Piše: Iva Stilinović Grahovac
Fotografije: Tomislav Marić
…
Kao trajni podsjetnik na život i djelo značajnih ličnosti, biste potiču refleksiju o životima i dostignućima osoba koje prikazuju. Izrađene s velikom umjetničkom vještinom, njihova estetika obogaćuje i prostor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, predstavljajući najrazličitije umjetnike koji su svojim karijerama obilježili povijest domaće i međunarodne kulture.
Zagrebački HNK u svojim prostorima broji 43 biste umjetnika, a najstarija je ona Stjepana Miletića, postavljena 24. ožujka 1931., rad Ivana Meštrovića. Druga je bista Marije Ružička Strozzi (rad Frana Kršinića), jedine umjetnice kojoj je poprsje postavljeno za života i to 2. listopada 1932. Slijedile su biste Andrije Fijana, Ive Raića, Dimitrije Demetra, Josipa Freudenreicha…
Zasad posljednja bista je ona Bojana Stupice postavljena 28. lipnja 2021., autorice Judite Šercar.
Kroz najznačajnija poprsja smještena u našoj najrenomiranijoj kazališnoj kući provela nas je Sanja Ivić, dugogodišnja dramaturginja HNK-a u Zagrebu u mirovini. Donosimo ih kronološkim redom postavljanja…
STJEPAN MILETIĆ (1868.-1908.)
Autor: Ivan Meštrović
Otkrivanje biste: 24.3.1931.
Hrvatski kazališni redatelj, književnik, pravi zaljubljenik u teatar. Miletićevo doba (1894.- 1898.) kako se popularno naziva njegova intendantura zagrebačkim HNK-om, razdoblje je profiliranja toga teatra kao središnje kazališne institucije u Hrvatskoj.
Miletić je uveo funkciju intendanta odgovornog za cjelokupan rad i poslovanje institucije. Čitaći pokusi su postali obvezni, razdvojio je profesije glumca i redatelja, fiksirao je desetomjesečno trajanje kazališne sezone, preselio kazalište1895. u novu zgradu (sadašnje zdanje), organizirao gostovanja inozemnih ansambala i pojedinaca, popunio sve ansamble novim članovima, osuvremenio i modernizirao i dramski i operni repertoar, utemeljio balet kao zasebnu umjetnost, osnovao glumačku školu, osuvremenio tehniku, financirao prevoditelje, uveo simfonijske koncerte i matineje za studente i đake i još mnogo toga. Stjepan Miletić je svojim cjelokupnim i neumorni radom na dobrobit HNK-a u Zagrebu zadužio nebrojene generacije kazalištaraca.
MARIJA RUŽIČKA – STROZZI (1850. – 1937.)
Autor: Fran Kršinić
Otkrivanje biste: 2.10.1932.
Glumica, velika tragetkinja koja se u mladosti pripremala za studij pjevanja na Bečkom konzervatoriju, no uvježbavajući teške dramsko-sopranske dionice gubi glas i odustaje od operne karijere. Uči glumu pokazavši veliki talent. Iako je pozvana u bečki Burghteater, ostaje vjerna Zagrebu, postavši jedna od najboljih i najpopularnijih glumica toga doba. Njezina karijera je trajala punih 68 godina, a nazivali su je hrvatskom Sarom Bernhardt. Njezine uloge poput Adrienne Lecouvrer, Ane Karenjine, Julije, Desdemone i mnogih drugih, smjestile su je na pijedestal glumačkog umijeća na mnogim pozornicama.
Gostovala je širom Europe, kao i u Ljubljani, Beogradu, Mostaru i drugdje. Odigrala je preko 600 likova u povijesno, stilski, tematski i žanrovski posve različitim tekstovima. Ona je jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK-u u Zagrebu.
MILKA TRNINA (1863. – 1941.)
Autor: Vanja Radauš
Otkrivanje biste: 1971.
Jedna od najboljih hrvatskih opernih umjetnica. Nakon školovanja u Beču na tamošnjem konzervatoriju, debitira u Zagrebu 1882. kao Amelija u Verdijevoj operi „Krabuljni ples“, a već iduće godine započinje njezina blistava međunarodna operna karijera u kojoj je nastupala na svim najvažnijim svjetskim pozornicama – od londonskoga Covent Gardena do Metropoliten opere u New Yorku.
Iako je bila jedna od najboljih interpretkinja vagnerijanske glazbe, njezin repertoar je bio vrlo širok, te je sam skladatelj Puccini u to vrijeme izjavio kako se nijedna Tosca ne može usporediti s njezinom izvedbe tragične junakinke. Nazivali su je pjevajućom Eleonorom Duse i slavili širom Europe. Uz pjevanje bavila se i pedagoškim radom, a jedna od učenica će joj biti i Zinka Kunc, buduća velika operna zvijezda.
Milka Trnina je bila i jedna od prvih zagovarateljica očuvanja prirode te je jedan slap na Plitvičkim jezerima nazvan njezinim imenom kao i nagrada Hrvatskoga udruženja glazbenih umjetnika.
BRANKO GAVELLA (1885. – 1962.)
Autor: Antun Augustinčić
Otkrivanje biste: 8.4.1982.
Hrvatski kazališni redatelj, pedagog, kritičar i prevoditelj. Nakon doktoriranja u Beču, 1914. započinje režirati u zagrebačkom HNK-u, gdje je kasnije i bio ravnatelj Drame (1922.-1926.), kao i u Narodnom pozorištu u Beogradu. Režirao je u svim južnoslavenskim kazališnim sredinama: na Dubrovačkom ljetnom festivalu, u Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Italiji. Na scenu je postavio 279 dramskih i opernih djela. Posebno se ističu režije M.Držića, I. Gundulića, M. Krleže, M. Begovića, L. Pirandella, W. Shakespearea, M.P. Musorskoga i R. Wagnera. Utemeljitelj je Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950.) i jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953.), danas Dramskoga kazališta Gavella.
Po sveobuhvatnosti redateljskog prosedea Gavella pripada samom vrhu moderne europske režije. Jednako važan je i njegov pedagoški rad tijekom kojega je odgojio generacije redatelja i glumaca koji će desetljećima vladati hrvatskim pozornicama.
TITO STROZZI (1892. – 1970.)
Autor: Ivan Sabolić
Otkrivanje biste: 1983.
Jedan od velikana hrvatskog kazališta bio je glumac, redatelj, kazališni pisac, prevoditelj i pedagog. Član je HNK-a u Zagrebu od 1919. godine. U početku karijere vrlo je uspješno tumačio mlade ljubavnike i salonske zavodnike, no ubrzo se istaknuo glumačkim interpretacijama klasičnih karakternih uloga u dramama W. Shakespearea („Richard III.“ i „Hamlet“) ,
F. Schillera (F. Moor), Krleže (Oliver Urban u „Ledi“, Leone Glembay u „Gospodi Glembajevima“ i mnogim drugim).
Režirao je domaće i strane klasike, suvremene europske drame, starije hrvatske drame kao i konverzacijske salonske komade, dok je u operi izborom manje poznatih Verdijevih djela pridonio modernizaciji operne režije. Sjajni prijevod Goetheova spjeva „Faust“ uvrstio ga je među najuglednije prevoditelje s njemačkoga jezika. Autor je niza proznih djela i kazališnih komada među kojima se ističu „Ecce Homo“, „Umorstvo na pozornici“, „Kameleoni“, „Alenka“, „Zrinski“, „Tomislav“, kao i njegov najizvođeniji dramski tekst – „Igra u dvoje“. HNK u Zagrebu svake godine uručuje nagradu „Tito Strozzi“ utemeljenu 1993. godine, a dodjeljuje se za najbolje pojedinačno ostvarenje u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u protekloj sezoni.
BORIS PAPANDOPULO (1906. – 1991.)
Autor: Josip Marinović
Otkrivanje biste: 16.10.1996.
Hrvatski skladatelj i dirigent. Kompoziciju je studirao u Zagrebu, dirigiranje u Beču. Autor je jednog od najvećih opusa u hrvatskoj glazbi: skladao je velik broj orkestralnih, komornih, glazbeno scenskih djela te svjetovnih kantata, crkvene skladbe i scensku i filmsku glazbu.
Iz njegova velikog skladateljskog opusa izdvajaju se opere „Sunčanica“, „Amfititrion“, Rona, „Požar u operi“, „Madame Buffault“, baleti „Tri kavalira frajle Melanije“, „Teuta“ , „Zlato i Kraljevo“, zborska skladba „Hrvatska misa“, kantata „Himna suncu“, „Poljička misa“, „Osorski rekvijem“, „Marulova pisan“, „Istarske freske“ i brojne druge zborske i komorne skladbe.
Osebujnog glazbenog stila, u njegovom glazbenom stvaralaštvu neprestano interferiraju teme iz literature, poezije i glazbeni motivi. Jedna od karakteristika njegova stvaralaštva je i motorika kao obilježje folklorne glazbe. No, nikada nije bio zarobljenik tradicije te je svojim smjelim glazbenim vizijama obogatio hrvatsku kulturu.
MIROSLAV KRLEŽA (1893.- 1981.)
Autor: Andrej Grabovac Gaberi
Otkrivanje biste: 30.1.1997.
Dramski pisac, pjesnik, prozaist, esejist i enciklopedist; utemeljitelj Leksikografskog zavoda u Zagrebu (koji danas nosi njegovo ime) jedan je od najvećih hrvatskih pisaca. Ostvario je golem opus u kojem su zastupljeni svi važniji književno umjetnički žanrovi od mladenačke poezije, preko dramskih djela, do novela, ogleda, romana i brojnih polemika.
Najznačajniji Krležini tekstovi su „Balade Petrice Kerempuha“, remek-djelo poezije na kajkavskom, ciklus drama o Glembajevima („Gospoda Glembajevi“, „U agoniji“, „Leda“) koji je praizveden u HNK-u u Zagrebu te romani „Povratak Filipa Latinovicza“, „Banket u Blitvi“, „Na rubu pameti“ i „Zastave“.
Nevjerojatna erudicija, intelektualna znatiželja, golemo znanje, poznavanje najrazličitijih polja ljudske kreativnosti, omogućili su Miroslavu Krleži stvaranje slike svijeta koja je svojom rječitošću, proročanskim tezama i minucioznim analizama hrvatske i svjetske povijesti i politike i danas itekako aktualna.
VLADIMIR RUŽDJAK (1922. – 1987.)
Autor: Kruno Bošnjak
Otkrivanje biste: 3.1.1998.
Operni pjevač (bariton), redatelj, glazbeni pedagog i skladatelj, jedan je od najsvestranijih opernih hrvatskih umjetnika koji je svojim neumornim radom obilježio nekoliko desetljeća druge polovice 20. stoljeća. Nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, profesionalno debitira u HNK-u kao Jelecki u „Pikovoj dami“ P.I.Čajkovskoga 1947. Njegova domaća i međunarodna operna karijera je trajala više od 40 godina, a njegove kreacije su se isticale izvanrednom ljepotom glasa, velikom muzikalnosti i superiornoj tehnici uz sjajne glumačke izvedbe. Od Verdija („Rigoletto“, „Trubadur“, „Krabuljni ples“, „Traviata“) i Offenbacha („Hoffmannove priče“) do Puccinija („La Boheme“) i Brittena („Lukrecija“) Ruždjak je svojim baritonskim ulogama oduševljavao kritiku i publiku na svim velikim opernim scenama Europe i SAD.
Jedna od njegovih antologijskih uloga je bila naslovna rola u operi „Nikola Šubić Zrinjski“, Ivana pl. Zajca Skladao je instrumentalna i vokalna djela obilježena hrvatskim pučkim melosom.
MARIJANA RADEV (1913.- 1973.)
Autor: Kruno Bošnjak
Otkrivanje biste: 28.11.1998.
Hrvatska velika operna pjevačica (mezzosopranistica) bugarskoga podrijetla. Nakon studija pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji debitira u Trstu 1937. kao Marina u „Borisu Godunovu“ M.P. Musorskoga, a 1938. i na sceni HNK-a kao Santuzza u „Cavaleriji Rusticani“ P.Mascagnija, dobiviši nepodijeljene sjajne kritike i za pjevanje i za glumu.
Nizala je uspješne pjevačke nastupe širom Europe, da bi 1940. prvi puta utjelovila jednu od svojih najslavnijih uloga – Bizetovu Carmen (uz izvanserijsku kreaciju Grofice iz opere P.I. Čajkovskoga Pikova dama, ali i mnoge druge) koja simbolizira njezinu pjevačku i glumačku osobnost i koju je izvodila na velikim svjetskim pozornicama. Na sceni HNK-a u Zagrebu pjevala ju je više od 80 puta tijekom 25 godina, a nakon jedne izvedbe kritika je naglasila da je „zapalila plamen oduševljenja…Njezina Carmen nam se čini kao idealno oličenje toga karaktera. Njezino izvanredno umjetničko ostvarenje trebalo bi biti uzor ostalim našim opernim umjetnicima.“
ENA BEGOVIĆ (1960. – 2000.)
Autor: Kuzma Kovačić
Otkrivanje biste: 27.3.2002.
Hrvatska kazališna i filmska glumica. Diplomirala je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1983., a od 1984. postaje stalnom članicom Dramskoga ansambla HNK u Zagrebu. Na sceni nacionalnoga kazališta isticala se ulogama u klasičnom repertoaru (Desdemona u „Otelu“ W. Shakespearea, Julija u Strindbergovoj „Gospođici Juliji“, Gertruda u „Hamletu“ W.Shakespearea), Hedda Gabler u istoimenoj Ibsenovoj drami kao i dramama 20. stoljeća, naročito u Krležinim djelima (Barunica Castelli u „Gospodi Glembajevi“, Laura u „U agoniji“, Klara u „Ledi“). Uz kazalište bila je jedna od vrlo uspješnih filmskih i televizijskih glumica stekavši status medijske i glumačke zvijezde HNK-a. Gostovala je i izvan matične kuće na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Histrionima, Splitskom ljetu i drugdje.
Do tragične pogibje u prometnoj nesreći 2000. ostvarila je više od 100 uloga, ostavivši neizbrisiv trag u hrvatskome glumištu.
ANA ROJE (1909. – 1991.)
Autor: Jozo Vrdoljak
Otkrivanje biste: 27.6.2011.
Hrvatska balerina, koreografkinja i pedagoginja. Baletno znanje stječe u rodnome Splitu, kasnije i u Zagrebu kod Margarete Froman. Zajedno sa suprugom Oskarom Harmošem (također baletnim umjetnikom) boravi u Londonu na usavršavanju. Od 1938. je pedagoginja u slavnim baletnim trupama kao što su Ballet russes de Monte Carlo i Colonel de Basil. Zajedno sa suprugom je vodila splitski i zagrebački balet. U HNK-u u Zagrebu postaje i primabalerina.
Tijekom bogate karijere vrhunske kreacije ostvaruje u baletima Čajkovskoga, Stravinskoga, Lhotke, Asafjeva, Prokofjeva i mnogih drugih. Osniva Međunarodnu baletnu školu 1953. u Kaštel Kambelovcu (od 1970. škola djeluje u Primoštenu). Povremeno je držala stručne baletne tečajeve u SAD-u, a potkraj života se vraća u Split.
Odgojila je mnoge vrsne baletne umjetnike koji su plesali u svim nacionalnim kućama u Hrvatskoj i u inozemstvu.
MIRKO BOŽIĆ (1919. – 1995.)
Autor: Ivan Sabolić
Otkrivanje biste: 2.5.2015.
Hrvatski književnik i kazališni djelatnik. Prva njegova djela su dramske jednočinke iz partizanskog života. Piše novele i pripovijesti u kojima je zaokupljen psihološkom problematikom junaka. Najveći uspjeh postiže romanesknom trilogijom o Kurlanima, prikazujući nedaće i životne sudbine ljudi iz Dalmatinske zagore. Povremeno piše i publicističke članke i kritičke osvrte.
U HNK-u u Zagrebu bio je direktor Drame (1952.-1954.), a 1965. je imenovan intendantom kuće. Iste godine započinje s opsežnim pripremama za temeljitu obnovu zgrade kazališta koja je započela 1. veljače 1967. Tijekom obnove svi ansambli HNK-a su nastupali u mnogim dvoranama u Zagrebu, odlazili na turneje, gostovali u raznim gradovima, tako da se umjetnički rad nije prekidao.
Svečano otvorenje je bilo 27. 11. 1969. Zbog zasluga u obnovi zgrade koja je tada bila jedna od najmodernijih u ovom dijelu Europe, Mirko Božić je bio proglašen doživotnim počasnim intendantom HNK-a u Zagrebu.
