Piše: Branimir Pofuk
…
Julian Rachlin jedan je od najvećih i najtraženijih virtuoza današnjice, kako na violini, tako i na violi. Osim kao izvanredan solist i komorni glazbenik, u posljednja se dva desetljeća postupno etablirao na svjetskoj sceni i kao vrlo kompetentan dirigent, a dio svog vremena odvaja i za pedagoški rad.
Hrvatska ga je publika osobito dobro upoznala i zavoljela tijekom dvanaest godina u kojima je u Dubrovniku vodio festival Rachlin & Friends na kojem je okupljao svjetsku glazbeničku elitu, a u rujnu ove godine održano je četvrto izdanje festivala Herbstgold u austrijskom Eisenstadtu (Željezno) pod njegovim umjetničkim vodstvom.
Zbog svoje i danas još uvijek snažne povezanosti s Hrvatskom vrlo je rado pristao na ekskluzivni intervju za Symbol. Trebalo je samo naći taj rijedak sat slobodnog vremena u njegovom pretrpanom i nekoliko godina unaprijed isplaniranom rasporedu. Taj termin je napokon pronađen 21. listopada, za vrijeme maestrove vožnje od Tel Aviva – gdje je nastupio dan ranije – do Jeruzalema, gdje ga je te večeri čekao još jedan dirigentski nastup s Jeruzalemskim simfonijskim orkestrom.
Večeras dirigirate i veličanstvenu Petu simfoniju Petra Iljiča Čajkovskog. Vidim da intenzivno širite svoj dirigentski repertoar…
Da, Brahmsova Četvrta simfonija, Šostakovičeva Peta, Mozartov Requiem, Mahlerova Prva, a uskoro i Peta… mnogo se toga događa u furioznom tempu. Od lani sam muzički direktor Jeruzalemskog simfonijskog orkestra i šef-dirigent simfonijskog orkestra u Kristiansandu u Norveškoj, gdje su mi trogodišnji ugovor već sada produžili za još šest godina, što je divna gesta povjerenja.
A vi ćete biti prvi koji ćete objaviti da ću u sezoni 2025./26. postati i glavni gost-dirigent jednog od prvorazrednih njemačkih orkestara, Državne filharmonije savezne pokrajine Porajnje-Falačka (Staatsphilharmonie Rheinland-Pfalz) u Ludwigshafenu. Taj orkestar imao je vrlo značajnu ulogu na početku karijera mnogih velikih dirigenata poput Christiana Thielemanna i Marissa Jansonsa.
A kako se razvija odnos s Jeruzalemskim simfonijskim orkestrom?
Situacija u Izraelu je, kao što znate, vrlo složena i teška i ja imam veliko poštovanje prema načinu na koji ljudi ovdje žive u takvim okolnostima. Na moje veliko iznenađenje svi koncerti su potpuno rasprodani, čak i onda kada svaki dan u isto vrijeme sviraju i Jeruzalemski simfonijski orkestar i Izraelska filharmonija.
U rujnu sam s Jeruzalemskim orkestrom zatvorio festival Herbstgold, a iz Željeznog smo produžili u Aix-en-Provence na otvorenje nove sezone. Vrlo značajan i važan bio je i nastup u Berlinu u Velikoj sinagogi gdje smo uz prvu godišnjicu terorističkog napada 7. listopada u Izraelu, svirali u spomen na žrtve. U publici je bila čitava njemačka Vlada, kao i gradonačelnik Jeruzalema koji je doputovao specijalno za tu prigodu.
Još jedan važan koncert održali smo i u Sankt Ottilienu pored Münchena. To je mjesto snažne simbolike jer je u tamošnjem samostanu nakon završetka Drugog svjetskog rata otvorena bolnica za preživjele iz holokausta koji su tamo osnovali orkestar i već ujesen 1945. održali Koncert oslobođenja. Tako je nastala tradicija koju je započeo Leonard Bernstein, a nastavljaju je veliki svjetski glazbenici i orkestri.
Bio je to prvi izlazak Jeruzalemskog simfonijskog orkestra na međunarodnu scenu pod mojim vodstvom, a prva prava velika zajednička turneja od devet koncerata pred nama je u ožujku 2025. Nastupit ćemo u nizu velikih europskih i njemačkih koncertnih dvorana kao što su bečki Konzerthaus, berlinska Filharmonija te filharmonijske dvorane u Münchenu, Kölnu, Essenu… Na većini koncerata nastupat ću i kao solist, a osobito se veselim što će nam solist u Berlinu i Münchenu biti Ivo Pogorelić.
Dakle, s jedne strane situacija je u Izraelu katastrofalna zbog rata, a s druge imamo izvrsno umjetničko razdoblje u kojem orkestar jako napreduje, raste i zauzima mjesto među prvorazrednim svjetskim ansamblima. U Süddeutsche Zeitungu i Berliner Tagesspiegelu dobili smo nevjerojatno dobre kritike i vrlo brzo se širi vijest da Izrael uz Izraelsku filharmoniju ima još jedan vrhunski orkestar koji putuje svijetom.
Pretpostavljam da to znači i da više nitko tamo ne prigovara da ste kao umjetnički direktor prezahtjevni i prestrogi?
Hahaha, kao prvo ne vjerujte svemu što čitate na portalima kao što je Slipped Disc. Naravno, nikad nije lako raditi promjene i muzički direktor u takvim situacijama mora donijeti i neke teške odluke. Ali sve je urađeno u okvirima zakona i statuta te s krajnjim poštovanjem prema glazbenicima. Budući da moj otac čitav život svira u orkestrima, ja oduvijek prema orkestralnim glazbenicima imam najdublje poštovanje, tako sam odgojen. Ali ako želite biti vođa, morate biti i čvrsti, inače nema napretka.
Došao sam s ciljem da Jeruzalemski simfonijski orkestar naraste do najviše svjetske kvalitete i upravo to se i događa, a to je velik i vrlo zahtjevan posao.
Kako je to baviti se glazbom u zemlji usred rata?
Potreba ljudi za glazbom, zahvalnost što je mogu slušati i emocije koje ona pobuđuje u ratnim vremenima ne mogu se ni s čim usporediti. Zapravo može, što vrlo dobro razumijete baš vi u Hrvatskoj jer ste iskusili rat i što u njemu znače kultura i umjetnost. Glazba nažalost ne spašava ljudske živote, ali ne smije se ni podcijeniti njena važnost i moć kao ambasadora nade i mira osobito u vrijeme ratova. Svaki je rat s aspekta humanosti jedna velika katastrofa.
Kad ste već spomenuli oca, za brojnih druženja u Dubrovniku upoznali smo vaše roditelje Michaela i Sophie Rachlin koji su oboje nastupali. Kako su danas?
Hvala na pitanju, jako dobro. Otac će uskoro navršiti 80, a majka 75 godina. Osim što je pijanistica, ona je i vrlo uspješna i tražena profesorica dirigiranja iz čije bečke klase izlaze mnogi mladi vrlo nadareni i perspektivni dirigenti.
Kada sam ja počeo dirigirati najviše je pitanja i znatiželje bilo oko toga tko su mi mentori i učitelji, a moj najveći mentor i učitelj je upravo moja majka. Za sve je „kriv” Mariss Jansons koji je inzistirao da počnem ići na satove dirigiranja kod svoje majke. Ona se u početku tome protivila, budući da me je već ionako bila naučila većinu drugih stvari u životu, počevši od toga kako da budem pristojno dijete, kako da držim vilicu i nož, kako da se odijevam i sve ostalo.
Danas, nakon gotovo dvadeset godina dirigiranja, mogu reći da se plodovi tog rada pokazuju na pomalo dramatičan način. Zahvalan sam majci koja mi je u ruke dala alat, dirigentsku tehniku….
A otac još uvijek svira violončelo i skupa s mojom majkom svirat će 8. prosinca u Jeruzalemu na velikom gala-koncertu na moj 50. rođendan. Tamo će biti i mnogo drugih divnih glazbenika, a rođendanski dar koji ću pokloniti sam sebi bit će Mahlerova Prva simfonija koju ću izvesti s Jeruzalemskim simfonijskim orkestrom. To je moj davni san, a izraelska je publika za tim djelom jednostavno – luda.
Sami ste spomenuli taj podatak koji me je, kad sam se pripremao za ovaj intervju, šokirao. Naš dragi „mali” Julian, kakvog smo davno upoznali i zavoljeli u Dubrovniku, ima već pedeset godina!
Da, možete li zamisliti? Nevjerojatno kako vrijeme leti.
I kako se osjećate uoči tog jubileja gledajući pola stoljeća života za sobom i vrijeme koje je pred vama?
Divno! Još uvijek se osjećam vrlo mladim i svježim u duši, a i u radu. Uvijek sam bio znatiželjan i neprestano tražio načine kako da samog sebe iznova pronalazim u različitim funkcijama, kao glazbenik i kao umjetnički direktor festivala. To više nije Dubrovnik, nego dvorac Esterházy pokraj Eisendstadta u Austriji. Uživam voditi festivale i pozivati na njih svoje nadraže prijatelje i glazbenike. Još uvijek sam prepun sreće što je ove godine na Herbstgold došla i Martha Argerich. Bryn Terfel je dao nevjerojatan recital, svirao je i Yefim Bronfman i toliki drugi sjajni glazbenici.
Ali i dalje jednako uživam svirajući violinu i violu, premda sada osamdeset posto mog vremena na pozornicama pripada dirigiranju. A opet, nema ničeg ljepšeg nego kao solist otići na turneju s orkestrom kao što je Concertgebouw. Osjećam se kao glumac koji skače iz uloge u ulogu: dva tjedna dirigiram, pa se onda dva tjedna posvetim organizaciji festivala, nakon toga opet postanem violinist… sve to drži me svježim, kao i moja obitelj i prijatelji, a najviše moja supruga koja mi daje toliko ljubavi i nadahnuća.
Svi mi neminovno starimo, ali ja se zapravo veselim godinama koje dolaze i imam u vezi s tim samo pozitivne asocijacije. Da, više nisam „mali” Julian, i to je baš dobro!
Vaša supruga Sarah McElravy sigurno će također biti na glazbenoj rođendanskoj proslavi u Jeruzalemu, zar ne?
Naravno, kakvo bi to slavlje bilo bez nje!
Njezina je solistička karijera također u usponu. Koliko vremena uspijevate biti zajedno, muzicirati zajedno i putovati?
Sarah je iz Kanade i na samom početku naše veze ja sam pomogao u njenom predstavljanju Europi gdje nije bila poznata. Ali njena karijera sada se sjajno razvija neovisno o meni. Ona ima vlastite vrlo zanimljive projekte. Upravo priprema dva divna koncerta u Operi u Hannoveru gdje će svirati glazbu 20. i 21. stoljeća. Bit će druga na svijetu koja će svirati vrlo privlačan i uzbudljiv Koncert za violu i orkestar vrlo zanimljivog suvremenog skladatelja mlađe generacije Marka Nikodijevića.
Divnu ravnotežu uspostavljamo i u zajedničkim nastupima koje jako volim. Izveli smo zajedno već mnoga djela, osobito koncerte za violu i orkestar oput Waltonovog koji Sarah predivno svira. Nedavno je upravo za nju novi Koncert za violu napisao sjajan skladatelj Benjamin Yusupov i svjetska praizvedba će biti u lipnju sljedeće godine u Jeruzalemu uz Jeruzalemski simfonijski orkestar pod mojim vodstvom. Tome se silno veselim.
Sarah jako puno nastupa i s drugim orkestrima i dirigentima, ali uvijek nastojimo i uspijevamo pronaći vremena da budemo zajedno. Na primjer, kada će Sarah nastupati u Hannoveru ja ću na jedan dan doletjeti iz SAD-a da budem na njenom koncertu. Ići ću na avion ravno s koncerta koji imam u Phoenixu u Arizonu. A onda ćemo zajedno putovati u Toronto gdje ću s tamošnjim simfonijskim orkestrom svirati Šostakovičev Prvi violinski koncert…
Kao što vidite, imamo ponekad stvarno luđački raspored, ali jako nam je važno da jedno drugom dajemo podršku i provodimo svaki slobodan trenutak zajedno.
Jeste li i prošlog ljeta našli vremena za odmor u Hrvatskoj?
Naravno, tri tjedna! Unajmili smo katamaran i krstarili posvuda, a najdraža mjesta su nam otoci Šćedro, Lastovo i Korčula. Obožavamo Korčulu i tamo smo proveli deset dana u jednoj vili, a unajmili smo i mali auto kojim smo obišli čitav otok. Zahvaljujući mom prijatelju Peri Lozici, na čiji smo poziv i došli na Korčulu, tamo smo ovog ljeta susreli i upoznali Novaka Đokovića.
Jeste li igrali tenis s njim?
Ne, ali on je zasvirao na violi od Sarah. Namjerno smo mu dali violu, a ne violinu. Ali on se pokazao talentiranim, nakon samo nekoliko kratkih uputa koje sam mu dao uspio je iz viole izvući ton. Dakle, osim što tečno govori sedam-osam jezika, Đoković sada svira i violu (smijeh). Odlično smo se zabavili.
Kako danas stoje stvari u klasičnom muzičkom biznisu iz vaše perspektive, opažate li promjene u ovim turbulentnim vremenima?
Godine pandemije su bile jako teške i nitko od nas nije sa sigurnošću znao što nas čeka. Neposredno nakon korone koncertne su dvorane još neko vrijeme bile poluprazne i svi smo bili prilično prestrašeni i zabrinuti i pitali se kamo je nestala naša publika. Ali publika se vratila.
Naravno, uvijek mogu govoriti samo o svom osobnom iskustvu, ali imam i prilično dobar uvid i u široku sliku budući da tristo dana u godini putujem po čitavom svijetu. Ne mogu reći da se baš sve vratilo u normalu, velika kriza i dalje traje. Ali ljudi glazbu trebaju, žele i traže.
Međutim, nitko više ništa ne uzima zdravo za gotovo, to je možda najveća razlika u odnosu na vrijeme prije deset-petnaest godina. Tada smo smatrali normalnim i uobičajenim da su koncertne dvorane prepune, osobito kada nastupaju slavni solisti i veliki orkestri. Publika se vraća, ali posjećenost još uvijek nije na nekadašnjoj razini. Danas smo puno svjesniji da se ništa ne podrazumijeva, da se dogodila smjena generacija i da je sve puno skuplje nego prije.
Zato smo jako zahvalni svima koji dolaze na koncerte i vrlo se aktivno bavimo privlačenjem i odgojem nove publike. Na primjer, u Kristiansandu, gdje sam prvi put nastupio 2016. godine, imamo dvoranu od 250 mjesta i svi su koncerti rasprodani, ali mi to nikada nismo uzimali zdravo za gotovo i jako smo se puno trudili oko publike. To znači mnogo obraćanja javnosti, mnogo intervjua, mnogo odlazaka u škole, pozivanja škola na koncerte, objašnjavanja glazbe mladim ljudima. U Americi svaki orkestar ima jako puno programa za mlade, za djecu, za različite generacije.
Dakle, glazbeni biznis je opet jako živ, ali svi smo naučili da nema sjedenja na staroj slavi i da slavno ime nipošto ne znači da će publika automatski sama od sebe doći na koncert.
Pretpostavljam da će sve organizacije koje se tako ne ponašaju imati velikih poteškoća u privlačenju publike u koncertne dvorane.
Koliko se morate baviti poslovnom stranom umjetnički bogatog i raskošnog festivala Herbstgold u Eisenstadtu? Pretpostavljam da se ipak ne morate brinuti o novcu onoliko koliko ste to morali u Dubrovniku?
To je potpuno drugačija situacija i struktura. Obitelj Esterházy, u vrijeme Habsburške monarhije jedna od najvažnijih i najutjecajnijih dinastija Srednje Europe, vrlo je mudro prošla kroz tranziciju u moderna vremena. Oni i dalje imaju velike posjede i mnogo nekretnina, praktički su vlasnici 85 posto Burgenlanda. Svoje aktivnosti provode kroz četiri velike zaklade. Jedna je posvećena isključivo vinogradarstvu i vinarstvu, druga šumarstvu, treća proizvodnji hrane, a četvrta kulturi i umjetnosti.
To je velika i vrlo uspješno vođena organizacija. Festival ima stalnu ekipu od petnaest ljudi koji na njemu rade čitave godine i nemamo financijskih problema, ali to nipošto ne znači da novac sam od sebe dolazi i teče bez kraja. Naprotiv, imamo vrlo strog proračun kojeg se apsolutno moramo pridržavati, a imamo i sponzore i neprestano tražimo nove.
Esterházyjevima je jako stalo do publike, a to je moj posao. Moja glavna uloga je da napravim programe, ali i mnogo više od toga, atmosferu koja će biti dovoljno jak razlog i ljudima iz Beča, koji tamo imaju svake večeri sve što požele, da sjednu u auto i dođu u Eisenstadt. Za tako nešto je uvijek potrebno nekoliko godina, da ljudi neko mjesto i ono što se tamo nudi prepoznaju kao destinaciju na kojoj trebaju i žele biti.
U Eisenstadtu to se dogodilo upravo ovog rujna, četvrtu godinu otkako vodim Herbstgold. Nešto je jednostavno kliknulo i gotovo svi koncerti bili su rasprodani. Imamo međunarodnu publiku sa svih strana koja sada već zna da u dva tjedna može čuti i vidjeti velike svjetske orkestre, raznolike ansamble i soliste.
Imamo divnu dvoranu u dvorcu Esterházy gdje je veći dio života proveo Joseph Haydn. Preko puta je veliki luksuzni hotel, ali imamo i mnogo manjih i dostupnijih većem broju ljudi, a tu je i ljupki grad Eisenstadt.
Sve više ljudi dolazi i ostaje po nekoliko dana. Nadam se i što većem broju posjetitelja iz Hrvatske…
