Piše: Mladen Pleše Fotografije: Mara Bratoš
Izvedbu „Rigoletta” Giuseppea Verdija, u kojoj su nositelji glavnih uloga bili Marija Kuhar Šoša, prvakinja opere zagrebačkog HNK-a i sjajni mladi tenor Filip Filipović, gledatelji su oduševljeno pozdravili, kao uostalom i kritika. Marija Kuhar Šoša nije krila veselje što su i jedni i drugi prepoznali i osjetili lik Gilde upravo onako kako ju je ona zamislila i donijela na scenu: „Snažna i hrabra Gilda koja se ne boji oca jer vjeruje u njegovu ljubav i svim se snagama bori protiv osvete.”
Priznala je da voli pljesak, trenutak kad korača na poklon; publika aplaudira, čuje se pokoje „brava”…
– Primijetim osmijehe kolega i publike, reakciju orkestra. Tada u meni uloga blijedi i polako se vraćam na „tvorničke postavke”.
Iako zadovoljna, kaže kako odmah promišlja što treba drugi put biti bolje otpjevano, promijenjeno i dorađeno kako ne bi publici postala jednolična i dosadna.
– Ali ne samo publici, nego i samoj sebi.
Govori nam kako uživa u trenucima kad osjeti da ju publika pozorno sluša i osjeća.
– Tišina koja nastane u gledalištu dok pjevam arije, zaista je čarobna i zastrašujuća. U toj borbi lika i mene koja kontrolira vokalnu tehniku i emocije, mogu se zaista odvojiti od stvarnosti.
S obzirom da je Gildu već pjevala u splitskom HNK-u, neposredno prije pandemije koronavirusa, ta uloga za nju nije novost. Za splitsku Gildu 2019. dobila je i prestižnu nagradu Milka Trnina.
– Mogu reći da mi je uloga Gilde odležala taman koliko je trebalo, da sam sazrela u interpretaciji te dodala i neke novitete.
Premda je pjevala brojne velike role, uloga Gilde je, uz „Traviatu”, vrhunac njezine karijere u zagrebačkom HNK-u. Iako je 18 godina redovito nastupala na toj sceni, Marija Kuhar Šoša imala je donedavno status vanjskog suradnika. Što je doista neobično, budući da ima raskošan i kristalno čist glas. Većina njenih kolega, primjerice, nije imala pojma da Marija uopće nije redovita članica ansambla! U radni odnos primljena je tek dolaskom nove intendantice Ive Hraste Sočo.
Nitko ju, govori, nije gurao, nije imala protekciju, pa je njezin put izgledao kao vječno penjanje po maloj većoj uzbrdici. Ipak, umjesto rezignacije i malodušnosti izabrala je put rada, redovitog vježbanja, dolaska na probe…
Tvrdi da bi mogla biti primjer drugim mladim pjevačima da se isplati biti strpljiv i puno raditi.
– To nije uvijek lako, puno je naravno lakše imati sreću i zabljesnuti odmah na početku, jer se tako prevali popriličan dio uzbrdice.
Atletskom terminologijom za sebe misli da je dugoprugašica.
– Moja profesija je maraton, a ne sprint na 100 metara. A na duge staze trud se isplati na više načina. Mislim da pjevam bolje nego prošlih godina, napredujem, operna sam prvakinja HNK-a što za mene nije mala stvar.
Iako, veli, još uvijek nerijetko susreće ljude koji se čude da živi od pjevanja, činjenica je da pjevanjem „plaća račune”. – Često studentima otvoreno govorim kako mi nudimo umjetničko djelo – glazbu – i normalno je da imamo pravo to i naplatiti.
Marija Kuhar Šoša pjevala je do sada u gotovo tridesetak opera, nastupala je kao Adina u „Ljubavnom napitku”, Norina u operi „Don Pasquale”, Pamina u „Čarobnoj fruli”, Jelena u „Nikoli Šubiću Zrinjskom”, kao Lisette u „Rondine”, Gilda u „Rigolettu” i Violetta Valery u „Traviati”. Upravo ju je ta uloga, kaže, puno promijenila i kao pjevačicu i kao osobu.
– Radila sam na njoj vrlo studiozno, upoznala sam sve nijanse te uloge, što mi je omogućilo da ju u potpunosti ostvarim koristeći svoje znanje i svoju tehniku.
U učenju uloga pomaže joj i iskustvo profesorice pjevanja. Naime, Marija Kuhar Šoša na Muzičkoj akademiji je uz pjevanje studirala i glazbenu pedagogiju, pa je od 2015. do 2022. predavala na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli kao docentica pjevanja na Muzičkoj akademiji.
Sada je pak pedagošku karijeru nastavila kao docentica – vanjska suradnica na odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu, gdje predaje dva kolegija.
Svoje studente već od početku uvjerava koliko je mukotrpan put do uspjeha te da umjetnost ima lice i naličje.
– Ako ste spremni na naličje, onda se možete baviti pjevanjem, ako gledate samo vanjski glamur, onda ste promašili – pojašnjava im na predavanju.
Kao tinejdžerka godinu dana pjevala je s popularnim bandom „Gustafi”.
– Tu sam stekla iskustvo nastupa pred gledateljima pa se danas na sceni osjećam kao doma.
Za studija u Zagrebu živjela je u studentskom domu na Lašćini, tamo je upoznala i svog supruga Marija Šošu, pijanista i profesora na Muzičkoj akademiji.
– U paviljonu 3 živjeli su glazbenici i puno se veza i brakova tu sklopilo – smije se.
Na pitanje koji su joj tijekom karijere bili najveći izazovi, objašnjava da se trebalo pomiriti s velikom količinom odricanja.
– Dok moji prijatelji i poznanici uživaju u svakodnevnim radostima i izazovima, ja sam redovito u nekoj vrsti karantene. Naravno da je i do karaktera. Odgovorna sam i u tome nekad pretjerujem, ali takva sam, ne mogu si pomoći.
Kad ima završne probe i kad se bliži izvedba, ne izlazi, osami se.
– Suprug i kći Dora to razumiju i pomažu mi da se u tim mojim odlukama osjećam dobro – reći će.
S obzirom na to da nije malo onih koji tvrde da je opera zastarjela muzička forma, da ne odgovara mentalitetu modernog čovjeka, Marija Kuhar Šoša smatra da opera nikako ne smije postati muzejski eksponat.
– Ona treba propitkivati ljudsku stvarnost, prihvaćati promjene koje su dio života, ali i dopustiti širi pogled na ljudski duh i potrebe. Tada nema ni straha ni polemike o tome koliko je opera „moderna” ili prilagođena modernom čovjeku.
Ističe kako u svim operama i glazbi općenito, koliko god ona bila stara, klasična ili pak moderna, u središtu uvijek stoji čovjek, emocija, potreba za izražavanjem, doživljajem.
– Danas se određeni noviteti u operu moraju implementirati na pametan način koji služi umjetnosti, nikako ne smiju biti nametnuti samo kao magnet za publiku. Opera, po meni, mora stići u uha i srca publike uživo, u kontaktu s umjetnicima, u kazalištu.
Glas i kondiciju zahvaljuje dobroj organizaciji vremena, pa uz red rada uvijek slijedi red odmora.
– Prilagođavam se zahtjevima uloge i redovito svoja promišljanja o tehnici i glazbi zapisujem. U kriznim situacijama posežem za tim receptima. U mojim knjigama i na klaviru redovito se nalaze mali šalabahteri.
Ove sezone u HNK igra Adelu u „Šišmišu”, Despinu u „Cosi fan tutte”, Violettu Valery u „Traviati”, Musettu u „La boheme”, Susannu u „Suzaninoj tajni” i Danicu u „Stancu”. Na ljeto će imati recital sa suprugom i još nekoliko nastupa koji su u fazi dogovora.
Zajedno sa suprugom snima album s pjesama skladateljice, pijanistice i pedagoginje Ivane Lang.
– Ona je bila majka moje srednjoškolske profesorice pjevanja Kristine Beck Kukavčić, a moj suprug je studirao kod profesora Ljubomira Gašparovića koji je pak učenik Ivane Lang.
Prvu umjetničku suradnju sa suprugom ostvarila je izvedbama ciklusa Ivane Lang „Pet istarskih pjesama”.
– One su mi iznimno drage jer spajaju istarski melos s klasičnim pjevanjem i složenijim klavirskim slogom. Sve ono što nas inspirira.
Ističe kako je ljepota njezinog opusa solo pjesama ono što ih je povezalo.
– Duboka intima koju iznosi u svojim pjesmama, a koju ne nameće populističkim glazbenim rješenjima, već je konstantno vjerna svom glazbenom pismu, meni osobno je pravo vrelo inspiracije.
Vitku liniju zahvaljuje zdravoj prehrani i vježbanju. Ne pije, ne puši, ne jede ljuto, pazi na zdravlje, a za svaki slučaj drži kod kuće malu apoteku s vitaminskim pripravcima.
U slobodno vrijeme ne sluša samo klasičnu glazbu jer je u kući ima previše.
– Kći vježba u dnevnoj sobi, suprug pijanist na katu, pa još da ja onda slušam operu? To bi zaista bilo previše. Čak ne slušam klasičnu glazbu dok vozim automobil.
Govori kako je prekrasno živjeti u braku s glazbenikom.
– U našem domu razgovara se o svemu, pa tako i o poslu. Jadamo se jedan drugome, pohvalimo se, pokušavamo biti kritični, ali i nježni prema stvarnosti koja nas okružuje. A meni dobro dođe pijanist u kući, iako ne izrabljujem tu činjenicu (smije se).
Ni nakon rođenja kćeri nije se promijenio njihov profesionalni ritam glazbenika, samo je organizacija nešto zahtjevnija.
– Srećom, danas je normalno da u odgoju djeteta jednako sudjeluju oba roditelja, pa je za mojih odlazaka na probe i predstave suprug preuzimao brigu oko djeteta, i obratno.
Prisjeća se da je nakon poroda odmah počela s nastupima.
– Priznajem, imala sam grižnju savjesti što ostavljam malo dijete na nekoliko sati bez majke, ali budimo realni, nema u tome ništa loše, ima ona i oca. Tako smo svi bili na dobitku.
Jedino je bilo teže pomiriti obiteljski život i karijeru dok je svaki tjedan putovala u Pulu gdje je držala predavanja.
– U tih sedam godina svi smo se maksimalno žrtvovali…
Priznaje kako je bila zbunjena i prestrašena kad je svojedobno saznala da ima madež koji je bio maligan.
– Sve to zvuči na prvu strašno, pogotovo što se morao odmah odstraniti. Zabrinula me dodatno ta brzina i hitnost koja je bila potrebna. No, sve je, srećom, dobro završilo.
Bili su to, kaže napeti dani za cijelu obitelj, ali jednako tako bila je svjesna da je to ipak bilo daleko od teške dijagnoze.
– Ali je ipak utjecalo na mene: promijenila sam se, postala sam sretnija i zadovoljnija, optimističnija, veselija, a opet realnija. I da, redovito idem na preglede… – zaključila je naša operna diva.
