Piše: Iva Körbler
Fotografije: Privatna arhiva
...Istaknuti hrvatski umjetnički fotograf Stephen Lupino (Varaždin, 1952.) zadnjih se petnaestak godina kontinuirano bavi skulpturom. Iza njega brojne su i značajne izložbe djela u metalu i drvu koja su se autentičnim stilom trenutačno pozicionirala na recentnoj hrvatskoj likovnoj sceni.
U rodnom Varaždinu završio je osnovnu i srednju školu nakon koje odlazi u London na studij engleskog jezika. Nakon studija seli se u New York gdje upisuje konzervatorij glume kod Stelle Adler. Tijekom boravka u New Yorku, upoznaje slavnu fotografkinju Deborah Turbeville koja mu postaje mentorica jer je uočila njegov talent za detalje i izvrsnu kompoziciju fotografije.
Ubrzo je počeo objavljivati svoja djela koja su specifičnim crno-bijelim rasterom dubokih sjena odskakala od tekuće fotografske produkcije te je lako dobivao poslove u raznim modnim časopisima poput Voguea ili Playboya. Začas je u međunarodnim krugovima došao na glas kao odličan karakterni portretist, a ne samo fotograf ženskih modela, te su se za njegovu fotografiju počeli otimati slavni glumci, umjetnici, glazbenici, dizajneri i jet-set krugovi.
Iako je postao „svjetski čovjek”nikada nije izgubio spone s Hrvatskom, pa je i danas ponosan na svoje korijene za koje će reći kako su mu tek kasnije u životu dali inspiraciju u mnogim motivima za svoje skulpture. Kada je počeo Domovinski rat, Lupino se iz Amerike odlučio vratiti u Hrvatsku, no ratna razaranja su na njemu kao umjetniku ostavila snažne duhovne i emotivne posljedice te se udaljava od fotografije i počinje se baviti kiparstvom, reljefima i slikarstvom.
Nakon rata počinje se više zanimati za ljudsku patnju i ljudsko tijelo, i upravo takve teme postaju glavni motiv fotografija. Prvi takav rad, „Moji anđeli”, seže u 2003. godinu, kada je fotografirao teško oboljelu djecu te je veći dio prihoda donirao zagrebačkoj Klaićevoj bolnici. Do danas nije napustio dobrotvorno djelovanje i dobrotvorne izložbe, o čemu zapravo tek u zadnje vrijeme više govori u javnosti. Radio je i izložbe za siromašnu i potresom pogođenu djecu u Sisku…
Malo je poznato i kako je još u svojim počecima fotografirao djecu za talijanski Vogue Bambini na plaži Ostia nedaleko Rima, iskazujući posebnu empatiju za one najnezaštićenije, u kojima se češće ogleda savršenstvo kreacije i Prirode, nego u savršenim tijelima fotomodela.
Reći će kako se najteže dokazati „kod kuće“, i kako i danas još uvijek pojedinci sumnjaju je li zaista poznavao i surađivao sa svjetski slavnim umjetnicima i umjetnicama, urednicima magazina i kolegama fotografima.
– Vani su ljudi, pogotovo u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća, bili jako pristupačni. Ako su prepoznali da imate neki talent, energiju, zanos, ludilo, otvarala bi vam se vrata. Nisam ja „imao sreće”, već sam želio učiti, raditi, usavršavati se. Uvijek su se tražili novi talenti i svježe ideje. Družio sam se s ljudima koji su u svojem poslu već dokazano bili na vrhu, i nisu imali problem s time da bi ih ja mogao ugroziti, što je tipično za naš mentalitet. Sve sam sâm napravio, ali dobio sam dobre preporuke. No, ništa od toga se ne bi dogodilo da sam bio lijen ili bez talenta – tumači Lupino, kojeg nije bilo strah pokazati svoje fotografije Annie Flanders, legendarnoj urednici časopisa „Details”, koji je u osamdesetima pratio noćni i umjetnički život na Manhattanu u New Yorku.
– Ona mi je odmah dala poslove. Ljudi nisu vjerovali da su to moje prve fotografije. Jednostavno sam osjećao kako postaviti kadar fotke i počeo „škljocati”. Ubrzo sam počeo raditi za američki i talijanski Vogue. Radio sam i za Stevena Meisela, legendarnog američkog modnog fotografa koji je slavu stekao snimajući za Vogue, ali i snimajući svoju prijateljicu Madonnu za njezinu knjigu „Sex” iz 1992…
Uglavnom, upijao sam od njih znanje, jako sam brzo učio. Već prvu noć kada sam iz Londona došao u New York, ušao sam u Studio 54, i odmah su me upoznali s vlasnikom kluba. To su bila posebna vremena… – kaže Lupino, koji je nakon američke karijere nastavio veliko životno prijateljstvo sa znamenitom fotografkinjom Deborah Turbeville koja je ga je posjećivala na Hvaru, a družila se i s Lupinovom majkom.
Zajedno s povjesničarkom Brankom Hlevnjak svoj je stil rada u skulpturi nazvao lupinizmom, što je u nekim domaćim povjesničarsko-umjetničkim i likovnjačkim krugovima izazvalo podsmijeh. Međutim, nekima je kod nas dopuštena veća ili manja razina ekscentričnosti, a drugima nekako nije.
Lupino se na to samo smije, dobro svjestan da su njegove skulpture u drvu, željezu i bakru drugačije od svega što možemo vidjeti na domaćoj kiparskoj sceni.
– Već su moje fotke zapravo bile autentični lupinizam po stilu i atmosferi. Nikada nisam želio raditi nešto doslovno, sve ideje i motive sam dobio iz svoje glave. Prvo sam, u počecima, proveo četiri godine u Rimu, putovao po Grčkoj još kao sportaš i karataš, ali već sam tada došao u dodir s umjetnošću. Tadašnja Jugoslavija bila je premala za mene, samo sam slijedio svoj osjećaj. S glumicom Irenom Papas puno sam putovao dok je u Rimu radila za redatelja Franca Zeffirellija, a ona me, u biti, nagovorila da nakon talijanskog učim engleski i da moram otići u New York. Uvela me u svijet umjetnosti. Rekla mi je da sam poput vulkana i da moram usmjeriti svoju snagu i talent. Disciplinu i usmjerenost sam dobio iz sporta i karatea, nije me pokvario i promijenio dolce vita – govori Lupino prisjećajući se ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
U New Yorku su ga prihvatili i židovski umjetnički krugovi (tako ga je glumica Stella Adler, podučavala glumi), a njegove je fotografije zapazio i pohvalio Andy Warhol.
Često ga i danas hvali inozemna kritika, a nedavno je o njegovim skulpturama i lupinizmu afirmativno pisao ekskluzivni „Bluxe Century Magazine”, gdje su objavili i njegove fotografije s Naomi Campbell.
Na mnogim je fotografijama i sâm bio u ulozi modela ispred kamere, a njegove fotografije je nedavno tražio za objavu ugledni „New York Magazine”, govoreći o Lupinu kao „jednom od najutjecajnijih imena njujorškog noćnog života osamdesetih godina“. A „Paper Magazine” ga je prije nekoliko godina uvrstio na drugo mjesto TOP 10 osoba noćnog života New Yorka, pri čemu je dobio i titulu seks-simbola svoje generacije!
Na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Dalia, u svibnju prošle godine, posjetio ga je dragi suradnik i prijatelj, japanski dizajner Koshin Satoh, koji je „odijevao” Milesa Davisa, Duran Duran, Michaela Jacksona i Andyja Warhola. Njemu se jako dopao „lupinizam”, a planiraju nastaviti nove suradnje.
– Dvaput sam bio kod Koshina u Japanu, a surađivali smo krajem osamdesetih godina u New Yorku i Tokiju, doista nas veže lijepo prijateljstvo – veli Lupino.
Trajna vezanost uz nadrealistički predznak vodi ga i u blizinu fantastičnih oblika i bića, koja i po svojim dimenzijama izgledaju kao da nisu s ovog našeg svijeta ili naše dimenzije postojanja, iako emaniraju pozitivnu, vitalističku energiju. Kritičarka Darija Žilić dobro zapaža kako njegove izdužene figure nose i elemente manirističke stilizacije, postajući svojevrsnim arhetipovima. Oblici ženskih bića koje stvara, naglašenog pokreta, često u profilu, imaju određeni mitski naboj, poput čuvarica naše galaksije.
Trenutno je u procesu završetka rada na dvije monumentalne skulpture zmaja u željezu, odnosno dobrog i zločestog zmaja, od kojih je svaka teška pola tone, i na kojima radi u Štrigovi, u prostoru tvornice NDK. Jedna od njih, pitomi ili dobri zmaj, bit će postavljen u Zmajev vrt na obližnjoj Železnoj Gori. Postoje, naime, međimurske legende o Pozoju ili dobrom zmaju, mitskom biću zastrašujućeg izgleda, koji spava ispod starog čakovečkog grada, a u Štrigovi čuva stanovnike od neprilika, prirodnih katastrofa poput poplava i zla općenito.. Lupino je već ranije, 2019. godine, radio motive vatrenog zmaja u tehnici akrila na platnu, koji je također bio simboličan prikaz destruktivnih energija koje se sukobljavaju na našoj planeti – od svakodnevnih situacija do globalne politike.
– Ovo mi je bio veliki izazov. Dok sam radio na pitomom zmaju, shvatio sam da bih trebao napraviti i njegov par, zločestog zmaja, ali njihov izgled i simboliku nisam miješao s onom kakvu zmajevi imaju u kineskoj kulturi. Zmajevi su utkani u naše domaće mitove i povijest, zato uskoro dolazi na red i apokaliptični zmaj jer živimo realno u takvim vremenima – pojasnio je Lupino za Symbol.
Prije dvije godine Lupino je Zmajevom vrtu obitelji Valkaj u Železnoj Gori donirao tri skulpture „Plesačica” na tragu nadrealističke stilizacije izduženih vitkih tijela, no u usporedbi s dimenzijama novog zmaja, one će djelovati prilično skromno…*
