Piše: Darko Vlahović Fotografije: Mara Bratoš
…
Ravnatelj Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od prosinca 2022. talijanski je koreograf i redatelj Massimiliano Volpini, bivši plesač dugogodišnje karijere, kao i autor raznih plesnih, glazbenih događaja i video umjetnik. Volpini, koji je gotovo dva i pol desetljeća plesao u milanskoj Scali, kao plesač surađivao s baletima u Veneciji, Veroni, Firenci, Palermu i Ljubljani, te radio s nekima od najcjenjenijih koreografa dvadesetoga stoljeća otplesavši sve najvažnije baletne uloge klasičnoga repertoara, od 1995. do danas koreografirao je više od 100 djela u dramskim i opernim predstavama, mjuziklu te na televiziji, među ostalim, u New Yorku, Rimu, Torinu, Kielu i Bordeauxu, da bi se potom skrasio u Zagrebu, kao ravnatelj nacionalnog Baleta, najvažnijeg i najvećeg baletnog ansambla u Hrvatskoj.
Njegov je dolazak vrlo brzo donio i prvu veliku prekretnicu u povijesti zagrebačkog HNK-a: u ožujku 2023. raspisana je audicija za nove članove Baleta na koju se prijavilo 1200 kandidata iz svih dijelova svijeta. Mlade snage koje su u Zagreb došle iz Japana, Australije, Meksika, Španjolske i Rumunjske zamijenile su staru gardu, njih čak 28 koji su istodobno ispraćeni u mirovinu velikim Gala koncertom kojim je središnji hrvatski nacionalni teatar u jesen otvorio sezonu 2023./24.
U to kako je ovakva obnova ansambla dodatno podigla ljestvicu izvrsnosti zagrebačkog Baleta, publika se imala priliku uvjeriti već na premijeri novog velikog repertoarnog hita, „Hamleta” u režiji i koreografiji Lea Mujića. Volpini, koji se među ostalim diči i dugogodišnjom suradnjom s jednim od vodećih plesača svijeta Robertom Bolleom, kao sljedeći korak najavljuje razvoj relevantnosti Baleta HNK-a Zagreb u širem europskom kontekstu.
Na isteku prve godine svojega mandata, Volpini za Symbol govori o svojem odnosu prema plesnoj umjetnosti, atmosferi u ansamblu i planovima za budućnost.
Počnimo ovaj razgovor od samog početka: možete li se prisjetiti svojeg prvog baletnog/plesnog pokreta? Jeste li već tada znali da želite svoj život posvetiti baletnoj umjetnosti?
Plesati sam počeo slučajno, zahvaljujući sestrama koje su se već otprije bavile plesom. Ispočetka nisam bio osobito zagrijan za balet, ali sam ga ubrzo zavolio – išlo mi je lako, volio sam plesati, osobito odvažnije stvari. To je strast koja se rađala malo po malo, da bi me potom posve obuzela. Imao sam 15 kad sam odlučio da će upravo to biti moj život. Razgovarao sam o tome s roditeljima i oni su me u potpunosti podržali, što mi je omogućilo da donesem odluke potrebne kako bih postao profesionalni baletan.
Umjetnost po definiciji nadilazi granice formalnih definicija, pa tako i ples nije samo umjetnost, već i filozofija. Kako je balet oblikovao način na koji doživljavate svijet?
Ples je umjetnost, filozofija, ali i disciplina, tehnika, napor, što je možda i njegov najpraktičniji aspekt, onaj vezan uz svakodnevni rad na sebi, koji je i najviše utjecao na moj život. Jer s godinama se disciplina prestaje svoditi samo na rigoroznost i trud, te prerasta i u način na koji se nosimo sa životom – s predanošću, preciznošću, s fokusom na detalje, s osjećajem odgovornosti, obraćajući pozornost na ljude i stvari koje nas okružuju.
Ples je isto tako i potraga za ljepotom, za harmonijom pokreta, za ravnotežom koja je istodobno i tjelesna i duhovna. Sve to onda postaje i filozofija življenja jer umnogome nadilazi svakodnevno vježbanje u baletnom studiju.
Koliko u tom smislu dugujete određenim uzorima – baletnim umjetnicima, koreografima…? Tko su ljudi koji su na vas najviše utjecali?
Kao i svim baletnim umjetnicima moje generacije – muškim! – apsolutna legenda moje mladosti bio je Mihail Barišnjikov. On je bio izvanredan plesač i moderna zvijezda koja je spajala kazalište i film, mjuzikl i klasični ples. Bezbroj sam puta pogledao sve snimke njegovih nastupa!
Zatim su, kasnije, došli veliki koreografi kao što su Mats Ek, Forsythe i Kylian, trolist koji je oblikovao generacije koreografa koji su stasavali u posljednjim desetljećima 20. stoljeća. Kad sam prvi put vidio njihov rad otvorilo mi se izobilje svjetova, sve je bilo tako novo i neočekivano. Imali su različite stilove, različite tehnike, ali osvojili su me na isti način. I danas osjećam njihov utjecaj u svojem radu.
Zbog ozljeda bili ste primorani odustati od plesanja, no zato ste svoju ljubav prema baletu i svoje golemo izvođačko iskustvo usmjerili na koreografiju i režiju. Utječe li vaše iskustvo u baletnoj tehnici na vaše koreografske izbore?
Moje znanje i iskustvo plesača tim su više od presudne važnosti. Jer za koreografa je apsolutni imperativ poznavati tehniku: tijelo plesača je moćan i dragocjen alat – važno je znati što se s njime može postići i kako do toga doći. Dapače, i za ravnatelja Baleta itekako je bitno da dobro poznaje baletnu umjetnost, da razumije potrebe plesača, da je u stanju prepoznati najbolje učitelje, odabrati prave koreografe za određeni tip ansambla.
Da biste mogli raditi s profesionalnim plesačima, morate imati fizičko iskustvo plesa.
Umjetnost je neprekidan rad na sebi, stalna spremnost na učenje. Je li prijelaz iz izvođača u koreografa promijenio način na koji shvaćate i promišljate sve što ste ranije naučili o plesu, baletu, sebi?
Prijeći s plesača na koreografa je kao da ste promijenili kut gledanja – prebacivanje pozornosti s ogledala na okolni svijet. Plesač je jako fokusiran na svoje tijelo, potpuno je posvećen radu na detaljima svoje tehnike. Satima se promatra u ogledalu, u potrazi za savršenstvom.
Koreograf, s druge strane, mora otvoriti pogled, mora imati širu i decentraliziraniju viziju. I na ples se iz te pozicije gleda drugačije, tehnika postaje manje bitna, a svaka gesta, pa i najmanja, dobiva veću vrijednost. Doista je velika razlika gdje se nalaziš, na pozornici ili iza scene.
Ja sam jako volio plesati, nalazio sam u tome ogromno zadovoljstvo, ali i vidjeti druge kako plešu moje koreografije također je vrlo emotivno ispunjujuće. Osjećaji su različiti, ali jednako prekrasni.
Dolazite iz svijeta klasičnog plesa, ali jednako se dobro osjećate i u suvremenim plesnim estetikama, što je vidljivo i u vašim koreografijama. Što mislite o eksperimentu u plesu, koliko ste spremni eksperimentirati? Je li moguće pomicati granice tradicionalnog baleta i istovremeno ostati vjeran njegovu nasljeđu?
Volim klasični balet i vjerujem da klasična tehnika još uvijek nudi goleme potencijale. No, bitno je pridodati joj nekakav noviji, „svježiji“ modalitet, izbaciti stara držanja i prašnjave pantomime. Smatram da je čak i velikim repertoarnim baletima moguće dati novu svježinu i istodobno zadržati potrebne tradicije.
Volim i suvremeni ples, ali vezan sam uz dinamičnu i fizičku ideju plesa, a mnoge stvari koje danas vidim kojima se pripisuje avangardnost, po meni su lišene svake estetike i bilo kakve tjelesnosti.
Mene uvijek intrigira „plesna“ ideja plesa. Kad to ovako kažem, to zvuči kao nešto što se podrazumijeva, no znajući kakvi su aktualni trendovi to ipak nije tako očigledno.
Već ste godinu dana ravnatelj zagrebačkoga Baleta; kako se osjećate, jeste li zadovoljni? Kakvo je mjesto za život i rad Balet HNK-a u Zagrebu za nekoga tko je proveo desetljeća u milanskoj Scali? Koje su prednosti, koji nedostaci?
Protekla godina provedena u Zagrebu bila je zaista fantastična! Svašta se izdogađalo, mnoge promjene u ansamblu, imali smo vrlo uspješne premijere, razvio se veliki entuzijazam oko baleta. Uspoređivati HNK sa Scalom nema smisla, to su vrlo različiti svjetovi, ali ovdje osjećam da je moguće izgraditi nešto važno, realizirati velike projekte. Sve dok mogu računati na podršku intendantice Ive Hraste Sočo, na velikodušnost plesača i entuzijazam publike, ovdje će biti divno raditi.
Sad kad ste se udomaćili s ansamblom i osvježili ga mladim snagama nakon velike audicije u ožujku 2023., što vidite kao najveći izazov koji je pred vama?
Sada je vrijeme da ovaj ansambl učinimo poznatim u Europi i ostatku svijeta. Plesači su vrhunski, kvaliteta rada svjetska. Svi gostujući umjetnici (koreografi, profesori i plesači) koji dođu k nama jednostavno su zadivljeni, jer ne očekuju takvu razinu kvalitete.
Dakle, glavni cilj u ovom trenutku je učiniti baletni ansambl poznatim izvan Hrvatske.
Vizija koreografa – redatelja ne bi daleko stigla bez svih onih baletana i balerina koji ju pretvaraju u umjetnost… Što kod vas dolazi prvo – plesač, ravnatelj, koreograf?
Zapravo mi je najvažnija kreativnost, čak i kao ravnatelju Baleta, što bi mogao biti i običan birokratski posao, ali ga ja doživljavam kao umjetničku i kreativnu poziciju. Ja sam prvenstveno koreograf, najdublje i najiskrenije odnose s plesačima uspostavljam u baletnom studiju, prenoseći im svoje plesne vizije. Tako da zapravo ne znam točno jesam li sada više ravnatelj ili koreograf, no svakako ulažem svu svoju stručnost i strast u vođenje ove prekrasne skupine umjetnika.
Pričajmo o klasičnome baletu kao pripovjedačkoj formi. Kako pristupate pripovijedanju kroz pokret u svojim baletima? Kakvu ulogu ima narativ u vašoj koreografskoj poetici?
Uvijek sam imao smisla za pripovijedanje. Nekad sam volio pisati kratke priče, a onda sam prešao na koreografiju, režiju, pa video. Imam stalnu potrebu pričati priče, verbalizirati emocije. Za moje je koreografije kazališni aspekt uvijek od ključne važnosti.
Na scenu nastojim prenijeti moderni narativ koji se ne temelji na pantomimi, nego na novim kazališnim idejama i modernoj dramaturgiji. Koreografski se jezik može i mora oblikovati kroz pripovijedanje, kako bi ga se pretvorilo u naraciju bez potrebe za gestama i pantomimama koje sve prekrivaju patinom starog i prašnjavog.
Plesna umjetnost neodvojiva je od glazbe. Kako spajate ples, teatar i glazbu u jedinstveno izvođačko iskustvo? Kako birate glazbu za svoje koreografije i koliko glazba utječe na koreografiju?
Glazba mi je uvijek prva inspiracija. Prva vizija baleta rodi mi se u glavi dok slušam glazbu, recimo dok vozim ili dok hodam ulicom. Čak i onda kada je glazba napisana po narudžbi za specifični balet – kao što je to slučaj s mojom sljedećom produkcijom u HNK-u Zagreb koju ću stvarati zajedno sa skladateljem Marjanom Nećakom – prvo gradim glazbenu strukturu na temelju dramaturgije, a onda kada stigne glazba počinjem stvarno zamišljati balet.
Za svoje balete koristio sam sve vrste glazbe, od baroka do jazza, od suvremene glazbe do popa. I u svakoj mogu pronaći inspiraciju. Čak i kao običan konzument, kad je riječ o glazbi, ja sam uistinu svejed.
U jednom nedavnom intervjuu rekli ste da je danas sve dekonstruirano, dovedeno u pitanje, da je vrijeme za rekompoziciju, uz veliku kreativnu slobodu i bez predrasuda. Kakav balet budućnosti zamišljate?
Vjerujem da se balet, kao i umjetnost općenito, razvija u ciklusima koji se neprestano izmjenjuju. Stvari se nikada ne kreću samo u jednome smjeru; neke stvari koje su jučer smatrane zastarjelima danas su ponovo u modi, kao što stvari koje su jučer bile jako cool danas već izgledaju anakrono.
Ne znam kakav će biti ples budućnosti, ali vjerujem da će to biti jedna totalna mješavina u kojoj će normalno koegzistirati različiti stilovi i tehnike. Plesači su sve bolji i kompletniji, sposobni otplesati bilo što, pa mislim da je razumno pretpostaviti da će se nastaviti pomicati granice tehničkih mogućnosti plesa, pri čemu ne mislim samo na broj pirueta ili visinu skoka, nego upravo na mogućnost korištenja tijela i tehnike na neočekivane načine.
Što se mene tiče, jurnjava za trendovima me ne zanima, radije tražim svoj put, koji ne mora biti po svaku cijenu nov ili originalan – dovoljno je samo da je iskren.
Ne možemo razgovarati o vašem profesionalnom radu, a da ne spomenemo suradnju s jednim od najvećih plesača svijeta, Robertom Bolleom. Što je to što vas kod njega najviše fascinira, inspirira? U čemu ste se vas dvojica najviše „našli“?
Roberto nije samo izuzetan plesač, on je i izvanredan čovjek. Kada smo bili na turneji u Milanu kao gosti gala koncerta “Roberto Bolle i prijatelji”, naše je plesače najviše impresioniralo kad su ga vidjeli kako radi prije izlaska na pozornicu. Bili su zadivljeni vidjevši koliko je neumorno predan, ekstremno profesionalan, a sve u kombinaciji s ljubaznošću i dostupnošću atipičnom za zvijezde takvoga kalibra.
Prije odlaska u Milano plesači su mu se divili kao umjetniku, sada ga obožavaju i kao osobu. Jako sam sretan jer se od početka moje hrvatske avanture pokazao kao prijatelj, prvo nastupom na zagrebačkoj Gala večeri 2022., zatim pozivom ansamblu u Milano. Vjerujem i nadam se da će biti još projekata između Roberta i HNK-a.
Na kraju, kakvo nasljeđe biste željeli ostaviti iza sebe kao koreograf; što biste željeli ostaviti Zagrebu u nasljeđe?
Kao što sam već ranije rekao, moja je najveća želja učiniti ovaj ansambl poznatim u Europi, dati mu međunarodnu reputaciju. Ali kad razmišljam o nasljeđu koje bih želio ostaviti, tada prije svega mislim na plesače. Ravnatelj svojim svakodnevnim radom – na dobar ili loš način – utječe na karijeru i život plesača. Ja bih im u nasljeđe želio ostaviti mentalni sklop, pristup radu temeljen na osjećaju zajedništva, na međusobnom povjerenju i poštovanju.
Volim raditi u mirnom i opuštenom okruženju – naravno, koncentrirano i profesionalno, ali bez stresa – s lakoćom, koja ne znači i površnost. Volio bih da plesači izlaze na pozornicu bez straha i kompleksa, sigurni u svoje kvalitete i spremni uživati u izvedbi.
Mi strašno puno energije ulažemo u ovaj posao: razvoj negativnih energija može imati razoran učinak. Ali ako se sve pojedinačne energije međusobno spoje i stope u pozitivni val entuzijazma, onda naš posao može biti najljepši posao na svijetu.
Volio bih da se takav stav, takav vrijednosni sustav, zadrži u glavama i srcima plesača dokle god se profesionalno bave plesom.
