Piše: Sonja Staničić Fotografija portreta: Wannabe Media Fotografije iz predstave: Zoran Škrbić
…
Svojim vokalnim sposobnostima očarava publiku, a zadivljujućom moći transformacije i svestranom nadarenošću s lakoćom ovladava scenom u svakom glazbenom žanru – od opere, operete i mjuzikla, do tanga, sefardske i filmske glazbe.
Sopranistica Branislava Podrumac (42) karakterna je operna pjevačica i dobro poznato ime u krugovima ljubitelja glazbene umjetnosti. Mediji su je svojedobno prozvali „srpskom Marijom Callas”, a premda ističe kako joj ta laskava usporedba izaziva nelagodu, ovacije slušatelja ostavljaju malo prostora za sumnju u njezin izvanredan talent.
Pažnju šire javnosti privukla je 2012. godine briljantnom izvedbom u hit mjuziklu Sylvestera Levaya „Rebecca” Opere i teatra Madlenianum, gdje je tumačila glavnu ulogu za koju je potom osvojila i nagradu UMUS-a za najboljeg mladog umjetnika. Ovim projektom ujedno je i započela njezina uspješna suradnja s Madlenianumom, u kojemu je do danas nanizala značajan broj uloga u operi („Turandot”, „Pagliacci”, „Čarobna frula”, „Suton”), opereti („Pariški život”, „Vesela udovica”, „Bečka krv”) i mjuziklu („Jadnici”, „Rebecca”, „Male tajne”, „Posljednjih pet godina”) i kojeg osjeća svojim matičnim kazalištem.
– Uloga u mjuziklu „Rebecca” bila je za mene iznimno značajna i neizmjerno sam zahvalna Madlenianumu što se odvažio ponuditi glavnu ulogu tada još neafirmiranoj umjetnici koja se dotad nije imala priliku čak ni okušati u mjuziklu – priznaje.
Zemunski Madlenianum rijetka je privatna operna kuća u ovom dijelu Europe, vlasnice i osnivačice Madlene Zepter, te jedno od najraskošnijih i najatraktivnijih kazališnih kuća na čijem su repertoaru zastupljeni spektakularni svjetski mjuzikli, opere i operete, vrhunski baleti, komedije i drame koje svakodnevno privlače na stotine gledatelja.
– Madlenianum nema stalni ansambl i za svaku se predstavu izvođači biraju putem audicija, što nije uobičajena praksa na našim prostorima, ali je izvrsno za pojedinačne projekte. Iako je katkad naporno i stresno za izvođače, drži ih u neprestanoj formi – dodaje Branislava.
Diplomirala je solo pjevanje na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu (gdje je trenutno na doktoratu), nakon čega se profesionalno usavršavala na majstorskim studijima u Beogradu, Beču i Haagu. Iako školovanje smatra neophodnom profesionalnom bazom, uvjerena je da bez iskustva koje donose nastupi ne može postojati ni napredak.
– Bez kontinuiranog boravka na sceni, bez iskustva, možete samo pjevati pod tušem ili dok usisavate. Sve dok ne naučite snalaziti se u tuđim i svojim greškama tijekom izvedbe, niste profesionalac – kaže.
Održala je veliki broj koncerata, recitala i javnih nastupa, surađivala sa Zborom i orkestrom Radiotelevizije Srbije i Beogradskom filharmonijom, predavačica je tehnike pjevanja na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu te članica nekoliko ansambala s kojima redovno nastupa na koncertima, festivalima i prigodnim kulturnim manifestacijama.
Opere, operete, mjuzikli, koncerti klasične i filmske glazbe… Gotovo da nema formata i glazbenog žanra u kojemu se niste okušali i briljirali. Ipak, vaša prva i najveća ljubav još je uvijek bez konkurencije – opera? Što je to što vas upravo kod opere najviše oduševljava i ispunjava?
Opera je najkompleksniji muzički žanr koji uz dobru glazbenu pripremu zahtijeva znatno iskustvo na sceni i dramske vještine. Trenutno na doktorskim studijima iznova istražujem i otkrivam bogatstvo i specifičnosti različitih epoha opernog stvaralaštva. Još je mnogo prostora za učenje i napredovanje, a ne nedostaje ni želja jer kao slobodni umjetnik još uvijek nisam dobila onu pravu priliku da se u punom potencijalu posvetim tom žanru za koji sam se, u krajnjoj liniji, školovala.
U kojoj ulozi trenutno najviše uživate?
Najljepše se osjećam u kostimu grofice Hanne Glawari u opereti „Vesela udovica”. Ali svaka prilika za neku operetnu ulogu posebno me razveseli!
Mediji su vas u jednom trenutku prozvali „srpskom Marijom Callas”. Je li tek slučajna podudarnost da ste upravo zahvaljujući njoj još u djetinjstvu osvijestili svoju želju da se u životu bavite operom?
U djetinjstvu mi se opera činila podjednako egzotična kao što su mi danas, primjerice, sefardske ili tango skladbe koje izvodim. Maria Callas za mene je bila i ostala vrhunac umjetničkog izraza, ne isključivo onog opernog. Ipak, usporedba s njom čini mi se u najmanju ruku neumjesnom.
Ne volim uspoređivanja, pa ako trebam po nečemu biti upamćena voljela bih da to bude po vlastitim kreativnim dostignućima, a ne kao nečija imitacija.
Rođeni ste i odrasli u Dardi, u Osječko-baranjskoj županiji. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Je li i vaša obitelj njegovala ljubav prema pjevanju i glazbi?
Zahvaljujući roditeljima i obitelji imam divna sjećanja iz djetinjstva, čak i tijekom onih ratnih godina koje su svakako ostavile određene traume. Odrasla sam u velikoj i složnoj obitelji u kojoj su manje-više svi imali glazbenog talenta. Djed je bio nadaleko čuveni harmonikaš i pjevač, tata je svirao frulu, bavio se folklorom i lijepo pjevao… A ako netko smatra da ja imam najljepši glas u obitelji, to je samo zato jer nije čuo moju tetu kad zapjeva!
Posjećujete li katkad rodni kraj i Hrvatsku? Hoćemo li vas uskoro imati prilike čuti i na našoj sceni?
Uvijek mi srce zatreperi – premda nažalost u sve rjeđim trenucima – kada se približavam Dardi koju i dalje smatram svojim domom. Osjećam svu onu mješavinu osjećaja karakterističnu za osobu koja se odnekud vraća kući, ali sve češće me hvataju tuga i bojazan da će Darda na kraju ostati „ničija zemlja” koju su svi napustili „trbuhom za kruhom”. To dodatno podcrtava sav besmisao rata i žrtve stradale u borbi za nekakav teritorij.
Još uvijek mi je neostvarena želja nastupiti u osječkom HNK-u, takoreći pred svojom publikom. Usprkos nekim ranijim neugodnostima koje su me umalo odvratile od te namjere i dalje bih voljela barem jednom u životu napuniti to gledalište svojim Darđanima. Pa da i meni srce bude puno!
Kako biste opisali svoj put od samih glazbenih početaka? Jeste li u to doba priželjkivali da jednog dana nastupate u velikim glazbenim produkcijama i svojim izvedbama osvajate ovacije gledatelja?
U svijet opernog pjevanja upustila sam se vrlo rano i kao dijete nisam bila sasvim svjesna svega što se događa. Sjećam se da su mi nedostajali dom i obitelj koju sam zbog školovanja napustila već s 14 godina. To je vjerovatno donekle utjecalo i na daljnji tijek moje karijere jer kada sam se konačno skućila u Beogradu, nakon godina i godina boravka po kućama rodbine ili kao podstanar, nisam više imala baš nikakvu želju ponovno se igdje seliti, svjesno odbijajući sve mogućnosti da me karijera odvede dalje u svijet.
Istinski uživam biti na sceni i nastupati pred publikom, a gdje se točno nalazi ta scena i ta publika manje mi je bitno. Pogotovo dok se tijekom koncerta ili predstave osjeća ona neopisiva međusobna energija koja struji dvoranom.
Profesionalna pjevačka karijera iziskuje mnogo discipline, vježbe i odricanja, do te mjere da vas se često uspoređuje s profesionalnim sportašima. Kako u tom smislu izgleda vaša svakodnevica? Bježite li i vi, poput nekih vaših kolega, od gazirane vode, propuha i duhanskog dima?
Iako je hipohondrija boljka koja se, kako život teče, naposljetku razvije valjda kod svakoga, zaista imam sreću da meni nije u prirodi. Ne opterećujem se stanjem glasnica i ne posvećujem se ritualima za umjetno održavanje forme – vjerojatno zato jer sam tzv. Natursänger.
Disciplina i redovito vježbanje sastavni su dio života svakog umjetnika, ali ništa više od toga. Ono što je po meni mnogo bitnije je konstantan boravak na sceni i iskustvo koje donose nove probe i nove uloge.
Čini li vam se da su današnji operni pjevači suočeni sa sve većim očekivanjima od producenata, ali i publike? Naime, osim besprijekorne glazbene izvedbe, bitan je i cjelokupni estetski dojam, uvjerljiva glumačka izvedba, scenska karizma…
Do neke mjere podržavam i razumijem tu potrebu za sveukupnim doživljajem, ali istina je i to da se, baš kao i u svemu drugome, u današnje vrijeme baš pretjeruje sa zahtjevima. Vjerojatno i stoga što je konkurencija sve veća. Pitanje je i svakog umjetnika kako će podnijeti taj pritisak i hoće li ga moći preokrenuti u svoju korist.
I sama sam gubila neke uloge zbog meni naizgled nebitnih, pa čak i uvredljivih zahtjeva, ali sam se uvijek trudila da iz toga izađem jača, da se više trudim, da radim na sebi i unaprijedim i te tražene aspekte poput fizičke forme, ovladavanja specifičnim glumačkim tehnikama i tomu slično.
Svaka izvedba uživo nosi sa sobom određenu dozu neizvjesnosti i bojazni hoće li sve proći po planu. Možete li se možda prisjetiti neke neočekivane situacije koja vam se dogodila na sceni?
Boravak na sceni, kao što rekoh, izuzetno je važan za svakog umjetnika, a naravno da s tom „kilometražom” dolaze i razne neplanirane dogodovštine, zbog čega je snalažljivost svakako jedna od poželjnih vještina. Bilo je tu svega i svačega: od neispravne rekvizite, problema sa scenografijom, zaboravljanja teksta odnosno svega onoga što spada u redovan scenski repertoar.
Ali vjerovatno najsmješnija, možda čak pomalo neprimjerena za prepričavanje u medijima, bila je situacija kada mi je usred arije iz njedara na scenu pao silikonski umetak, u svom sjaju nemilosrdnih scenskih reflektora. Do kraja arije, drugi umetak ostao se migoljiti negdje na pola puta, što je mene naravno dekoncentriralo, a publiku strašno zabavilo.
S pijanistom Milivojem Veljićem činite „No Boundarises Duo” koji već nekoliko godina nastupa na putovanjima brodom po Dunavu. Koji repertoar izvodite? I je li istina da ste svojedobno za svoj nastup dobili pohvale čak i od Nancy Sinatre?
Specifičnost tog programa je što je prilagođen vrlo raznolikoj publici koju čine putnici kruzera, pa uključuje raznovrsne žanrove i jezike na kojima pjevam. Istina, na jednom od tih koncerata bila je i Nancy Sinatra, ali ja sam njezinog prisustva postala svjesna tek kada se sve završilo. Naravno, ostala mi je lijepa uspomena tim više što je jako nahvalila taj nastup…
Članica ste i ansambla„Shira U’tfila”, koji se bavi istraživanjem, aranžiranjem i izvođenjem sefardske muzike Balkana, Mediterana i Bliskog istoka. Možete li nam ukratko približiti ovu vrstu glazbe?
Poziv da se pridružim ovom ansamblu došao je za vrijeme korone kada ionako nije bilo mnogo posla za umjetnike, zbog čega sam s dodatnim elanom ušla u cijeli projekt. Tu vrstu glazbe i dalje istražujem i uživam u tome. Fascinira me koliko je traga ostavila u nasljeđe brojnim drugim glazbenim žanrovima raznih podneblja.
Sa „Shira U’tfila” već sam izdala i jedan album pa pozivam sve da ga preslušaju.
Imate li neki omiljeni „guilty pleasure” – glazbeni žanr ili pjesmu koju potajno volite čuti ili zapjevati, a ne biste ju nipošto izvodili u javnosti?
Privatno uživam u jazz i evergreen standardima, ali i u tome bih se svakako željela okušati pred publikom, možda s nekim big bendom.
Glumili ste i u nekolicini dokumentarno-igranih filmova: „Beograd: otići ili ostati” (2002.) Gorana Paskaljevića te „Od Boga dar” (1997.) i „Boja duše” (2019). Vladimira Perovića. Kako je uopće došlo do tih suradnji? Biste li ponovili to iskustvo?
Iskustvo rada na ostvarivanju nečije vizije je dragocjeno i ako se ponovno ukaže prilika – zašto ne? Ali isključivo kao hobi. Uistinu se ne vidim kao glumicu, makar su tehnike glume neophodne i u mom poslu.
Kako provodite slobodno vrijeme? Na koji način se opuštate i pripremate za večernji nastup?
Uživam u šetnji Košutnjakom sa svojim psom. Imam sreću da je ova divna šuma samo petnaestak minuta od moje kuće. Pred nastup se inače trudim što duže biti doma i obavljati kućne poslove – kuhanje, spremanje – kako bih osjetila tu uobičajenu kućnu atmosferu. Valjda mi je bitno da što duže budem „ja” prije negoli što se upustim u neku ulogu.
A nakon odigrane predstave nemam običaj zadržavati se u kafiću s kolegama, nego se uglavnom žurim kući i polako izlazim iz lika…
