Piše: Ivan Ban
…
Zastor, premda na prvi pogled totalno sporedan dio kazališne arhitekture, u razvitku suvremenog teatra zauzima istaknutu poziciju. U osnovi, kazališni zastor dijeli gledalište od prizorišta, prostor od vremena i vrijeme od prostora, ovostrano od onostranog te se, zastorskim podizanjem, gledatelj suočava s izvedbom, „preskače” rampu i ulazi u čarobni svijet umjetnosti.
Kazališni zastori mogu biti važan segment i same dramske igre (sjetimo se predstave „Varijete Europa (Orfej)” Tee Tupajić u ZKM-u ili, nešto recentnije, „Pustolov pred vratima” Helene Petković u HNK-u, a često se znaju čuti zamjerke što mnoge kazališne predstave danas započinju s unaprijed podignutim kazališnim zastorima koji, osim navedenih funkcija, znaju imati još jednu – svjedoka povijesti određenog naroda i prostora.
Zanimanje za kazališne zastore u Zagrebu je zimus povećalo predavanje uglednog znanstvenika, urednika i muzikologa Zdravka Blažekovića, ravnatelja Istraživačkog centra za glazbenu ikonografiju pri njujorškom Sveučilištu. Bila je to prva prilika da se svih osam zastora vidi na sceni zagrebačkog HNK-a vidi odjedanput, a dupkom ispunjeno kazalište tog prijepodneva u studenom, ovacijama je ispratio profesora Blažekovića koji nije govorio samo o našim kazališnim draguljima, već je pred publiku iznio bogatu i iznimnu povijest kazališnih zastora kako Europe, tako i svijeta, iznijevši čitav niz poznatih, i manje poznatih potankosti.
Tako je, primjerice, u znamenitoj La Scali prije ujedinjenja Italije, to kazalište imalo i zastore na ložama. Kada su oni bili spušteni, iza njih su se vodili važni politički razgovori. Zastori u baroknim kazalištima uglavnom su prikazivali teme vezane uz antičku mitologiju te su svojim metaforama podcrtavali autoritet kraljevskih ili aristokratskih vlasnika kazališta. U razdoblju romantizma, umjetnici su na zastorima odavali počast kraljevskim kućama, predstavljali su kompozicije bogate nacionalnim porukama, dok su u talijanskim kazalištima posebno bile popularne teme vezane uz lokalnu povijest.
Najpoznatije zastore Europe i svijeta uglavnom su stvarali veliki umjetnici, da bi najveću promjenu donio čuveni njemački skladatelj Richard Wagner koji je, sredinom 19. stoljeća, ustvrdio kako je za umjetnost i ljude koji dolaze u kazalište bolje kada se zastor razmiče jer, na takav način, gledatelji postupno uranjaju u teatar i čarobni svijet umjetnosti što nije slučaj kada im se zastor naglo podigne pred očima.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu tijekom svoje je povijesti prikupilo jedan željezni i sedam oslikanih zastora koji se postavljaju u različitim svečanim prigodama. Riječ je o, kako je to naglasio Blažeković, iznimno velikom broju zastora čak i za najveće kazališne kuće, a izveli su ih neki od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika.
Premda je zgrada današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta na Trgu Republike Hrvatske svoja vrata otvorila 14. listopada 1895. godine, povijest prvog zastora seže pola stoljeća ranije, u gornjogradsko kazalište, poznato i kao Stankovićev teatar, koje je bilo tadašnje središte kulturnog i kazališnog života grada s kapacitetom od više od 750 mjesta.
„Djed, unuk i vila” najstariji je zastor, a pripisuje se slikaru Vjekoslavu Karasu. Postavljen je oko 1850. te je jedini sačuvani predmet iz scenske opreme tog starog kazališta na Gornjem gradu. Zastor je u obliku lepeze te je reprodukcija slike „Djed i unuk” istog slikara.
Devedesetih godina 19. stoljeća, u duhu gradnje novog kazališta na tadašnjoj periferiji Zagreba, intendant Stjepan Miletić – još za gradnje kazališne zgrade – vladi je upućivao mnoge prijedloge, između ostalog i taj da svečani zastor za otvorenje novog kazališta 1895. izradi slikar Vlaho Bukovac.
Danas, kao jedan od najprepoznatljivijih motiva povijesnog perioda ilirskog pokreta, zastor je najpoznatiji kao „Hrvatski preporod”, dok mu je pravo ime „Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti” (radni naslov je bio „Slavlje narodne lirike i dramatike”). Miletića je – za temu svečanog zastora – vodila misao o kulturnom objedinjenju dvaju hrvatskih središta, odnosno Zagreba i Dubrovnika.
Premda je u povijesti i kolektivnoj pameti ostalo upisano kako je autor zastora Vlaho Buhovac – koji je naslikao glavnu sliku (u perspektivama mu je pomagao Bela Čikoš Sesija) – ukrasni je dekor „Hrvatskog preporoda”, koji se nalazi oko glavnog prizora, djelo slikara Ferde Kovačevića.
Najpoznatiji zastor hrvatskih kazališta pravi je spomenik kulture visine šest i širine devet metara, a Bukovac je za njega dobio tada nezamislivih šest tisuća forinti. Godine 1999. zastor je, nakon stogodišnje uporabe, zamijenjen kopijom koju su izradili slikari Ivica Šiško i Eugen Kokot, a original se čuva u depou Muzeja suvremene umjetnosti.
Slika prikazuje predvorje antičkoga hrama u kojem sjedi dubrovački pjesnik Ivan Gundulić okružen vilama, a u poklonstvo mu dolazi 19 osoba, većinom preporoditelja: Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrije Demeter, Antun Mažuranić, Mirko Bogović, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević, Pavao Štoos, Petar Preradović, Antun Nemčić, Vatroslav Lisinski, Branimir Livadić, Ljudevit Vukotinović i Dragutin Rakovac te kazališni umjetnici Josip Freudenreich, Adam Mandrović i dvije žene – Sidonija Erdödy Rubido te Marija Ružička-Strozzi.
U pozadini, kroz rešetku antičke građevine, vide se obrisi Dubrovnika i kule Minčete, kao i puk iz dubrovačke okolice koji slavi slobodu te Zagreba i stanovnika sjeverne Hrvatske. Spajanje Hrvata sa sjevera i juga, na kompoziciji Bukovčeva zastora postalo je simbolom ideje hrvatskog zajedništva.
Tijekom rekonstrukcije zgrade kazališta od 1967. do 1969. nastala su i tri nova zastora – željezni i dva slikana. Inače, željezni zastori izumljeni su da bi podijelili zgradu u dva dijela i tako spriječili širenje požara u vremenima kada su svijeće i petrolejske lampe osvjetljavale teatre, a željezni zastor za kojega je, prema zamisli hrvatskih slikara Kamila Tompe i Frana Šimunovića, skicu izradio i izveo slikar Vladimir Pintarić, postavljen je iznad portala i do danas je u upotrebi.
Iste, 1969. godine nastao je i zastor „Titov naprijed” slikara Frana Šimunovića, a prema istoimenoj poemi hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora te zastor „A.D. 1573.” Krste Hegedušića, a na temu Seljačke bune iz 1573. godine.
Podom devetstote obljetnice grada Zagreba i Zagrebačke biskupije, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu darovan je 1994. svečani zastor „Četiri godišnja doba” Ivana Lackovića Croate kojega je izveo slikar Rudolf Labaš, dok je tri godine poslije, u povodu šezdesete godišnjice izvođenja baleta „Đavo u selu” Frana Lhotke, nastao istoimeni svečani zastor – „Đavo u selu” – kojega je, po motivima tog djela, naslikao Ivan Lovrenčić.
Posljednji je zastor naš najveći nacionalni teatar dobio prije četvrt stoljeća, 1999. godine. Riječ je o zastoru „Harmica” (staro ime Trga bana Jelačića), radu slikara Vasilija Jordana.
Egzaltiranost publike koja je svjedočila bogatstvu naših svečanih zastora, kao i informativnom predavanju prof. Blažekovića, dokaz je kako zanimanje za ovaj važan segment kazališnog interijera u Zagrebu itekako postoji, baš kao i želja da svečane zastore češće viđamo na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta.
