Mia Dimšić: „Monologue je nova stranica u mom glazbenom dnevniku”

Na svoj rođendan, 7. studenog prošle godine, Mia Dimšić je objavila svoj novi album, ujedno i prvi na engleskom jeziku. „Monologue” donosi talentiranu pjevačicu i kantautoricu u novom svjetlu
Piše: Velimir Cindrić 
Fotografije: Goran Čižmešija

U svojoj biografiji „Cesta do sna – Moj put, totalno iskreno”, Mia Dimšić piše o važnim životnim lekcijama i ljudima koji su joj obilježili život: od roditelja, prve ljubavi, prijatelja i menadžera Damira Bačića, pa sve do osoba koje cijeni na hrvatskoj estradi.

To je priča o jednoj posve (ne)običnoj djevojci iz Osijeka i o tome kako je postala jedna od najvećih hrvatskih glazbenih senzacija nove generacije. Knjiga zapravo na jednostavan, a ipak vrlo pronicljiv način govori o izazovima odrastanja, glazbenim počecima, inspiraciji i skladanju te trudu koji je potreban da bi se uspjelo na glazbenoj sceni.

Mia Dimšić (31), kantautorica koja je 2016. popularnost stekla pjesmom „Život nije siv”, ime je poznato i onima koji sasvim površno prate glazbu. Šira javnost upoznala ju je kao predstavnicu Hrvatske na pjesmi Eurovizije 2022. u talijanskom Torinu s pjesmom pamtljiva refrena „Guilty Pleasure”.

Mia je diplomirala germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a svoj prvi singl „Budi mi blizu” predstavila je 12. listopada 2015. Njezin debitantski album „Život nije siv”, objavljen 2017., u vrlo je kratkome vremenu postao najprodavaniji album u Hrvatskoj, a naslovna pjesma proglašena je najslušanijom i najemitiranijom na radijskim postajama.

U 2016. Hrvatska diskografska udruga pjevačicu je nagradila priznanjem za najbolju mladu izvođačicu, a 2017. Mia je osvojila svoj prvi Porin, održala prvi samostalni koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga pod naslovom „Božićni koncert za male i velike”, te izdala prigodni album „Božićno jutro”.

Iako je tada, zbog vedrih pjesama jednostavnih pjevnih refrena, velik dio njezine publike otpadao na djecu, u međuvremenu je ta publika, zajedno s Mijinim odrastanjem, složenijim pjesmama i ozbiljnijim temama, postala manje značajna. Sljedeći album „Sretan put” (2019.) izašao je neposredno pred izbijanje pandemije i nikada nije koncertno promoviran…

Nakon diskografske stanke od četiri godine, prošlog studenog objavila je album „Monologue”, njezin prvi na engleskom jeziku, koji ju je predstavio u novome svjetlu, s pjesmama iza kojih stoji uigrana autorska ekipa (uz Miju, Damir Bačić i Vjekoslav Dimter).

Album, očito namijenjen inozemnome tržištu, bliži je Mijinom originalnom stilu (lagane pop melodije i zvuk, akustična gitara u prvom planu i slično), sada sa znatno zrelijim storytellingom i finim ugođajem (česti šapčući vokali).

Koliko se današnja Mia Dimšić razlikuje od djevojke koja je 2016. pjevala „Život nije siv”?

Puno se toga dogodilo i promijenilo, ali pjesma „Život nije siv” i dalje precizno sažima moju životnu filozofiju. Od 2016. do danas prošle su i moje dvadesete koje su definitivno bile bezbrižnije i naivnije, dok su mi tridesete opet donijele slojevitiji pogled na stvari, više empatije i razumijevanja i, ono najvažnije – sve više me uče reći ne kad je potrebno postaviti svoje granice.

Svoj posao volim kao i onda, ali tada sam poznavala samo uspjeh i uzlaznu putanju, a sada znam da je karijera, kao i život, jedna velika sinusoida i to baš tako i treba biti.

U kolikoj vas je mjeri iznenadio uspjeh pjesme „Život nije siv”, kako ste doživjeli tu naglu popularnost i koliko je taj trenutak izmijenio vaš život?

Na nekoj dubljoj razini, koju ne znam objasniti, od početka sam imala osjećaj da će mi ta pjesma promijeniti život. I doista se sve promijenilo nakon što je postala hit… Otvorila su mi se vrata o kojima samo nekoliko mjeseci ranije nisam mogla ni sanjati, upoznala sam ljude kojima sam se odmalena divila izdaleka. A nakon nekoliko godina tog ludog tempa preselila sam se u Zagreb budući da više nije imalo smisla neprestano putovati.

Naravno, i ja sam se mijenjala, budući da je bilo šokantno odjednom biti pod povećalom i nositi se s tim iziskivalo je veliku prilagodbu.

Koji su vam bili uzori kada ste započinjali s glazbom i koliko se u međuvremenu mijenjao vaš glazbeni ukus?

Kad sam počinjala, bila sam opsjednuta countryjem i akustikom, što se i čuje na materijalu s prvog albuma. Svoje sam kreativne suradnike pomalo iznenadila izjavom da želim raditi pop country zvuk kakav su u tom trenutku najviše njegovale Taylor Swift i Kacey Musgraves, a onda i neki dugovječniji uzori poput Willieja Nelsona, Dolly Parton ili Alison Krauss.

Tek sad vidim kolika je bila olakotna okolnost točno znati što želiš na samom početku i laserski usmjeriti svoj fokus. Nismo morali dugo tražiti moj zvuk i tada nije bilo puno takve produkcije na našim prostorima što je pomoglo da me ljudi zapamte.

Kad smo radili drugi album, već sam se lagano zaljubljivala i u programiranje i električne gitare pa se tu čuje lagani prijelaz, dok je posljednji album „Monologue” prešao u pop, iako i na njemu imam pokoji country izlet.

Za „Život nije siv” 2017. ste dobili Porin u kategoriji „Najbolji videobroj”, a sljedeće 2018. čak četiri Porina, među kojima i za Najbolji album pop-zabavne glazbe i Najbolji album popularne duhovne glazbe. Što vam znače sve te nagrade?

Nagrade uvijek znače, a Porin je za mene imao posebnu težinu kao nagrada struke. Bilo je nestvarno da sam uopće bila nominirana kraj nekih imena koja su dio mog odrastanja ili čak odrastanja mojih roditelja.

Da me netko u tom razdoblju pitao mislim li da će se te nominacije ikad dogoditi, rekla bih da se nadam, ali možda za, ono, desetak godina.

Imali ste diskografsku stanku od više od četiri godine – između albuma „Sretan put” iz 2019. i „Monologue” iz studenog 2023. Zašto je „Sretan put” lošije prošao što se tiče popularnosti i nagrada i hoće li svi singlovi koji su se pojavili u međuvremenu, kao i dueti s Markom Toljom i Nenom Belanom, biti objavljeni na nekom izdanju?

Mislim da mi je dosad u karijeri najteže bilo napraviti taj drugi album; nakon što nas je veliki uspjeh debitantskog sve iznenadio. Stvaranje je dotad bilo neopterećeno, a sad su odjednom sve oči bile uprte u ono što slijedi i najveći je izazov zapravo bio vratiti se u taj početni zanos.

Album „Sretan put” je na tragu početnog zvuka, uz nešto više električnih gitara i žešće ritmove, a ono što je svakako odredilo njegov specifičan put bila je i pandemija koja se dogodila svega dva, tri mjeseca nakon što je izašao, pa, nažalost, nikad nismo kako treba odradili njegovu koncertnu promociju i pjesme su dugo imale isključivo digitalni život.

Budući da upravo pripremam sljedeći album na hrvatskom, objavljivanje starijih singlova će sigurno pričekati.

Je li novi album na engleskom neki vaš novi početak i kakvi su vam planovi s njim u vezi inozemstva?

Album „Monologue” je godinama bio moja želja, ali put do njega bio je dugačak i zahtjevan budući da sam paralelno uvijek izdavala i pjesme na hrvatskom te dosta svirala, a jako je teško fokusirati se na dva kolosijeka. Rekla bih da je on nova stranica u mom glazbenom dnevniku i nešto što ću svakako nastaviti raditi, uz hrvatske pjesme.

Planovi su mi plasirati ga do što je moguće većeg broja ljudi gdje god za to ima plodnog tla. Baš u tome je čar pjevanja na jeziku koji većina svijeta razumije; nikad ne znaš gdje te netko može čuti i kuda to može odvesti.

Što se dogodilo s vašim željama za snimanje albuma u Nashvilleu i odričete li se novim albumom potpuno country popa i slijedite li, na neki način, put koji je prešla Taylor Swift?

Inicijalna ideja je bila snimati cijeli album na engleskom u Americi, ali kad smo došli do nekih ponuda, cifre su bile vrtoglave, a snimanjem tamo u ovoj fazi projekta ne bismo dobili ništa osim potpisa stranog producenta. Stoga smo procijenili da je to ideja koja treba čekati svoje vrijeme, a sad, s odmakom, mislim da je točno tako i trebalo biti i baš sam ponosna na činjenicu da je „Monologue” sto posto hrvatski proizvod.

Ne bih rekla da se odričem bilo čega i teško mi je smjestiti pjesme koje napišem u jedan žanr. Na ovom albumu se nalazi nekoliko podžanrova popa, a jedan od njih je svakako i pop country budući da je svaka pjesma u studiju jednostavno tražila svoj pristup i nismo ih mogli sve svesti pod zajednički nazivnik, a bez da neke time učinimo neprirodnima.

Neki „Monologue” uspoređuju s Taylor Swift, neki s debi albumom Olivije Rodrigo. Kako biste sami opisali vaš trenutačni glazbeni stil i je li on ono što definitivno želite?

Obje usporedbe mi, naravno, laskaju i riječ je o izvođačicama koje smatram jednima od trenutno najboljih na svijetu, ali mi je osobno teško trenutačni glazbeni stil jednoznačno odrediti, valjda sam jednostavno previše, da tako kažem, unutra.

Za album „Monologue” generalno bih rekla da je nekakav storytelling pop, a unutar toga mi je, primjerice, jedna pjesma dreamy pop, jedna acoustic pop, jedna indie pop, jedna country pop i tako dalje. Ali to su ionako putokazi koji su mi na kraju dana nebitni. Bitno mi je da pjesme iskreno idu iz mene i da progovaraju o nečem što me trenutačno muči ili što trenutačno osjećam, a onda ćemo mi to lako zapakirati u studiju već kako nam to u trenutku dođe ili kako melodija traži.

Sigurna sam da će se ti stilovi i utjecaji još puno mijenjati kroz godine, budući da se, naravno, mijenjam i ja. A ako ta glazba nije vjeran odraz mene, sve skupa više i nema puno smisla.

Kako danas gledate na iskustvo Eurosonga, odnosno kakva su vam tada bila očekivanja i nade i što ste iz svega naučili?

Na osobnoj i profesionalnoj razini naučila sam puno i baš zato ne bih ništa mijenjala. Sve se događa s razlogom i Eurosong je došao u pravom trenutku. Naučila sam da imam veliku toleranciju na stres i da znam u kritičnim situacijama pronaći nešto dobro, da su ljudi i odnosi nešto najdragocjenije što imamo i da rad na sebi nikad ne prestaje. Jako su me inspirirali brojni umjetnici koje sam tamo upoznala, s mnogima sam još uvijek u kontaktu, s nekima ću možda i surađivati, tko zna…

Što se tiče Eurosong fanova i novinara, mnogi su mi se javili i kasnije ili objavili nešto o mom albumu kad je izašao, tako da je to prilično važna platforma. Čak i godinama nakon što natjecanje završi treba dobro iskoristiti sve te reflektore koje Eurosong nudi, a poznato je da to natjecanje prate deseci milijuna ljudi iz cijeloga svijeta.

Koji bi bili vaši savjeti pobjedniku ovogodišnje Dore i što općenito mislite o pobjedničkoj pjesmi, možemo li doista imati velika očekivanja kao što to kladionice sugeriraju svrstavajući Hrvatsku u krug favorita?

Savjet bi bio da se okruži ljudima koji ga vole i podržavaju i da sluša svoje srce jer će sad biti sto savjeta i od više i od manje dobronamjernih ljudi, a ovo je samo njegov trenutak i sve treba biti onako kako on osjeća da je za njega najbolje.

Drugi savjet je da se opusti i uživa jer sve to tako brzo prođe, a ostaju predivne uspomene i novi prijatelji i to je jedino važno.

Vjerujem da će to odlično odraditi. Veliku podršku fanova već ima, a nadam se da će ga podržati i međunarodni žiriji.

Share now:

Facebook
Twitter

Moglo bi vas zanimati