Piše: Ante Peričić Autor portreta: Tomislav Marić
…
Prvak baleta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta TAKUYA SUMITOMO, plesač je kojega obožavaju i koreografi i publika. Baletne su produkcije bez njegove kreacije gotovo pa nezamislive.
Od rodne Tokushime preko Osake u kojoj je završio baletnu školu, pa sve do Kraljevske baletne škole u Antwerpenu – obrazovna je to putanja koja se krije iza imena Takuye Sumitome, prvaka baleta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.
Profesionalnu plesačku karijeru započeo je odmah po završetku studija 2008. i to kao solist Baleta kazališta Venemuine u estonskom Tartuu, da bi tri godine kasnije bio angažiran kao prvi solist Baleta novosadskog Srpskog narodnog pozorišta. U angažman Baleta HNK-a u Zagrebu dolazi 2015. kao baletni solist te je već godinama stup baletnog repertoara naše najveće kazališne kuće, a baletne su produkcije bez njegove kreacije gotovo pa nezamislive.
U Zagrebu je upoznao i svoju sunarodnjakinju Rieku Suzuki, također baletnu prvakinju HNK-a, u nju se zaljubio te je, u više navrata, priznao da je najsretniji upravo kada s njom dijeli pozornicu. Na scenu je, u ovih osam godina zagrebačke karijere, stao mnogo puta – od kojih počesto u koreografiji i režiji proslavljenog Lea Mujića. Njihova suradnja nastavlja se u Hamletu Williama Shakespearea čija nas premijera očekuje u studenom, a na jednoj od probi uhvatili smo ga kako bismo porazgovarali o predstavi koja nas očekuje, Mujiću, Japanu i Hrvatskoj, minuloj sezoni, ali i ovoj u tijeku.
Ljetni mjeseci i godišnji odmori su iza nas. Kako baletni umjetnici provode svoje slobodne vrijeme?
Sve ovisi o plesaču. U mome slučaju, sve ljetne praznike vraćam se u Japan i gostujem u baletnim produkcijama, tako da ne mogu to nazvati odmorom u pravom smislu te riječi. Ipak, ovaj put sam išao samo kako bih se vidio sa svojom obitelji. Za mene je taj godišnji odmor iznimno važna stvar.
Zagrebački balet poznat je po raznolikim i inovativnim izvedbama, pa imamo razloga vjerovati da će takav biti i Hamlet u koreografiji i režiji Lea Mujića s kojim ste surađivali u više navrata.
Zajedno smo prvi put radili na Ani Karenjinoj. I da puno ne duljim – odmah sam ostao očaran njegovim umjetničkim izričajem. Takvo što nisam dotad doživio…
Kako biste opisali taj njegov izričaj i način stvaranja?
Način na koji on kreira komade je predivan, a prije svega inspirativan. Riječ je o sjajnim idejama, sjajnim pokretima koji izlaze iz njega doslovno svake minute, a još je više zadivljujuće na koji način se sve savršeno uklapa s glazbom i emocionalnom pričom. I sam sam počeo koreografirati vlastite komade, a Mujić mi je velika inspiracija. Koristim svaku priliku da od njega, kao izvanrednog koreografa, nešto novo naučim jer nitko ne zna tako dobro prenijeti emociju u pokret kao što to on umije.
Probe za Hamleta su u tijeku, naveliko se spremamo za premijeru. Velik je to događaj za Hrvatsko narodno kazalište i baš nekako osjećam leptiriće u trbuhu čim pomislim na taj 17. studenoga. Uvjeren sam da će naša kemija zagrijati srca svakoga u gledalištu.
Možete li ukratko prokomentirati minulu kazališnu sezonu?
Prošla sezona bila je vrlo uspješna. Stigao nam je novi ravnatelj baleta i zapuhali su neki novi vjetrovi; baletni ansambl doživio je u prethodnoj sezoni brojne promjene. Da bismo uspjeli napraviti odličnu predstavu, svi moramo disati kao jedan, zaista moramo biti ujedinjeni. Upravo iz tog razloga sve ove mjesece iza nas, intenzivno radimo na izgradnji novog timskog duha. Uz to, iznimno sam sretan što su nam se, u baletnom ansamblu, pridružili novi japanski baletni umjetnici.
Kada ste se već dotakli audicije i pomlađivanja baletnog ansambla, kakva energija zapravo vlada među plesačicama i plesačima?
Novi, mladi baletni umjetnici donose novu energiju i svojevrsnu radost. Oni uče ponešto od nas, a mi učimo od njih i to je onda savršena kombinacija. S dolaskom novih tendencija u kazalište, Balet HNK-a inzistira i inzistirat će na još višoj artističkoj razini.
Gdje se krije razlika između baletne scene u Hrvatskoj i u Japanu?
Japan doista njeguje posebni stil baletne kulture, bar iz mog gledišta. Suvremeni balet ili moderni plesovi nisu toliko česti u usporedbi s europskom scenom.
U zagrebačkom HNK-u ostvarili ste mnoge uspješne uloge upravo igrajući u komadima inspirirani klasičnim dramskim djelima, spomenimo samo iznimno gledane Glembajeve i Smrt u Veneciji. Koliko se takve baletne inovacije razlikuju od klasičnih koreografija, odnosno klasičnog baletnog izričaja?
Ti baletni komadi, poput ova dva koja ste naveli, svoj temelj također pronalaze u klasičnim baletnim koracima. U našoj umjetnosti uvijek postoje kriteriji koje moramo ispoštovati. Ipak, u tim dramskim baletnim komadima, postoje i neki položaji koji nisu lijepi ili nisu, nazovimo to tako, ispravni u klasičnom baletu, ali upravo ti netipični položaji daju priliku plesačici ili plesaču da ostave dublji glumački i emocionalniji dojam.
Stignete li pratiti kazališnu, konkretnije plesnu scenu u Zagrebu? Znamo da obožavate Zagreb; postoje li mjesta ili događaji koji su vam posebno prirasli k srcu?
Nažalost, velik obim posla koji me zaokuplja u mom matičnom kazalištu ne ostavlja mi puno vremena da bih bolje istražio ostatak kulturne scene u Zagrebu. Ali, kao veliki obožavatelj hamburgera, moram pohvaliti Burger festival!
Balet je zahtjevna umjetnost, kako fizički, tako i emocionalno. Kako se pripremate za uloge te kako održavate kondiciju?
Apsolutno ste u pravu – moramo biti fizički stabilni, a posebno u emotivnim dijelovima. Kada emocija postane izuzetno intenzivna i snažna, odnosno kada se uzburka, fizička se stabilnost vrlo lako gubi. Zato i vježbamo toliko i zato tijekom svake probe dajemo sebe maksimalno.
Okosnica ste baletnog ansambla HNK-a u Zagrebu. Koja vam je uloga promijenila život te gdje se vidite u budućnosti? Imate li neke posebne ciljeve koje nastojite postići?
Otkako sam se 2015. pridružio baletnom ansamblu HNK-a, otplesao sam mnoge uloge. Prva velika bila je ona Princa u Orašaru u koreografiji Dereka Deanea. Potom sam upoznao komade Lea Mujića i jednostavno sam se zaljubio u njegovu umjetnost. Igrao sam Leona u Gospodi Glembajevima upravo u njegovoj koreografiji i ta je izvedba promijenila moje poimanje umjetnosti i moj umjetnički senzibilitet. Nezaboravna produkcija, barem što se moje baletne karijere tiče…
Kada govorimo o mojoj budućnosti, mogu samo reći da planiram postati suvremeni plesni koreograf i prenijeti svoj umjetnički senzibilitet u samo koreografiranje. Istina, vidjet ćemo hoće li to biti u Europi ili u Japanu.
Mladi ljudi koji u Hrvatskoj sanjaju o baletnoj karijeri često su demotivirani iz poslovnih ili financijskih razloga. Koji biste im savjet dali?
Bez obzira na sve, važno je prepoznati svoj jedinstveni talent, otkriti ga, njegovati i iskoristiti.
I za kraj – imate li neki profesionalni san?
Bilo bi lijepo kada bih jednoga dana stvorio vlastito djelo u HNK-u!