Piše: Iva Koerbler
Fotografije: Tomislav Marić
…
Danas već legendarna zagrebačka Galerija Buljat u Dežmanovom prolazu na tom mjestu postoji već četrdeset i pet godina i jedna je od najstarijih gradskih privatnih galerija u kojoj se umjetnička djela prodaju, ali i izlažu na malim izložbama.
Ovdje su svoje prve izložbe osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća imali brojni umjetnici, uključujući i doajene hrvatskog slikarstva bez kojih ne bi bilo današnje recentne likovne scene. Među njima su, primjerice, bili Ferdinand Kulmer, Edo Murtić, Zlatko Prica, Oton Gliha, Miljenko Stančić, Ljubo Ivančić, Ivan Lesiak, Miroslav Šutej, umjetnici koje je galerist Ivo Buljat ne samo iznimno cijenio, već je tijekom godina s većinom postao i prijatelj.
Ali, sve je to uvijek bilo bez velike medijske pompe; znalo se u kuloarima kako je Ivo Buljat „tvrd orah“, ne pušta bilo koga da tek tako vješa kod njega slike, niti da mu se u ponudi „dogode“ falsifikati. A niti da napuni prostor „svim i svačim“, bez strogih kriterija. A s obzirom na to da posao već nastavlja njegov sin Milan Buljat, inače financijski ekspert, možemo reći kako je Galerija Buljat najstarija obiteljska galerija nakon galerije Ulrich…
Ivo Buljat često sam za sebe u šali kaže kako je jedan od rijetkih u ovom poslu bez policijskog dosjea i kako se ne isplati biti nepošten ako se čovjek vidi u galerijskoj karijeri za cijeli život.
– Jesam li u svojoj mladosti znao da ću postati galerist? Sve je zapravo upućivalo na to jer sam se rano inficirao umjetnošću, budući da je moj otac u današnjoj galeriji imao radionicu za uokvirivanje umjetničkih djela. Od njega sam mnogo naučio o slikarstvu; dolazili su nam brojni značajni umjetnici. Rano sam se susreo s djelima kolorističke i geometrijske apstrakcije, još kao mladić, tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća. To me kasnije odredilo u odabiru autora i djela, zavolio sam i apstraktnu umjetnost – prisjeća se.
U svojoj je mladosti upoznavao i pratio umjetnike Gorgone i Novih tendencija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, čije su glavne formativne godine stupanja na našu likovnu scenu upravo bile te slavne šezdesete. Bili su to Julije Knifer, Vojin Bakić, Eugene Feller, Vlado Kristl, Aleksandar Srnec, Ivo Gattin, Josip Vaništa, Dimitrije Bašičević – Mangelos. Slijedili su mlađi autori s kojima je bio generacijski povezan, a među njima su Stipe Nobilo, Antun Boris Švaljek, Antun Mateš, Velimir Rački, Dalibor Jelavić, Željko Lapuh, Tihomir Lončar, Munir i Fadil Vejzović, Zlatan Vrkljan, Vatroslav Kuliš…
Milan Buljat i danas prati ritam vremena i trendove u svjetskoj umjetnosti.
– Ne možemo se više tomu oduprijeti; osluškujemo i kombiniramo što bi sve moglo biti zanimljivo. Pratimo domaće i inozemne autore iz razdoblja Novih tendencija, samo što su djela tih autora cjenovno već vrlo visoko pozicionirana i teško je do njih doći – ističe.
Ivo Buljat tvrdi kako zapravo u Hrvatskoj nema dobre privatne galerije:
– Ove stare su nestale, a ove nove ne znaju materiju, previše švrljaju. Dobra je Galerija Kranjčar, ali to je izdvojen primjer. Drugo, da bi galerija bila uspješna na tržištu, u njezino funkcioniranje ne biste smjeli stalno ulagati vlastite novce, već bi to trebali raditi od zarade prodanih djela. A tu smo svi u Hrvatskoj u problemu…
Dodaje da je od prvog dana, još kao mladić, imao želju izlagati samo najbolje hrvatske autore. I na tomu je dandanas ostalo…
– Edo Murtić i Zlatko Prica su kod mene izlagali po tri ili četiri puta – kaže.
Ističe kako činjenica da neki kustosi ili kupci znaju prepoznati autora, ne znači da poznaju i osjećaju umjetnost:
– Tu mora biti puno prakse. Pravi kustos mora proći staž po ateljeima i galerijama, ne možete samo sjediti u svojem kabinetu izolirani od svijeta. Ja sam u mladosti najviše naučio od samih umjetnika kada su dolazili mojem tati uramljivati slike. Naučio sam kako prepoznati dobru sliku, kompoziciju, boje, fakturu, ali i to je li djelo lažno. Ocu su dolazili brojni značajni umjetnici, pa sam se rano susreo s djelima hrvatskog intimizma, kolorističke i geometrijske apstrakcije. Bilo je to šezdesetih godina prošlog stoljeća – veli, pa nastavlja:
– Najviše sam se zainteresirao i specijalizirao za umjetnost nakon Drugog svjetskog rata, ta mi estetika najviše odgovara. Najviše se veselim kada dobijem neki od radova grupe Gorgona, EXATA 51 ili iz Novih tendencija. Ta su djela trenutačno jako tražena, ali mi se i osobno najviše dopadaju. Osjetim veći nalet adrenalina kada pronađem neki takav rad, nego kod samog čina prodaje! Volim istraživanje i traganje za dobrim slikama i skulpturama. A kada prodate, cijelo to uzbuđenje nekako splasne. To je to, odvojili ste se od djela zauvijek…
Obojica, otac i sin, načelno se drže devize da u njihovu galeriju ne mogu ući djela autora koja ne bi mogli zamisliti u vlastitom domu, u svojem prostoru. Zanimljivo da nerijetko imaju prazne zidove da se malo vizualno „odmore“ od umjetnosti, što njihove prijatelje zna iznenaditi.
– Kod postolara su najgore cipele. Tako se i mi ponašamo. Mnogi zacijelo misle kako doma imamo naslagane slike u nizovima po zidovima, ali nismo tome skloni – smije se Milan Buljat.
Ivo i Milan jednoglasni su u stavu kako je najbolji kupac onaj koji sluša savjete:
– Novac nije presudan. Bitno je kada vam kupac dovoljno vjeruje, da ga vodite i savjetujete što kupiti. Pogotovo ako imate kupca koji slaže neku svoju suvislu privatnu kolekciju. Želiš mu ponuditi i pokazati najbolje stvari, sačuvati ga od pogrešne kupnje, ne dati mu da se samo tako zaleti. Često se onda dogodi da s takvim kupcem postaneš dobar prijatelj – to se događalo tati, a počinje se događati i meni – govori nam Milan Buljat.
Ivo Buljat ističe kako je sa slikarom Zlatkom Pricom postao veliki životni prijatelj, dakle, povjerenje se prenosi i na umjetnike, ne samo u odnosu prema kupcima.
– U ovom poslu je najvažnije ne lagati. Ne lagati! Naravno, ako želite tako dugo opstati na galerijskoj sceni. Ponosan sam što cijelu svoju karijeru nisam nikad prodao falsifikat. I to je velika stvar! Možda je to sreća, a možda je i znanje… Općenito su kod nas mnoge vrijednosti izokrenute. Gledajte, ponekad se više sluša upravo nas galeriste s velikom praksom, nego neke kustose u institucijama koji su u svojem radnom vijeku bili u svega nekoliko ateljea. U tom kontekstu, ja sam sretan čovjek. A što se tiče kolekcionara, ako druga strana usvoji vaše prijedloge i savjete, eto dobre kolekcije. Dugoročno gledano, nije bitno pod hitno nešto prodati. Ako mislite da jedno djelo određenog slikara nije najbolje za njegovu kolekciju, treba reći kupcu da pričeka dok se na tržištu ne pojavi bolje djelo. Tu se gradi odnos. Imati dobru galeriju nije samo prodaja i kupnja – pojašnjava Ivo Buljat.
Dodaje kako izložba uvijek mora nešto otkrivati, nije dovoljno samo izvjesiti slike:
– Danas iz svake od hrvatskih šest akademija godišnje izlazi pet, deset ili petnaest umjetnika, a samo ih nekoliko opstane. Jedan ili dvoje su iznimni, vrhunski talenti, a ostali su za trgovinu, kako je jednom rekao Ljubo Ivančić. Nova postava profesora na zagrebačkoj Akademiji nije nažalost stvorila izvanredne slikare. Čini mi se da ti mladi slikari sami traže svoj put – pomalo je rezigniran.
U planu im je urediti galeriju; Ivo će prepustiti sinu Milanu da u potpunosti preuzme posao, iako će on, bez sumnje, i dalje dolaziti, sjediti za svojim stolom i pušiti cigaru, kao svoj zaštitni znak.
Na kraju ga pitamo ima li neki nedosanjani san?
– Imam! Da mogu u galeriji izložiti samo jednu sliku i da se u galeriju može ući samo uz prethodnu najavu, kao što to postoji u inozemstvu. Pa da, recimo, prezentiram malog Renoira, Kllea ili nekog majstora njujorške apstrakcije i onda od jedne prodane slike lijepo, mirno i bez stresa živim cijelu tu godinu. Tko zna, možda će to jednog dana moći moj sin Milan koji s velikim entuzijazmom i erudicijom nastavlja voditi našu obiteljsku galeriju. Ali, sve u svemu, ipak ne bih ništa mijenjao u svom životu, iako često znam biti jako kritičan i ciničan; vele mi da sam po tomu poznat. Možda sam čak svojim nastupom i otjerao neke kupce, ali to su očito bili krivi kupci koji su zalutali u moju galeriju. Tko je strastveni kolekcionar ili kupac, taj ne posustaje ni pred čime. Isto kao i ja. Na kraju krajeva, umjetnost imamo da nas liječi i sačuva od stvarnosti kada ona postane neizdrživa. A danas je naša stvarnost bome neizdrživa – zaključuje razgovor Ivo Buljat.
