Piše: Lana Pavić
Fotografije: Daniel Gjurček
U veljači ove godine agencija Ipsos objavila je rezultate prvog sveobuhvatnog istraživanja čitanosti hrvatskih portala. Istraživanje se baziralo na tehnologiji Dotmetrics, a pokazalo je kako je portal Indeks.hr daleko najčitaniji, s fascinantnih 272 044 420 mjesečnih pregleda stranice (podaci za siječanj 2025.).
Ovakvi rezultati nisu iznenadili poznavatelje domaće medijske scene, no bili su odličan poticaj za razgovor s čovjekom koji stoji iza svih Indexovih uspjeha. Riječ je o Matiji Babiću, direktoru i vlasniku Indexa, 47-godišnjem poduzetniku koji ne mistificira ni vlastiti posao ni postignuća. Odbija se nazvati novinarom, krajnje nerado daje intervjue, no u rijetkim istupima izaziva podijeljene reakcije javnosti. Tip je javne osobe koju volite ili vam ide na živce. Ima brojne kritičare kojima se ne sviđa njegov Index, ali ga svakodnevno čitaju, doprinoseći Babićevom velikom uspjehu koji nadilazi hrvatske granice.
Kakav je osjećaj biti na vrhu?
Pa dobar… Podaci su novi, javni, ali mi smo godinama znali da dobro stojimo. Posljednjih 15 godina dominaciju na tržištu samo povećavamo. Konstantno radimo na tome da dodajemo nove stvari, da se razvijamo u raznim smjerovima. Sve ono što drugi mediji ne rade. Mislim da smo možda mi jedini u hrvatskim medijima kojima je stvarno do tog posla i stalo. Ovaj uspjeh je, dakle, samo posljedica toga. Možda i zato jer u ovaj posao nismo ušli zbog novca ili brojki. Naravno, na kraju te brojke vesele i to je jedino pošteno.
Sada smo posjećeni gotovo kao svi drugi zajedno, a tome doprinosi razlika u kvaliteti, entuzijazmu i svemu onome što pružamo društvu. Vjerujem da će se u budućnosti ta razlika samo povećavati.
Umjetnost je doći do vrha, ali još je i veća ostati na vrhu. Na koji način razmišljate o konkurenciji; u maloj zemlji kao što je Hrvatska svi žele dio istog kolača…
Konkurencija kod nas uopće nije velika. Jedan od ključnih problema rada u Hrvatskoj je jako malo tržište koje nije ni naročito bogato. S druge strane, to je zapravo plus za nekog kao što smo mi.
Ukratko, smatram da je konkurencija u Hrvatskoj – nikakva. Puno je lakše raditi u Hrvatskoj, nego što bi nam bilo u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Makar, ondje bismo vjerojatno bili u prilici zaraditi puno više i stvarali bismo puno veće stvari…
U Hrvatskoj se gotovo pa nemaš protiv koga boriti. Smatram da malo tko radi dobro te da radi svoj posao pošteno. Tako da je ovo što mi radimo relativno lako.
Mi smo kretali prije više od dva desetljeća. Zaraditi tada bilo kakav novac za nas je bilo gotovo nemoguće. S jedne strane tada smo imali potpunu dominaciju HDZ-a politički, s druge strane gospodarski potpunu dominaciju ljudi kao što je, recimo, bio Ivica Todorić. Mi smo bili dugo jedini medij koji je objektivno pisao o Todoriću. Dugo smo vremena bili i jedini medij koji je objektivno pisao o Sanaderu. I naravno da do nas novac nije dolazio. Međutim, ono što sam uvijek vjerovao je da ako radiš pošteno i ako se oko toga trudiš, da u jednom trenutku jednostavno postaneš toliko jak da te više ne mogu izbjeći.
Vjerovali ste u svoje načelo, ali uz sebe ste imali niz suradnika kojima je rad na portalu bio primarni posao i temeljni izvor prihoda, a kojeg nema ako portal ne zarađuje. Koliko je u tim trenucima bilo lako, odnosno teško zaspati, ne znajući hoćete li moći platiti ljude?
Nije bila riječ samo o razmišljanju hoću ću moći platiti ljude, bilo je mjeseci kad doista to nismo mogli. Bilo je to negdje 2012,. 2013. godine… Tada je bilo jako teško zaspati, to su bili dani s grčem u želucu.
Kad su krenuli ozbiljni problemi Indexa, okupio sam sve ljude i obavijestio ih o tome kakva vremena dolaze. Rekao sam im da mislim da je za svakog tko ima djecu, kome je iz drugih razloga potrebna veća sigurnost, da je najbolje da ode. No, dobar dio ljudi je ostao, dobar dio ljudi vjerovao je u moju viziju, a ja niti u jednom trenutku nisam imao dilemu hoću li Index spasiti. Nama su tad neki oglašivači otkazivali ugovore zato što su vjerovali da ne možemo dočekati kraj godine. Ali ja, recimo, tu dvojbu nisam imao nikad premda doslovno nismo imali novca.
Moja tadašnja djevojka i ja nismo imali novca nizašto. Nismo imali auto, ma ništa, ništa nismo imali. Bila su to teška vremena, ali ja niti u jednom času nisam imao dilemu hoćemo li izvući Index.
Što vas je vodilo; je li to ludost, je li to inat, je li to neka viša ideja od koje se ne odustaje?
Sve to navedeno. Za biznis je možda ključna osobina velika ustrajnost. A ja ju imam. U biznisu sam jako uporan, a sigurno da me vodi i inat… Pomaže i osjećaj da radiš nešto ispravno. Ja sam zaista cijelo vrijeme vjerovao da je to što mi radimo ispravno. K tome, volim borbu, ali i osvete. Bilo je trenutaka kada sam se nekima aktivno osvetio.
Jesu li to možda neke nataložene frustracije iz mladosti?
Svi vi smo mi kombinacija onoga što se u nama taloži tijekom vremena. Vjerujem da ne bih imao pola ovog uspjeha bez frustracija. U poslovnom uspjehu takve stvari pomažu. Mislim da moraš biti malo „opaljen“ da bi mogao sve to graditi, da imaš svu tu volju, da toliko toga žrtvuješ za to da uspiješ, da se u nečemu dokažeš.
Da sam, recimo, kada sam bio mlad bio super sportaš, da sam bio visok, zgodan, da su me sve žene voljele, da sam bio pun para, vjerojatno bi sve bilo drukčije. U suprotnom, kroz život se dokazuješ, boriš. I tu frustracije sigurno pomažu.
Je li u doba početaka Indexa bilo dana kada vas je bilo strah? Strah za vlastitu sigurnost, moguće i za život? Jeste li se bojali?
Ne bih rekao. Ja sam čovjek koji voli uzbuđenje. Meni je puno gora dosada, nego čak i neka vrsta straha. Dosada je najgora. Možda me nekad u životu bilo strah za neke druge, ali za mene ne. U nekakvim opasnim situacijama u meni se prije budio inat, nego strah. No, možda u nekim situacijama uopće nisi dovoljno pametan da procijeniš je li riječ o nekoj ozbiljnoj opasnosti. Jednostavno guraš svoje. Dosta sam tvrdoglav i uporan. K tome, kad si mlad, o tim mogućim problemima jednostavno ne razmišljaš.
Spomenuli ste maločas osvetu? Nije li ona znak okrutnosti?
Ja sam čovjek koji vjeruje u svoju viziju pravde i ako želiš pravdu za nju se trebaš sam izboriti. Ako ti netko napravi ozbiljnu štetu, iz dva razloga trebaš mu to vratiti. Prvo, zato što želiš postići tu svoju pravdu, a onda i kao upozorenje za ubuduće.
Nama je recimo veliku štetu jedno vrijeme radio Slavko Linić, ministar financija u Vladi RH 2011. – 2014. Razlog je bio taj što smo mi bili jedini medij koji se bavio njegovim koruptivnim aktivnostima. Sebi sam čvrsto zadao da ćemo posvetiti godine da njemu i njegovima napravimo maksimalnu štetu. Iz jednostavnog razloga: neka to bude poruka svima drugima koji nas žele na sličan način oštetiti, da će ih isto čekati. I dandanas mi se zaista to trudimo raditi.
No, nije li onda načelo kojim se trebate voditi, to da i sami budete apsolutno pravedni? Dio javnosti ozbiljno vam je zamjerio neplaćanje poreza, što je zakonska obaveza pravnih i privatnih subjekata.
Smatram da svatko od nas ima svoju viziju svijeta. Meni je doista jedino bitno ono što ja smatram da je ispravno, manje mi je značajno ono što zakon smatra da je ispravno. Zakon je nekoć smatrao da je ispravno robovlasništvo, zakon je smatrao da je ispravan nacizam. Bitno mi je stoga osjećam li se ja dobro s akcijama koje radim.
Smatram da sam u poslovnom smislu radio uvijek ispravnu i pravednu stvar, a tko će to moje mišljenje dijeliti, meni je manje važno. Postoji krug ljudi koji se tu sa mnom slaže, to su ljudi s kojima sam dobar. Ponosan sam na njih i na to što sam napravio, čak i kada je riječ o utaji poreza.
Što je formiralo vaše razumijevanje pravednosti? Odgoj, neka filozofska struja, religija?
Religija sasvim sigurno nije. Iako imam određeno poštovanje prema religiji, na mene nije utjecala. Vjerujem da dobar dio etike dolazi iz nas. Ne mislim da se bilo tko od nas rađa zao, pa ako nećeš čuti deset Božjih zapovijedi, doći će ti da nekoga ubiješ. Neće. Primjerice, kao klinac nisam volio nikad maltretirati životinje. Nitko mi to nije trebao reći. To je jednostavno bilo u meni…
U mojim formativnim godinama bili su mi strašno važni neki hrvatski novinari, poput Viktora Ivančića. To su ljudi koji su mene, barem u novinarskom smislu, ali i u nekakvom generalnom poimanju Hrvatske i svijeta značajno oblikovali. Viktor Ivančić najviše od svih. Ali ne želim se ovdje izjednačiti s njim, štoviše sram me se stavljati u istu rečenicu s Feral Tribuneom jer moje je mišljenje da je ono što je radio Feral Tribune bila prava hrabrost. A ne ovo što sam ja radio. Oni su doslovno u neko doba bili na rubu života i smrti.
Tako da u mom novinarskom radu ta moja etika, ili netko bi rekao etika pod navodnicima, definitivno dolazi od njih. Na kraju krajeva, cijeli Index i cijelo moje novinarsko djelovanje bilo je posljedica toga. Na čemu iz današnje pozicije sebi čak malo i zamjeram. Naime, sebe smatram ekstra talentiranom osobom za brdo zanimljivijih i zabavnijih stvari od bavljenja glupim hrvatskim novinarstvom.
Znate ono, potrošiti svoj život na zemlju od četiri milijuna stanovnika. Ali sad sam tu gdje jesam, u mojim sadašnjim godinama nastojim sebi naći neke zabavnije izazove i apsolutno mi više ni Hrvatska ni hrvatska politika nisu nikakav životni prioritet. Sada radim druge stvari.
Koliko operativno imate posla u Indexu, uvijek se licitira s tim bavite li se i na koji način portalom?
Trenutačno sam službeno i direktor i vlasnik, a hoću li dugoročno biti direktor, nemam pojma, vjerojatno ne.
Jeste li u novinarskom smislu ikad poželjeli odgajati neke nove novinare? Bavite li se time?
Bavim, ali posredno; na način da je prvenstveno cijela strategija Indexa moja. Ono što sam uvijek jako volio je cijeli razvoj UX-a (user experience), a to je jedna od stvari u kojima je Index, po mom mišljenju, najbolji jer mi definitivno u čitanju portala pružamo najbolje iskustvo. Posvećen sam i razvoju svih novih smjerova…
U samom novinarstvu bavim se isključivo s temama koje su meni jako zanimljive, za koje vjerujem da su ključne, a to se recimo dogodi jednom ili dva puta mjesečno. No, moram naglasiti da ja uopće nisam novinar. Novinarstvo je samo jedna od stvari koje mene zanimaju. Ja za novinarstvo, posebno za ozbiljno novinarstvo, čak imam premalo koncentracije, ne mogu dugo čitati nešto, a kamoli da bih mogao raditi nekakav detaljni fact-checking. To ne mogu, to nemam u sebi. No, zato je tu, recimo, naša urednica Andreja Hudika, koja je tome izrazito predana. U tim nekim stvarima smo dobar spoj.
Meni je recimo puno bitnije da mi naslov zvuči lijepo, da mi rečenica zvuči lijepo, da ima duh i humor. Onda ja te brojke i fakte koje za mene drugi odrade samo ubacim.
Danas je sasvim jasno da je Indeks vrlo profitabilan zahvaljujući brojnim oglašivačima koji žele što veći doseg. Pa ipak, mnogi koji čitaju portale u načelu ne znaju kako funkcioniraju mediji. Često i spekuliraju tko stoji iza Indexa…
Uvijek mogu biti potpuno transparentan, ali nemam nikad potrebu uvjeravati javnost u nešto. Ovaj posao radim od svoje devetnaeste godine te mi je iskreno potpuno svejedno što javnost misli. O meni, o Indexu, o bilo čemu… Ja uopće nemam potrebu odgovarati kad mi netko dođe i kaže – tebe plaća Plenković. Meni je bitno da me čitaju i jedna od sreća Indexa je da mi živimo čak i od ljudi koji nas mrze. I meni je to dobro, jer da živim samo od ljudi koji me vole, imao bih nešto manje novca.
Što je najbolje od svega, naše cijelo financiranje je vrlo, vrlo transparentno. Svatko može doći na portal i vidjeti koliko je gore oglasa. Mi živimo isključivo od oglašivača.
Usput, moja velika sreća bila je da mi novci nisu trebali kad sam bio mlad. Gurala me ambicija i inat o kojem smo govorili. Baš me bilo briga za novce. Htio sam tada samo izaći van, zabavljati se. Sad već volim novac, ali trenutačno on sam dolazi, pa i dalje mogu biti principijelan.
Nekako se čini da nedovoljno visoko ocjenjujete važnost Indexa za hrvatsko društvo. Za funkcionalnu demokraciju nužno je postojanje upravo takvih medija. Dovoljno je pogledati u susjedstvo Hrvatske i vidjeti što se dogodi ondje gdje je sloboda medija ograničena.
Svjestan sam da smo radili velike žrtve, posebno u prvih deset godina, no jesmo li društvo ozbiljno promijenili na bolje, nemam pojma. Drago mi je, naravno, kad neki ljudi misle da je upravo Index razlika između Plenkovićeve Hrvatske i Vučićeve Srbije.
Mi smo medij koji je uvijek objavljivao velike koruptivne afere zbog čega se, dijelom, nije moglo dogoditi da neka sila kompletno zavlada Hrvatskom, kao što se događa(lo) u Srbiji. Tako da mi laska da smo uistinu mijenjali društvo na bolje.
Kaže se da kad ljudi dođu na neki stupanj prihoda, kao i osobnog razvoja, onda ih počnu zanimati stvari kao što su gastronomija, zdrav život, umjetnost, putovanja… Je li se i kod vas dogodila ta promjena? Istina, rekli ste mi svojedobno da umjetnost i nije nešto što vam je posebno zanimljivo…
Umjetnost definitivno nije my thing, ne govorim to naravno kao nešto što čime se hvalim, ali ja to jednostavno ne razumijem. Svatko od nas nešto ima, nešto nema. Meni to fali; možda bih volio, da…
Ali zato ste zaljubljeni u gastronomiju…
Kuham baš jako puno, ali ja sam hranu volio uvijek. No, volim je antisnobovski, „antimišelinovski“. To se i trudim pokazati u TasteAtlasu. Zbog toga je do neke mjere taj moj projekt i postao globalni hit. Što je danas luksuz? Imati vrijeme, imati energiju te jasno – zdravlje.
U gastronomiji je najveća stvar imati pristup dobroj namirnici. To možeš imati ako, na primjer, imaš dobar vrt. Vrt oko kojega se sam brineš. A za to više nije neophodan velik novac. Ljudi, posebno mladi, danas iznimno cijene value for money.
Tako da je danas veliki luksuz autentičnost plus ono nešto kvalitetno izvučeno iz tradicije.
Kad spominjete mlade, zbog brzog razvoja tehnologije obično uvijek propitujemo budućnost medija. Kako će po vama izgledati mediji budućnosti?
Generalno gledajući, medijska se scena demokratizira, otvara. Razni novi formati postaju kudikamo zanimljiviji i ljudi postaju otvoreni za sve više stvari. Gotovo je s gatekeeperima; gotovo je s time da imamo samo Jutarnji i Večernji, pa onda oni cijelom društvu serviraju što da misli. To više ne postoji, ta je priča završena zauvijek.
Dio javnosti doživljava vas impulzivnim, pomalo bahatim. Osjeti li se to u vašem radu u redakciji? Mladi ljudi koji danas rade u medijima ne trpe autoritet toga tipa…
Mene u redakciji apsolutno nikad nema, pet godina ja tamo nisam ušao. S njima sam u kontaktu isključivo putem Slacka, to je sustav preko kojeg komuniciramo. No, bez obzira na kanal komunikacije ja nikad ne psujem, nikog ne vrijeđam, nikad…
Prije 10 ili 15 godina možda bih napisao nešto poput vi niste normalni, ali više ne. Prvo, s tim ništa ne dobivaš, već pokazuješ slabost. Drugo, s ljudima više ne može tako razgovarati jer će ti dati otkaz. Ljudi danas daju otkaz za puno manje stvari. Evo, recimo, chef Mate Janković, moj najbolji prijatelj, on bi volio danas i dalje biti takav u restoranima. Ali, ne možeš – ljudi će ti odmah dati otkaz. Čak i Filipinci. Ja bih, inače, samo s njima radio. Odlični ljudi.
Znači li to da ste odrasli?
Svi odrastamo. Meni su biznis i rezultati koje postižemo neusporedivo važniji od mog ega. Nisam postao više soft osoba, niti bolji čovjek, ali znam da ja tim ljudima ne smijem nešto ružno reći, jer će mi dati otkaz. I to je to. Vrlo pragmatično, zapravo…
Vratimo se malo lijepim stvarima. Puno ste putovali. Neki su vaša putovanja nazvali bijegom iz Hrvatske. O čemu se radilo?
Igrom slučaja, neposredno prije COVID-a otputovao sam u Vijetnam s namjerom da se odmorim nekoliko tjedana. Zavladala je pandemija, dio svijeta se zatvorio, a u Vijetnamu u to vrijeme još nije bilo slučajeva zaraze. I odlučio sam neko vrijeme ostati. Bilo je fantastično, posebice zbog osjećaja autentičnosti. U tom trenutku u cijelom Vijetnamu bilo je sve skupa, recimo, tisuću turista. Tako da se to možda nikad više neće ponoviti; doba kad se moglo doživjeti autentični Vijetnam.
Vidjeli smo kako Vijetnam stvarno živi, jer turizam uništava autentičnost. Nemam, dakako, ništa protiv turizma jer ljudi moraju od nečega živjeti, ali onome tko želi vidjeti neko autentično mjesto, turizam je na neki način – predstava.
Ma i najljepša mjesta na svijetu, ako su turistička, mene ne zanimaju. Mi smo u jednom trenutku došli već do same granice Vijetnama i Kine. Tamo turista nema nikad, nema hotela, spavaš u nekim malim sobama građenima od šperploče i na tom katu je, recimo, 20 ljudi. Ti čuješ svakoga i svatko tebe čuje. Posebno sad, s vremenskim odmakom, to smatram ljepšim nego bilo koji 5 star resort. To su prave uspomene i pravi doživljaji. To je, eto, ono u čemu ja uživam.
Kako vidite vlastitu budućnost?
Sve što znam je da želim konstantno pratiti što se događa oko mene. Pokušavam dobiti osjećaj u kojem se smjeru stvari razvijaju i biti na to spreman. Međutim, sve je toliko brzo i toliko intenzivno, da tu nema mira. Međutim, to su vremena u kakvima ja uživam i u kakvima meni ide dobro.
Već sad, Index, ali i ne samo Index nego i neki drugi moji projekti, poput novog projekta Baby Food Snap, idu u tom smjeru. Smatram da spadam među one u Hrvatskoj koji to bar donekle razumiju i s tim se znaju nositi.
Balašević je pjevao: „Već sam tu na pola puta…” Jeste li sretan čovjek?
Mislim da jesam. Prvo, upitno je što je sreća, ali ajmo reći – zadovoljstvo. Jesam li znatno više vremena zadovoljan nego nezadovoljan? Jesam. Zapravo, vrlo je malo stvari u kojoj sam nezadovoljan. Nezadovoljan sam, evo, kad moram potrošiti dva sata na intervju. To je, na primjer, situacija u kojoj ne uživam…
Za sebe vodim nekakav happiness kalendar u kojem si zapisujem koje su to kroz dan ili kroz tjedan situacije koje me ispunjavaju. I onda te situacije u kojima sam sretan nastojim što više i što češće ponavljati, a situacije u kojima nisam sretan trudim se maknuti iz života. Tako da ovakvim „inžinjerskim“ pristupom želim postići da sam što češće – sretan.
