Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Zlatko Gotovac
…
Što povezuje londonske koncertne dvorane, Pantovčak i jednu stoljetnu ladonju pokraj pulske Arene? Odgovor je – Petar Ćurić, jedna od najsvestranijih figura hrvatske kulturne i društvene scene. Glazbenik, menadžer, strateg kulturnih politika i društveni aktivist, Ćurić je tijekom dva desetljeća rada povezao umjetnost, politiku i ekologiju u jedinstvenu životnu putanju.
Školovao se u Velikoj Britaniji i SAD-u, predavao u Londonu, pokrenuo konferenciju Branding Hrvatske i sudjelovao u radu predsjedničke radne skupine za nacionalni identitet. Dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja, a 2024. godine odlikovan je Redom hrvatskog pletera za doprinos kulturi.
Nakon izlaska iz stranačke politike, fokus je prebacio na civilno društvo i ekologiju kroz inicijativu Protiv sječe!, poznatu po borbi za očuvanje urbanog zelenila u Istri.
Po svemu pravi suvremeni renesansni čovjek, Petar Ćurić u razgovoru za Symbol govori o svojim formativnim iskustvima u Puli, Londonu i Los Angelesu, glazbi kao školi discipline i kolektivnog rada, brendiranju Hrvatske i propuštenim prilikama, te spoju kulture, politike i ekologije u „zelenom patriotizmu”, ulozi građanskih inicijativa i izazovima koji stoje pred hrvatskim društvom danas, a otkrio nam je i zašto vjeruje da najveća promjena počinje od pojedinca.
Odrasli ste u Puli, studirali u Velikoj Britaniji i usavršavali se na američkim institucijama poput CalArtsa i University of Michigan. To su tri vrlo različita kulturna i obrazovna okruženja. Kada danas razmišljate o svom putu, gdje osjećate da ste najviše formirali vlastiti identitet – u Istri, u akademskom Londonu ili u umjetničkom Los Angelesu?
Svako životno iskustvo postane dio nas i s vremenom preraste u ono što možemo nazvati vlastitim identitetom. Pula i Istra moj su zavičaj, mjesto iz kojeg dolazim i s kojim sam trajno vezan. Engleska mi je, pak, predstavljala sve drugo – ja sam engleski đak. Proveo sam tamo šest lijepih godina, a obje moje diplome, Bachelor’s i Master’s, s engleskih su sveučilišta. Amerika je pak bila nešto što je preko noći razbilo moj mladenački spokoj, te me, u ključnim godinama – a tada sam imao nepunih 17 – restartala, rebootala i kao da je ugradila u mene neki novi software. Maturirao sam u SAD-u kroz međunarodnu razmjenu učenika, te ga kasnije proputovao uzduž i poprijeko u dodatne tri godine koliko sam tamo živio.
Ne mogu reći da je jedno iskustvo važnije od drugog; naš život je mozaik svega što nam se u životu događa. Sva ta iskustva – to smo mi!
Profesionalni put započeli ste u glazbi – u riječkoj operi i filharmoniji, a kasnije i kao profesor u Londonu. Što vam je glazbeno iskustvo donijelo u smislu discipline, stvaralačke imaginacije ili razumijevanja kolektivnog rada? I koliko je upravo ta formacija ostala temelj svega što ste kasnije radili u kulturi i politici?
Glazba nije samo izvođač koji ju izvodi. Ona je i skladatelj koji je piše, izdavač koji note otisne, studio koji djelo snimi, radio koji snimku pusti, da dalje ne nabrajam… Koncert koji menadžer ugovori, producent koji ga producira, mediji koji su najavili, televizije koje su intervjuirale i, napose, publika koja je na koncert došla – sve je to glazba!
Mogu reći da sam prošao put od izvođača i pedagoga do organizatora, menadžera, producenta… Ono što me oduvijek fasciniralo bio je rad s mladim talentima, ali i suradnja s nekim od najvećih svjetskih autoriteta u struci.
Tako sam se, primjerice, zbog pokojnog Johna Bergama (Frank Zappa) preselio iz Canoga Parka u Santa Claritu, gdje se nalazi CalArts, institucija čiji je glazbeni program on utemeljio. U to vrijeme imao sam priliku raditi i sa Steveom Formanom (Pink Floyd, David Bowie), u njegovu studiju u Venice Beachu. U Londonu me fasciniralo druženje s Andrewom Smallom, umjetničkim voditeljem Kylie Minogue i Massive Attacka, dok sam kao profesor na ACM-u podučavao i tada nepoznatog Eda Sheerana, a moja studentica Africa Green postala je stalnom članicom pratećeg sastava Pet Shop Boysa.
Kroz međunarodni projekt u Grožnjanu surađivao sam s Billom Brufordom (YES, King Crimson), a na ACM-u i s Johnom Gallenom, studijskim inženjerom koji je radio na albumu A Night at the Opera i snimio „Bohemian Rhapsody”. Predavala je ondje i Sam Brown, poznata po hitu „Stop”.
Imao sam čast surađivati i sa Steveom Gaddom (Eric Clapton, Paul Simon), Horaciom Hernandezom (Santana), Mikeom Manginijem (Dream Theater), Geraldom Heywardom (Beyoncé, Mary J. Blige, Janet Jackson, Chris Brown), a posebno sam se zbližio s Pierom Foschijem, bubnjarom koji je snimio Jovanottijeve hitove „Penso Positivo” i „L’Ombelico del Mondo” te Pausinijevu „Tra te e il mare”. S njim i danas održavam blizak kontakt.
Izdvojio bih i suradnju s Dieterom Fluryjem, dugogodišnjim ravnateljem Bečke filharmonije, a od recentnih – s Kerstenom McCallom, prvom flautom amsterdamskog Royal Concertgebouwa, jednog od najboljih orkestara na svijetu.
Kao pokretač konferencije Branding Hrvatske i član radne skupine predsjednice Kolinde Grabar Kitarović za nacionalni identitet, sudjelovali ste u možda najambicioznijem pokušaju da se Hrvatska strateški pozicionira na globalnoj kulturnoj i političkoj mapi. Kad s odmakom pogledate, što je tada bilo najvažnije postignuće, a što propuštena prilika?
Nakon desetljeća rada u kulturi, prirodno je bilo okrenuti se javnoj diplomaciji – „mekom utjecaju”, takozvanom „ratovanju u miru”, premda i ta fraza danas djeluje pomalo potrošeno. Jer, s jedne strane svjedočimo povratku barbarizma, a s druge, naprednije zemlje već napuštaju koncept soft powera, zamjenjujući ga suradnjom utemeljenom na uzajamnosti i reciprocitetu. Javna diplomacija, naravno, uključuje kulturu, ali obuhvaća i sport, gospodarstvo, obrazovanje…
Projekt Branding Hrvatske koji sam prije deset godina pokrenuo s hrvatsko-američkim glazbenikom i mirovnim aktivistom Nenadom Bachom, zapravo je bio preteča osnivanja Radne skupine za razvoj identiteta i brenda Republike Hrvatske. Nju je, na temelju našeg lobiranja, osnovala predsjednica Grabar-Kitarović. U timu su bili gotovo svi predavači s naših konferencija (Davor Bruketa, Boris Ljubičić, Božo Skoko, Zvonko Frka-Petešić…), ali i stručnjaci koje sam tada prvi put upoznao – primjerice, dr. Dubravka Sinčić Ćorić, koja je bila koordinatorica, ili naš legendarni dizajner i „spin-doktor” Boris Malešević, s kojim se i danas rado družim.
Je li to bio najambiciozniji pokušaj da se Hrvatska strateški pozicionira na globalnoj kulturnoj i političkoj mapi?
Apsolutno! Sistematizirali smo odrednice, definirali područja i smjernice za pozicioniranje Hrvatske te utvrdili sadržaj i arhitekturu brenda Republike Hrvatske. No, nastupila je pandemija covida-19 i Ured za brendiranje nije otvoren…
Hrvatska je u svijetu prepoznata kroz turizam, sport, ali znatno manje kroz kulturu i umjetnost. Koji su naši kulturni kapitali koji ostaju neiskorišteni i na koji bi se način mogli učiniti vidljivijima međunarodnoj publici?
Nerado to kažem, ali da, hrvatska prepoznatljivost u području kulture i umjetnosti, iako nesumnjivo postoji, daleko je slabija jer se naši umjetnici i kulturni projekti sustavno ne brendiraju. Naglašavam – sustavno. Jer to je srž problema. U sustavu.
Zato smo i razmatrali osnivanje državne agencije ili posebnog ureda po uzoru na Sloveniju. Tamo je upravljanje nacionalnim brendom povjereno Vladinom Uredu za komuniciranje (UKOM), koji koordinira sva ministarstva i državne institucije kako bi osigurao dosljednu i učinkovitu primjenu slovenskog brenda u svim sektorima. Tako se to radi.
Brendiranje države često zvuči kao marketinški zadatak, a vi ste ga uvijek predstavljali kao kulturnu i društvenu transformaciju. Može li se uopće govoriti o brendu jedne zemlje bez ozbiljnog ulaganja u umjetnost, obrazovanje i istraživanje?
Ispričat ću vam jednu priču. 2Cellos – Stjepan Hauser i Luka Šulić, a danas samo Hauser – bez premca su trenutno najpoznatiji hrvatski glazbenici na svjetskoj sceni. Ogromna međunarodna popularnost, sviraju u najvećim dvoranama poput Royal Albert Halla, imaju milijune pratitelja na društvenim mrežama, njihova videa broje stotine milijuna pregleda. Evo, prošlog je mjeseca izašao video na kojemu Stjepan solistički nastupa s Plácidom Domingom, Joséom Carrerasom i Dimashem Qudaibergenom, nešto kao „četiri asa” – vrh!
Budući da smo obojica Puležani, imali smo prilike razgovarati. I jednom ga tako pitam – već su bili eksplodirali na svjetskoj sceni i punili arene – „Stjepane, jesu li vas kontaktirali iz Hrvatske gospodarske komore, da se malo povežu, da nakon nekih vaših najvažnijih koncerata možda bude prezentacija hrvatskih autohtonih proizvoda, ili kad vas u backstageu posjete svjetski državnici ili celebrityji da im se posluže neka hrvatska pića ili slastice?” Odgovorio je – ne. Bio sam iznenađen, pa sam dodao: „A kad bi vas kontaktirali, bi li vam to bilo prihvatljivo?” Odgovorio je – da, naravno!
Eto, to je najbolji odgovor na vaše pitanje. Bez sustava nema održive strategije. Ali već i samo malo dobre volje može činiti veliku razliku!
Bili ste potpredsjednik i glavni tajnik Nacionalnog odbora za kulturu HDZ-a, te vijećnik u Puli. Ulazak u politiku, osobito stranačku, zahtijeva kompromis između ideala i realnosti. Kada danas sagledavate to razdoblje, gdje ste osjetili najveći raskorak između vlastitih uvjerenja i političke prakse?
Kako već gotovo pet godina nisam u politici i nisam član nijedne stranke, ne bih o tome – jer bih možda rekao i previše (smijeh). Istina je da sam bio potpredsjednik Odbora za kulturu u mandatu naše proslavljene glumice Anje Šovagović-Despot koja je bila nestranačka predsjednica i predstavljala struku. Nakon njezina odlaska postao sam prvi operativac novom predsjedniku Krešimiru Partlu, tada već državnom tajniku u Ministarstvu kulture – funkciji koju i danas obnaša.
Iz tog vremena posebno mi je drago sjećanje na dr. Ivu Hraste-Sočo, koju iznimno cijenim. Bila je i članica Radne skupine za brending na Pantovčaku, a njezin doktorski rad „Hrvatska – nacija kulture” izvrstan je primjer kako festivali mogu služiti kao alati kulturnog brendiranja i međunarodne prepoznatljivosti Hrvatske. Jako slično razmišljamo.
Povukli ste se iz stranačke politike i preusmjerili energiju na civilno društvo. Vjerujete li da građanske inicijative i nezavisni pokreti mogu ostvariti ono što političke strukture nisu – stvarnu promjenu u kulturnim i društvenim politikama?
Kroz građanske inicijative puno se brže vide pomaci i konkretni rezultati. Evo primjera iz posljednja 24 sata: Građanska inicijativa Protiv sječe!, koju sam pokrenuo s kolegama prije više od dvije godine, uz pomoć građana uspjela je izvršiti pritisak na lokalnu vlast i zatvoriti gradilište privatnog investitora i time spasila od likvidacije posljednje staro i vrijedno stablo ladonje u kvartu, doslovno nekoliko desetaka metara od pulske Arene! Efekt je jasan i opipljiv – spasili smo dio kolektivne memorije grada.
Stoljetna stabla u urbanim sredinama trebala bi biti strogo zakonski zaštićena, ne samo zbog prirode i zdravlja, nego i zato što su ona dio kulturne baštine. To se često zaboravlja. Zato se i nasmijem kada me netko pita zašto se netko tko se bavi kulturom i identitetom toliko zalaže za zaštitu stabala. Jedno drugo ne isključuje, nego naprotiv, oplemenjuje i nadopunjava. Radi se o istim borbama, s istim ljudima, oko istih principa. Jer što je zapravo patriotizam, ako ne ljubav prema svojoj zemlji? A što je zemlja, ako ne zdrav okoliš, priroda, kultura i baština zajedno?
Uvjeren sam da je 21. stoljeće – stoljeće zelenog patriotizma. Naša zemlja je planet Zemlja. Čuvajmo je. Druge nemamo.
U praksi često svjedočimo sukobu između interesa urbanog razvoja i zaštite okoliša. Smatrate li da je moguće postići održivu ravnotežu, ili nas društvena dinamika nužno tjera da stalno biramo jednu stranu na račun druge?
Naravno da je moguće postići održivu ravnotežu – ona i nema alternativu. Stvari su jednostavne. Urbanistički razvoj ne smije biti u suprotnosti s očuvanjem prirode – on, zapravo, podrazumijeva sinergiju između izgradnje i okoliša, gdje se stara stabla ne doživljavaju kao smetnja, već kao vrijedna baština, mikroklimatski regulator i element identiteta prostora.
Ključ je u promjeni svijesti – investitora, arhitekata i građevinara, ali i građanki i građana općenito. Kad ta promjena sazrije, politika će je brzo slijediti. Jer političari su nerijetko pragmatici: ako shvate da im je nešto oportuno za pridobivanje glasova, postupat će u skladu s tim.
Na nama građanima je da ih na to neumorno podsjećamo.
Dobitnik ste međunarodnih priznanja u glazbi, pedagoškom radu i kulturnoj suradnji a nedavno ste iz ruku predsjednika Zorana Milanovića primili državno odlikovanje Reda hrvatskog pletera za doprinos kulturi. Koliko vam takva priznanja znače osobno, a koliko ih doživljavate kao simboličan signal društva o tome što vrednuje i koje ljude i ideje odlučuje nagraditi?
Na pamet mi padaju dva citata. Prvi je onaj Georgea Bernarda Shawa: „Svi preziru priznanja. Osim kad ih dobiju.” A drugi je Krležin, koji je Rade Šerbedžija nedavno parafrazirao: „Nagrade su dobrodošle jer dokazuju da je to što radite nekog vraga vrijedilo, ali ih treba zaboraviti što prije, već sljedećeg jutra.”
Iz vlastitog iskustva mogu reći da jednom kada primiš i međunarodna priznanja i domaće nagrade – na razini grada, županije i države – apetiti popuste. To se dogodilo i meni: 2020. dobio sam Medalju Grada Karlovca, 2023. Medalju Karlovačke županije, a 2024. i državno odlikovanje Republike Hrvatske. Ponosan sam na sve te nagrade.
Vaš rad povezuje umjetnost, politiku i ekologiju – tri područja koja se u Hrvatskoj često promatraju odvojeno. Kada biste morali imenovati najveći izazov hrvatskog društva danas, onaj koji zahtijeva simultani odgovor svih tih sfera, što bi to bilo?
Prokrastinacija. „Oni će…”, „Trebalo bi…”, „Netko treba napraviti…”, „Zašto netko ne napravi…?”, „Ja ne mogu…”, „Nemoguće je…”, „Da su druga vremena…”, „Kad bi okolnosti bile bolje…”, „Kad bih imao priliku…”, „Da sam mlađi…” i tako dalje, i tako dalje. Slobodno nastavite nizati izlike za vlastitu neaktivnost.
Pitanje može biti koje god. Ali, odgovor je uvijek isti – TI! Jer ti možeš učiniti razliku. Aktiviraj se!
Često ističete važnost mladih i edukacije. Koji biste savjet dali današnjim studentima i mladim aktivistima, a koji sažima vašu filozofiju djelovanja?
Znanje je najbolja investicija – edukacija je najsnažnije oružje kojim možete promijeniti svijet. Mislim da je to rekao Mandela… Ja bih dodao da je znanje jedino što vam nitko nikada ne može oduzeti, preprodati, otuđiti, niti ćete ga prokockati u casinu ili slupati na cesti.
Podizanjem vlastite svijesti na višu razinu, podižete i spašavate čitav svijet.
