okolnost da je to bilo uzajamno i što me to nije zaobilazilo.
Je li se percepcija vašeg fizičkog izgleda promijenila tijekom godina?
Jako. Ne znam što se dogodilo, ali sebi sam sada najljepša. Na pragu sam 48. godine života i nikada si nisam bila lijepa kao što sam si sada lijepa. Prvi put se osjećam kao lijepa žena. Žao mi je što se to tako kasno dogodilo, ali bolje ikad nego nikad.
Nikada nisam tako guštala u sebi, svojem tijelu i osjećaju sebe. Izgled nas dosta određuje te je djeljiv i s našom psihom. Uglavnom sam dobivala uloge teških, karakternih žena jer imam dosta specifičan izgled i karakterno lice, ne posjedujem onu ljepuškastost i klasičnu ljepotu, tako da je moje lice bilo zahvalno za neke takve karakterne uloge. Ustvari sam, kao glumica, profitirala. Koliko god da sam uvijek žalila što nemam to neko umilnije lice, ono mi je puno tog donijelo.
U „Pustolovu pred vratima”, kao i „Fafarikulu”, propitkuje se pojam vlastite slobode. Vjerujete li da je u čovjeku malo slobode? Kako biste je vi definirali?
Malo, malo je slobode u nama. Nje se, prije svega, bojimo; bojimo se prelaženja granica i to je jedan prirodan i normalan dio samozaštite jer bismo inače možda i stradali. Individualna je stvar koliko je čovjek spreman ispitivati vlastite granice. U svakom slučaju, uvijek je bolje ispitivati svoje nego tuđe.
Kod pitanja slobode najviše me zapravo i smeta to što si ljudi uzimaju slobodu nauštrb drugih, što je često vrlo ružno. Uzmite samo pušenje za primjer koje je, na neki način, kod nas regulirano zakonom. Bivši sam pušač, u dva navrata. Već sam dva mjeseca nepušač, ali i kada sam pušila, i kada mi to nije isključivo zakon nalagao, uvijek sam se pitala smeta li ljudima oko mene taj dim. Imate jako puno pušača koji se to nikada ne zapitaju te čak i u prostorima u kojima je pušenje zabranjeno oni mrtvo-hladno zapale cigaretu. Često se dogodi i da smatraju da vi njima uzimate slobodu jer oni ne smiju zapaliti. Izvrću činjenicu da ono što rade smeta i djeluje štetno ne samo na njih, već i na ljude oko njih.
Čovjek ima slobodu da misli da to nije istina. To vam je tako, tako vam je sa slobodama…
Nastavno na slobodu – kako gledate na slobodno vrijeme? Imate vlastiti studio, igrate i u HNK-u i izvan HNK-a, snimate… Volite li toliko sve navedeno da u klasičnom smislu i ne razmišljate o slobodnom vremenu?
Jako volim to što radim i onda ne doživljavam posao kao većina ljudi te ga ne stavljam nasuprot „slobodnom vremenu”. Velikim dijelom osjećam da je moj izbor raditi i da to nije samo zato što moram. Naravno, imam potrebu za slobodnim vremenom, samo što to kod mene kratko traje. Volim se odmoriti, provesti vrijeme s obitelji, ali jako volim raditi.
Smijali su mi se svi kada sam prvog siječnja, na Novu godinu, otišla u svoju dvoranu, u „Četiri sobe” i odradila trening od sat vremena. Ima to svoje ime – radoholičar (smijeh).
Vaši su kazališni počeci vezani uz Teatar Exit. Kako doživljavate nezavisnu scenu danas? Koliko se ona promijenila u odnosu na kasne devedesete i rane dvijetisućite?
Teško mi je govoriti o nezavisnoj sceni. Dođe mi da kažem da je jako bogata, a onda mi se čini da se radi manje no prije. Ne znam, možda sam samo manje prisutna no ranije. S druge strane, imam osjećaj da smo mi, kada smo bili mladi, imali više prilika, da smo puno više radili i fluktuirali, da je stalno nešto izlazilo. A, opet, nisam prava osoba za to pitanje. Premalo hodam i gledam. Moguće je da nezavisna scena cvate, a da meni to promiče.
U „Fafarikulu” igrate sa Živkom Anočićem koji se nedavno pridružio dramskom ansamblu HNK-a Zagreb. Osjeti li se promjena s njegovim dolaskom?
Sretna sam što je Živko došao u naš ansambl. Predivno mi je s njim igrati, ali doista predivno. On je poseban, pravi biser te bih mogla izložiti čitav esej samo o njemu. Specijalna je to spona – njegov brat Saša Anočić, koji više nije s nama, imao je veliki utjecaj na mene te imam osjećaj da pripadamo toj nekoj istoj kazališnoj obitelji, iako smo tek sada prvi put igrali zajedno. To su duboke i nevidljive te jako lijepe veze.
Živkova tankoćutnost, odmjerenost, skromnost i držanje stvari za sebe, osobine su kroz koje ostvaruje tu nevjerojatnu vidljivost, snagu i prisutnost. To je tako lijepo, zamamljivo i privlačno. Možeš ga gledati, a i biti u suigri s njim zauvijek.
Teško je razgovarati s vama, a ne spomenuti vašu naslovnu ulogu u predstavi „Marija Jurić Zagorka”.
Tu predstavu smatram osobnim rekordom; držim je u vlastitoj Guinnessovoj knjizi rekorda (smijeh). Predstava je trajala četiri sata i nakon svake bih izvedbe izgubila dvije kile. Igralo je oko pedeset glumaca i imala je dvjestotinjak scena!
Na premijeri smo prvi put odigrali predstavu u kontinuitetu, a radili smo je u samo šest tjedana. Tjedan pred premijeru trajala je čak šest sati – ta količina teksta i ludila bila je nevjerojatna. Moji su blizanci tad imali godinu i pol dana, a Mak je trideset dana imao upalu uha. Taj neljudski napor nikada neću zaboraviti…
Do većine sam stvari u svom životu došla doista teškim radom i na to sam stvarno ponosna. U tome ima puno veselja. Tako sam i ovom predstavom izborila angažman u HNK-u. Sretna sam i ponosna zbog tog i tu predstavu pamtim po tome, kao i po zajedništvu, ushitu i uzletu nakon izvedbi. Bilo je opojno igrati život Marije Jurić Zagorke od djetinjstva do starosti.
Otkud hrabrost da o svemu govorite tako otvoreno, bez zadrške? O razlozima da snimate telenovele, o svojoj ljepoti, na kraju krajeva i o anoreksiji koju ste preboljeli?
Otvoreno govorenje o svemu jedino je zanimljivo govorenje. Tako valjda i glumim, takav sam i poziv odabrala; poziv koji je alat za shvaćanje sebe i svijeta, za istraživanje, promatranje, za zauzimanje neke distance i potrebe da se shvati sve oko sebe, a na kraju i samog sebe. Kao kada ste na terapiji.
Cijeli život idem na neku vrstu psihoterapije, još od rata, a na kraju krajeva i zbog anoreksije i potrebe za introspekcijom. Gluma je također terapija jer se kroz nju konstantno izlažeš. Stalna komunikacija s ljudima oko sebe, izlaganje onog što ti se dogodilo s potrebom da se to razumije… oko tog nikada nisam imala dileme.
Kada odlučim o nečemu ne govoriti to je uvijek u cilju zaštite mojih bliskih ljudi jer bih nekad, u svojoj želji da se neki problem rasvijetli, izložila ljude koji ne žele biti izloženi te se tu zaustavim. Ako neću povrijediti tuđu intimu, imam potrebu uvijek i o svemu govoriti.
Dvadeset je godina od filma „Oprosti za kung fu”. Važna vam je ta uloga?
Naravno. Pozicionirala me na mapu kao filmsku glumicu, kao nekog na kog se računa i nekoga tko je u igri. Počelo me se doživljavati kao glumicu i počele su stizati ponude koje ne prestaju do današnjeg dana. Ima faza u kojima se stvari uspore, ali posjedujem jedan filmski kontinuitet što je doista velika sreća.
Vrijeme leti. Kako se mirite s tom činjenicom u glumačkom smislu?
Nekako se ne mirim s prolaznošću. Imam sa sobom te razgovore, događala mi se neka vrsta usporavanja i shvaćanja da nisam prvi izbor. Pa se onda i to opet promijeni… Nikada ne treba čekati da vas drugi izaberu, posao si čovjek mora sam stvarati.
Čitavog sam se života trudila saznati što mene zanima. Nisam čekala. S tim stavom na neki se način amortiziraju i kompenziraju te faze u kojima dolazi do zatišja. Tako funkcioniram, uvijek mi je u glavi kristalno jasno da čovjek neće nestati ako sam zna stvarati posao.
Snovi Darije Lorenci Flatz su…
Trenirati svaki dan, igrati predstave, poraditi na društvenim mrežama – to mi je novi hobi… Pa moje „Četiri sobe”, obitelj, djeca i pas. Svega je puno i lijepo je. Veselim se svemu što dolazi.
