Piše: Sonja Staničić Fotografije: Duško Filipović
…
Prije nekoliko godina medije je obišla vijest kako je jedan od najboljih tenisača današnjice Novak Đoković putem svoje fondacije donirao osam milijuna dinara (oko 70 000 eura) za rekonstrukciju gledališta „Pinokija”, jednog od lutkarskih kazališta u Beogradu.
Čitajući inozemne medijske napise ili biografije o imućnima i slavnima, vlasnicima poslovnih carstava, kraljevskim obiteljima i njihovim nasljednicima, lako se stječe dojam da su mnogi od njih spremni pozamašan dio svojih financijskih sredstava donirati ili uložiti u „više dobro”, u humanitarne projekte, u kulturnu baštinu, u umjetnine i – umjetnost.
Na našim se, međutim, prostorima znatno rjeđe može naići na osobu koja je do te mjere posvećena potpomaganju kulture i umjetnosti da se uz njezino ime već automatski veže epitet „mecena”. Jedna od takvih rijetkih osoba svakako je Madlena Zepter, istinska zaljubljenica u kazalište i glazbu, u umjetnike i sve one koji umjetnost cijene, te ujedno supruga poduzetnika Filipa Zeptera, vlasnika istoimenog svima znanog brenda, koji ju u tome svesrdno podržava.
Vratimo se u 1997. godinu: vremena su politički nesigurna, obilježena ratnim sukobima, gospodarskim krizama, a uskoro će uslijediti i bombardiranje Beograda. Gospođa Zepter upravo u tom trenutku odlučuje uložiti svoja financijska sredstva, volju, energiju i strast te otvoriti – opernu kuću!
– Bile su to godine sumorne psihoze. Na ulicama nije bilo smijeha, na društvenoj sceni vrlo malo radosti, tek su kazališta bila svojevrsno utočište za nezadovoljne i razočarane. Ljudima je trebalo ponuditi malo svježeg daha, ponešto veselja. A kultura je u tom smislu posebno dragocjena jer životu daje smisao i draž koje mu svakodnevica često uskraćuje – izjavila je svojedobno.
I tako je nastala prva privatna operna kuća u ovom dijelu Europe poslije Drugog svjetskog rata – Opera i teatar Madlenianum!
Idealan prostor za realizaciju svoje ideje pronašla je u tada derutnoj zgradi u samom središtu Zemuna, općine u sklopu Beograda poznate po svojoj slikovitoj prirodi, atraktivnim barovima i ribljim restoranima smještenim uz romantičnu šetnicu na obali Dunava.
Zgrada je nekad pripadala Narodnom pozorištu iz Beograda, a u tom trenutku bila joj je potrebna kompletna renovacija. Zepterovi su u nju uložili čak 12 milijuna eura vlastitih sredstava.
– Od trenutka kada je zgradu preuzeo Madlenianum, započela je temeljita rekonstrukcija interijera i eksterijera. Svoj repertoar započeli smo s manjim opernim i baletnim djelima, da bismo u travnju 2005. godine, nakon završetka kompletne rekonstrukcije, na novoj sceni počeli izvoditi i dramske komade – prisjeća se Tatijana Rapp, voditeljica marketinga, prodaje i odnosa s javnošću u Madlenianumu.
Danas velika dvorana ovog impozantnog i raskošnog zdanja prima 500 kazališnih gledatelja. Odlikuje ju iznimna funkcionalnost i stil, a istodobno je i jedna od najakustičnijih u Beogradu, s najsveobuhvatnijim tehničkim sustavom. Na drugom katu nalazi se i Mala scena sa 150 mjesta, predviđena za manje umjetničke produkcije i studijska izvođenja, radionice i seminare.
Samo neki od impresivnih detalja interijera svakako su velika željezna tapiserija koju je izradio Dušan Džamonja, te veličanstveni luster, posebno naručen i načinjen od 1000 dijelova bojanog kristalnog Bohemia stakla, rad češkog dizajnera i arhitekta Boreka Šipeka, koji osvjetljava prostor foajea.
Cijele ove godine Madlenianum obilježava četvrt stoljeća svog postojanja, tijekom kojega je uspio postići status respektabilnog i atraktivnog teatra, osvojiti naklonost publike te postati važna točka na kulturnoj mapi Srbije i Europe.
– Mi smo jedino beogradsko kazalište s druge strane rijeke Save primjereno za sve uzraste. Repertoar kreiramo s velikom pažnjom, prateći svjetsku dramaturgiju, pomažući mlade stvaraoce i angažirajući vrhunske umjetnike iz naše zemlje i inozemstva. Na repertoaru zastupljene su i opere za djecu i mlade, svjetski mjuzikli, komedije i drame po suvremenim tekstovima, vrhunski baleti, operete i klasična operna ostvarenja u modernoj režiji. Poznati smo po adaptacijama romana svjetske literature i dramatizacijama biografija velikana povijesti – govori gospođa Rapp.
Poseban fokus stavljen je na operu, tu raskošnu umjetnost koju se zbog njezine produkcijske i financijske zahtjevnosti nerijetko smatra jednom od najskupljih i najmanje isplativih kazališnih formi. Odgovarajući nedavno na tu temu za riječki „Novi list”, a uzevši u obzir da se Madlenianum financira isključivo od vlastitih sredstava (u što se ubraja i gotovo pa simboličan prihod od prodaje ulaznica), njegova osnivačica Madlena Zepter kazala je:
– Opera je u predjelu mojih strasti još od rane mladosti. Kad sam se otisnula u vode ambiciozno koncipiranog teatra, moj kompas nije bio što je skuplje, a što jeftinije, hoću li više izgubiti ili više zaraditi. Općenito, na umjetnost ne gledam kroz merkantilnu prizmu očekujući da se nešto „isplati”. Za mene kazalište nije biznis, već – ljubav. Netko je davno prije mene rekao da je za osnivanje i vođenje teatra potreban izvjestan stupanj neuračunljivosti.
A kako danas operna umjetnost kotira kod mlađih generacija? I jesu li zadovoljni brojem opernih poklonika koji se do danas zadržao?
– Svojim programima za mlade od samih početaka uvodimo ih u ovu najkompleksniju od svih umjetnosti i veseli nas što smo u ova dva i pol desetljeća uspjeli stvoriti zainteresiranu mladu opernu publiku koja nas redovito posjećuje. Gledatelje privlačimo i odabirom atraktivnih naslova, ali i angažiranjem vrsnih redatelja – kaže nam gđa. Rapp, navodeći primjer aktualne opere „Turandot”, koju su postavili u koprodukciji s Narodnim pozorištem u Beogradu, a čiji je redatelj mladi i vrlo perspektivni član obitelji Del Monaco – Mario Pavle.
Redovito surađuju i s umjetnicima iz Hrvatske, pa je tako na njihovoj sceni dirigirao maeatro Vladimir Kranjčević, koreografirali Ronald Savković i Staša Zurovac, a organizirali su i festival Mire Gavrana. Kako ističe, glumca i redatelja Roberta Boškovića, nakon četvrte njegove produkcije u Madlenianumu, već gotovo smatraju „svojim”, a jednako tako i njegov tim – Igora Weidlicha, Dušku Nešić i Vesnu Režić.
– Glumci Lucija Šerbedžija i Janko Popović Volarić igrali su komade na našoj sceni, a baletni umjetnik Ognjen Vučinić bio je član ansambla baleta „Grand Hotel”. Od hrvatskih gostujućih opernih pjevača nastupali su Ivana Medić, Irma Dragičević, Lidija Horvat Dunjko, Antonia Dunjko, Blanka Tkalčić, Ronald Braus i Marko Špehar-Piehler – nastavlja naša sugovornica niz.
Madlenianum nema svoj ansambl, nego umjetnike angažira po projektima. Priznaju kako nije uvijek jednostavan zadatak okupiti i iskoordinirati toliki broj gostujućih glumaca, glazbenika i izvođača.
– S jedne strane ovakav način funkcioniranja teatra – staggione – pruža nam mogućnost da angažiramo najbolje u svojoj branši, ali da, moramo pričekati termine u njihovim matičnim kućama kako bismo sastavili raspored. Ovaj problem znatno nam olakšava dugogodišnja dobra suradnja s menadžmentom ostalih kazališnih kuća.
Posjećuju ih brojna slavna, uvažena imena iz cijele Europe. U gledalištu se tako redovno može naići na članove porodice Karađorđević, a predstavama je proteklih godina prisustvovao i francusko-američki glumac Jean-Marc Barr (koji je nekoliko sezona i igrao dramu „Kreutzerova sonata” na sceni Madlenianuma), talijanska glumica Ornella Muti, članovi europskog plemstva Silvia i Amadeo de Savoia-Aosta, Marta Marzotto i Vitoria Capelli, te predsjednik švicarske konfederacije Johann Schneider-Amman.
– Slavni operni pjevači Ioan Holender i Nicholas Payne bili su kod nas u stručnim posjetama, a naši su gosti i čuvene talijanske operne zvijezde Daniela Dessì i Fabio Armiliato, kao i Nicoletta Mantovani, udovica Luciana Pavarottija, koja je na našoj sceni organizirala koncert u čast svog supruga. Princ Mihailo od Jugoslavije je u Madlenianumu postavio svoju prvu izložbu fotografija u Srbiji. Ne libe nas se posjetiti ni neka druga poznata imena poput, primjerice, Frane Lasića i Severine – dodaje Rapp.
Govoreći o produkcijama koje su izazvale značajnu pažnju javnosti i uspjeh kod publike, u prvom redu ističe mjuzikl „Jadnici”, svjetski hit koji se na njihovom repertoaru održao punih 16 godina: od premijere 2007. godine do danas.
– Mjuzikl „Jadnici” sada je već svojevrsni brend Madlenianuma i mnogi koji su ga gledali u našoj i stranim produkcijama, tvrde kako je naša najbolja! Ne čudi stoga njegova dugotrajnost i popularnost. Ponosni smo i na dramu „Frida Kahlo”, redateljice Ivane Vujić, koju u kontinuitetu izvodimo već gotovo 20 godina. Za predstavu „Miris kiše na Balkanu” u režiji Ane Radivojević Zdravković, prema romanu Gordane Kuić, uvijek se tražila karta više. Od opera bih istaknula našu jedinstvenu „Traviatu”, u režiji uvek inovativnog Jurija Aleksandrova, kao i „Hoffmanove priče”, opernu fantaziju s čarobnom scenografijom Miljena Kljakovića Kreke. Operetom „Vesela udovica” ovaj se glazbeni žanr na velika vrata ponovno vratio u Beograd, a predstava ima brojne poklonike diljem regije. Baletne pak predstave „Triptih” (koreograf Ramon Ulje), „Amadeo” (koreograf Renato Zanella), „Sjeverna bajka” (koreograf Staša Zurovac) i „Hazarski rječnik” (redateljica Livija Pandur, koreograf Ronald Savković) bili su pravi dragulji na našoj sceni – otkriva nam.
I dok Madlenianum nastavlja puniti dvorane i oduševljavati publiku svojim kazališnim produkcijama, gospođa Madlena paralelno nastavlja neumorno raditi i potpomagati umjetnost. Osim teatra, osnivačica je i Zepter muzeja, izdavačke kuće Zepter Book World, aukcijske kuće Madl’Art te mnogih fondacija i zaklada.
Njezino ime nosi i izdašna europska književna nagrada koja se dodjeljuje autorima romana pisanih na francuskom jeziku ili prevedenih na francuski, a sponzorira i književnu nagradu „Žensko pero”.
Prošle je godine na beogradskom Dedinju svečano otvorena Palača umjetnosti „Madlena”, novi hram kulture za sve vrste umjetnosti, koju je, zahvaljujući poslovnom uspjehu kompanije svog supruga Filipa, darovala Srbiji.
Tom je prilikom, na pitanje novinara zašto uopće ulaže u kulturu kad se desetljećima unatrag na kulturu gleda kao na djelatnost koja predstavlja bacanje državnih novaca, rezolutno zaključila:
– Ulaganje u kulturu može biti bilo što, ali nipošto „bacanje para”, državnih ili bilo čijih. Kultura je temelj razvoja i boljeg života. Nekulturni ljudi guše se u mraku i neznanju, nemoćni su da odgovore na pitanja koja ih muče, hodaju unatraške, a taj put vodi u ambis nečovječnosti i kolektivne nesreće. Kultura nas čini boljima, kroti u nama niske porive. Kultura jedne nacije pripada svim drugim nacijama i obratno. Naravno, moji napori da doprinesem općoj kulturi ograničenog su efekta. Ali svatko treba učiniti koliko može. Uska znanja, svedenost života na mobitel i kompjuter, prijete poništavanjem duhovnosti, mašte, uživanja u ljepoti i siromaštvom psihe u neizvjesnom vremenu koje protječe.
