Piše: Iva Stilinović Grahovac
Fotografije: Tomislav Marić
Jedna od najvoljenijih hrvatskih glumica, Ksenija Marinković, u svojoj desetljećima dugoj i bogatoj karijeri koju rijetki mogu postići, stekla je veliko poštovanje i struke i publike.
U ulogama koje odražavaju njezinu svestranost i sposobnost da utjelovi širok spektar karaktera – od snažnih, kompleksnih žena, do onih nježnijih i ranjivijih – u svemu što radi donosi istinsku autentičnost i izniman dojam.
U matičnoj kući, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u ožujku je završila rad na predstavi „Zločin i kazna” F. M. Dostojevskog u režiji Jerneja Lorencija, a u lipnju rad na još jednom velikom projektu, predstavi “Godine” nobelovke Annie Ernaux u režiji beogradske redateljice Jovane Tomić.
Na koji ste način, općenito govoreći, privučeni nekom projektu koji radite?
Velika stvar za glumca je već da dobije samu ponudu. Uz to, jako je bitno kad prihvaćaš neki projekt da ga ne prihvaćaš samo zato što je posao. Dobro, kad si mlad to i nije tako, tada se gradiš, ali kada si stariji jako je važna – motivacija. Najčešće me motivira scenarij, pa redatelj i tek na kraju moja uloga unutar cijelog projekta. Jednake su mi i velike i male uloge ako mislim da je to primjereno.
Iza vas su „Zločin i kazna” i „Godine”. U kratkom vremenu dva velika projekta. Zaboravljate li na proteklu ulogu kako bi se mogli posvetiti budućoj?
Kad se jedna predstava završi, ona nastavlja živjeti svoj život. Nakon premijere, odlazi u jednu ladicu u mozgu u kojoj ostaje tako dugo dok je ta predstava na repertoaru. A kad joj život na daskama prestane, istog trena nestaje i iz te ladice u glavi, oslobađajući prostor za neku drugu predstavu.
Kakav je bio proces rada na „Zločinu i kazni”; tijekom proba činilo se kako sve ide glatko, lijepo, kao u nekom meditativnom okruženju?
Već dobiti ulogu u tom klasiku izaziva strahopoštovanje. Mislim da su svi ušli u projekt vrlo skromno jer se možeš poskliznuti na svakoj stranici romana. Velik je to posao bio za dramaturga Dinu Pešuta i redatelja Jerneja Lorencija – oni su imali svoj okvir, ali detalje smo zapravo zajednički uređivali i gledali kuda nas sve vuče priča.
Jeste li ikada odbili neku ulogu, neki angažman?
Kako da ne, jesam. Znala sam odbijati ili zato jer ne bih fizički stigla ili mi pak u nekoj fazi života jednostavno nije odgovaralo. Ako imam vremena, radit ću svaki projekt u kojem vidim pa barem neku malu iskru.
Na koji način odbijam? U principu to rješavam diplomatski…
Što biste naveli kao vaš veliki trenutak na sceni?
Bilo je to u sezoni 1986./87. u prvoj režiji Paola Magellija u Gavelli, u predstavi „Ludi dani”. A na televiziji je to bio film „Dvije ljubavi” Vanče Kljakovića; tada su se TV drame radile naveliko. To su bili moji ključni počeci, u doba dok sam još bila na akademiji. Zatim se sve zakotrljalo; stigao je poziv „Teatra u gostima”, onda ZKM-a, pa prvi veliki film…
Svaka profesija nosi svoje borbe, sumnje, dvojbe. Kako vi kao glumica u vašem poslu svladavate unutarnje nemire?
Jako teško. Ono što sam shvatila u ovih 36 godina rada je da su glumci strašno ranjivi. I to neprekidno. Mogu oni imati minuli rad, ali se svaki put iznova moraju dokazivati da znaju raditi. Scena je baš nemilosrdna, čak i publika koja te voli zna biti nemilosrdna u tom smislu. Treba naučiti preživjeti tjeskobe kad ne glumiš, a s druge strane i tjeskobe koje se javljaju kao posljedica toga što previše radiš.
I jedno i drugo je teško, nekad zna ostaviti i fizičke posljedice. Glumci su danas jako dobro svjesni toga da su prošla ona komotna vremena za našu profesiju kada se moglo jednostavno i lako proživjeti glumački vijek…
Svakome je lakše i sigurnije ako je stalno zaposlen u ansamblu nekih naših kazališta…
To svakako, ali danas vlada hiperprodukcija glumaca i teško je isplivati u prvi plan. Uz to, čini mi se da se nekako izgubila ljubav prema konkretnom glumcu u smislu plaćanja i njegove nezamjenjivosti. Danas se više nitko ne osjeća da je poseban… A mlade generacije tek će osvijestiti ovu situaciju jer će se morati puno više boriti za sebe i bit će više slobodnih umjetnika nego zaposlenih.
I previše i premalo projekata ostavlja svoje posljedice, nije li?
Dvojbe tu nema: uvijek je bolje raditi. Ne raditi je za nas glumce na neki način sramotno, neugodno… Ako se glumac ne osjeća kao dio ekipe, pogotovo u velikim ansamblima, to zna biti strašno. Taj osjećaj pripadnosti je jako bitan.
Kako si glumac može pomoći u takvim trenutcima kad nema projekata?
Ja sam u takvim vremenima jako puno čitala, išla sam gledati druge predstave… Nedavno sam razgovarala s jednom kolegicom koju je u takvim razdobljima čak bilo strah izaći među ljude samo kako joj ne bi postavili pitanje što trenutno radi. Odlazila je jedino na predstave kao publika, čestitala bi kolegama kako bi se osnažila… I to je, kaže, bila dobra metoda, to sam uostalom i ja radila.
Je li kod glumaca bitan ili poguban veliki ego?
Kako za koga.
Kod vas? Mislite li da ga imate viška ili manjka?
Nekad sam mislila da ga imam manjka. Onda sam kasnije pomislila da je to samo svojevrsna lažna skromnost. Naposljetku sam shvatila da uopće ne želim razmišljati o svom egu. Istina, znam kad mi je povrijeđen, ali u principu nastojim se s njim ne baviti.
Tanka je granica između samouvjerenosti i velikog ega?
Svatko samouvjeren je dobro došao. No, to ne znači da je svatko samouvjeren ujedno i pametan – možda samo ima veliki ego. S druge strane, netko samouvjeren može ujedno biti i pametan i imati veliki ego i biti odličan. Ništa, uglavnom, nije crno-bijelo. S druge strane, tu je i netko s malim egom koji bi možda morao poraditi na tome jer je to nerijetko znak nekakve nesigurnosti.
Kako gledate na današnju filmsku i tv produkciju, pravu poplavu streaming platformi?
Velikim streaming servisima proizvodnja jedne serije koja dobro prođe donosi strašno velik novac. To je jedna velika mašinerija pa se ljudi bore da makar rade scenarije za Netflix ili slične platforme i na taj način uđu biznis.
Gledate li vi neki od streaming servisa?
Naravno da gledam. Kad stignem, ne skidam se s platformi.
Kako usklađujete i kako ste usklađivali svoj umjetnički senzibilitet s komercijalnim interesima?
Pristajala sam na sve i svašta… A kada radim razne stvari nastojim mijenjati žanrove i stilove. Svojedobno sam radila tri drame zaredom, da bi onda dobila poziv raditi jednu dječju predstavu. I radivši ju, kao da sam ozdravila.
Možete se sjetiti neke situacije u životu kada ste trebali donijeti neku jako tešku profesionalnu odluku?
Neke teške profesionalne izbore nisam zapravo imala. Jedino što sam u zadnjih petnaestak godina, zbog previše posla, u tri navrata jednostavno morala malo stati, smiriti se…
Jeste vi naša najtraženija hrvatska glumica?
Nisam, nisam…
Postoji li neko istraživanje, statistika, kako znate da niste?
Ma danas ima glumica koje rade više od mene… Ali mogu reći da sam svojedobno zaista strašno puno radila i bila iznimno tražena. Primjerice, 2016. godine na Pulskom filmskom festivalu imala sam čak pet filmova! Čini mi se nemogućim…
Godine i godine rada, a čini se da vam je motivacija ista?
Uvijek hoću i želim! Ne mogu si dopustiti da na sve ovo gledam kao na neki običan posao koji određujem, nego na poziv koji me vuče, zanima i inspirira. Jer ako nije tako, možda treba promijeniti posao.
U čemu danas pronalazite zadovoljstvo, privatno i profesionalno?
Privatno zadovoljstvo pronalazim u kavi, cigareti, televiziji, odmaranju na kauču i eventualno šetnji, a poslovno zadovoljstvo u radu s kvalitetnim ljudima i u finim projektima kao što je to bio „Zločin i kazna”. Bilo je to pravo malo umjetničko istraživanje…
U tom profesionalnom smislu zaista se smatram sretnom ženom; radila sam puno lijepih stvari.
Slažete li se s konstatacijom da su neki od najvećih umjetnika zapravo i najskromniji ljudi? Kad smo već kod toga, vas bismo također svrstali u tu kategoriju…
Realiziran i zaposlen čovjek nema potrebu glumatati nešto. No, ima nas svakakvih, i skromnih i manje skromnih, i ovakvih i onakvih. Postoje tako i genijalni pojedinci s kojima je teško raditi, koji na neki način znaju biti neizdrživi, ali profesionalno i lijepo rade, pa im sve oprostiš.
Mediji vas vole, stotine intervjua je iza vas, ali s medijima treba znati, zar ne? Koji biste savjet dali mladim glumcima u tom segmentu njihovog posla koji je, ako steknu neku prepoznatljivost, neminovan?
Rekla bih im najprije da ne dopuste da to ode izvan kontrole. Uvijek sam se držala toga da dajem intervjue kada imam poslovno nešto za reći, kad postoji neki povod. Savjetovala bih im da govore o konkretnim stvarima o kojima se bave i o kojima znaju; da ne govore puno o svojoj privatnosti. U biti, bitan je neki dobar balans između poslovnog i privatnog.
Pred vama je novo životno razdoblje, postat ćete baka, što očekujete od te uloge?
Samo da sve prođe dobro…
Imate li već predodžbu hoćete li biti baka na raspolaganju, „baka-čuvalica”?
Ja ću svakako biti baka koja će čuvati i djecu i pse, koliko god budem imala vremena. Evo počela sam i odbijati neke stvari jer uskoro moram početi „bedinati.”
Koja bi bila vaša refleksija na vaš dosadašnji karijerni put?
…and now the end is near… Ne, ne, šalim se samo… Ovako: uspjela sam u nekoliko značajnih stvari, počevši od toga da sam radila s predivnim ljudima i redovito se nalazila među najboljima od najboljih. I to mi je bila velika sreća u životu, pogotovo što mi se to dogodilo odmah, još od Akademije. Drugo, nisam oboljela na živce kad nisam radila.
I treće – nije svejedno s kakvim si ljudima okružen jer to uvjetuje tvoj napredak. Naime, neke situacije u našem poslu mogu zaista biti pogubne. Bitna je atmosfera koja podržava tvoj rad i napredak, bitno je da je sve što se oko tebe događa realno i iskreno te da i ti budeš takav. I kad su uspjesi i kad dođu neuspjesi.
Kako god, mogu reći da sam imala izrazito lijepu karijeru…
