Piše: Rosie Kuglie Foto: Mara Bratoš
…
U svijetu prava, gdje zakoni presuđuju sudbinama, jedna se žena ističe kao spoj stručnosti, elokvencije i prepoznatljivog stila – Jadranka Sloković. Zajedno sa svojim partnerom i cijenjenim odvjetnikom Čedom Prodanovićem vodi jedan od najuglednijih odvjetničkih ureda u zemlji, specijaliziran za kazneno pravo. Njihov ured zastupa mnoga zvučna imena, no priča o Jadranki Sloković nije samo priča o suđenjima i zakonima, već o putu kojim je kročila.
Radni vijek započela je u svijetu književnosti, prevođenju i pisanju. Pokazalo se da je sudbina imala druge planove, a kazneno pravo postalo je ključno poglavlje njezine profesionalne i životne priče. Neobičan put od književnih snova do pravne stvarnosti svjedoči o nevjerojatnoj sposobnosti prilagodbe i strasti koja nadilazi početne ambicije.
Jadranka Sloković inspiracija je za sve one koji su na raskrižju svojih karijera, pokazujući da je moguće uspješno ploviti promjenjivim vodama profesionalnog života i pritom ostaviti neizbrisiv trag.
– Književnost je bila moj prvi izbor i u onim ranim godinama bila sam uvjerena da ću se baviti nekim poslom koji ima veze s pisanjem, prevođenjem ili uređivanjem knjiga. Međutim, u životu se često puta događaju stvari koje mijenjaju naše početne izbore te sam tako zbog potrebe da plaćam svoje račune morala krenuti u neke druge vode. Postala sam pripravnica na Općinskom sudu u Zagrebu, da bi nakon toga otišla na Državno odvjetništvo i nakon položenog pravosudnog ispita postala zamjenica na Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. No, nakon nekog sam vremena zaključila da je vrijeme za novi iskorak te sam otvorila svoj odvjetnički ured. Tada sam već, zbog rada u državnom odvjetništvu, jasno znala da je kazneno pravo ono što me najviše zanima i intrigira. Naime, u kaznenom postupku ključne stvari događaju se na raspravi pred sudom neposredno, a ono što se na raspravi propusti napraviti, ne može se popraviti podnescima. U kaznenoj raspravi puno je adrenalina, napetosti i ono zahtijeva maksimalnu koncentraciju – govori gospođa Sloković.
Danas je ključna figura u mnogim značajnim pravnim slučajevima, priznata po svojoj predanosti, stručnosti i sposobnosti da se izbori s najkompleksnijim izazovima kaznenog prava.
Jedan od najvećih izazova u karijeri, bila je obrana hrvatskih generala od optužbi u Hagu. Suočena s potpuno drukčijom sudskom praksom, hrabro se upustila u drugačiji način komunikacije sa sudom, a njezina stručnost i dosljednost iznjedrila je obranu koja je ostavila dubok trag u pravnoj povijesti.
– Obrana pred Haškim sudom zahtijevala je, ne samo temeljito razumijevanje specifičnosti sudske prakse, već i usvajanje novih tehnika unakrsnog ispitivanja, kao i potpuno drugačijeg načina pisanja podnesaka. Morala sam savladati pravila i procedure koje su se znatno razlikovale od onih na koje sam navikla, trebalo je biti uvijek korak ispred, anticipirajući moguće poteze tužiteljstva i prilagođavajući strategiju. To je zahtijevalo ne samo pravnu vještinu, već i psihološko umijeće. Složene pravne argumente trebalo je artikulirati na jasan i uvjerljiv način, biti detaljan u pripremi i ništa ne prepuštati slučaju, što je u konačnici dovelo do obrane. Drago mi je da sam se usudila raditi na sudu u Hagu i stekla to, u pravom smislu riječi, neprocjenjivo iskustvo.
Tijekom svoje impresivne karijere, suočila se i s drugim izazovnim i medijski popraćenim predmetima. Jedan od najtežih, kako stručno, tako i emocionalno, bio je onaj protiv bivšeg premijera Ive Sanadera.
– Predmeti protiv bivšeg premijera Ive Sanadera, posve očekivano, izazvali su silno zanimanje javnosti. Uz to, mediji u Hrvatskoj bili su vrlo angažirani u dodatnom potenciranju i provociranju negativnog stava javnosti prema njemu. Odvjetnik Peter Čeferin u svojoj knjizi Sudnji dani rekao je: „Postoje suđenja u kojima se ne može pobijediti i presude koje moramo podnijeti”. Upravo se to može primijeniti na predmete koji su vođeni protiv bivšeg premijera.
Prema mom mišljenju, unaprijed stvoren zaključak o njegovoj krivnji uvelike je determinirao ishod postupaka jer je i sud sudio, barem donekle, pod dojmom takvog javnog i medijskog narativa. Osim toga, moram reći kako su i međunarodne arbitraže u svojim odlukama bile stava kako je suđenje u predmetu INA-MOL bilo nepravedno i pristrano – kaže naša sugovornica.
U svijetu gdje medijska pozornost može lako oblikovati percepciju i mišljenje, Sloković podsjeća na temeljne vrijednosti pravde – integritet, nepristranost i nepokolebljivu posvećenost zaštiti prava klijenata. Ipak, priznaje kako svako zastupanje nosi sa sobom pritisak i odgovornost, ukazujući da u svijetu prava nema mjesta za pristranost. To je ujedno i ključna filozofija koja odražava njezin rad:
– Svaki predmet, bez obzira o kakvom predmetu se radi, zahtijeva jednaki pristup. Potpuno je nevažno radi li se o poznatoj ili javnosti nepoznatoj osobi te postoji li za taj predmet interes javnosti. Svako zastupanje klijenta nosi sa sobom i pritisak i odgovornost tako da razlike u pristupu nema. Postojanje velikog medijskog interesa više je problem suda koji u takvim predmetima donosi odluke, nego branitelja.
U svom pristupu, jasno odvaja očekivanja javnosti od svoje osnovne odgovornosti prema klijentu, a na pitanje kako balansira između zaštite interesa klijenata i očekivanja javnosti odgovor je jednostavan:
– Ne postoji balansiranje između te dvije kategorije. Očekivanje javnosti nije nešto o čemu razmišljam. Branitelja angažira klijent i u predmetu zastupa isključivo njega i brine se o zaštiti njegovih interesa. Ono što me u predmetu zanima je isključivo reakcija mog branjenika, a kako moje radnje i postupke javnost doživljava i što očekuje, uopće me ne zanima – tvrdi.
Neki trenuci u karijerama često djeluju kao katalizatori za osobni i profesionalni razvoj, posebno u kontekstu pravne profesije. Za odvjetnike, ti trenuci mogu uključivati ključne pobjede na sudu, izazovne slučajeve, etičke dileme ili duboko ljudske interakcije s klijentima. Ponekad uključuju i duboku povezanost s klijentima čiji životi i sudbine ovise o odvjetnikovoj sposobnosti da učinkovito zastupa njihove interese.
Najupečatljiviji trenutak u karijeri Jadranke Sloković bio je onaj kada je sutkinja Patricia Wald, kao predsjednica drugostupanjskog vijeća na sudu u Hagu, objavila da se braća Kupreškić oslobađaju kaznene odgovornosti.
– S tim ljudima sam preživjela četiri teške godine njihovog suđenja i pritvora i ono što me je najviše frustriralo je činjenica da sam od prvog dana bila uvjerena u njihovu nevinost. No, to je trebalo i dokazati tijekom dugotrajnog postupka. Zbog toga mi je na kraju bila golema satisfakcija kada im se na kraju predsjednica žalbenog vijeća ispričala rekavši da im je kaznenim postupkom nanesena velika nepravda. Nakon presude čak mi je i haški tužitelj u tom predmetu, Frank Terrier, napisao pismo u kojem je rekao da je oslobađajuća presuda pravedna – prisjeća se.
Ulazak žena na „muški teren” tema je o kojoj se puno priča. Misleći da je to jedini način na koji se može poslovati, mnoge žene u poslu preuzimaju muške obrasce ponašanja, posebno na vodećim položajima. Uzmemo li u obzir činjenicu da su žene još relativno nedavno bile bez prava glasa, „ukras” u kući i pod muškom rukom, a svrha postojanja svodila se na rađanje i brigu za dom, nije čudo što su ulaskom u svijet poslovanja „povjerovale” da je preuzimanje muškog obrasca jedini način na koji se može biti uspješan. Ali to nije tako. Sloković je i u Hagu pokazala da žena ne mora igrati po muškim pravilima:
– Ne doživljavam posao da postajem netko drugi ili da počinjem sličiti muškarcu samo da bih se mogla baviti ovim poslom. Uvijek sam dolazila u petama, s crvenim ružom i nije mi uopće smetalo. Dok sam radila kao braniteljica na Međunarodnom sudu za ratne zločine, nikako mi nije prolazio standard postavljen od žena koje su radile u tužiteljstvu, koje su redom nosile izrazito kratke muške frizure, najčešće imale sijedu kosu, bez trunke šminke i u ravnim cipelama. Činilo mi se da namjerno pokušavaju izgledati kao muškarci jer su tako djelovale ozbiljnije i posvećenije poslu i poslovnije od onih koje su i dalje bile žene. Vjerujem da su žene sada u sudnici potpuno ravnopravne, iako predrasuda još uvijek ima.
To je razlog zašto Jadranka Sloković nije samo pravna veličina, već i ikona stila. Dva zaštitna znaka, lagani valovi u kosi i crveni ruž, kao i vrhunska elegancija – njezin je modni potpis. Prepoznatljiv stil odijevanja, tema o kojoj mediji s oduševljenjem pišu, dokazuje da s pravom nosi titulu jedne od najbolje odjevenih Hrvatica. Sjajno uspjeva spojiti pravnu ozbiljnost s modnom sofisticiranošću, no često se postavlja pitanje igra li vanjski dojam presudnu ulogu u sudnici.
– Smatram da poslovno odijevanje ima svoja pravila i svoje razloge, a ono je još strože u sudnici. Nedopustivo je i neprilično bilo što preusko, prekratko, prenapadno, prešareno. Odjeća u sudnici mora biti takva da ne skreće pozornost od onoga što se u njoj zbiva i govori s jedne strane, a s druge strane mora biti takva da nešto poručuje i o odnosu prema poslu i poštovanju prema sudu pred kojim se nalazite. Teoretičari mode kažu da odjeća nemilosrdno govori o nama, pa tako govori i o našem odnosu prema poslu koji radimo. S obzirom na to da inače ne volim ništa komplicirano ni u kroju ni u bojama, da volim odjeću čistih linija, minimalističku, bez boje, nije mi teško uskladiti se sa zahtjevima posla koji radim – govori.
U svijetu u kojem odjeća odražava profesionalnost, a stav odlučnost, leži još jedan, jednako važan element – ženska solidarnost. To je snaga koja osnažuje žene da lakše brode svijetom punim izazova, a kroz podršku i zajedničku borbu za ravnopravnost žene stvaraju temelje za bolju budućnost.
– Ženska solidarnost temelj je snage i napretka, a svaki čin solidarnosti je kamen temeljac na kojem buduće generacije žena mogu graditi svoje snove, karijere i aspiracije. Istodobno, kada žene podržavaju jedna drugu, otvaraju se vrata mogućnostima koje prije nisu postojale, ruše se stari obrasci i kroje novi putovi. U solidarnosti leži moć; moć da promijenimo svijet, zato budimo jedna drugoj podrška.
Sloković također ističe da izazovi i težina posla u pravosuđu ne poznaju spol, no podsjeća da žene nose dodatan teret – odgovornosti prema obitelji, kućanstvu i odgoju djece.
– Prije svega mislim da je pozicija žena u sudnici ista kao i pozicija muškaraca. Posao kojim se bavim jednako je težak i muškarcima i ženama, ali ono što je i dandanas problem je činjenica da žene osim svog posla moraju obavljati i većinu poslova vezanih uz obitelj, djecu, kuću. To se do danas nije promijenilo i često vidim koliko je naporno i teško mlađim kolegicama, a to smo više-manje sve prošle. Zato bih ženama na početku karijere poručila da prije svega moraju naučiti ozbiljno raditi svoj posao. Pri tome prije svega mislim da osim postupanja prema zakonu, što sigurno mora biti imanentno toj profesiji, moraju držati i do svojih vlastitih principa na kojima moraju inzistirati usprkos iskušenjima, raznim izazovima, utjecajima i pritiscima.
Često se netočno smatra da se u odvjetništvu vrlo lako i jako dobro zarađuje, pa to može biti motiv za bavljenje tom profesijom. Međutim, to je pogrešan pristup. Odvjetništvu, kao i svakoj drugoj profesiji, treba pristupiti pošteno, raditi predano i ustrajno, a onda rezultati neće izostati – tvrdi.
Biti žena u odvjetništvu znači kročiti hrabro i ostaviti trag za buduće generacije. Trenutna situacija je takva da od ukupnog broja odvjetnika u Hrvatskoj kojih je oko 5200, ima gotovo 2400 žena, što je tek nešto manje od pola. U pravosuđu je taj broj žena sigurno i veći pogotovo na nižim sudovima. Stoga je nedvojbeno da posao, kako onaj odvjetnički, tako i sudački, koji je tradicionalno bio smatran muškima, postaje, eto, zajednički.
U današnjem brzom i zahtjevnom okruženju, ravnoteža između postizanja visoke razine profesionalnosti i slobodnog vremena postaje sve izazovnija. Pristisak rokova, želja za uspjehom i neprestana potreba za multitaskingom mogu dovesti do preopterećenosti, umora i, u krajnjem slučaju, do tzv. burnout sindroma. A kako je odvjetništvo posao bez radnog vremena, često se radi i vikendom, bez slobodne nedjelje. Ponekad se mora odustati i od planiranog godišnjeg odmora…
– Što se tiče održavanja potrebne razine profesionalnosti i sprječavanja burnouta, mogu reći da me od toga spašava isključivo strast prema poslu kojeg radim. Dandanas me, i nakon toliko godina provedenih u odvjetništvu, neki predmet može tako zaokupiti da mi niti količina posla niti njegova težina ne predstavljaju nikakav problem. No, postoji i život izvan odvjetničkog. Trenutno mi je najveća strast u životu unuk Fran koji ima pet godina i s kojim uživam provoditi vrijeme. S njim mi je gušt družiti se, igrati se, gledati crtiće, slagati lego kocke i Transformere. To je neki potpuno drugačiji odnos od svih ostalih koje sam do sada uspostavila. Budući da s njim provodim najveći dio slobodnog vremena, ono što preostane odlazi na knjige, kazalište, ponekad i neku izložbu, a i druženje s prijateljima i prijateljicama što mi je jako važno… – zaključuje Jadranka Sloković.
