Piše: Iva Koerbler
Fotografije: Romano Grozić & Domagoj Kunić
…
Jedna od naših najuglednijih pijanistica s relevantnom međunarodnom karijerom, Martina Filjak (46), na polovici je svojeg prvog mandata umjetničke ravnateljice Dubrovačkih ljetnih igara. S obzirom na to da je na glasu kao pijanistica koja ima izvrsne kontakte i sjajan pregled glazbenih zbivanja na svjetskoj sceni, njezino je imenovanje ujedno značilo kako će u Dubrovnik na gostovanja dovoditi prvu postavu svjetskih glazbenika i orkestara.
Rođena je u glazbeničkoj obitelji, glasovir je počela učiti s pet godina, a već u šestoj prvi put javno nastupa. Glazbenu je naobrazbu stekla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na bečkom Konzervatoriju, a potom ju završila u renomiranoj klasi za soliste u Hannoveru. Pohađala je i majstorske tečajeve na prestižnoj Klavirskoj akademiji na jezeru Como u Italiji.
Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada „Vladimir Nazor” za izvedbe Brahmsova 1. koncerta i Kelemenova koncerta, nagrada „Milka Trnina“ Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, „Orlando“ za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama, „Judita” za izvedbu koncerta Dore Pejačević na Splitskom ljetu, a 2009. odlikovana je Redom hrvatskog pletera za postignuća u glazbi.
Pozornost šire međunarodne javnosti privukla je 2009., kad je osvojila zlatnu medalju i niz posebnih priznanja na prestižnom međunarodnom natjecanju u Clevelandu na koje se u prosjeku prijavljuje 5000 pijanista iz cijelog svijeta. Ubrzo nakon toga debitirala je u dvoranama Konzerthaus u Berlinu, Musikverein u Beču i dvorani Zankel u Carnegie Hallu, uz izvrsne glazbene kritike u medijima. Neposredno prije Clevelanda bila je dobitnica prvih nagrada na natjecanjima Viotti u talijanskom gradu Vercelli (2007.) te Maria Canals u Barceloni (2008.), a bila je i laureat natjecanja Busoni u Bolzanu.
Svi ti uspjesi omogućili su joj nastupe uz vodeće svjetske filharmonijske, simfonijske i komorne orkestre na svim velikim svjetskim koncertnim pozornicama, kao i suradnju s najpoznatijim dirigentima današnjice.
Iza vas su već dvije godine prvog mandata umjetničke ravnateljice Dubrovačkih ljetnih igara. Jeste li u program uveli neke novosti, neke promjene?
Kada govorimo o Dubrovačkim ljetnim igrama zna se da govorimo o festivalu bogate tradicije; eto ove je godine održano već 76. izdanje. Poznat je kao festival dramskog kazališta i klasične glazbe podjednako, ali i brojnih zanimljivih popratnih programa kao što su balet, folklor, izložbe, tribine… Naravno da takav festival, od goleme nacionalne, ali i velike međunarodne važnosti, ima svoje vrlo čvrsto postavljene gabarite, ali to ne znači da u tome nema prostora za kreativnost ili neki svježi zamah, čak naprotiv.
Na tragu brojnih svjetskih festivala i sezona, uveli smo princip festivalske teme kao generalnog programskog smjera i odrednice za pojedinačnu sezonu, jedne misaone niti koja ponekad jače, a ponekad ležernije povezuje različite programe.
Prve smo se godine tako bavili Mediteranom, a ove ženama, ženskoj snazi i ženskoj kreativnosti. Unutar tih spomenutih zadanih stupova nosača, postoji i dovoljno prostora za iskorake te za neke nove trenutke. Primijetili smo dobar odaziv publike na predstave i na koncerte za djecu; odličan odaziv publike imao je mali off ciklus (jazz i world music), baš kao i koncert „Mladi za mlade“, koncert donacijskog karaktera čiji ukupni prihod ide mladim, nagrađivanim polaznicima Umjetničke škole Luke Sorkočevića.
Po završetku druge sezone više je nego očito da je Senka Bulić, kao ravnateljica dramskog programa, donijela novu svježinu, novu strast i senzibilitet, kao i iznimno pozorno i mudro izabran dramski program o čemu najbolje svjedoči podatak da je bio rasprodan.
Potpuno rasprodane su bile i koncertne izvedbe za koje se tražilo i po 100, pa čak i 200 stajaćih mjesta. Tako da je porast prihoda od prodaje ulaznica u 2025. čak dvadeset posto.
Što vam je dosad bilo najteže, a što najljepše iskustvo?
Rekla bih da ponekad gledajući ili slušajući neku izvedbu imam veću tremu nego kad sama sviram. Makar, imam zaista potpuno povjerenje u vrhunski, izuzetno profesionalan tim Dubrovačkih ljetnih igara koji je sada još snažniji i još složniji i bez kojeg ništa ne bi bilo moguće.
S druge strane, budući da sam niz godina samostalna umjetnica i da sam više puta gostovala u Dubrovniku, znam koliko je teško svirati na visokim temperaturama, s puno vlage i uz ostale teškoće koje dolaze uz ljetne koncerte. Stoga sam sa svakim umjetnikom koji je gostovao disala, nadala se i strepila i isto se tako veselila.
Uvijek želimo da upravo Dubrovnik bude jedno od onih mjesta na kojima će se umjetnici toliko dobro osjećati da će dosegnuti tu razinu koncentracije i opuštenosti kako bi upravo kod nas ostvarili nezaboravnu, fascinantnu i neponovljivu izvedbu.
Lista inozemnih glazbenika i orkestara koji su gostovali zadnje dvije godine zaista je impresivna, iako znam da postoji još mnogo umjetnika koje biste željeli dovesti u Dubrovnik. Je li preklapanje termina za turneje, odnosno booking nekoliko godina unaprijed najveći problem?
Mislim da to nije nepremostiv problem, to je za neka imena dobro poznata stvar. Naravno da neki umjetnici nisu uvijek dostupni ili su zauzeti drugim tipom turneja, primjerice, onima s velikim orkestrima. Kako god, osobno držim da nam taj rani booking čak uvelike ide na ruku; ja ionako jako dobro poznajem taj sustav te sam mu se lako prilagodila.
No, ima nažalost i onih koji jednostavno ne žele svirati na otvorenom. Recimo, jedan od meni omiljenih pijanista Grigorij Sokolov ili violinistica Viktoria Mullova…
Prema koncertima kojima sam prisustvovala, rekla bih da ste se vrlo jasno odlučili programski odrediti prema kvaliteti. Drugim riječima, pozivali ste svjetske glazbenike koji drže visoku ljestvicu kvalitete interpretacije, nije vam primarna zvučnost imena, održavanje na staroj slavi i lovorikama?
Apsolutno točno. Za mene je bitno, što se tiče glazbenog programa, da u Dubrovnik dolaze imena s karijerama koje su aktualne i koje se odvijaju „sada“, glazbenici koji su živa kreacija u sadašnjem vremenu.
Naše društvo općenito ponekad kaska za svjetskim trendovima iako se i to zahvaljujući svima toliko mrskoj globalizaciji i internetskim vremenima mijenja.
Ali svakako bih rekla da kontakt publike s umjetnicima čije su karijere svježe i čije su se umjetničke putanje razvijale u realnom vremenu, donosi precizan uvid u jednu posebnu razinu kvalitete, razinu koja je u sadašnjim vremenima i potrebna jer jedino zahvaljujući njoj izvedbena umjetnost i opstaje na životu.
Kako se nosite s ljudskim taštinama? Sigurno je dugačak popis onih umjetnika koji smatraju kako neprikosnoveno moraju biti pozvani na Igre, bez imalo samokritike?
Teško mi je reći je li u pitanju isključivo taština ili je u pitanju i svojevrsna navika i glad za tom vrstom duhovne i energetske hrane. Ili se možda radi o želji za životnom energijom koja bez pozornice možda samo tinja…
Kada netko cijeli život nastupa, teško je u jednom trenutku reći „stop“. A rijetki su oni koji u poznijim godinama održavaju tu istu razinu perfekcije.
Iako, mora se priznati, postoje i umjetnici koji donose nešto drugo: jednu zrelost i jedan poseban pristup koji ide izvan okvira mladenačke energije, ali je ponekad također poželjan.
Inače, stalno mi je u sjećanju prošlogodišnji intervju velike latvijske mezzosopranistice Eline Garanče koja, još u svojim četrdesetima, samouvjereno objašnjava kako se kroz nekoliko sezona planira potpuno povući sa scene i kako zapravo već dulje vrijeme planira kraj svoje karijere. Na zaprepašteno pitanje „Ali zašto?“, Garanča odgovara kako želi prestati onda kada je na vrhuncu.
Svakako radikalno drugačiji pristup od ovoga o kojem smo prethodno razgovarali…
Je li vam teško usklađivati vlastite inozemne solističke nastupe s obvezama u Dubrovniku?
Rad sa festivalom je cjelogodišnji rad. Počevši od planiranja programa (ponekad dvije do tri godine unaprijed), preko definiranja svakog pojedinačnog koncertnog programa, pa sve do nekog detalja koji se pojavi u zadnji tren. Jasno, bitan segment je i usklađivanje želja i planova ravnateljice drame Senke Bulić i mene.
Naravno, uvijek smo zahvalni Ministarstvu kulture, Gradu Dubrovniku te Dubrovačko-neretvanskoj županiji na podršci i pomoći, a ja sam posebno zahvalna cijelom timu u kojem su naša Marijeta, Nikolina, Mara, Lina, Mirna, Dajana, Andrea, Đeki, Vinko, Maro…
U cijelom tom kontekstu moji pijanistički nastupi „podnašaju“ DLJI, to su dva potpuno paralelna kolosijeka koji se ne dodiruju.
Kakvi su vam planovi, razmišljate li već i o sljedećem mandatu?
Tek sam na polovici mandata i nemoguće mi je reći što će biti dalje. Smatram da je i za ustanove i festivale poput DLJI promjena umjetničkog vodstva također jedan vrlo zdrav i poželjan trenutak jer nakon nekog vremena neizbježno dolazi do zasićenja.
U poluvremenu ovog mog aktualnog mandata puno je važnije ne gubiti fokus na zacrtanu kvalitetu i gledati kako da ta druga polovica dosegne neke nove umjetničke trenutke, izazove i vrhunce.
A vaša pijanistička karijera? Što vas očekuje u najskorije vrijeme?
Nakon nedavnih nastupa u Palau de la Musica Catalana u Barceloni i u Palau de la Musica de Valencia, jako me vesele predstojeći nastupi u rodnom Zagrebu.
Isto tako, veselim se i izlasku čak tri nosača zvuka tijekom sezone, od kojih su dva posvećena Dori Pejačević. Jedan će izaći u izdanju Croatia Recordsa, drugi u izdanju njemačke Audite, a treći povodom 120. godišnjice rođenja Borisa Papandopula za njemački cpo.
Možete li za kraj razgovora otkriti djelić onoga što programski pripremate za iduće Dubrovačke ljetne igre?
Iznimno mi je zadovoljstvo da već sada mogu najaviti nastup orkestra Academy of St Martin in the Fields uz koje će nastupiti njihov umjetnički voditelj, legendarni violinist Joshua Bell. Dvije sam godine radila na tom gostovanju i nedavno smo potpisali ugovor. U Dubrovniku ih očekujemo 14. srpnja 2026. godine!
