Piše: Iva Körbler Fotograf: Pero Dragičević
…
Istaknuti hrvatski umjetnik Matko Trebotić (Milna na Braču, 1935.), slikar, grafičar, scenograf i skulptor, jedan je od najvitalnijih umjetnika na hrvatskoj suvremenoj likovnoj sceni, a može se pohvaliti i kontinuiranom međunarodnom reputacijom. Iza njega je pozamašni izložbeni projekt „Redukcija znaka”, koji se od siječnja do ožujka ove godine mogao razgledati u dva splitska prostora: u galeriji Studio 21 i u Staroj gradskoj vijećnici.
Matko Trebotić završio je u Splitu Klasičnu gimnaziju, a 1961. diplomirao arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. No, nakon prve samostalne izložbe 1968. godine, shvaća da njegov pravi poziv nije arhitektura, nego – likovna umjetnost.
O Trebotiću su napisane brojne opsežne monografije na hrvatskom, njemačkom i engleskom te snimljeno nekoliko dokumentarnih TV filmova, a dobitnik je svih postojećih prestižnih nagrada za umjetničko djelovanje i doprinos hrvatskoj kulturi.
Matica hrvatska objavila je 2008. knjigu „Trebotić – u zrcalu kritike 1968.-2008.” sa šezdeset izabranih kritika i eseja istaknutih domaćih i inozemnih povjesničara umjetnosti i kritičara o Trebotićevu djelu, čime se može pohvaliti malo koji hrvatski umjetnik. Za njegov cjelokupni doprinos hrvatskoj umjetnosti, Sveučilište u Splitu uručilo mu je 2000. godine počasni doktorat, jednoglasno prihvaćen na sjednici Senata.
Trebotić je u pedeset godina djelovanja iskazao heterogena stilska polazišta, od nadrealizma, enformela i različitih vidova apstraktnog slikarstva, ali je stvorio ulančan i prepoznatljiv opus koji odiše refleksom njegovog primarnog arhitektonskog školovanja.
Neće ostati imun niti na skulpture, instalacije, asamblaže i ambijente kojima je u svakom desetljeću djelovanja dokazao kako može prepoznavati kvalitetu i naboj u drugačijim medijima i materijalima, a ubrojimo tom nizu i osam vitraja od obojenog stakla izvedenih 2017.-2018. za splitsku crkvu sv. Frane.
Podjednaka zastupljenost grafizama i boje, odnosno kolorističke geste na njegovim slikama, jedinstvena je u recentnom hrvatskom slikarstvu, te nema epigona ili sljedbenika, iako u umjetnikovim djelima možemo odgonetnuti bogatu tradiciju naših slikara Juga i Mediterana.
Njegov je rukopis dugo bio obilježen motivima poput starohrvatskih crkvica, arheoloških nakupina, tlocrta, kostiju životinja, čempresa, da bi se dugogodišnjom redukcijom predmetnog svijeta i smanjivanja narativnog sloja slike – koji je dugo bio njegovim zaštitnim znakom – potpuno okrenuo kolorističkoj apstrakciji i hvatanju svjetlosti na slici koja nijansama proizlazi iz mediteranskog podneblja, plavetnila mora, refleksa sunca na pejzažu i kamenu.
Godinu ste započeli s dvjema izložbama koje su zapravo komplementarna cjelina, u splitskom Studiju 21 na Sućidru i u Staroj gradskoj vijećnici na Pjaci. Možete li pojasniti takav izložbeni koncept povezivanja periferije s elitnim prostorom grada, kako ste sami naglasili?
Da, to je komplementarna cjelina, ali ja to nazivam jednom izložbom na dva prostora, koji kao što ih istovremeno udaljavaju, tako ih i približavaju tvoreći jednu cjelinu.
Dopustite da citiram kustosa izložbe Željka Marciuša: „Trebotić sublimiranom metaforom slike i slikarstva povezuje i neopipljivom luči upućuje na kontraste između reprezentativnog lica grada i drugog grada, periferije i predgrađa. To ostvaruje bjelinom svjetlosti, krajem i početkom svega”.
Obojali ste zidove Studija 21 u tzv. „Yves Klein plavu” boju. Koliko je Klein utjecao na vas dok ste boravili i usavršavali se u Düsseldorfu? Možete li izdvojiti još neke vama važne inozemne umjetnike koji su utjecali na vaše umjetničko formiranje i svjetonazor?
Yves Klein nije izravno utjecao na mene jer kad sam došao u Düsseldorf, on je već bio mrtav, ali je prije smrti često dolazio u taj grad, tamo radio i ostavio snažne tragove na nekim svojim djelima. Prvi put sam doživio „apsolutnu sliku” kojoj i sâm težim zadnjih petnaestak godina. Sigurno je za njega, kao i za mene, prostor Düsseldorfa i njegova likovna scena u to vrijeme bila poticajnija od Pariza.
Također, još s ushitom pamtim svojeg dizeldorfskog susjeda Josepha Beuysa, s kojim imam i jedan zajednički crtež… Završio bih s njime krug jer je cijela ta likovna scena bila fascinantna; od nje sam sve upijao a da nisam pripadao toj sceni, već ovoj zemlji na obalama Jadrana. To je ipak cijeli moj životni i artistički svijet.
Aktivni ste više no ikada, zadnjih nekoliko godina imate iznimnu vitalnost i energiju za slikanje. Kritika se slaže kako vam je zadnjih nekoliko ciklusa – nazivate ih Mediteran – možda čak i najbolja slikarska faza? Što vas puni, osim mora, pejzaža, zavičajnog podneblja?
Da, tu se slažem s vama, kao i s vašim kolegama, ali ta potraga za apsolutnim traje, kao što sam već rekao, dobrih petnaestak godina! Iako svako djelo uredno nosi svoj naziv, svi bi ti artefakti trebali nositi zajednički naslov: „Duhovni portret hrvatske Dalmacije”.
Svi moji obzori svode se na ovaj kanal između Brača i Splita, između otoka rođenja i grada moje mladosti, a evo bogme i duboke zrele dobi!
Na ovoj zadnjoj izložbi spominjete značaj glazbe kao umjetnosti koja je nadređena svim drugim umjetničkim disciplinama. Koliko vas glazba određuje u slikanju i po čemu tako visoko u hijerarhiji svih umjetnosti postavljate glazbu? Niste prvi koji to smatra; ta se teza provlači i među filozofskim školama od antike, preko srednjeg vijeka, pa sve do suvremenih muzikologa…
Pazite, možda tu postoji i „zavisti” prema glazbi, pogotovo simfonijskoj, umjetnosti bez priče! Pazite još: ovdje govorim o mojoj generaciji, rasloj između splitskog teatra i Hajduka, između belkanta i kluba koji u Splitu znači nešto više od nogometa; to je svojevrsna religija i vjera u bolje sutra!
Naravno da se u glazbi tražio reciprocitet u likovnoj umjetnosti, umjetnosti bez priče u apstraktnoj umjetnosti, u apsolutu bijele slike. Eto, sada sam tu! Likovnost bez priče. Ali, možda su te moje fabulizirane slike bile kamen temeljac ovoga što sada radim, možda je ipak to bio fundament ovog današnjega, a bez fundamenta nema građevine!
Ova moja djela su ipak svojevrsne simfonije, bez obzira na mišljenje među filozofskim školama od antike do suvremenih muzikologa.
Kakvi su vam planovi za ovu godinu, što još pripremate?
Pandemija je bila zaustavila moje izlagačke planove… Trebao sam imati veliku izložbu u Seulu pa ništa! Hoću li taj kontakt ponovno obnoviti momentalno ne znam. Aktualan je poziv za izložbu u Metkoviću…
Zato mi ostaje svakodnevni rad u ateljeu, duboko kopanje na svojoj zemlji. Uz to treba pokrenuti rad Zaklade Trebotić koja bi se sustavno bavila mojom umjetničkom ostavštinom, izgradnjom Galerije Trebotić u rodnoj Milni, za koju je idejni projekt narisao moj sin Frane.
Koju slikarsku disciplinu najviše volite sada u ovim zrelim godinama? Čisti crtež, pigment, kombiniranu tehniku, tuš, akvarel… ili vas zanima upravo „mišanca” svih tih tehnika i disciplina kako biste što potentnije izrazili svoj umjetnički credo?
Svaka slikarska tehnika s kojom mogu izraziti svoju artističku misao mi je bliska. Ništa mi nije strano. Jer sve ono što radim, ne može se naučiti na nikakvim umjetničkim akademijama, kao što nikakve umjetničke akademije nisu pohađali veliki renesansni majstori, kao ni kasnije Van Gogh, Gaugain… pa eto, niti moja malenkost u klasičnom smislu!
Od prestanka rada i razdruživanja u arhitektonskom birou A.A.A. u Essenu 70- ih godina prošlog stoljeća, gdje sam bio mlađi partner, upisao sam se na kultnu Folkwangschule u Essenu-
Werdenu kao majstor-đak dekana i slikara prof. Hermanna Schardta. Ostao sam tamo na grafici 2-3 semestra da bi me zov galerija odveo u izlagačke vode diljem Europe i šire. Umjetnost se ne uči, ona se rađa, s njom se rađate.
Hoćemo li dočekati i vaš dizajn za svečani zastor zagrebačkog HNK?
Što se mene tiče, nacrti su gotovi i sad se pitam što bi bilo ljepše nego da u godini Marka Marulića realiziramo svečani zastor na temu Judite ili alternativno, Marulićeva groba u splitskoj crkvi sv. Frane. No, sad nam nedostaje financijska konstrukcija.
Ja se nadam da ćemo pronaći gospodarski subjekt koji će to podržati. Jer, dozvole kazališta, Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba već postoje…
