Fotografije: Tomislav Marić
Autor: Jana Bačić
...
Talentirana, karizmatična, sugestivna, krajnje hrabra i energična. O nacionalnoj prvakinji Opere HNK u Zagrebu Dubravki Šeparović Mušović, moglo bi se unedogled nizati epitete, baš kao i priznanja koja je u dosadašnjoj karijeri osvojila – od Nagrade Orlando (2000., 2013.), Nagrade Marijana Radev (2003., 2011.), Nagrade hrvatskog glumišta (2003.), Nagrade Milka Trnina (2006.), Plakete Grada Zagreba (2009.), Nagrade Tito Strozzi (2011.), Nagrade Grada Zagreba (2012.,) odlikovanja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, priznanja Najbolji Wagnerijanac (2013.), Nagrade Vladimir Nazor (2021.) i mnogih drugih.
Rodom iz Dubrovnika, bez umjetničke podloge, a i podrške, pohađala je glazbenu školu, pjevala u katedralnom zboru, da bi onda upisala studij arhitekture u Zagrebu na kojem je i diplomirala 1993., a potom diplomira i na Muzičkoj akademiji 1998.
U svom matičnom kazalištu upravo priprema prvu opernu premijeru u idućoj sezoni: u godini u kojoj se obilježava 500. obljetnica smrti Marka Marulića, na repertoaru će se naći njegovo najznamenitije djelo – Judita. Kompozitor je Frano Parać, a režirat će je Snježana Banović.
– Počašćena sam što imam priliku raditi Juditu. Krenula sam rano s pripremama i iznenadila se što je opera pisana na starohrvatskom jeziku. A koliko smo se udaljili od tog jezika govori mi osjećaj kao da pjevam na nekom stranom jeziku poput njemačkog ili mađarskog. No, u tome je i blagodat ove opere, da njegujemo starohrvatski jezik.
Judita je posebna žena koja svoje herojstvo temelji na činjenici da riskira, da nema što izgubiti, i pri tome je u potpunosti slobodna. U kontekstu današnjeg vremena i u dubokim razgovorima s redateljicom Banović, Judita je danas poziv svim ženama da budu hrabre i istupe iz svih odnosa koji im ne odgovaraju. Poziv je to ženama da ne vrište u sebi nego da svoje teške emocije preoblikuju u nešto veliko i važno. Stoga je ova opera kruna moje dosadašnje karijere – reći će na početku razgovora Dubravka Šeparović Mušović
Poneki muškarci također vrište u sebi?
Mi polako postajemo žensko društvo i žene preuzimaju vodstvo, postaju prejake i dominantne. Kao da iščezava onaj pravi prototip muškarca. Žene sve više preuzimaju obaveze… Odgojena sam u Dalmaciji i upila sam taj pomalo arhaični odnos žene i muškarca; sjećam se, recimo, tate koji bi popodne prilegao na kauč usred dnevnog boravka i svi smo morali biti tiho, ali i majke koja je uvijek kukala i kroz taj specifični način naricala što je sve taj dan napravila. Danas sam sama majka i supruga, ali ne kukam i sve radim potiho.
Uglavnom, muško-ženski odnosi su se promijenili i u tom kontekstu mislim da je ženama danas teže nego prije.
S obzirom na to da ostavljate dojam snažne žene, jesu vas se kroz prošlost muškarci na neki način plašili?
Sebe ne doživljavam tako, ali puno ljudi mi to kaže. Kad svaki dan na putu do škole prolazite po Stradunu, tada dobijete taj specifični gard kojeg imaju svi Dubrovčani – mješavina ponosa i dostojanstva.
U poslovnom smislu muškarci i dalje prednjače, a više im se daje „kredita“, čini se, i u umjetničkom svijetu?
U tom poslovnom svijetu i dalje smo muško društvo, muškarci evidentno imaju prednost, više su i plaćeni. A i u operi prednjače: makar ih je statistički manje, više ih se uzdiže. Žena je u operi znatno više i one moraju koristiti više alata da postanu vidljive u tom svijetu.
Vaše odrastanje bilo je vrlo tradicionalno?
Iz Dubrovnika sam, krasnog grada. U djetinjstvu sam upila ljepotu Dubrovnika i imala privilegiju da sam živjela na najljepšoj poziciji na svijetu – Ploče iza Grada. Gledala sam Dubrovnik na dlanu, izlaske i zalaske sunca, prvi i zadnji brod za Lokrum, jugo, buru… sve su to predivne slike.
Pomislili biste da je super odrastati u Dubrovniku i da će ti on pružiti beskonačno mogućnosti. Ali kada utoneš u tu okolinu, najgore je što se može dogoditi jest da si autentičan. Jer male sredine ne žele nikoga tko je autentičan, tko je svoj. Kad se nečim ističeš vrlo brzo možeš dobiti etiketu da si, primjerice, ekscentričan ili lud.
A vi ste se isticali sa…
Shvatila sam da sam drugačija kada sam upisala matematičko-informatičku školu i premda sam bila odlična učenica, spoznala sam da se ljepše osjećam u svijetu glazbe. Matematika me puno naučila, ali to nije bila energija koja me napajala.
Upisali ste se na pjevanje, a s druge strane obitelj je imala za vas neke druge ambicije?
Neprestano sam pjevala doma, a u dubrovačkoj katedrali pjevala sam solo. Završila sam nižu muzičku školu, svirala sam violončelo, bila sam neprestano u glazbenim krugovima.
Veliki je kontrast bio između gimnazije u kojoj je vladao analitički pristup i tog osjećaja koji sam imala dok sam pjevala. Ali premlad si da bi uopće razumio o čemu se točno radi… Isto tako, nitko u mojoj obitelji od prapovijesti nije bio umjetnik, pa kud bi ti sada mala Dube bila umjetnica. Znate ono – „ma tko je vidio baviti se umjetnošću“.
Smiješno je što vam je baka rekla za pjevanje?
Da, rekla mi je ovako: „Dube nemoj se baviti pjevanjem, to su ti sve odreda lake žene.“ A kad kreneš s takvom predodžbom onda zaista misliš da to nije za tebe. I misliš da s tobom nešto nije u redu.
Iza srednje škole upisala sam u Zagrebu arhitekturu, ali i ubrzo shvatila da mi nedostaje pjevanje. Otišla sam na satove pjevanja kod Nonija Žuneca i na njegovim satovima doživjela potpuno oslobađanje emocija. Ali uz studij na teškom fakultetu, uz puno neprospavanih noći i podočnjaka, znala bih pored tog klavira pala u nesvijest. I sjećam se Noni mi je nosio rakiju, vodu…
No, nakon što sam treći put pala u nesvijest rekao mi je da mu je jako žao ali da ja nemam psihofizičku snagu za pjevačicu. I tada mi se upalila crvena lampica: naljutila sam se na njega i prestala odlaziti na satove.
Pjevala sam solo na jednom koncertu u crkvi svetog Petra u Vlaškoj ulici i tamo me čuo Vitomir Marof. Uzeo me pod ruku i odveo na akademiju kod Snježane Bujanović. Paralelno sam završila arhitekturu i upisala Muzičku akademiju. S diplomom inženjera ponovno sjedim kao brucoš i studiram ispočetka. Da, puno sam puta htjela odustati, ali odustajanje jednostavno nije u mojoj prirodi.
I onda ste razmišljali vratiti se arhitekturi?
Nakon diplome na Muzičkoj akademiji tražila sam posao u arhitekturi. Ali pomislila sam da prije nego joj se vratim, odem još odraditi jedno pjevačko natjecanje u Karlovim Varyima. Otišla sam i osvojila drugu nagradu. Na Dubrovačkim ljetnim igrama to ljeto dobijem Orlanda i tako me pjevanje definitivno obuzelo; neprestano su se otvarale nove mogućnosti nastupa.
U tadašnjem Vjesniku izašao je natječaj za mezzosoprana u HNK-u. Odem na audiciju na kojoj sam pjevala O don fatale iz Verdijeva „Don Carlosa“, najtežu ariju iz mezzosopranskog faha – i tako postanem solistica…
Makar, i tad sam još mislila da je to neka prolazna faza i da ću se vratiti arhitekturi.
Kako su kod kuće reagirali na upis na Akademiju?
Otac mi je rekao da je to kriva odluka, majka mi je pokušavala pomoći, ali kako nije iz tog svijeta, uglavnom mi je još i otežavala. Bila sam drčna i kada bi mi netko rekao da nešto ne mogu, ja sam baš to napravila. I zato kad me netko danas pita za neki savjet, uvijek odgovaram da se to sigurno može, da samo treba pokušati. Ne želim nikoga obeshrabrivati, naprotiv.
Vjerujem da sa svojom djecom imate odnos sasvim suprotan od onoga kojeg ste vi kao mlada osoba imali sa svojim roditeljima?
Nikada nisam željela da su moja djeca moja produžena ruka. Nije mi palo na kraj pameti da ih guram u glazbu. Čekala sam da vidim hoće li se kod njih izraziti taj talent. Ja nikad nisam bila osoba koja drži svoje nagrade na zidovima, ne želim opterećivati svoju užu obitelj sa sobom i svojom karijerom, pa da im budem neki uzor kojega moraju slijediti. Oni u svojim umovima moraju biti sasvim slobodni.
Dok su vam djeca bila manja, puno ste pjevali po stranim pozornicama…
Jako je teško biti majka i operna pjevačica s inozemnom karijerom. U jednom trenutku imaš lijepu karijeru koja buja, cvate, a nešto je drugo u sjeni. Kad shvatiš da su to tvoja djeca, onda se jako zamisliš. Naravno da ima pjevačica koje postanu majke, ali i dalje na jednak način rade na svojoj karijeri, ali ja sam shvatila da nije život da sama cvatem i bujam, a netko pored mene pati.
Veće operne kuće znače samo više novaca, a onda ću s tim istim novcima pokušavati nadoknaditi izgubljeno vrijeme u odgoju djece. Sigurna sam da sam dobro odlučila, da je to moja najbolja odluka, što vidim i po njima.
Kako ste uopće spoznali da je pjevanje vaš poziv? Kako osjetiti da čovjek uistinu zna da je za nešto stvoren?
Poziv je emocija. Ti osjetiš ispunjenje, osjećaš se sretno. I to je prevagnulo. Ali potrebna je i velika hrabrost, rizik je to.
Isto tako, poziv je nešto što se mijenja. Danas osjećam da sam se dovoljno napila na izvoru operne umjetnosti. Sad me moj bitak iznutra draška da se okušam u drugim vidovima umjetnosti i zanima me gdje će me to odvesti. Ostavljam svom bitku da radi svoje. Ne treba se ograničavati.
U kojoj ste ulozi pronašli sebe?
Uvijek sam mislila da je Carmen vrhunac svega, ali to sam otpjevala za sva vremena. Nisam tip pjevača koji može beskonačno pjevati jednu te istu ulogu. Moram kontinuirano učiti, pronaći nove izazove. Kada sam zakoračila u Wagnera osjetila sam puninu i shvatila koliko još moram raditi. Uslijedili su Strauss, Prokofjev,
Schönberg, redom skladatelji koji se bave duboko zatomljenim traumama.
Naučila sam i da svi mi imamo neka ograničenja i da kad dođemo do zida koji ne možemo preskočiti, taj zid treba prigrliti i nastaviti živjeti s njim. Jer kad shvatiš svoja ograničenja, na neki način si oslobođen.
A vi ste ih shvatili?
Jesam, ali još uvijek ponavljam iste greške.
Koji je bio recept za „ne poletjeti“ od mnogobrojnih nagrada koje ste osvojili, aplauza, ovacija, hvale?
Put koji sam prošla nije bio popločen lijepim kamenjem, na puno sam se trnja nabola i uvijek se prisjetim da sam teško došla do toga i da čovjek kroz poniznost shvaća mnoge stvari. Kada bih pred predstavu shvatila da sam bolesna, da ovisim o svojim glasnicama i da je tanka granica, odnosno da danas jesi sutra nisi, onda nema nikakve velike umišljenosti.
A kada učiš neke velike sadržaje, o kompozitorima, začas shvatiš koliko toga ne znaš i koliko si nesavršen. Nažalost, danas gledam mnoge mlade ljude kako plove na tom valu samodopadnosti…
A što bi bilo da je u vaše vrijeme bilo društvenih mreža pomoću kojih se današnje generacije najviše promoviraju? Bi li stvari bile drugačije, lakše? Jer danas društvene mreže stvaraju zvijezde…
Aktivna sam na društvenim mrežama. Međutim, dobro pazim što i koliko objavljujem. Na neki način istražujem koji sadržaji iz opernog svijeta zanimaju ljude iz drugih profesija.
Danas se o nekom pjevaču vrlo lagano može sve doznati i sve je dostupno, ali ponekad kvaliteta prikazana na društvenim mrežama ne odgovara onoj u stvarnosti, onoj realnoj.
Kako pronaći mir u sebi kako biste odradili kvalitetno neku ulogu, bez utjecaja raznih vanjskih distrakcija? Nije li to katkad pravi psihološki proces?
Važan mi je proces učenja, probe i rad, razgovor s redateljem. Rad s redateljem je duboka psihoterapija, moram mu se otvoriti, kao da se skinem pred nekim. Nudiš mu svoje rane iz kojih crpiš interpretacije, i to je duboki odnos između pjevača i redatelja. Ujedno treba i detektirati koliko daleko redatelj hoće ići. Štreberica sam kad su u pitanju probe jer tada ulazim dublje u zadatak.
A za mir svatko otkriva svoje metode. Činjenica je međutim da nema velikih uspjeha bez velikih iskušenja.
Koliko držite do kritika?
Od loših sam dosta naučila… Ali isto tako, spoznala sam da kritike katkad uopće nisu istinite, da uopće nisu vrijedne. Ali kritika naravno mora postojati i u našem se poslu jednostavno moramo znati nositi s njima.
Ja sam prema sebi najstroža. I dandanas nakon svake predstave analiziram svoj nastup. Eh, kada bi kritičari znali koliko sam sama prema sebi kritična…
Osjetite li dok pjevate emociju publike?
Nastojim utonuti u svoj svijet i interpretaciju, a onda je rezultat toga da ste nekog dotakli. Ne možete na svakom nastupu dati jednako jer postoji puno faktora koji utječu na to: dobar san, emocionalni mir, dobro raspoloženje, dirigent, režija, atmosfera…
I za kraj, u čemu se vidite u budućnosti?
Sebe vidim u pretincu eksperimentalnog. U nekom novom stremljenju opere koje teži odgajanju publike koju treba učiti novim sadržajima. Usitinu je iznimno važno voditi brigu o mladim naraštajima.
