Piše: Gea Vlahović Foto: Privatna arhiva
…
Slobodan Braco Dimitrijević jedan je od najznačajnijih svjetskih suvremenih umjetnika, pionir konceptualne umjetnosti koji svojim radom – od prve izložbe koju je imao kao 10-godišnjak u rodnom Sarajevu, do onih ostvarenih u najvećim svjetskim muzejima i galerijama – beskompromisno otvara nove poglede na umjetnost, uvijek se oslanjajući na tradiciju koju iščitava drugačije, neopterećen predrasudama.
Sin sarajevskog slikara Voje Dimitrijevića, jednog od najvažnijih jugoslavenskih avangardnih umjetnika i partizanskog ratnog heroja; odrastao i obrazovan u okruženju socijalističke intelektualne elite koja svoje korijene vuče iz predratne napredne inteligencije; od djetinjstva smatran “čudom od djeteta”, oduvijek neopterećen stereotipima, ovaj jedinstveni čovjek i izvanredno nekonvencionalan umjetnik svojim je progresivnim idejama zauvijek promijenio globalni umjetnički krajobraz, trajno se upisavši među besmrtnike Olimpa svjetske povijesti umjetnosti.
No, tko je zapravo Braco Dimitrijević i što je to što ga je oblikovalo? Kako je doista izgledao njegov život, od rođenja, najranije dječje dobi, preko školovanja, mladalaštva, umjetničkog odrastanja, početaka formiranja i postupnog formiranja čovjeka i umjetnika kakvoga danas poznajemo?
Tko su bili ljudi među kojima se kretao, od kojih je učio, čiji ga je utjecaj oblikovao? Otkuda je došao i kako je nastao – Braco Dimitrijević?
Odgovore na ta pitanja dao je u svojoj nedavno objavljenoj autobiografiji “Louvre je moj atelje, ulica moj muzej” (Fraktura, 2023.), u kojoj na više od tisuću gustih, pitko pisanih stranica, čitatelja vodi na nevjerojatno umjetničko i životno putovanje preko pet kontinenata, na koje je krenuo noseći sa sobom dijelove svojih zavičaja, Sarajeva i Dubrovnika, nasljeđa svoga oca i svijeta koji ga je oblikovao, bez zadrške otkrivajući brojne intimne detalje svojega bogatoga života, koji se u ovoj knjizi čita poput najuzbudljivijeg romana.
Slikar čiji su radovi dijelom trajnih postava najvažnijih svjetskih muzeja, od njujorške MoMA-e, preko pariškoga Louvrea do londonske galerije Tate Modern, nakon ljeta provedenog u Dubrovniku u kući koju su njegovi roditelji sagradili još u 1960-ima, i na početku još jedne radne sezone u kojoj otvara izložbe u Madridu, Milanu i Londonu, Braco Dimitrijević našao je vremena i za ovaj vrlo zanimljiv razgovor za Symbol.
Jedan ste od najutjecajnijih umjetnika suvremene likovne scene. Kao što i sami kažete na samom početku svoje autobiografije – nakon vašega prolaska, svijet koji ste zatekli na početku svoje umjetničke karijere, neće ostati isti. Ali jedno je to reći ili ustvrditi, a drugo biti ta osoba. Kakav je to osjećaj? Čini mi se to istodobno i zadivljujućim i zastrašujućim. Kako je to – isticati se među mnoštvom?
Umjetnici su uvijek nešto malo dalje od centra, tako da nije strašno biti ekscentričan i imati tu vrstu konstatacije kao opasku na moj prolazak kroz svijet umjetnosti. Time sam zapravo želio reći da neki muzejski postavi – što ističu i mnogi kustosi i ravnatelji muzeja – ne bi bili mogući da nije bilo mojih instalacija u kojima je linearni protok vremena negiran, u smislu da kod mene u jednoj izložbi mogu stajati radovi čiji su elementi udaljeni više stoljeća.
Recimo, na mojoj samostalnoj izložbi u Tateu bili su izloženi radovi Georgea Stubbsa iz 18. stoljeća i bio je jedan suprematistički rad Maljeviča. Moji posthistorijski triptisi omogućili su sasvim jedan drugi pristup i postavima u muzejima i pristupu različitim zbirkama, gdje se mogu stvari sada postavljati i tematski, a ne u nekom kronološkom nizu.
To je formalno objašnjenje, ali vaša se tvrdnja može interpretirati i filozofski. Kako je to biti Braco Dimitrijević?
Meni je to svakodnevna pojava!
Vaša knjiga nije samo biografija jednoga čovjeka već i povijest jednoga vremena koja zahvaća mnoge važne dionike i događaje, a čita se kao da ju je pisao budući kralj, netko tko je oduvijek imao osjećaj da je predodređen za velike stvari. Čega se najradije prisjećate iz djetinjstva? Jeste li nostalgični?
Ne vjerujem da sam nostalgičan, ali činjenica je da kad pomislim na djetinjstvo, imam se čega sjećati. Naravno, tu su prve uspomene iz očevog ateljea, zatim ta roditeljska otvorenost koja je pridonijela tom stavu prema umjetnosti koji je bio krajnje otvoren i eksperimentatorski. Pa onda i moj skijaški period, natjecanja, sve to bilo mi je izuzetno važno. Ima tu materije za sjećanje.
Spomenuli ste oca, slavnog slikara Voju Dimitrijevića. Jeste li ikada imali problem nositi se s teretom „velikoga“ oca?
Taj problem nisam imao, ali činjenica je da to jest teret, i da to ne olakšava život u svakome kontekstu. Čovjek osjeća i određenu odgovornost prema tome, a nije ni lako u svakoj situaciji dokazivati da ste vi – vi. Pogotovo kad ste mlad umjetnik, i kad nemate potvrde za to što vi znate da jeste.
Zato je jako bitna ta jedna ispravna vrsta odgoja koju sam ja imao. Nisam bio ni svjestan koliko su odgovornosti na jedan lijep i diskretan način moji roditelji unijeli u moje odgajanje.
Kad ste toga postali svjesni?
Tek kasnije, kad sam napravio to što sam htio napraviti u životu.
Potječete iz ugledne, imućne građanske obitelji umjetnika i intelektualaca. Mislite li da biste ipak neke stvari teže postigli da niste bili taj koji jeste? I sami kažete da ste rano shvatili da vaš ambijent nije fizički prostor već kulturno nasljeđe.
Odrastanje u tom ambijentu definitivno mi je donijelo jedan bonus u kreiranju onoga što sam napravio, donijelo mi je određenu svijest. To je jedna pozitivna stvar, ali za praktični život nije nimalo olakotna okolnost.
Neke stvari možda bi vam bile lakše ostvarive da ste ipak bili “običan” čovjek, netko anoniman rođenjem?
Da, apsolutno.
Zanimljivo je da ste se, kao netko tko je odrastao u takvom okruženju, uvijek protivili stereotipima.
Taj višak povijesti je mene kao nekoga tko razmišlja dijalektički tjerao da gledam i u suprotnom pravcu, da obraćam pažnju i na nešto što nije u tom istom spektru poznatog i povijesno priznatog. To je bila jedna, da tako kažem, kontra odrednica tog Weltanschauunga.
Živite u Parizu, djelujete diljem svijeta. Gdje se najbolje osjećate, kamo pripadate?
Najbolje se osjećam u avionu. Zato što je to uvijek neka naznaka promjene konteksta, odlazak u neku drugu situaciju.
Znači, ni nakon toliko aktivnih godina, nikad se ne umorite? Bude li vam nekad dosta umjetnosti, stvaranja? Možete li zamisliti da se potpuno povučete?
Mogu, ali to bi samo značilo da sam našao nešto treće, što me više zanima, a za sada nema naznaka da će se tako nešto dogoditi. Zapravo sam neprekidno u strašnom deficitu s vremenom, meni je žao što dan ne traje 35 sati umjesto 24. Takav sam bio i kao dijete; djeca se obično užasno dosađuju, što nije bio moj slučaj. I dandanas imam stalno osjećaj da mi fali vremena.
Budući da opet spominjete djetinjstvo, da se malo vratimo na vaš rodni grad; rodni grad je ipak samo jedan, a taj grad, kako volite naglasiti, ne bi bio isti da nije bilo utjecaja vašega oca. Je li ostalo išta od toga, od vašeg Sarajeva?
Ostalo je ono najvažnije, a to je mentalitet, ljudi koji su duhoviti, vispreni, dobronamjerni. Veliko je bogatstvo i sreća odrastati među takvim ljudima. U Sarajevo redovito idem nekoliko puta godišnje, obično negdje oko Nove godine, pa onda eventualno uhvatim i malo skijanja i vidim prijatelje.
Već ste ranije spomenuli skijanje; kao mladić uspješno ste se bavili tim sportom. Skijanje je za vas predstavljalo i neki oblik samodokazivanja. Kako sport i umjetnost idu skupa? Idu li?
Na prvi pogled ne idu, ali meni je sport uvijek bio ne samo jedna lijepa eskapada nego i nešto što je vezano uz prostor i vrijeme, dakle, ima dvije odrednice iste kao umjetnost. Tako da je bavljenje sportom za mene bilo djelomično bavljenje i umjetnošću; to sam na taj način vidio.
Skijate li još uvijek?
Tu i tamo stignem uhvatiti nekih desetak dana…
Kako to da ste odlučili napisati autobiografiju?
Mislim da sam već s deset godina znao da ću jednoga dana napisati autobiografiju, jer sam još tada osjetio da bi stvari koje znam trebalo podijeliti s drugima. To je bio glavni razlog. A izravni je povod bilo jedno moje predavanje na Royal College of Art u Londonu, gdje sam ispričao jednu anegdotu u vezi Josepha Beuysa pa su me ljudi nakon predavanja pitali da li se to da negdje naći i pročitati. Tada sam shvatio – budući da to nije bilo prvi put – da je krajnje vrijeme da ju napišem. Rekao sam si, evo večeras počinjem. I tako sam počeo, prije desetak godina.
Kako je tekao proces pisanja, što vam je bilo najteže?
Najteže mi je bilo kad sam nekom pogrešnom manipulacijom na kompjuteru izbrisao nekoliko stranica koje sam bio taj dan napisao.
Riječ je o golemoj knjizi na preko tisuću stranica; kad biste morali sebe i svoj život sažeti u jedan kratak pasus, što biste izdvojili? Tko je Braco Dimitrijević?
To je jako teško pitanje, osobito kad se ima u vidu moj opus, koji ima pet-šest vrlo definiranih ciklusa, tako da mislim da je nemoguće nešto izdvojiti. Kad me pitate o meni, meni je najvažnije da me nije ničega strah, to je jedan možda dobar pristup odgovoru na to pitanje. Meni jednostavno ništa nije teško i ničega me nije strah.
Što je po vama najvažnije da bi se postalo velikim umjetnikom? Je li to strast, talent, upornost? Koliko je važna sreća?
Sreća je svakako važna. Ja bih kao element sreće u svom radu spomenuo Zeitgeist u kome sam radio. Da sam počeo deset godina kasnije, kada je prevladavalo klasično konzervativno slikarstvo, moje ideje ne bi naišle ni na kakav prijem. Dakle, sreća je u mom slučaju bio duh vremena u kojem sam počinjao. Zatim, tu su upornost, hrabrost, energija, vjerovanje. Čovjek ne može napraviti određene stvari ako ne vjeruje u njih.
Što ste najvažnije naučili od svoje umjetnosti?
Da je sve moguće. Nekad, kad bih govorio o svojim posthistorijskim triptisima, morao bih nekoliko puta naglasiti i ponavljati istu rečenicu, da su to originalne slike, jer ljudi nisu mogli vjerovati da je riječ o originalnim djelima iz muzejskih zbirki. Umjetnici moraju vjerovati da je sve moguće.
Vaše puno ime je Slobodan Braco Dimitrijević, kao hommage slobodi oca ratnog heroja. Koji je vaš ideal slobode, uspijevate li biti baš potpuno slobodni? Kad ste se posljednji puta osjećali apsolutno slobodnim?
To ovisi o vremenskom kontekstu. Nedavno mi je jedan mlađi kustos iz Nacionalne galerije u Berlinu rekao da moji radovi danas ne bi bili mogući – htio je reći da ih on i njegova generacija kustosa ne bi nikada dopustili, za razliku od kustosa iz prethodne generacije koje sam nakon šest mjeseci obrazlaganja, filozofiranja i objašnjavanja zašto je dobro da se tako nešto dogodi, uspio nagovoriti.
Mislim da je jako bitno imati taj neki tajming za uklizavanje u određeno vrijeme, određeni prostor.
Jesu li tada bila bolja vremena za umjetnost?
Apsolutno jesu. Nije bilo ovog današnjeg primitivizma, poistovjećivanja novca s umjetnošću. Postojale su naznake da se ide prema tome, ali toga nije bilo.
Vaši su počeci u komunističkoj Jugoslaviji, gdje nije postojalo umjetničko tržište. Oduvijek ste “vjerovali u duhovnost umjetnosti” – komercijalni aspekt bio vam je pomalo stran. Kao što ste rekli, danas je visoka umjetnost postala sinonim za novac, za trgovinu. Smeta li vas to? Mijenja li se definicija umjetnosti u svijetu koji ide na komercijalni pogon?
Sjećam se jedne ekstremne izjave jednog čovjeka iz talijanskog umjetničkog miljea, koji je rekao da su najskuplje slike uvijek i najbolje. U ono vrijeme, kada se među umjetnicima, kustosima i galeristima puno razgovaralo o umjetnosti, to je bila rečenica koju su svi ismijavali. Međutim, danas je izgleda došlo vrijeme da se s time slaže 90 posto ljudi. Tu za duhovnost i ekscentričnost nema puno prostora.
Pribojavate li se za budućnost umjetnosti?
Pribojavam se, da. Jedna užasna činjenica u vezi današnjice je da umjetnu inteligenciju zagovaraju ljudi koji očigledno nemaju dovoljno prirodne inteligencije. To je obeshrabrujuće.
Prema čemu osjećate najveće poštovanje, može li vas nešto danas doista izbaciti iz cipela?
Ne može… Teško… Najveće poštovanje osjećam prema svojim kolegama čiji rad cijenim. To je oduvijek bio motiv nekog mojeg pristupa kreativnim ljudima, tako da je to neka konstanta.
Ima li netko među mlađim umjetnicima koga posebno cijenite?
Ima, naravno. Ali takve osobe su rijetke. Postoji jedan mlađi umjetnik u Parizu alžirskog porijekla, Abdel Abdessemed. On mi je recimo dobar umjetnik. Zapadni svijet se malo potrošio na razini inovacija u umjetnosti.
Postoji li ipak negdje nešto što vam je danas uzbudljivo, a o čemu mi ovdje možda još ne znamo ništa?
Najuzbudljivija je opasnost za ovaj svijet od prevelikog oslanjanja na umjetnu inteligenciju. Nadam se da nisam konzervativan, ali mislim da se i to treba glasno reći.
Mislite li da će umjetna inteligencija promijeniti neke paradigme unutar same umjetnosti, u načinu na koji se stvara, možda i u načinu na koji se vrednuje?
Ne mislim da može nešto promijeniti u načinu na koji se umjetnost stvara, iako su postojali već razni pokušaji nekih takozvanih umjetničkih djela koja su nastala putem umjetne inteligencije. Nažalost, ta se djela i prodaju na tržištu, a ne ispunjavaju osnovne kriterije po kojima bih ih ja smatrao umjetničkih djelima.
Jednostavno, ne odgovaraju definiciji umjetničkog djela. To su “proizvodi”, a proizvodi sa sobom ne nose seriju upitnika. Umjetnost mora biti kognitivna, ona mora postavljati puno pitanja, a proizvodi te vrste koje smo dosad vidjeli nisu bili takvi.
Vi se u pristupu umjetnosti vodite nekom svojom unutarnjom logikom i estetikom, u potrazi za savršenom harmonijom. Kako biste definirali nekakav svoj vlastiti zlatni rez – u kojem trenutku ste zadovoljni napravljenim?
Umjetnost uvijek kreće od neke ideje. Kad tu ideju uobličite u nešto materijalno, ako vidite da su one pretpostavke koje su prije bile apstraktne i samo konceptualne uspjele i kao vizualni i materijalni predložak, znate da je onda to – to.
Fascinantan je podatak da je vaš opus napravljen od materijala vrijednog 7,9 milijardi dolara. Vaša se djela nalaze u 90-ak zbirki, među kojima su i one najvažnijih svjetskih muzeja. Znate li koliko ih je u Hrvatskoj?
Po otprilike tri rada u jedno šest-sedam muzeja, rekao bih ukupno nekih 20-ak radova.
Vaš se život, otkako ste se rodili, kao što i sami ističete, odvijao u okruženju u kojemu je sve bilo nekako posebno. U jednom performansu održanom u MSU-u pod nazivom “Kratka subjektivna povijest umjetnosti u 1200 sekundi” vrtjelo se petstotinjak imena ljudi koje ste sreli u životu – od običnih ljudi do šefova država. Tko je vama osobno najvažnija osoba koju ste ikada upoznali?
Rekao bih da je to moj otac. On je taj koji me je stavio na taj kolosijek istraživanja i potpuno otvorenog pogleda, bez predrasuda i bez nekih ograničenja, i to je ono što je uvjetovalo moj kompletan pogled na svijet.
Tko vas se najviše dojmio?
Mnogi, ali dvojica posebno. Jedan je Joseph Beuys, a drugi Malcolm McLaren, tvorac punka. To su bili ljudi nevjerojatnog talenta, erudicije, i bilo je jako ugodno provoditi vrijeme s njima.
Je li se baš uvijek sve podrazumijevalo i išlo lako, ili je bilo i sumnji, neuspjeha? Što kad zapnete? Kako se nosite s krivim procjenama, ulicama za koje se pokaže da nikuda ne vode? Je li bilo i toga?
Toga na svu sreću nije bilo, ili bar to ja nisam tako doživljavao. Normalno, bilo je poteškoća, ali ih ja nisam doživljavao kao nepremostive.
U svijet ste otišli, kako kažete na jednom mjestu u svojoj autobiografiji, noseći sa sobom prašinu povijesti na cipelama. Kakav je danas vaš odnos prema toj prašini na cipelama? Jeste li je se uspjeli otresti, jeste li to željeli?
Nisam to ni pokušavao niti sam to želio, jer je ta prašina za mene uvijek bila vrlo stimulirajuća. Ja vjerujem u to da ljudi koji ne znaju otkud su, nisu niotkuda, a ja vrlo dobro znam otkud sam i zašto sam takav kakav jesam.
Danas kada se nacionalne povijesti preispituju i često arbitrarno mijenjaju, kad se sve što smo mislili da znamo o sebi dovodi u pitanje, nameće se pitanje što je uopće povijest i kako bismo trebali na nju gledati.
Vi ste povijest počeli propitivati još 1969. svojom izjavom da “nema grešaka u povijesti, cijela povijest je greška”, što je ideja koju ste kasnije razradili i u knjizi iz 1976. Tractatus Post Historicus. Je li naše vrijeme post-istina taj koncept post-povijesti pretvorilo u nešto stvarno?
Post-istina i post-povijest su dvije različite stvari. Post-povijest podrazumijeva pluralitet istina, a post-istina je po meni jedna vrlo glupa formulacija, jer nije moguće negirati stvari koje realno postoje oko nas. Tako da je to možda samo još jedan pokušaj opravdanja za ukidanje raznih sloboda, tu je riječ o jednoj opasnoj definiciji koja ne donosi ništa dobro.
Koja je uloga umjetnosti u povijesti? Ima li umjetnost odgovornost prema povijesti?
Umjetnost se uvijek određivala prema aktualnim društvenim okolnostima. Rijetki su umjetnici u povijesti umjetnosti koji su uspjeli – poput recimo Henrija Matissea – ostati distancirani od kritičkog pogleda na trenutak u kojemu žive. Umjetnost je uvijek sadržavala ogromnu dozu odgovornosti.
Kako, onda, vi vidite svoju poziciju umjetnika?
Moji su radovi uvijek bili angažirani i uvijek su govorili o nečemu konkretnom. Umjetnik mora biti odgovorno biće.
Umjetnici su često neshvaćeni – umjetnost po definiciji u sebi nosi suprotnosti u tome da ne bi postojala bez umjetnika – pojedinca, individualca, i potrebe da se svidi, dakle, da na neki način podilazi promatraču. Kako se vi nosite s tom dihotomijom?
Ja sam uvijek tražio ljude koji će mi se pridružiti na mojem putu, putu koji je imao težnju promjene i svijeta i umjetnosti, tako da kod mene umjetnost nikad nije bila dio nečeg kompromisnog; sva moja djela su beskompromisna, bez obzira da li se radi o djelima u urbanom prostoru ili o djelima koja su nastala u javnom prostoru drugog tipa, kao što je muzej.
Umjetnik mora biti beskompromisan. Svi najbolji primjeri iz recentne povijesti ili povijesti 20. stoljeća su upravo ti beskompromisni tipovi koji idu na izlaganje svoje istine, koja tako postaje jedan od modela, i umjetničkih i društvenih.
Zar baš nikada, čak ni na svojim počecima kad ste još bili mlad umjetnik, niste bili opterećeni potrebom da se svidite, da se vaša djela svide drugima?
Bilo mi je važno samo kako će djevojke reagirati, ali bilo mi je potpuno svejedno hoće li moji radovi privući jednu ili 50 osoba. Ali glupost je sama po sebi aerodinamičnija od neke kompleksne misli, tako da je i propusnost jednostavne ideje u društveno tkivo puno veća nego prihvaćanje neke kompleksne ideje ili teorije.
To se odnosi i na umjetničko djelo, pa nije loše imati u vidu tu dimenziju aerodinamike gluposti.
Rekli ste ranije da danas vaša umjetnost ne bi bila moguća; u svijetu interneta, influencera, kad više nitko nije anoniman, kada se definicija “običnosti” promijenila, kad više nitko ne propituje razne anonimne “slavne”, ni vaši Slučajni prolaznici više ne bi bili mogući na isti način. Da ih danas radite, kako biste im pristupili, koju bi poruku nosio taj rad?
Mene nikada nije zanimalo proslaviti određenu osobu koja se pojavljuje kao subjekt mojih spomenika slučajnim prolaznicima ili velikih fotografija, nego je ideja toga rada na izvjestan način bila navesti promatrača u neki krivi zaključak, da on pretpostavlja da se tu radi o nekoj javnoj osobi ili nekome tko je važan u primjerice Hollywoodu, pa onda kroz davanje informacije da je zapravo riječ o slučajno odabranoj osobi, odnosno, slučajnom prolazniku, izvršiti korekciju tog automatizma na krivi kolosijek razmišljanja.
Tako da, taj je rad imao za ideju ne stvarati poznate osobe, nego učiniti da osobe iz publike imaju kritički pogled na stvari koje gledaju.
Tim više se danas Slučajni prolaznici čine aktualnijima nego ikada… Ali vratimo se na vašu autobiografiju. U ovoj knjizi zadirete duboko, pišući otvoreno i o svojem braku, avanturama… Nije vas bilo strah tako se ogoliti?
Nije, jer sam imao potrebu pisati o svemu tome. Naravno, kako to obično biva, onoga časa kad je knjiga otišla u tisak, počele su me moriti sumnje da sam možda neke stvari previše otvoreno iznio. Međutim, po dosadašnjim reakcijama mojih prijatelja koji su već pročitali knjigu, vidim da je to ipak bilo potrebno. Tako da to nazovimo razgolićavanje nije imalo neki negativni efekt.
Znači, nije bilo nezadovoljnika, nitko se nije požalio na način kako ste ga opisali ili možda zato što ga uopće niste spomenuli?
Ne, za sada ne!
U 75 godina vašega života, svijet se promijenio, vremena su se promijenila, zemlja u kojoj ste se rodili odavno ne postoji. Jeste li zadovoljni načinom na koji se svijet promijenio?
Nisam. Ali odgovor na to pitanje ovisi o tome s koje strane gledate i što mislite kad me to pitate. Jer danas postoje dvije grupe ljudi – jedni koji govore da se nikada nije gore živjelo, i drugi, koji tvrde da se nikada nije bolje živjelo.
Ja svakako mislim da nikako nije dobra ta dehumanizacija svega, a koja se neosporno događa. Čovjek još uvijek hoda zemljom, a svijet se ne može beskonačno dehumanizirati.
Na čemu trenutno radite, koji su vam planovi, što će biti vaš sljedeći projekt?
Trenutno radim na tome da što bolje i sa što više koncentracije počnem kartati sa svojim prijateljima, ribarima iz sela. Te sitne ljudske strasti vam govore koliko su bitne one velike ljudske strasti, koje neće biti moguće zamijeniti umjetnom inteligencijom.
Na kraju, kad pogledate unatrag, kako gledate na sebe, svoj život, svoju umjetnost? Biste li išta napravili drugačije?
Ne vjerujem. Kad bih se ponovo našao u istim situacijama, vjerojatno bih postupio isto. Nekako, čovjek ne može iz svoje kože. Jako sam sretan što sam mogao napraviti te stvari, koje su doista nekako jedinstvene. Prije nekoliko dana javio mi se prijatelj koji je bio direktor Nacionalnog muzeja u Parizu, da mi kaže da me jedan afrički umjetnik spominje u svojem tekstu. To je, recimo, velika sreća – kad vas cijene kolege, pogotovo iz drugih kultura i s drugih kontinenata.
To onda znači da ste uspjeli dotaknuti esenciju života, filozofije, same ljudske egzistencije.
