Piše: Velimir Cindrić Fotografije: Grgo Jelavić
…
Dubrovački neovisni gradski vijećnik Andro Vlahušić (63), hrvatski političar i gradonačelnik Dubrovnika od 2009. do 2016., dobro je poznato ime i lice domaće političke scene. Neki će reći prema originalnim inovacijama, a drugi prema za neke kontroverznim idejama i stavovima.
Vlahušić se od svoje 28. godine, kada je kao liječnik pokrenuo projekt „Zdravi grad“, bavi Dubrovnikom. Političku karijeru započeo je 1997., kao vijećnik u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Od 2000. do 2001. godine zastupnik je u Hrvatskom saboru, a kao član koalicijske stranke HSLS (od 2001. do 2003.) bio je ministar zdravstva Republike Hrvatske.
Nakon isteka mandata vratio se u Dubrovnik gdje je od 2006. do 2009. godine bio ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik. Na prvim neposrednim izborima za gradonačelnika Dubrovnika kandidirao se 2009. i u drugom je krugu pobijedio dotadašnju gradonačelnicu Dubravku Šuicu te tako postao prvi dubrovački neposredno izabrani gradonačelnik. Isti rezultat ostvario je i na sljedećim lokalnim izborima, 2013. godine.
Zbog toga što je 2014. Gradsko vijeće odbilo predloženi proračun, Vlahušić je smijenjen s mjesta gradonačelnika. Međutim, u drugom krugu izvanrednih izbora 2015., ponovno je postao dubrovački gradonačelnik, da bi 2016. Gradsko vijeće iznova rušilo proračun, pa Vlahušiću i opet prestaje funkcija…
Od svoje 28. godine, puna tri i pol desetljeća bavite se Dubrovnikom. Koliko se grad izmijenio tijekom tog razdoblja?
Ja sam 1988. pokrenuo projekt „Dubrovnik zdravi grad“. Bio sam mladi liječnik i taj je projekt bio drugi toga tipa u Hrvatskoj i među prvih deset u Europi.
Naravno, tad je još bila Jugoslavija i drukčije okruženje, odnosno drukčije društveno uređenje i druga država.
Najveća se promjena, dakako, dogodila 1991. kada su Srbi napali Dubrovnik. Rijetki su vjerovali da je to moguće, no ja sam prethodno pisao i objavljivao tekstove objašnjavajući zašto će se baš to dogoditi. Naime, ljepota Dubrovnika je neusporediva s bilo čime na ovome svijetu, jedinstvena i neponovljiva, i to je trebalo uništiti. To je bio njihov motiv.
Koliko se Dubrovnik izmijenio od 2016., otkad ste prestali biti gradonačelnik?
Bit svega je da je Dubrovnik sam po sebi veličanstven i da je, u tom kontekstu, jedino bitan način kako ga na najbolji način predstavljati svijetu… Snaga Dubrovnika, odnosno kako ga velika većina ljudi doživljava, je to što je riječ o doista fascinantnom gradu opasanom zidinama, dragulju kojega možete obuhvatiti jednim jedinim pogledom. To je ta ogromna, neograničena vrijednost.
Bio sam svjestan te ljepote, promovirao sam ju u cijelome svijetu i povezivao ju s najvećim svjetskim brendovima – od filmske i automobilske industrije, pa sve do gradova prijatelja. Uspio sam Dubrovnik bratimiti s Venecijom, Rueil-Malmaisonom, općinom u zapadnom predgrađu Pariza i nekadašnjem sjedištu Napoleonova carstva, zatim Beyoğluom, općinom i okrugom na europskoj strani Istanbula, pa Sanyom, najjužnijim gradom na otoku Hainan u južnoj Kini. Sve su to naši prijatelji i partneri s kojima sam htio da se uspoređujemo.
A od te 2016., kada sam prestao biti gradonačelnik, Dubrovnik se zbratimio samo sa Sorrentom. I Imotskim. Eto, to je ta razlika…
Često kažete da se bavite ljudima, jer su grad, prije svega, ljudi. S obzirom na to da je u pravilu najteže raditi s ljudima, koliko je to složeno?
Grad bez ljudi samo je puka ljuštura. Moja je teza da ljudima jednostavno morate dati priliku da postanu svoji.
A nema nas u Dubrovniku previše: primjerice u zagrebačkoj „mamutici“ živi trećina stanovnika Dubrovnika. Drugim riječima, ako ljudima u gradu od 40 000 stanovnika, što je 1% Hrvatske ili 0,1 promila Europske unije, ne date šansu, što ste onda učinili? Ništa.
Dakle, grad čine ljudi. Moja dva projekta – „Grad i ljudi“ i „Nema suvišnih ljudi“ – bave se baš time. Svaki je čovjek vrijedan, i ako mu date priliku, vidjet ćete što sve može stvoriti.
Sve se, stalno to ponavljam, svodi na to hoćete li tim ljudima dati šansu. Isti ljudi su znali u Dubrovnik dovesti „Igre prijestolja“, „Ratove zvijezda“ i „Robina Hooda“, a nakon toga ništa više. Kako to? Razlika je dakle samo u tome dajete li ili ne drugima priliku.
Dubrovnik je za mnoge najljepša pozornica na svijetu. I stoga je trebate s ponosom pokazivati. Možete, recimo, dovesti Angelu Merkel koja će se oduševiti Stradunom i Dubrovnikom. Ja sam to učinio…
Budući da, očito, niste zadovoljni sadašnjom vlašću u gradu, hoćete li izaći na sljedeće lokalne izbore?
Gledajte, ja ću se uvijek baviti politikom, ali na kojoj poziciji, to još uvijek ne znam. Hoću li se kandidirati za gradonačelnika, gradsko vijeće ili podržati skupinu ljudi koji žele Dubrovnik za kakav se ja i dalje borim, to mi je zaista, ovog trenutka teško reći.
No, Dubrovnik je posljednjih šest-sedam godina i na nacionalnoj, a pogotovo na europskoj i svjetskoj razini, nazadovao… Ukratko, svakome je evidentno što bi Dubrovnik trebao ili morao biti, koliko bi on mogao vući cijelu Hrvatsku. A nažalost ništa od toga.
Kako gledate na odnos države prema Dubrovniku?
Mi s državom i Vladom nikada nismo imali problema, ni prije niti danas. Turisti su u Dubrovniku protekle godine potrošili oko milijardu eura. Dakle, u proračun smo uplatili nekih 200 milijuna samo PDV-a, ne spominjući ostalo.
Međutim, koliko država koristi Dubrovnik, toliko se Dubrovnik otvara Hrvatskoj. Mi smo 2010. imali projekt kojim smo za 200 eura pozivali ljude iz Hrvatske i regije da dođu na tjedan dana, što je uključivalo smještaj i svaki dan večeru u nekom kvalitetnom restoranu. Ideja je bila – dođite i upoznajte Dubrovnik.
Mnogi u Zagrebu studiraju kroatistiku, filozofiju, povijest, slikarstvo, kiparstvo…, a da nikada nisu bili u Dubrovniku! Ogroman broj naših umirovljenika i uopće građana Hrvatske nikada nije bio u Dubrovniku.
Najkraće, Dubrovnik treba približiti Hrvatskoj. Osigurati jeftine avionske letove i autobuse tijekom zime, kada smo prazni… No, nitko ne radi na toj priči.
Pa zar nije normalno da svaki stanovnik Hrvatske bar jednom u životu posjeti Dubrovnik? Za mnoge, on kao da ne postoji. Kad pitate nekoga zašto nije bio u Dubrovniku, najčešće ćete čuti – a, preskupo je. To je neka opća percepcija koju treba neizostavno mijenjati.
Što mislite o demografskim promjenama u Dubrovniku?
Dubrovnik nije toliko demografski stradao kao neki drugi hrvatski gradovi; iseljavanja, pogotovo u inozemstvo, je bilo relativno malo. Nama je zapravo najveća iseljenička destinacija Zagreb. Ljudi tamo završe fakultet i ostanu – liječnici, pravnici, umjetnici…
No, posljednjih 10-15 godina zaista je malen broj onih koji igdje odlaze, jer Dubrovnik pruža priliku da živite i više nego pristojno. A pogotovo ako vam je obitelj dubrovačka. Postoji 15-ak tisuća dubrovačkih obitelji koje posjeduju 25 tisuća stanova. Imati imovinu u Dubrovniku omogućuje da djeca tu mogu ostati živjeti. Istodobno, samo 5 do 6 posto dubrovačkih obitelji su podstanari…
Današnja gradska vlast govori kako treba smanjiti broj stanova za iznajmljivanje. A ja kažem – a od čega će onda ljudi živjeti?
Zar Slavonci ili Ličani ne bi bili presretni kad bi imali mogućnost iznajmljivati svoje nekretnine, pa i po 30-40 % manjim cijenama negoli što su one u Dubrovniku? Bi li ljudi onda otud iseljavali? Mogli bi fino iznajmiti neku kuću ili stan koju su naslijedili od djeda, proizvodili bi uz to voće i povrće i od toga najnormalnije živjeli.
Želim reći da Hrvatska bez turizma nema nikakve šanse zadržati ljude u lokalnim sredinama. A Dubrovnik je, eto, u tome uspio. Privatni smještaj je najveća snaga dubrovačkog turizma. Hotelima svaka čast, no oni ionako žive dobro…
Ja sam za promociju privatnog smještaja do krajnjih granica, jer je to najdemokratskiji oblik da domaće stanovništvo ostane živjeti u svome gradu, a što rješava demografsko pitanje.
Preko ljeta odete živjeti kod familije i ta dva mjeseca iznajmljujete svoj stan. Izdržite tih šezdesetak dana i zaradite svoju godišnju plaću.
Ali nije li to jedan od glavnih razloga zbog kojeg je stara jezgra postala grad-muzej s nerealno visokim cijenama, prečesto za znatno lošiju kvalitetu od one kakvu Dubrovnik zaslužuje?
Stvari su, po pitanju povijesne jezgre, vrlo jednostavne. Kad sam se 1988. počeo baviti Dubrovnikom, povijesna jezgra imala je oko 1200 stanova, onoliko koliko ih ima i danas. Tada je 600 stanova bilo u vlasništvu države, a 600 privatnih. Tih 600 društvenih stanova bilo je tako loše kvalitete da su svi nastojali pobjeći iz njih. Željeli su se preseliti u Gruž, Mokošicu i druga rubna naselja, gdje su bile novogradnje.
U povijesnoj se jezgri živjelo u napola srednjovjekovnim uvjetima, s toaletom na hodniku kata ili je čak bio samo jedan u cijeloj kući, a kuhinje su pak bile podijeljene na više stanova.
Od tih spomenutih 600 društvenih stanova, oko 450 je privatizirano (u vlasništvu grada i crkve ostalo ih je oko 150). Tih 450 stanova ljudi su renovirali vlastitim sredstvima, odnosno kreditima i sad ih iznajmljuju.
Da je njihov vlasnik ostao grad, u uvjetima kada je cijena renovacije stana u povijesnoj jezgri višestruko veća nego bilo gdje u Hrvatskoj, dakle 3 do 4,5 tisuće eura po četvornome metru, bi li on mogao renovirati tih 450 stanova? Siguran sam da ne bi!
Uglavnom, do 2010., dok nisu postali vlasnici, domaći su ljudi te stanove naveliko prodavali. Ali, nakon 2010. rijetki prodaju stanove u povijesnoj jezgri; iznajmljuju ih i od toga žive.
A problem grada-muzeja?
Pa kakav problem grada-muzeja ako u njemu žive ljudi? Žive turisti. Prije nekih deset godina u New Yorku je bila konferencija o napuštenim gradovima, a kao primjeri dvaju živih gradova izdvojeni su Venecija i Dubrovnik. Napušteni gradovi su Machu Picchu, Ankgor Wat, Petra…
Kako riješiti problem kruzera odnosno putnika? Siđu s broda, naprave gužvu, pojedu sladoled i popiju kavu, a za sobom ostave smeće i vrate se na brod jesti i spavati?
Grad Dubrovnik, sa svojih 40 000 stanovnika, prošle je godine primio 2,4 milijuna turista. Znači na svakog stanovnika došlo je 60 ljudi, od čega je 1,2 milijuna u gradu spavalo, dok je preostalih 1,2 milijuna otpalo na dnevne turiste, od čega je pola bilo s kruzera, a pola svih ostalih.
Osnovni problem do 2009., kada sam ja preuzeo Dubrovnik, bio je taj što se nije znalo što grad uopće ima od toga. Odmah sam to proučio – ljudi nahrupe u grad i…? Koja je tu korist za građane i proračun? Dotad su se za posjet zidinama prodavale stotine tisuća, milijuni karata, a novac je išao privatnoj udruzi. Katastrofa!
Pola milijuna ljudi išlo je žičarom na Srđ i je li se plaćala koncesija za to? Nije. Stotine autobusa s kruzera stizala je na Pile, a što je grad imao od toga? Ništa!
Ako u Dubrovnik dolaze milijuni ljudi, a grad i građani od toga nemaju koristi, to, dakako, nije normalno. Tada smo uveli nova pravila, poglavito naplatu posjeta zidinama i uzeli pola od toga novca. Uveli smo Dubrovnik Pass, Dubrovnik Card… I tako se od 2010. do danas zaradio ogroman novac. Ukupno je dosad uplaćeno građanima 150 milijuna eura, a samo lani 25 milijuna ili jednu trećinu izvornoga gradskog proračuna.
Ja sam 2015. dao postaviti kamere koje prate broj ljudi koji borave u povijesnoj jezgri, što može provjeriti svatko, u bilo koje doba, na internetu. To je jedini primjer u svijetu. I k tome, pouzdanost broja je plus ili minus 1%.
UNESCO je procijenio da je maksimalan broj ljudi koje stara jezgra istovremeno može primiti osam tisuća, što potvrđuju i sigurnosne službe, policija i vatrogasci. Dnevni posjetitelji i posjetitelji s kruzera u grad mogu ući, odnosno kupiti ulaznicu za posjet, jedino onda kada situacija to dopušta. Tako rade sve velike destinacije, jer preferiraju smještajne goste.
Dakle, posjetitelji s kruzera su dobrodošli ako kupe ulaznicu i prethodno rezerviraju termin posjeta.
Kakav je turizam, prema vama, potreban Dubrovniku u budućnosti?
Kvalitetan. Ali kad kažem kvalitetan, mnogi će to poistovjetiti s luksuznim turizmom, što je krivo. Svaki gost koji dođe u Dubrovnik može sebi pronaći način kako se kvalitetno smjestiti. Nama se događa da mladi ljudi, recimo iz Perua, SAD-a, Zagreba ili Osijeka, sasvim svejedno, dođu i iznajme sobu u stanu koji se nalazi u neboderu. Ta soba košta tridesetak eura, onoliko koliko oni mogu platiti.
Za mene su svi gosti jednako vrijedni. Napokon, kad oni ocjenjuju svoj boravak na internetu, gost iz Excelsiora, koji je dva dana boravka platio 2000 eura, možda će svoje zadovoljstvo posjetom Dubrovniku ocijeniti sa 7, a ovi koji su odsjeli u neboderu dat će čistu desetku, zato jer su dobili znatno više negoli su očekivali.
Normalni gradovi ne dijele goste. Mi nismo hotelska destinacija, nismo resort, već živi grad koji može od turizma živjeti nevjerojatno dobro. Mi smo grad u kojem oni koji žele posjetiti povijesnu jezgru u jeku sezone i stvarati nesnosne gužve jednostavno moraju platiti ulaznicu, ali istovremeno za domaće ljude, za mlade, za umirovljenike, trebaju postojati najrazličitije povlastice i popusti, da se ne moraju natjecati s tržišnim elementima.
Ono što Dubrovnik mora razvijati jest svakako i to da imamo najbolji filmski studio na otvorenome i golf, više uređenih plaža, veći broj restorana uvrštenih u Michelinov vodič i da, generalno – u svemu budemo perjanica. Da ljudi o nama naširoko pričaju, da budemo želja svima da nas barem jednom u životu posjete. Uostalom, mnogi su poznati i nepoznati ljudi rekli – putovati svijetom, a ne doći u Dubrovnik, jest potpuno promašena stvar.
Do kada se mislite baviti gradom i njegovim ljudima?
Dok god sam živ. Imam unuka koji se zove Andrino i on je 16. generacija Vlahušića u Dubrovačkoj Republici. Moja je obitelj iz malog sela Imotica, u bilizini Dubrovnika, dakle u sklopu Republike, i prema Državnom arhivu u Dubrovniku, potječe još iz 1495. Ja sam 14., moj sin 15., a unuk 16. generacija.
Nadam se da ću za života dočekati i 17. i 18. generaciju Vlahušića u Dubrovniku. A dotad ću se, za opću dobrobit, baviti gradom i javnom politikom.
