Piše: Edo Franić
Fotografije: David Popa
…
Jeste li ikada razmišljali o tome kako umjetnička djela ipak ne traju vječno? Baš kao što se stare novine mogu raspasti na krhke, požutjele komadiće, u mnogim se slučajevima ista stvar događa i s umjetnošću. Materijali poput papira, tekstila i pigmenata prirodno se kvare s godinama, a izlaganje svjetlosti ubrzava proces.
Recimo, nijedna od slika koje nam je ostavio slavni Edvard Munch neće trajati zauvijek. Mnoge su već bili krhke kad su ušle u zbirku muzeja posvećenog tom velikom umjetniku. Možda bi bilo idealno da su ih pohranili u hladno, tamno okruženje, kako bi se usporilo njihovo raspadanje, ali ipak su odlučili izložiti ih, premda to znači da će boja na tim slikama našim unucima vjerojatno izgledati drugačije nego danas.
Sličnu sudbinu doživjet će i mnoga druga umjetnička djela, sudbina o kojoj njihovi autori zasigurno nisu razmišljali kad su ih stvarali. No, postoji jedan suvremeni umjetnik koji sasvim točno zna da će se njegova djela raspasti, pa čak otprilike i kada, ali upravo to je i njegova namjera. Ime mu je David Popa.
Umjetnik rumunjskog podrijetla stvara zamršene i zapanjujuće land art instalacije koje izazivaju našu percepciju prirode i okoliša. Njegovi su radovi inspirirani svijetom prirode i često rabe organske materijale u okolnom krajoliku. Land art ili pejzažna umjetnost je pravac u suvremenoj umjetnosti koji se razvijao u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća u Americi, kao reakcija na komercijalizaciju u umjetnosti. Ta umjetnost napušta muzeje i galerije i razvija monumentalne projekte u slobodnom prostoru. Pritom, inspiracija za nastanak land arta bili su konceptualna umjetnost i minimalizam.
David Popa razvio je svoju izvanrednu kolekciju u Finskoj jer kaže da bi bilo nezamislivo i nemoguće baviti se tom vrstom umjetnosti u njegovom rodnom New Yorku. Istini za volju, svemu je kumovala i ljubav. Finsku je posjetio tijekom ljeta na prvoj godini koledža kako bi izgradio portfelj street arta, jer u Helsinkiju ima mnogo zidova za legalno oslikavanje murala. Na kraju se zaljubio u Finkinju, sljedeće godine preselio se tamo i zaprosio je (sada ima troje djece).
Popa radi i na kopnu i na moru, posebice na rascjepkanim baltičkim santama leda, kako bi stvorio velike portrete i figurativne murale koji povezuju prolaznost ljudskog života i okoliša. Bilo da stvara intimne prikaze svoje žene ili tek rođenog djeteta, on naglašava neizbježnost promjena kako vrijeme prolazi, kako se mijenjaju godišnja doba, a Zemlja zagrijava.
Konkretno, radeći na santama leda, David Popa iscrtava prolazne portrete koji se lome i razdvajaju u komade koji plutaju u moru.
Popina uporaba ledenih santi, odnosno takvih nekonvencionalnih platna proizašla je iz želje za pustolovinom i dječjom igrom: obukao je suho odijelo, popeo se na dasku za veslanje i odvažio se na susret s tom smrznutom masom.
„Ti su prostori bili tako tajanstveni i tako zanimljivi. Izvukao sam ogromnu količinu inspiracije odlazeći na ta uzvišena mjesta”, kaže umjetnik.
Budući da je mnogim njegovim djelima suđeno da se tope i ponovno apsorbiraju, Popa rabi isključivo prirodne materijale. Umjesto da se oslanja na sintetičke ili umjetne materijale, svoje instalacije (kojih ima i na kopnu, a ne samo u moru) stvara koristeći stijene, kamenje, tlo i druge organske tvari. Njegovi radovi uvijek nastaju korištenjem prirodnih pigmenata iz područja kojim se bavi – drveni ugljen, mljevene školjke i tome slično. Uporabom te vrste pigmenata Popa se povezuje s prošlošću stvarajući umjetnost na sličan način kao što bi to činili pećinski ljudi.
Najvažnije od svega, to omogućuje da se djelo neprimjetno uklopi u prirodni okoliš, kao da je oduvijek bio tu. Tako, recimo, rabi bijelu kredu iz regije Champagne, oker iz Francuske i Italije te drveni ugljen u prahu koji sam izrađuje. Potonji također igra malu ulogu u pročišćavanju vode, ostavljajući je čišćom nego prije.
Osim toga, uporaba prirodnih materijala stvara osjećaj nepostojanosti, jer će instalacija na kraju nestati i biti vraćena zemlji. Ta je nepostojanost ključna tema u Popinu djelu, njome nastoji istaknuti prolaznu prirodu života i ljepotu koja se može pronaći u toj prolaznosti.
Za izradu većine komada potrebno je, kaže, od tri do šest sati, a vrijeme rada ovisi o vremenu, temperaturi i stanju mora.
„Ugljen će potonuti u led i nestati iz vrlo tamne u srednju nijansu, tako da se mora raditi vrlo brzo i slikariju što prije dokumentirati. Da ne spominjem da će rad na ledu samo puknuti i potpuno nestati, ili će sljedeći dan pasti snijeg i potpuno ga prekriti. Baš se borim s elementima”, objašnjava David.
Popa ipak svjesno i mirno prihvaća taj ciklički proces i nedostatak kontrole nad sudbinom svojih djela koje čuva samo kroz zapanjujuće fotografije iz zraka. Široko odražavajući teme postojanja i vremena, neki od njegovih murala, poput „Prometeja” i „Ostataka prošlosti”, također naglašavaju promjene u estetskim impulsima. Oponašajući grčke skulpture, djela se čine „izbačena na obalu”, a povlačenjem veze između antike i današnjice naglašavaju se razlike u doživljavaju ljepote.
Jedan od najupečatljivijih aspekata Popinog rada je opseg na kojem djeluje. Njegove su instalacije često goleme, prostiru se na hektarima zemlje i zahtijevaju čitave ekipe volontera koji pomažu u izgradnji, što stvara osjećaj zajedništva i suradnje koji je rijedak u svijetu suvremene umjetnosti. Ta djela velikih razmjera omogućuju gledateljima da iskuse prirodu na nov i dubok način, dok uranjaju u krajolik i samo umjetničko djelo. Ukupni učinak je mir i tišina, kao da je gledatelj naletio na skrivenu oazu usred divljine.
Jedna od najpoznatijih serija Davida Pope je ona nazvana „Fractured”. Riječ je o projektu koji se nalazi na raznim ledenjacima u južnoj Finskoj. Korištenjem samo zemlje, ugljena i izvorske vode, nastala je serija portreta na slomljenim ledenim plovcima, koji traju kratko vrijeme. Njegova djela dokumentirana su putem videa snimljenog dronom, a projekt se razvio kao odgovor na sukob u Ukrajini, koji je samo dodatno istaknuo izlomljeni led.
Jedna od stvari koja čini Popin rad tako uvjerljivim je njegova univerzalnost. Teme nepostojanosti, prolaznosti i ljepote prirodnog svijeta sveopće su – Popin rad jednako se obraća publici diljem svijeta. Ta mu je univerzalnost omogućila da izloži svoj rad na međunarodnim izložbama i festivalima, dodatno proširujući svoj doseg i utjecaj.
Unatoč efemernoj prirodi njegovih instalacija, Popin rad ima trajan utjecaj na one koji ga dožive. Njegove instalacije često su uhvaćene na fotografijama i video zapisima, što im omogućuje da se dijele sa širom publikom i inspiriraju druge da stvaraju vlastita djela land arta.
Jedan Davidov video prikazuje ga kako sam stoji na nekoliko velikih komada plutajućeg leda i slika lice. U videu se vidi kako rabi samo ugljen, vodu i malo soli, kako bi rad na površini ostao nešto dulje. Ubrzo nakon početka rada, led se prepolovi, zbog čega David počinje raditi brže, da bi mu na kraju ipak ponestalo vremena da slikariju dovrši u mjeri u kojoj bi želio.
Dok je radio na jednom svom drugom djelu u serijalu „Fractured”, pojavio se isti problem leda koji se raspada. I nakon što se borio da sve održi na okupu, shvatio je da nema kontrolu nad ledom i da sve mora ići prirodnim tijekom.
„Konačni rezultat je jednako lijep i čak ima dublje značenje o stalnim promjenama u prirodi oko nas i poručuje nam kako mi kao ljudi o životu možda nećemo uvijek moći odlučivati o svemu onako kako se nadamo…”, reći će Popa.
