Piše: Mladen Pleše
Fotografije: Željko Jovanović
…
Nedavno izdana knjiga, koju su napisali bivši veleposlanik u Bugarskoj (1993. – 1996.), Hrvatskoj (1998. – 2000.) te Srbiji i Crnoj Gori (2002. – 2004.), William Montgomery i njegova supruga Lynn, pobudila je veliku pozornost javnosti.
Naime, supružnici Montgomery nisu bili standardni diplomatski par, a to znači pomalo distancirani i oprezni u komunikaciji s domaćinima. Štoviše, bili su iznimno otvoreni i druželjubivi pa su, gdje god bili u diplomatskoj misiji, vrlo brzo postali dio ne samo domaćeg političkog, nego i društvenog i kulturnog miljea.
U memoarima pod naslovom „(Ne)diplomatski životi” u izdanju izdavačke kuće Clio, direktora i glavnog urednika Zorana Hamovića, bračni par Montgomery, uz političku dimenziju svog poslanja, opisuje i taj dio svog djelovanja.
William Montgomery bio je izrazito uspješan veleposlanik. Bio je izravno uključen u rušenje komunističkog režima u Bugarskoj, prijenos vlasti s Tuđmanovog HDZ-a na demokratsku koaliciju te u uklanjanje Slobodana Miloševića i uspostavu demokracije u Srbiji.
Gospođa Montgomery u razgovoru za naš časopis ispričala je da su većinu dana tijekom 2024. provodili pišući knjigu.
– Svatko od nas dvoje sjedio bi u različitom dijelu kuće. A zatim bismo isprintali ono što smo taj dan napisali i raspravili uz čašu vina. Bilo je to iskustvo u kojem sam doista uživala.
Napomenula je da su se Bill i ona tijekom braka trudili usporedno graditi svoje karijere.
– Kombinirali smo naše zajedničke karijere (moja je bila u akademskom svijetu), naše partnerstvo u diplomaciji, vođenje kućanstava i odgoj troje djece. Kao i mnogim drugim ljudima u sličnim situacijama, ništa nije savršeno. Učite iz pogrešaka i sa svakim novim iskustvom trudite se biti bolji.
Gospođa Lynn Mongomery prisjetila se fenomena „špice” u Zagrebu.
– Bio je običaj mnogih u Zagrebu da subotom ujutro prošeću gradom i popiju kavu negdje u centru. Mislim da je postojao i element „biti viđen”… Naše uobičajeno mjesto bio je kafić Charlie, a tamo je često bio i gospodin Mesić koji će kasnije postati ključna politička figura. No tada je bio jednostavno – Stipe.
Od tada pa još mnogo godina kasnije, za svaku humanitarnu akciju za koju sam trebala njegovu podršku, bio je tu. Smatrala sam ga pravim gospodinom, uvijek spremnim pomoći. Nakon što je 2000. postao predsjednik, sjedila sam s Billom i nekim političkim službenicima u veleposlanstvu. Pitali su mogu li nabaviti broj mobitela predsjednika Mesića. Ja ga imam, rekoh, na njihovo veliko iznenađenje. Ti trenuci su mi neprocjenjivi i još uvijek mi izmame osmijeh.
Upravo ta anegdota najbolje ilustrira koliko je gospođa Lynn imala važnu ulogu u diplomatskim misijama svog supruga.
William Montgomery ispričao je kako je njegovo osnovno pravilo za uspješnu diplomaciju bilo doći što bliže potpunom razumijevanju kulture, mentaliteta i povijesti zemlje u kojoj se nalazi.
– To znači stalne sastanke s predsjednicima, ministrima, biznismenima, osobama iz medija, ali i običnim ljudima u svakodnevnom životu. Kao što svatko tko je poznaje može posvjedočiti – Lynn je divna u povezivanju ljudi, organiziranju događanja i ne samo da mene nadopunjuje, nego i stvara vlastitu pozitivnu sliku Sjedinjenih Država.
Priznaje da njegovo imenovanje za veleposlanika u Zagrebu bila najbolja dodjela koju je tad mogao samo poželjeti.
– Već sam bio specijaliziran za ovu regiju. Hrvatska je izlazila iz teškog rata, a posla je bilo napretek. Drugim riječima, doista nisam mogao biti zadovoljniji.
Kaže kako se apsolutno ne može požaliti na prijem u Hrvatskoj.
– Krajnja desnica HDZ-a bila je uglavnom neljubazna i ne od pomoći — uključujući i poziv da me proglase personom non grata. Međutim, ostatak HDZ-a — velika većina — bio je prijateljski nastrojen i spreman na suradnju. Mnoga pozitivna postignuća iz mog mandata rezultat su suradnje s tim konstruktivnim i pozitivnim ministrima HDZ-a. Gotovo sve ostale stranke, mediji, ljudi iz umjetničkih krugova i šira javnost bili su vrlo srdačni i spremni za suradnju. Mislim da je većina Hrvata tada željela jače veze s Europskom unijom i SAD-om. Bio sam u Hrvatskoj u pravom trenutku.
Takvo ozračje bilo je jedan od razloga zašto je bračni par Montgomery nakon završetka diplomatske karijere odlučio živjeti u Hrvatskoj.
– Imao sam dugu ljubavnu vezu s Dubrovnikom! – smije se William Mongomery te dodaje:
– Razmišljajući o mirovini, oboje smo odlučili da je dubrovačko-cavtatsko područje savršeno za nas. Također nam omogućuje jednostavno putovanje u druge zemlje u regiji. Ovdašnji način života jednostavno je bio bolji. Održali smo prijateljstva sa svima koje smo tamo upoznali tijekom službe.
Gospođa Montgomery opisuje kako su imali vrlo malo slobodnog vremena, ali jednu stvar su redovito radili – vodili su djecu na more.
– Jednog ljeta boravili smo tako u Cavtatu, u hotelu Croatia. Bilo nam je prekrasno gledajući jedne večeri uvalu i Cavtat. Zadivljujuće. Pali smo na ideju da bismo se jednog dana možda mogli ondje umiroviti, možda nešto kupiti. To još nisu bile godine tolikog međunarodnog interesa za hrvatsko tržište nekretnina, pa se još moglo pronaći ponešto.
Imali su, kaže, sreće da im je jedan ljubazni lokalac rekao da neki Kanađani žele prodati trokatnicu na rivi u potpuno derutnom stanju.
– Pogledala sam je i odmah je bilo jasno da se radi o ogromnom poslu jer je kuća zapravo bila nenastanjiva. S prizemlja se moglo vidjeti ravno kroz krov. Ipak, odlučili smo je kupiti. Bio je to dugotrajan proces za strance, pogotovo jer je kuća bila pod kulturnom zaštitom i zahtijevala temeljitu obnovu koja je trebala posebna odobrenja. Imali smo vrlo teško iskustvo s izvođačima radova, pa sam na kraju – dok sam živjela u kući bez grijanja i predavala na Američkom koledžu u Dubrovniku (za vrijeme naše službe u Srbiji) – morala zaprijetiti izvođaču policijom da ga uključi. Osjećala sam se kao da sam zapela u lošem filmu o naivnim strancima koji kupuju nekretnine u inozemstvu. Ipak, kada je sve završilo, kuća je bila predivna… – govori.
No, nakon nekoliko godina kuću su prodali i odlučili obnoviti staru uljaru iz 1601. godine, koja je bila spaljena u Domovinskom ratu.
– Ta je obnova trajala sedam godina, ali sam njome silno zadovoljna. I opet je to bio sličan kaos s izvođačima… Ali ispalo je na kraju sve dobro i sada eto živim u najboljem selu u Hrvatskoj – kaže zadovoljno.
William Montgomery ističe kako Lynn i on nisu imali nikakvih problema s prilagodbom života u prekrasnom Zagrebu.
– Odlazili smo na mnoge koncerte u Lisinskom, kao i u Hrvatsko narodno kazalište, najčešće na balet. Zahvaljujući Lynne i njezinim naporima da organizira dobrotvorne nastupe u našem domu, upoznali smo se i sprijateljili s mnogim umjetnicima i pjevačima.
Dok se on uglavnom bavio političkim pitanjima, njegova supruga obilazila je Hrvatsku nastojeći pomoći stradalnicima. Posjetila je, primjerice, Slavoniju tridesetak puta. Kaže kako je njen prvi pogled na Vukovar i okolna razorena sela bio pravi šok.
– Sve je izgledalo jezivo, spaljeno i uništeno; tragovi metaka i minobacačkih granata vidjeli su se posvuda na preostalim zidovima. Kuće se više nisu mogle nazvati domovima, a tvrtke, crkve i tvornice bile su opustošene.
Inače, Lynn je pomogla obnoviti krov Franjevačkog samostana u Dubrovniku, a i razminirati dio Srđa, iznad Dubrovnika.
Veleposlanik Montgomery kaže da bi mu za opisivanje teških trenutaka u karijeri trebao duži članak.
– Gotovo svaka moja misija donosila je teške trenutke — neki zbog lokalne politike, neki zbog problema s drugim djelatnicima State Departmenta, neki zbog moje odlučnosti, a neki zbog mog temperamenta. Ne znam uopće odakle bih počeo.
Za svoj posao u Zagrebu kaže da je bio znatno otežan time što su drugi dijelovi američke administracije – osobito vojska i obavještajne službe – imali izvrsne odnose s Tuđmanovom vladom tijekom rata. Njihov je pogled bio znatno pozitivniji od stava State Departmenta i državne tajnice Madeleine Albright.
– Tek po dolasku sam uvidio dubinu te podijeljenosti koja je često izgledala gotovo shizofreno – govori.
Pri predaji vjerodajnica predsjedniku Franji Tuđmanu održana je formalna ceremonija. Montgomery je održao kratak govor na hrvatskom jeziku, a Tuđman je odgovorio.
– Zatim nas je pozvao da sjednemo na kratak razgovor. Ono što smo čuli bila je varijacija na temu koju sam kasnije nebrojeno puta slušao, bilo u privatnim razgovorima, bilo u društvu visokih američkih dužnosnika ili na sastancima s cijelim diplomatskim zborom u Zagrebu: Hrvatska je tisućljetna civilizacija koja se nikada nije odrekla borbe za neovisnost; slijedio je popis hrvatskih junaka i velikana kroz stoljeća; glavni problem u regiji bili su bošnjački muslimani, a međunarodna zajednica predugo je čekala s priznanjem hrvatske neovisnosti – prisjeća se.
Montgomery priča kako je predsjednik Tuđman mrzio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i zabranio bilo kojem državnom dužnosniku, uključujući vojsku, da razgovara s njihovim istražiteljima.
– Kao izravna posljedica tog odbijanja, ICTY je pregledao dokaze koje je imao i odlučio podići optužnicu protiv još trojice Hrvata za ratne zločine, uključujući i šefa stožera novog premijera Ivice Račana. Moja vlada, saznajući da se to priprema, naredila mi je da hitno konzultiram Račana kako bih ga upozorio na nadolazeće optužnice i potaknuo ga da promijeni Tuđmanovu politiku nesuradnje te o toj promjeni odmah obavijesti ICTY. Predložili smo mu da pozove istražitelje u Zagreb kako bi se sastali s kim god žele – kazuje Montgomery.
No, kako je Račan s vladom bio na nekom otoku, Montgomery je iskoristio iznimno brz, mali gliser, kojim je upravljala američka vojska, a koji je bio usidren u Cavtatu.
– On je bio namijenjen isključivo za evakuaciju predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića ako bi Milošević, sa svojom kontrolom nad jugoslavenskom vojskom, krenuo protiv njega.
Na molu je Montgomeryja dočekao Račan koji je odmah shvatio opasnost i potrebu za hitnim djelovanjem.
– Tog dana ICTY je obaviješten o promjeni politike i odmah je poslao svoje istražitelje u Zagreb. Optužnice nikada nisu podignute jer su šef stožera i drugi dovoljno razjasnili situaciju – zaključio je u razgovoru za Symbol William Montgomery.
