Piše: Darko Vlahović Fotografije: Studio Dokoupil
Nećete vjerovati, ali nikad nisam bio u Hrvatskoj! Svi moji češki prijatelji i poznanici već su bili… Ja sam vjerojatno jedini Čeh koji nikada nije ljetovao u Hrvatskoj – rekao mi je slavni slikar i konceptualni umjetnik Jiří Georg Dokoupil kad sam ga nazvao u njegov dugogodišnji dom u Las Palmasu na Kanarskim otocima gdje trenutno boravi.
Živi u kući dvadesetak metara udaljenoj od Atlantika i plaže veličine brazilske Copacabane: možda se stoga i ne treba osobito čuditi što, za razliku od mnogih svojih sunarodnjaka, nikada nije osjetio potrebu doći na naše more.
Dok čavrljamo o češkim turistima i čarolijama Jadrana – i prljavom moru s talijanske strane – Dokoupil mi objašnjava refleksije svog imena u različitim zemljama u kojima je živio: u domovini je bio jednostavno Jiří, u Njemačkoj je stekao umjetničku slavu kao Georg, u Sjedinjenim Državama bio je poznat kao George, a u Španjolskoj, gdje provodi najviše vremena, zovu ga Jorge, baš kao i u Brazilu samo s drugačijim naglaskom.
Kažem mu da bi kod nas onda vjerojatno bio Đuro, ili možda Juraj, što ga zabavlja i podsjeća na zajedničko slavensko nasljeđe.
– Česi obožavaju Hrvatsku, a malo i razumiju jezik. Prije puno godina odlučio sam da ću doći u vašu zemlju, ali svaki put nešto bi se ispriječilo. Najviše me zanima Zagreb. Vidio sam sasvim dovoljno plaža i mora.
Jedan od globalno najvažnijih suvremenih umjetnika, Dokoupil svoj umjetnički put nije imao unaprijed zacrtan – u djetinjstvu i mladosti više ga je zanimala matematika.
– Moja prva velika ljubav bila je matematika. Predstavljao sam školu na matematičkoj Olimpijadi i želio sam postati matematičar – govori.
Rođen je 1954. godine u Krnovu na sjeveroistoku Češke, u obitelji koja je generacijama davala inženjere i izumitelje, pa je bilo prirodno da se i on počne baviti prirodnim znanostima. U uredu Dokoupilova oca, točno iznad radnog stola, na zidu se nalazila slika nekog starijeg čovjeka s bujnom sijedom kosom za kojega je mali Jiří mislio da je njegov djed.
– No, jednoga dana shvatio sam da to nije moj djed nego da je to Albert Einstein – smije se odrasli Dokoupil dok razgovaramo.
Zanima me u kojem se trenutku znanstvenik u njemu transformirao u umjetnika, no odgovor nije tako jednostavan.
– Svi su moji preci-inženjeri istodobno imali i umjetničke sklonosti. Recimo, moj je otac napravio kopiju Matisseovih „Zlatnih ribica” koje su visjele u našoj dnevnoj sobi. Bila je to baš prekrasna slika – kaže.
U njihovom su se domu nalazile brojne umjetničke monografije, a već u dobi od četiri ili pet godina on je znao tko su Picasso ili Matisse, znao je tko je Poussin.
– Često sam prelistavao te knjige i kopirao crteže. Oduvijek sam crtao i bio sam snažno povezan s umjetnošću, ali je nisam shvaćao jako ozbiljno. Za mene je matematika uvijek bila puno stvarnija – pojašnjava.
Prijelomni trenutak u životu mladog Jiříja Dokoupila dogodio se u kolovozu 1968. godine, kad su vojske zemalja Varšavskog pakta ušle u njegovu rodnu Čehoslovačku kako bi ugušile pokret liberalizacije društva poznat i kao Praško proljeće. Tad mu je bilo samo 14, ali je bio poprilično zreo za svoje godine. Čitao je knjigu ili čak dvije dnevno, među njima i djela Karla Marxa, i dobro je razumio sve što se događa.
– Pratio sam sva zbivanja tijekom Praškog proljeća. Pratio sam kako su neki glumci i umjetnici koristili dvostruka značenja kad bi govorili o komunistima. Česi imaju sjajan smisao za humor, vrlo suptilan, nešto poput engleskog humora, i njime su izražavali oporbu prema komunizmu.
Ipak, ni on – prerano sazreli čitatelj Marxa – nije bio svjestan što ga sve čeka. Njegov je otac kao istaknuti izumitelj pokrenuo privatnu tvrtku i našao se na popisu neprijatelja novog prosovjetskog režima, pa je odlučio s obitelji pobjeći iz zemlje i otići u Njemačku.
– Morali smo napustiti zemlju jer bi inače moj otac nestao ili bi morao ići u zatvor. Praško proljeće nije bilo samo intelektualni i kulturni pokret, već su ljudi počeli otvarati svoje tvrtke i poslovati sa Zapadom, a to je bila jedna od stvari preko koje komunisti nisu željeli prijeći – govori.
Roditelji mu o planiranom bijegu do zadnjeg trenutka nisu željeli ništa reći.
– Imao sam dva sata da spremim svoje stvari. Nisam imao pojma kamo idemo. Bilo je to nekoliko tjedana nakon dolaska sovjetskih trupa. Posvuda je vladao kaos i nitko zapravo nije znao što se događa. Vozili smo se između tenkova i moglo nam se svašta dogoditi, a nekim ljudima se i dogodilo, neki su bili ubijeni – prisjeća se.
Granica prema Austriji u tom je kratkom razdoblju bila otvorena za čehoslovačke izbjeglice, ali je zatvorena baš na dan kad je njegova obitelj odlučila napustiti zemlju. Morali su ići prema Bratislavi da bi dobili austrijsku vizu, a na kraju je sve ispalo dobro.
– Iako je za mene sve skupa bilo prilično dramatično – veli.
Dolaskom u Njemačku, za njega je počela potpuno nova, izbjeglička faza života, ali i faza umjetničkog razvoja koja je oblikovala svjetski priznatog umjetnika Jiříja Georga Dokoupila kakvoga danas poznajemo.
Budući da u početku nije znao njemački, u komunikaciji mu je u pomoć priskočilo njegovo znanje matematike.
– Sjedio bih u školi i ne bih razumio ni riječ. Jednom je na satu matematike nastavnik na ploči rješavao zadatak, ali je napravio pogrešku. Ja sam se javio i ukazao mu na to, što je bio moj jedini način da postanem vidljiv u razredu.
Također je počeo i puno više crtati…
– Oduvijek sam crtao, ali tada je to postalo puno intenzivnije jer sam na taj način mogao izraziti neke svoje osjećaje. Prije svega melankoliju. Mislim da je melankolija pravi izraz za ono što sam osjećao kad sam došao kao izbjeglica u Njemačku – kaže Dokoupil.
S vremenom je dakako naučio njemački, postao Georg, i upisao studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Kölnu. Kasnije je studirao i na Sveučilištu u Frankfurtu, a možda i ključan period u njegovom umjetničkom razvoju bila je studijska godina koju je proveo u New Yorku, u slavnoj umjetničkoj školi privatnog sveučilišta Cooper Union.
– Velika prekretnica za mene bila je studij u New Yorku gdje sam postao nekom vrstom konceptualnog umjetnika. Tamo sam razvio nešto poput rada o stilovima. Pitao sam se što je to stil u umjetnosti? Što on znači?
Za Dokoupila, koji je u Njemačkoj također studirao i matematiku, stil je nešto poput matematičke formule.
– Ako pogledate moje rane radove, imao sam puno izložbi u Europi i SAD-u na kojima sam prikazao 35 ili možda 40 različitih stilova. Definicija stila mogla bi dakle biti da pomiješaš sve sastojke zajedno, kao u neku matematičku formulu, i tako možeš stvoriti novi stil.
Možda reagirajući na tišinu s druge strane, obzirno mi je ponudio dodatno objašnjenje.
– Dat ću vam primjer. Recimo, Picassov „plavi period” – što je jedan jasan umjetnički stil – zapravo je matematička formula. Njegove kubističke slike su isto tako matematička formula. Moje slike iz kölnskog razdoblja također su matematička formula kojom sam se koristio kao načinom slikanja.
Njegov kölnski period odnosi se na kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je bio među članovima umjetničke skupine Mülheimer Freiheit, nazvane po ulici u Kölnu u kojoj se nalazio njihov zajednički studio. Zajedno s Walterom Dahnom, Peterom Boemmelsom, Gerardom Keverom, Hansom Peterom Adamskim i Gerhardom Naschbergerom, istraživao je nove puteve umjetničkog izražavanja koristeći se neoekspresivnim, figurativnim stilom intenzivnog kolorizma s tradicionalnim temama, u opreci s tada prevladavajućim intelektualnim minimalističkim jezikom konceptualne umjetnosti.
Uskoro je počeo održavati i samostalne izložbe u kojima se bavio svojom starom preokupacijom – eksperimentiranjem s umjetničkim tehnikama i stilovima. Premda nikada nije – u skladu s tezom Marcela Duchampa – razvio svoj jedinstveni prepoznatljivi stil, Dokoupil je ipak najpoznatiji po svojim slikama nastalim pomoću plamena svijeća, tragova automobilskih guma, udaraca bičem, te osobito – pomoću mjehura sapunice.
– Te slike su nastale nakon što sam imao možda 120 različitih stilova. Početkom devedesetih sam došao do točke kad sam shvatio da je svaki stil moguć ako pronađete novi način slikanja. Svaka apsurdna aktivnost može vam pomoći da stvorite neko umjetničko djelo koje izgleda potpuno drugačije. Mjehuri od sapunice su isto tako bili rezultat odluke da stvorim nešto što ide dalje od konvencionalnog slikarstva – govori.
Pojašnjava mi da u povijesti umjetnosti ima puno primjera u kojima su novi stilovi nastali zahvaljujući novim tehnikama i materijalima.
– Leonardo da Vinci je u studiju kod Verrocchija slikao temperama na bazi bjelanjka. Bio je vrlo talentiran i radio je sjajne slike, ali tek kad je došao impuls sa sjevera, kad su braća Van Eyck izumila uljane boje, promijenio je svoj stil. Da je nastavio slikati s temperama nikada ne bi mogao razviti sfumato. Samo je s uljanim bojama Da Vinci mogao napraviti tu maglicu u pozadini.
Dokoupil smatra da pristup novim tehnikama također mijenja i pogled na umjetnost, te se stoga i sam prestao baviti konvencionalnim slikarstvom.
– Počeo sam slikati pomoću plamena svijeća, ali i pomoću apsurdnih materijala poput majčina mlijeka ili sperme. Mislim da je i kasni Warhol razmišljao na taj način. On nije radio samo grafike, nego je radio i slike s urinom. Otkrio je da ako se pomokrite na platno koje je premazano bakrenom bojom, platno oksidira i postaje zelenkasto. On je jedan od genija umjetnosti – tvrdi Dokoupil.
Spominjanje Warhola podsjeća na New York i tamošnju umjetničku scenu sedamdesetih i osamdesetih godina, koju je Dokoupil vidio izbliza i u njoj aktivno sudjelovao.
– Dok sam bio u Cooper Unionu to je zapravo bilo vrijeme moje konfrontacije s konceptualnim umjetnicima kao što su Joseph Kosuth i Walter de Maria, kao i s Hansom Haackeom koji je bio moj učitelj, premda i dalje mislim da su njegovi radovi iz šezdesetih nevjerojatni.
Susreo se s Andyjem Warholom nekoliko puta, ali nije volio ići u njegov slavni studio The Factory, u kojemu su se okupljali razni umjetnici, glazbenici, manekenke, glumci, porno zvijezde, ovisnici o drogama, razne protuhe i slobodni mislioci, takozvane Warholove superzvijezde.
– Tamo su željeli ići svi, no znao sam o Warholu jako puno preko svog umjetničkog agenta Bruna Bischofbergera koji mi je puno pomogao i na neki način postao je moj ujak. On je bio sjajan. Imao je ekskluzivan ugovor s Warholom.
Kad je spomenuo da je u New Yorku susretao i nesretnog Jean-Michela Basquiata, pitao sam ga ima li istine u glasinama da je zamalo umro od predoziranja kokainom na jednoj od Basquiatovih zabava.
– Ne, ne, ne, to nema baš nikakve veze s Basquiatom! – smije se Dokoupil i odmah nastavlja:
– To ima veze s mojim boravkom u Brazilu. U Rio de Janeiru sam sreo neke potpuno lude ljude, umjetnike, glumce. Ne možete ni zamisliti kakve su tamo bile zabave. Na sredini stola nalazilo bi se brdašce kokaina i svi bi ga uzimali. U to vrijeme nije se baš smatralo da to može biti neki veliki problem. Taj kokain u Riju bio je apsolutno čist i ja sam ga uzimao jako puno. Međutim, kad sam se nakon toga vratio u New York, otišao sam u klub koji se zvao „Area”. Bilo je to mjesto gdje su svi dolazili i koje je svaki mjesec potpuno mijenjalo interijer. Tamo sam od nekoga dobio gram kokaina. Otišao sam u toalet i sve uzeo odjednom. Stavio sam taj kokain u svoj sistem, no u Riju sam bio navikao na čisti kokain, koji vas može učiniti opuštenim. U New Yorku sam dobio neku čudnu mješavinu od koje sam potpuno poludio i počeo trčati uokolo. Bilo je to jedno užasno iskustvo…
Dokoupil danas na taj događaj gleda isključivo pozitivno, budući da ga je to iskustvo zauvijek spasilo od iskušenja uzimanja droga.
– Nikad nisam puno uzimao, bio sam na neki način žrtva mjesta na koja sam išao, tih zabava, jer u svijetu umjetnosti svi su uzimali kokain. No nakon tog newyorškog iskustva nikada više nisam ništa uzeo. Naučio sam reći „ne”. To je bilo 1988. i od tada nisam uzeo ništa. Nula!
Trezvenost nije naštetila njegovoj daljnjoj karijeri: od tada pa do danas imao je nekoliko stotina samostalnih izložbi u muzejima i galerijama diljem svijeta na kojima je izlagao svoja stilski različita djela, nastala u najrazličitijim zamislivim tehnikama. Retrospektiva njegova opusa nalikovala bi skupnoj izložbi nekoliko desetaka različitih slikara.
Dok se približava 70. rođendanu, Dokoupil i dalje s jednakom energijom istražuje nove i reinterpretira stare slikarske tehnike, stvarajući umjetnost koja je istodobno i potpuno originalna i okrenuta tradiciji, ali uvijek neovisna o imperativima trenutne mode. Zbog svega toga neki kritičari proglasili su ga ”slikarom izumiteljem”, što uopće nije bez temelja.
U mladosti je jako volio Correggia i Poussina, kopirao je Picassove slike i smatrao da je njegov kubistički period ”stvarno fantastičan”, osobito ono što je radio s Braqueom. Isto tako volio je Matissea zbog njegovog radikalnog pogleda na umjetnost, te Marcela Duchampa, ”ne toliko njegova djela već njegovu filozofiju”.
Međutim, zbog svog je oca uvijek bio snažno zainteresiran za znanost.
– Mislim da je umjetnost jako povezana s izumima. Preko svog oca razvio sam veliko divljenje prema Thomasu Alvi Edisonu. Umjetnike vidim kao jednako važne kao i izumitelje. Na primjer, Isaac Newton je na neki način za mene važniji nego Picasso. On je bio svojevrstan čarobnjak ili tako nešto.
Svojevrstan čarobnjak moraš biti i ako želiš kao mladi neafirmirani slikar živjeti samo od svoje umjetnosti. Pitam ga kako je balansirao između komercijalnog aspekta umjetnosti i potrebe da ostane neovisan? Je li se ikad morao „prodati”? Kvari li novac umjetnost?
– To je teško pitanje… – odgovara nakon podulje stanke.
Pa onda nastavlja:
– S jedne strane, jasno je da moraš prodavati svoju umjetnost da bi živio. S druge strane, od samih svojih umjetničkih početaka imao sam velike sreće s nekretninama. To mi je bilo nešto poput hobija. Kupio bih neki stan ili studio, pa bih ga prodao i zaradio puno novaca. Mogao bih reći da zbog toga nisam svoje slike uopće ni morao prodavati – kaže.
Dokoupil trenutno ima veliku izložbu u Pragu, priprema još jednu u Münchenu, a sljedeće godine, u sklopu Biennalea u Veneciji, planirana je njegova velika izložba na kojoj će biti izložene i skulpture.
– Normalne stvari, ništa posebno. Imao sam već toliko izložbi u životu, njih oko 200 iili čak više, ne znam ni ja točno koliko, ali svakako jako puno. To je jedna od stvari koje radim jer sebe vidim kao profesionalnog umjetnika. Ja sam profesionalac!
Za kraj pitam ga na što je najponosniji?
– Ponosan sam što još uvijek radim. Moja fascinacija slikama nastalim pomoću svijeća i onih s mjehurima sapunice može se objasniti na sljedeći način: znam formulu, znam rješenje, ali rezultat je i dalje nepredvidiv i uvijek nov. Još uvijek sam jako uzbuđen kad ih stvaram. Kad više ne bih osjećao uzbuđenje, prestao bih slikati.
