Piše: Darko Vlahović Fotografije: Miran Juršič
…
Prije točno dvadeset godina, poznata slovenska fotografkinja Barbara Čeferin odlučila se na neuobičajen i hrabar potez: otvorila je prvu privatnu galeriju u Sloveniji posvećenu isključivo umjetničkoj fotografiji. Ta se odluka pokazala ispravnom – Galerija Fotografija smještena u samom središtu Ljubljane uspješno radi i danas.
Posljednjih je godina Barbara u fokus javnosti došla i zbog jedne sasvim druge životne okolnosti. Naime, njezin je suprug Aleksander u rujnu 2016. postao predsjednik Europskog nogometnog saveza (UEFA).
U razgovoru za Symbol, Barbara nam je ljubazno pristala otkriti otkud je krenula njezina ljubav prema fotografiji, zašto je odlučila otvoriti privatnu galeriju, tko su joj fotografski uzori, što za nju danas predstavlja Jugoslavija, te kako je to biti u braku s predsjednikom jedne od najmoćnijih sportskih organizacija.
Rođena 1968. godine u Celju gdje joj je stric bio liječnik, Barbara je prva tri mjeseca života provela s majkom kod bake u Laškom, a onda se preselila u Ljubljanu gdje je imala bezbrižno i sretno djetinjstvo.
– S roditeljima sam živjela u ljubljanskoj četvrti Kodeljevo, gdje je bilo puno sportskih terena. Puno sam se bavila sportom, a tamo je bio klub Slovan u kojemu sam trenirala košarku – govori Barbara.
Prema fotografiji ju je pak usmjerio njezin šest godina stariji brat Matej.
– Zapravo njemu mogu zahvaliti na svojoj ljubavi prema fotografiji. On je u našoj kupaonici napravio tamnu komoru. Još i danas pamtim tu magiju iščekivanja što će se pojaviti na fotografskom papiru. Tada je počela ta ljubav koja me nije napustila ni danas – smije se.
Ozbiljnije je počela fotografirati u srednjoj školi nakon što joj je otac posudio fotoaparat istočnonjemačke proizvodnje Vera II.
– Tada to nisam znala, ali taj je fotoaparat imao leće Carl Zeiss. Imao je jako dobru optiku i na njemu sam dobila osjećaj za intenzitet svjetlosti, za udaljenost, naučila sam kako postavili blendu … to mi je bila jako dobra škola na početku.
Prvu profesionalnu poduku dobila je na srednjoškolskoj praksi u fotolaboratoriju uglednog dnevnog lista Delo, gdje je učila od najpoznatijih slovenskih fotografa.
– Tada je tamo šef bio Joco Žnidaršič, on je bio moj prvi učitelj, da tako kažem, a tamo su radili i Miško Kranjec, Igor Zaplatil, Franci Virant, Dragan Arrigler, dakle značajna imena slovenske fotografije.
Nakon srednje škole upisala je španjolski i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, ali je i dalje bila zaljubljena u fotografiju. Prisjeća se kako je 1988. godine samoinicijativno odlučila fotografirati neke studentske demonstracije u Ljubljani, a te su joj fotografije najvjerojatnije odredile kasniji životni put.
– Odnijela sam svoje fotografije u časopis Mladina, koji je tada bio avangardan i politički jako popularan. Te fotografije mi nisu objavili, ali su me kasnije nazvali da radim nešto za njih i tako sam dobila svoj prvi reporterski zadatak – kaže Barbara.
Sljedećih nekoliko godina – obilježenih promjenom političkog sustava, raspadom bivše države i osamostaljenjem Slovenije – radila je kao fotoreporterka u Mladini. Tamo je dočekala i kratkotrajni rat u Sloveniji; štoviše, bila je prva koja je u redakciju donijela vijest o njegovu početku.
– Novinar Mladine Marcel Štefančič kasnije je napisao da sam ja počela rat – smije se, prisjećajući se događaja koji uopće nisu bili tako bezazleni kao što možda sada izgledaju.
– Večer prije bila je proslava osamostaljenja i ja sam fotografirala jednog od naših političara u nekoj zanimljivoj pozi. Kad je to moj urednik vidio htio je to imati na naslovnici – prisjeća se.
Kasno navečer otišla je u laboratorij napraviti fotografiju, a pritom je na radiju čula da tenkovi JNA izlaze iz kasarni na ulice slovenskih gradova. Odlučila je usred noći prošetati se po Ljubljani da vidi što se događa. Usput je srela Tomaža Skalea, kolegu fotoreportera novina Dnevnik, kojemu je ispričala što je čula.
– Odmah mi je rekao – uzet ćemo auto i idemo pogledati što se događa na aerodromu Brnik.
Pošto su jedva izašli iz grada u kojemu su već bile postavljene barikade, došli su do ljubljanske zračne luke koju su već počeli okruživati pripadnici JNA. Ušli su u gotovo praznu zgradu u kojoj su se nalazili slabo naoružani pripadnici slovenske teritorijalne obrane.
– Ovi naši su stvarno bili jadni, bez ikakvog oružja, tako da su bili jako nervozni. Odjednom je jedan tenk prešao cestu, a mi smo – uistinu baš glupo – u autu krenuli za njim kako bismo ga lijepo fotografirali. Bili smo jako neiskusni i mislili smo da nam se kao novinarima ništa ne može dogoditi.
Mlada, tada 23-godišnja Barbara, odlučila je izaći iz automobila i krenuti kroz žitno polje kako bi mogla napraviti bolju fotografiju tenka.
– Trčala sam po tom polju, a onda sam se sjetila da me se baš puno i ne vidi, i da bi me mogli upucati iz tenka, a da bi s druge strane na mene mogli pucati i ovi naši … bilo je to tako glupo i nezrelo, ne znam kako sam uopće došla na tu ideju…
Kad se ipak sretno izvukla, nazvala je svog urednika Toneta Stojka i rekla mu da je rat počeo.
– To je govorio neki glas iz mene. Nisam mogla vjerovati što govorim – sjeća se Barbara Čeferin.
Sljedećih dana nije išla na front već je fotografirala pozadinu rata po Ljubljani.
– Bila sam baš mlada i naivna, a sve je bilo kao u nekom filmu. Sve se tako brzo događalo, počevši od onog jako naivnog osjećaja da se novinarima ništa ne može dogoditi. A već sljedećeg dana smrtno su stradala dvojica austrijskih novinara. Kasnije je poginuo i naš kolega Ivo Štandeker u Sarajevu. To je bilo jako bolno i kad to doživiš, onda rat dobije neku drugu dimenziju. Jer to se više ne događa negdje daleko, što vidiš samo na televiziji, nego pogađa ljude koje poznaješ – govori.
Radila je uglavnom za Mladinu, ali fotografije je objavljivala i u brojnim drugim slovenskim i jugoslavenskim novinama i časopisima. Od 1996. je bila urednica fotografije u časopisu Jana i njegovim izdanjima, a 2003. je otvorila prvu privatnu galeriju u Sloveniji posvećenu umjetničkoj fotografiji.
– Rodila sam drugo dijete i kad sam se s porodiljnog vratila na posao – tada sam bila urednica fotografije u Jani, to je nešto kao Glorija u Hrvatskoj – počela sam razmišljati o tome da opet odem na teren fotografirati.
Nije više željela biti u uredu i raditi urednički posao, te je odlučila dati otkaz i postati freelance fotografkinja.
– Bilo je proljeće i u tih nekoliko mjeseci došla sam na ideju o prostoru koji bi bio namijenjen samo fotografima i fotografiji. Zapravo mogu reći da je to bio kao neki poziv, jer nisam imala baš nikakvog iskustva ni u kuratorstvu, ni u menadžmentu, ali imala sam stvarno jasnu ideju o tome što želim postići. Počela sam bez ikakvog teoretskog ili praktičnog znanja o tome, ali s velikom željom – dobro pamti.
Na jesen 2003. godine Galerija Fotografija je otvorena, u siječnju sljedeće godine imala je prvu izložbu, a uspješno, eto, djeluje i dva desetljeća kasnije.
– Mogu reći da sam u tih 20 godina jako puno naučila. Sada znam puno više stvari, dakle, nije sve to bilo badava.
Premda, kako kaže, 20 godina i nije baš tako puno za jednu umjetničku galeriju. Prije nekoliko godina davala je intervju za jedan švicarski stručni časopis i na komentar da je njezina galerija “mlada”, odgovorila je: “Kako to mislite mlada? Pa mi postojimo gotovo 20 godina.”
Novinari su joj međutim kazali da se u Švicarskoj čak i 50 godina stare galerije smatraju mladima.
– U nekom međunarodnom prostoru normalno je da postoje galerije stare 50, pa i 100 godina…
Barbara se nada da će njezina galerija nastaviti raditi i kad ona to više ne bude mogla. – Moja je želja da prije nego što prestanem raditi pronađem ekipu koja će nastaviti voditi galeriju. Možda će i ta moja Galerija Fotografija jednoga dana slaviti 50, a onda i sto godina – smije se.
Naglašava da se tijekom dva desetljeća puno toga promijenilo i da je sada uz takozvanu umjetničku fotografiju u galerijske prostore ušla i fotoreporterska odnosno dokumentarna fotografija.
– Sve su granice nekako pale, sve je povezano jedno s drugim, a meni se to sviđa. Važna mi je kvaliteta, odnosno kvalitetan sadržaj, a ne toliko neka kategorija. U tom sam smislu i sama formirala program već na samom početku. Nisam se ograničavala na jedan stil nego sam u galeriji na izložbama pokazivala različite stilove. Ali bitno mi je bilo da je sadržaj kvalitetan.
Prošle je godine u galeriji organizirala izložbu fotografija izbjeglica koje su počele dolaziti u Sloveniju nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Od tada je prošlo trideset godina, no čini se da se malo toga promijenilo.
– Baš u to vrijeme prošle godine u Sloveniju su počele dolaziti i izbjeglice iz Ukrajine, pa se moglo usporediti kakav je bio odnos tadašnje slovenske politike prema bosanskim izbjeglicama i kakav je njezin odnos danas prema ukrajinskim izbjeglicama.
Misli da slovenska politika nije znala što bi s bosanskim izbjeglicama i zapravo je civilno društvo bilo to koje im je pomoglo da se snađu. Oni nisu imali pravo na rad i samo su mogli živjeti iz dana u dan. I čekati.
– Čekati na što? Tako da smo mi u Mladini puno o tome pisali i objavili puno tužnih priča. Sada smo napravili izbor tih fotografija koje svjedoče o tome kroz što su sve morali proći ti ljudi. Bilo je jako zanimljivo vratiti se u ono vrijeme i promatrati reakcije današnjih posjetitelja – govori nam.
Ta je izložba prva od otvaranja galerije na kojoj je Čeferin prikazala i svoje vlastite fotografije.
– Mnogi su me nagovarali da napravim i svoju izložbu, ali do sada nisam imala želju za tim.
Uvijek je svoj fotografski rad stavljala u drugi plan, ali sada se napokon osjetila spremnom da prikaže i svoje fotografije.
– To je bila svojevrsna premijera i naravno da mi je bilo jako toplo pri srcu kad sam vidjela reakcije ljudi na te moje radove.
Svoje je formativne godine, kao i prve godine svoje profesionalne karijere, živjela u državi koja se zvala Jugoslavija.
– Moje uspomene na djetinjstvo i na mladost zapravo su vezane za jugoslavenski prostor. Imala sam puno, i još uvijek imam puno prijatelja sa svih tih prostora – kaže.
Nedostaje li joj jugoslavenski kulturni prostor? Je li imalo jugonostalgična?
– Ne znam, možda je to ta neka energija koja nas privlači. Susrećem dosta ljudi koji su jugonostalgični, a ako sam ja imalo jugonostalgična, to se odnosi samo na one pozitivne stvari.
Jer, kako kaže, sve na ovom svijetu ima dvije strane, pozitivnu i negativnu.
– Živjeli smo u vrijeme kad je u našoj zajedničkoj državi bilo puno dobrih stvari. Bila je to zemlja jako bogata različitim kulturama, zemlja s krasnom umjetnošću, s vrlo dobrim sportom. Bila je to važna i jaka država, a sad je na njezinom mjestu nekoliko malih država koje su zapravo potpuno nebitne – govori, te dodaje da nijedna od tih država nije ostvarila san zbog kojega je htjela postati nezavisna.
– Mogla bih napraviti jednu usporedbu: to je kao da malom djetetu date u ruke kalašnjikov, tako je to izgledalo na tim našim prostorima – kaže.
Prije nekoliko mjeseci pročitala je autobiografiju pokojne hrvatske glumice Mire Furlan koja ju je oduvijek fascinirala.
– Čitala sam knjigu na hrvatskom i uopće je nisam mogla ispustiti iz ruku. Gledala sam je u svim tim filmovima i bila mi je fascinantna osoba, ali nisam znala sve te detalje o njezinom životu, sve te njezine priče sa Zagrebom i odnosom prema njoj kad je počeo rat.
Knjiga Mire Furlan natjerala ju je da se ponovno prisjeti događaja od prije tridesetak godina.
– Baš me se jako dojmila i vratila me u neka razmišljanja o tim godinama i tom vremenu. Kako smo zapravo brzo sve to zaboravili…
Kad danas komunicira s kolegama iz zapadne Europe čudi ju što gotovo ništa ne znaju o tome.
– Za njih smo mi bili negdje između Sovjetskog Saveza i Mađarske ili što ja znam: njima je ionako od Trsta prema istoku ili jugu sve nešto nepoznato. Mogu reći da me ta ignorancija ljuti i živcira!
Smatra da ljudi s ovih prostora previše “žude za Zapadom”. Umjetnici i galerije s kojima surađuje čine sve kako bi ih prihvatio Zapad i kako bi ušli u kolekcije na Zapadu.
– Nisam sigurna da nam to baš toliko treba. Puno bogatije mi se čine kulture na istoku i jugu, a Zapad je sam sebi dovoljan – govori.
A kako bi ona opisala svoju fotografsku estetiku i svoj stil? Što ju najviše zanima kod fotografije?
– Zanimaju me svi aspekti fotografije. Zanima me kako se fotografija povezuje s literaturom, s modom, s arhitekturom, s dizajnom, s drugim vizualnim umjetnostima. To je taj neki put kojim smo sada krenuli i koji ćemo u dolazećim godinama slijediti. U galeriji surađuje s puno mladih slovenskih umjetnika od kojih je puno naučila o suvremenim pristupima fotografiji.
– Strašno mi je zanimljivo vidjeti na koji način oni koriste fotografski jezik u kombinaciji s drugim medijima kako bi ispričali svoju priču.
Barbari ipak nije strano pričanje priča kroz fotografiju: još od kraja osamdesetih počela je fotografirati za razna slovenska kazališta, a time se bavi i danas.
– Meni je osobno najbliža dokumentarna fotografija. Taj isti pristup imam i u kazalištu, koje je za mene ona druga strana života, interpretacija realnog života. U teatru postoje te emocije, ta energija koja teče.
Kad snima jednu predstavu od početka do kraja, Čeferin pokušava uhvatiti taj neuhvatljivi osjećaj nepredvidljivosti teatra.
– Čak i ako nikad nisam pogledala neku predstavu i ne znam o čemu se radi, čim počnem fotografirati postavim se u taj neki feeling predstave i pokušavam ga slijediti – tumači nam.
Tijekom karijere radila je s puno različitih ljudi. Postoje li određeni fotografi ili umjetnici koji su utjecali na njezinu umjetničku poetiku? Postoje li neki fotografi kojima se divi?
– Tu su svi ti majstori svjetske fotografije, od Bressona za čiji je dokumentarni pristup najvažniji pravi trenutak, zatim Josef Koudelka čija mi je poetika također jako bliska. Radili smo i sa sjajnim fotografom Paulom Ickovicem koji je nažalost prije nekoliko mjeseci preminuo. On je bio svojevrsni enfant terrible, ali je bio zaista sjajan fotograf i nadam se da će uskoro dobiti neko priznanje u obliku retrospektive u nekoj od službenih međunarodnih institucija – govori Čeferin.
Ona međutim ipak nije imala neki poseban fotografski uzor u životu, osim svog starijeg brata. Otkad je prije puno godina u njegovoj tamnoj komori razvijala svoje prve fotografije, Barbara nije prestala biti zaljubljena u analognu fotografiju i nije sasvim prihvatila digitalnu fotografsku revoluciju.
– Ja sam analogno biće, volim analogni svijet i stoga najviše volim i analognu fotografiju – ističe.
Fotografija dakako nije njezina jedina ljubav. Već više od dva desetljeća u braku je s Aleksandrom Čeferinom koji je prije sedam godina izabran za čelnika europske nogometne federacije, a nedavno je ponovno izabran u svom već trećem mandatu.
– Kad je Aleksander 2016. postao predsjednik UEFA-e zapravo nitko od nas nije ni znao koliko će to utjecati na naš život – kaže.
Obitelj Čeferin – Barbara, Aleksander i njihove tri kćeri – nije se selila u Švicarsku gdje je sjedište organizacije već je ostala živjeti u Grosuplju pokraj Ljubljane.
– Aleksander je jako vezan za svoje Grosuplje i svoju Sloveniju. Tu je njegov otac i drugi članovi obitelji, njegova odvjetnička kancelarija … na neki način potreban mu je taj reset, da ne dolazi kući dva-tri puta godišnje nego da se vraća kući gotovo svaki tjedan. Unatoč njegovim čestim putovanjima osjećamo se kao da stalno živi ovdje – kaže.
Barbara smatra da je njezin suprug upravo rođen za takav izazov u životu, kao što se i vidi kroz njegov dosadašnji rad. Ali koja je njegova tajna? Kako je odvjetnik iz jedne male zemlje postao čelnik tako važne europske organizacije?
– Njemu ništa nije teško. A ta funkcija doista traži jako puno energije i odricanja. Aleksander postiže to s mnogo bavljenja sportom svakoga dana. On je izuzetno discipliniran i to mu pomaže da prođe kroz sve te teške situacije koje mora rješavati. Osim što je discipliniran, Aleksander je također i avanturističkog duha: poznat je po tome što je četiri puta prešao Saharu automobilom i jednom motorom.
– Aleksander jako voli Afriku i stalno se vraća tamo. Također je rekao da želi jedrilicom prijeći Atlantik i sigurna sam da će to jednom i napraviti. Mislim da ja neću ići s njim nego ću ga čekati na drugoj strani. Tu smo malo različiti ali ipak i ja kroz njega, na sigurnom, proživljavam te njegove avanture – smije se Barbara.
Ona ipak najvećim uspjehom svoje obitelji smatra činjenicu da su svi njezini članovi “ostali normalni” unatoč svim tim promjenama koje su došle s Aleksandrovom funkcijom.
– Jako sam sretna jer smo uspjeli zadržati svoj način života i svoje stavove prema životu – tvrdi.
Aleksander je već na početku svog prvog mandata rekao djeci da se ne umisle i da budu svjesna da će ih svi pozivati i nuditi im nešto samo dok traje njegov mandat u UEFA-i.
– Sve to uzimamo samo kao privremenu epizodu u našem životu, iako sam sigurna da će nekoliko ljudi koje smo u tim godinama upoznali, i s kojima smo postali dobri prijatelji, ostati u našim životima i nakon završetka Aleksandrove funkcije – zaključuje Barbara Čeferin.
