„Uspješni redatelji dobri su  trgovci snovima”

Piše: Gea Vlahović 
Fotograf: Tomislav Marić 

…

Povijest pišu pobjednici, ali umjetnost ju može ispričati iz drugačijeg kuta – iz perspektive pojedinca, iz zaboravljenih fragmenata, iz emocije koja se ne može zapisati u arhivskim dokumentima.

Ova misao dobro oslikava filmski opus Jakova Sedlara, redatelja koji se ne boji zadirati u povijesne pukotine i propitivati narative koji su oblikovali našu kolektivnu svijest.

Rođen 1952. u Splitu, Sedlar je karijeru započeo u kazalištu, a potom se afirmirao kao jedan od najpoznatijih hrvatskih filmskih autora specijaliziranih za povijesne i političke teme. Radio je u Izraelu i Americi, surađivao s uglednim glumcima i producentima te režirao niz dokumentarnih i igranih filmova, često posvećenih ključnim momentima hrvatske i svjetske povijesti. Njegovi filmovi često izazivaju reakcije – od oduševljenja do žestokih polemika i kritika – no jedno je sigurno: Sedlar nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

U iščekivanju premijere njegovog najnovijeg filma „260 dana”, o obitelji Gubina koja je tijekom Domovinskog rata prošla kroz strahote zatočeništva i ropskog rada u istočnoslavonskom mjestu Dalj, na kojemu je okupio reprezentativnu glumačku ekipu na čelu s holivudskom zvijezdom Timom Rothom, Jakov Sedlar u razgovoru za Symbol otkriva što ga je privuklo ovoj temi, kako pristupa povijesnim događajima na filmu, gdje povlači granicu između umjetničke interpretacije i dokumentarne odgovornosti, te kako doživljava kontroverze koje prate njegov rad – kao prepreku ili kao potvrdu da se bavi temama koje još uvijek peku.

Kada birate priče koje želite ispričati na filmu, što vas najviše pokreće: emocionalna snaga priče, povijesna važnost ili vizualni potencijal koji vidite u materijalu?

Uvijek se radi o kombinaciji, ali ako bih morao reći što je odlučujuće, onda je to potencijalna emocionalna snaga priče. Naime, emocija je ta koja pokreće sve u životu sve što je najvažnije, pa tako i filmske priče. Razum, naravno, nije beznačajan, ali ipak…

Kao redatelj koji često radi s povijesnim temama, kako balansirate između činjenica i umjetničke interpretacije? Koji su izazovi u prikazivanju kontroverznih tema na filmu, posebno u kontekstu hrvatske povijesti? Postoji li trenutak kada povijesna vjernost mora ustupiti mjesto dramatizaciji?

U obradi povijesnih tema, posebno kada se radi o dokumentarnim filmovima, činjenice se nikako ne smiju zaobići. Uvijek postoji način kako nešto obraditi na svoj način i reći da bude baš vaše, osobno, ali činjenice ako se zaobiđu onda ta vaša osobna vizija nema snagu koju bi takav uradak trebao imati.

Meni osobno ništa nije kontroverzno, bez obzira što su mnogi projekti koje sam radio proglašeni kontroverznima. Mislim da kao sredina još uvijek nismo sazreli prihvatiti okolnosti i život kakav uistinu jest sa svim pozitivnim i negativnim stvarima. Radio sam teme Stepinca (i u komunizmu), Tuđmana, Tita, Pavelića, izraelske velikane Sharona, Baraka, Hoda, Amita… meni su to ponajprije bile izazovne sudbine i karakteri koji su oblikovali povijest u vrlo delikatnim situacijama.

Svatko od njih radio je što je radio, a ja sam pokušao gledateljima ponuditi ono što je meni bilo najzanimljivije u tim karakterima, i okolnostima koje su ih oblikovale jednako kao što su oni mijenjali okolnosti.

Vaš rad često izaziva snažne reakcije – od hvalospjeva do žestokih kritika. Kako se nosite s polariziranim percepcijama vašeg stvaralaštva? Smatrate li da umjetnik treba provocirati ili je važno graditi konsenzus?

Nikada ne razmišljam hoće li neki moj film biti hvaljen ili kritiziran. Uvijek, ali baš uvijek, pokušam unijeti najbolji dio sebe u priče koje želim donijeti, tako da nemam problem sa svojom savješću i eventualnom manipulacijom neke teme. Malo me zanima konsenzus, posebno ako se radi o tzv. političkoj korektnosti. Film potpisujem ja i iza njega stojim, bez obzira na kritiku. Nikada nisam ovisio o kritici u smislu hoću li dobiti neki novi posao na temelju trenutačnog uspjeha ili neuspjeha, jer pronalazio sam teme koje su intrigirale ljude koji ulažu u film, a mislim da je to ključno. Naime, netko može imati genijalnu ideju, ali ako ga nema tko financijski pratiti da je realizira, onda je to mrtva ideja.

I meni se događalo da sam imao „genijalnu” ideju, ali tu moju ideju nije imao tko pratiti, pa sam išao dalje, što ne znači da sam odustao od nje. Recimo, još uvijek želim realizirati meni najdražu kratku novelu, „Tonio Kröger” Thomasa Manna, ali hoću li ikada uspjeti – ne znam. Imam jednaku strast za tim eventualnim filmom sada kao i prije 30 godina, kada je napisan scenarij.

Surađivali ste s brojnim svjetskim glumačkim zvijezdama. Tko vas se najviše dojmio i zašto?

Veliki je blagoslov raditi sa stvarnim veličinama, jer Martin Sheen, Michael York, James Earl Jones, Derek Jacobi, Kevin Spacey, Tim Roth… nisu postali legende zato jer ih je netko takvima proglasio nakon što su odigrali neku sapunicu, nego na temelju ogromnoga talenta, rada i stvarnog uspjeha. Svatko od njih (i još nekoliko s kojima sam surađivao) fascinantni su načinom kako rade, svojim karakterima, znanjem, ali i ljudskim načinom ophođenja s drugima.

Recimo, Martin Sheen po Zagrebu se najradije vozio tramvajem, jer je tako mogao vidjeti ponašanje i reakcije naših ljudi, čuti jezik, a ponekad i porazgovarati s nekim tko bi ga prepoznao.

Kevin Spacey vrhunski je intelektualac koji ima fascinantno znanje! Da ga pitate koji su najbolji špageti, koji je najbolji restoran na Havajima ili da vam kaže neki Shakespearov monolog, on je to u svakom trenutku spreman reći bez problema.

Možda je manje poznato da ste se u mladosti aktivno bavili sportom, igrali ste vaterpolo za reprezentaciju Jugoslavije. Kako je to iskustvo utjecalo na vaš kasniji umjetnički rad? Postoji li nešto iz sportskog načina razmišljanja – disciplina, timski rad, natjecateljski duh – što ste prenijeli u svoj redateljski pristup?

Sport je ključni dio moga života, on je definitivno oblikovao moj karakter. Moj otac bio je pekar u Splitu, ja nisam imao ništa osim ekipe prijatelja u mojoj ulici usred Marjana, ali bazen je bio pet minuta hoda od moje kuće, pa sam rano postao član „Jadrana”.

Prolazeći kroz sve kategorije: od pionira i juniora preko prvotimca i reprezentativca, a nakon svega i prvog vratara svjetskog klupskog prvaka, zagrebačke „Mladosti”, shvatio sam da je ključni moment svakoga posla svijest o tome jesi li sposoban za to što si odabrao, a kada jesi, onda nema limita u radu i upornosti. Nema stajanja ili odustajanja, to nikada nije opcija.

Sport me, naravno, naučio i gubiti (iako to nije bilo često, jer su momčadi u kojima sam igrao bile sjajne), a to je u životu zaista vrlo važno. Sve što sam naučio u sportu ima veliki utjecaj na ono što sam radio i što ću napraviti. Inače, smatram da je sport mnogo pošteniji od umjetnosti, jer je sportski rezultat mjerljiv, on se odmah vidi, dok su mnogi umjetnici bili priznati tek iza svoje smrti.

Upravo iščekujemo premijeru vašeg najnovijeg filma „260 dana” koji donosi priču obitelji Gubina tijekom Domovinskog rata. U filmu, među ostalima, glumi Tim Roth, veliko ime svjetske kinematografije. Kako ste ga privukli u ovaj projekt i kako je on, kao stranac, doživio priču o Domovinskom ratu?

Film je završen i mislim da sam napravio najbolji film od svih koje sam radio. Temelj filma je fascinantna životna priča Marijana Gubine. Moj sin Dominik napisao je izvrstan scenarij, a ekipa koju smo uspjeli dobiti zaista je sjajna. Naravno, legendarni Tim Roth najzvučnije je ime, a došao je na način uobičajen u svim filmskim slučajevima kada se radi o toj razini glumaca. Naime, najprije morate imati scenarij koji će se svidjeti i njemu i njegovome agentu, nakon toga oni pitaju tko režira film, a ako to prođe – morate imati novac. A onda preostaje još i pitanje njegovih slobodnih termina.

Njemu se sve svidjelo, a posebno ga je dirnula ratna priča dječaka Marijana (Roth igra Marijana danas) koji je zajedno sa svojom obitelji teško stradao u 260 dana robovanja u jednoj srpskoj obitelji 1991. Mnogo smo razgovarali o ratu i njemu je posebno bilo drago da film nema ništa osvetničkoga u karakteru kojega on donosi (a mogao bi itekako imati) nego se radi o čovjeku koji sve radi da se slična situacija nigdje ne ponovi.

Roth je pogledao mnoštvo dokumentarnoga materijala, svega što je naš narod prošao u tim teškim vremenima, a njegov glumački angažman i način kako je donio svoj lik je nevjerojatan. Radi se o vrlo posebnom glumcu, živoj legendi, jednome od najvećih, i njegovo pojavljivanje u filmu ogroman je dobitak za cijeli projekt.

Angažman međunarodnih glumaca otvara pitanje univerzalnosti priče. Može li film o Domovinskom ratu zaista transcendirati nacionalne granice i postati relevantan u globalnom diskursu ratne traume? Kakve reakcije očekujete izvan Hrvatske?

Ovo je univerzalna priča koja se može dogoditi i danas, recimo u Ukrajini. U svakome ratu ponajviše stradavaju nevini, posebno djeca. Patnja je univerzalna, posebno patnja u ratu, tako da tu nema barijera. Upravo zbog toga ni engleski jezik nije prepreka, a kvaliteta glume sjajnih američkih i engleskih glumaca (igra i četvoro odličnih hrvatskih glumaca) samo može pridonijeti razumljivosti cijele priče.

Očekujem da će strana publika, ona izvan Hrvatske, prvi put moći vidjeti kako je uistinu započeo Domovinski obrambeni rat. Do sada ovakvoga filma, kao i glumačke ekipe koja ga je realizirala, nije bilo.

Povijesna tematika često je dvosjekli mač – između moralne odgovornosti za istinu i umjetničke slobode interpretacije. Jeste li se u „260 dana” više oslonili na autentična svjedočanstva ili ste se svjesno odlučili dramatizirati određene dijelove kako biste postigli jači emocionalni učinak?

„260 dana” u najvećem je dijelu temeljen na stvarnim događajima. Dramatizirani su samo dijelovi koji su veze između pojedinih scena kako bi priča bila jasnija, ali film će u mnogim dijelovima djelovati dokumentarno. Moralna odgovornost uvijek je prisutna, posebno u ovakvim temama. U ovome slučaju još i više, jer smo glavno lice, Marijana Gubinu, često imali na filmskome setu.

Film je oduvijek bio moćan medij u kreiranju kulturnih mitova i kolektivne memorije. Smatrate li da u suvremenom društvu film još uvijek ima tu snagu, ili su ga pretekli drugi mediji i oblici pripovijedanja?

Film je to oduvijek bio, a mislim da će tako biti i dalje. Film ima nešto mistično, nešto što ljudi vole, što žele, o čemu čeznu. Zato je toliko polemika i kontroverzi oko mnogih filmova. Jer u svijesti svakoga čovjeka žive slike iz filmova „Zameo ih vjetar”, „Kum”, „Cabaret”, „Građanin Kane”, „Sedam”… Mislim da nema osobe na kugli zemaljskoj koja sebe ne vidi kao nekog filmskog junaka. Uostalom, ogroman broj ljudi i želi se baviti filmom iz tih razloga. Film je uistinu čarobna umjetnost koje se ljudi nikada neće zasititi. Televizija ima ogromnu moć, ali ona je, rekao bih – proza, dok je film – poezija.

Mnogi vaši filmovi dotiču se sudbina pojedinaca uhvaćenih u velikim društvenim i povijesnim previranjima. Koliko vam je važna psihološka dimenzija likova u filmovima, i koliko vremena provodite istražujući njihove unutarnje svjetove prije nego što ih oblikujete na ekranu?

Istraživanje likova zahtjevan je i nužan dio svakoga filma ako se radi o licima iz velikih povijesnih previranja. Danas je to mnogo lakše zbog interneta, ali i tu treba biti oprezan, jer mnogi podatci nisu točni ili su namjerno iskrivljeni. Zato su osobe koje se bave researchom vrlo često ključne u pripremama za takve projekte. Naime, da biste donijeli potpunu sliku neke osobe, morate mnogo toga znati što u konačnici ne mora biti vidljivo u nekoj sceni, ali ćete to reći u okviru nečega drugoga. Taj istraživački dio zna biti ključan.

Kada biste mogli snimiti film o bilo kojem umjetniku u povijesti – bez obzira na budžet i ograničenja – tko bi to bio i zašto?

To bi svakako bio Orson Welles. Renesansna osoba o kojemu sam (zajedno sa sinom) radio dokumentarni film u kojemu su sudjelovali Steven Spielberg, Frank Marshall, Paul Mazursky i naravno Oja Kodar, ljubav njegovoga života. Njegov život i sve što je ostavio iza sebe, fascinantan je i neponovljiv. Najveća filmska osoba uopće!

U eri streaming platformi i digitalne distribucije, kako gledate na budućnost filmske umjetnosti? Može li se film još uvijek doživjeti kao kolektivno iskustvo ili nas suvremene tehnologije neumitno vode prema individualiziranom gledanju?

Meni osobno film je oduvijek bio vrlo individualiziran u smislu gledanja. Zato volim kino dvoranu, a ne gledanje filma na televiziji. Ne volim razgovarati niti da me bilo što prekida u mome odnosu prema onome što gledam. Bez obzira što je danas moguće filmove gledati i na mobitelu, sutra ne znam na čemu još, kino je za mene nešto magično i ne želim ga ni za što mijenjati.

S obzirom na vaše bogato iskustvo u režiji, što biste savjetovali mladim redateljima koji danas žele stvarati filmove u Hrvatskoj? Koji su najveći izazovi i gdje vidite prostor za inovaciju?

Sloboda je najvažniji dio našega postojanja. Prostori slobode bezgranični su, oni nam daju ono što je najprirodnije, a to je mogućnost da ostvarimo snove. Zbog toga mislim da je mladim redateljima najvažnije da ne budu robovi sustava koji daje bespovratan novac, a ne brine se oko rezultata, što je slučaj kod nas u Hrvatskoj.

Mlad čovjek ima beskrajno mnogo snage i strasti (ako je pravi) i tu nema granica koje može postaviti sustav kako bi vas kontrolirao. Dobivanje državnih sredstava može lažno uljuljati, ali smisao našega posla je borba za bolji svijet i za snove, ma kakvi oni bili. Uspješni redatelji dobri su trgovci snovima.

Iza vas je gotovo pola stoljeća aktivnog rada tijekom kojeg ste ostvarili ekstenzivnu filmografiju, kojoj se treba pribrojiti i značajan broj kazališnih režija, no ne čini se da ste spremni stati. Što je potrebno da budete do te mjere zadovoljni učinjenim da budete spremni otići u redateljsku mirovinu? Hoće li se to ikada dogoditi?

Nikada neću otići ni u kakvu mirovinu! Da mi netko kaže: Evo ti novaca koliko želiš, evo ti sva blaga ovoga svijeta, ali moraš prestati baviti se svojim poslom, zahvalio bih se. Moj posao je smisao moga postojanja. Tako oduvijek mislim i radim.

Kad pogledate unatrag na svoju bogatu karijeru, na što ste najponosniji?

Ima filmova na koje sam ponosniji od nekih drugih, koje također volim, ali bi ih danas nešto drugačije napravio. No, nikako ne želim preskočiti svojih četvrt stoljeća rada u Hrvatskom narodnom kazalištu, posebno onaj dio kada sam bio ravnatelj drame.

Bilo je to teško ratno vrijeme u kojemu smo (intendant, veliki Georgij Paro, zajedno s ravnateljima baleta i opere Milkom Šparemblekom, Almirom Osmanović, Igorom Kuljerićem i Vladimirom Kranjčevićem) nadljudskim naporima održali sjajan repertoar na najvišoj razini. Tri puta sam vodio Dramu HNK na neponovljive svjetske turneje po Sjevernoj i Južnoj Americi, Južnoj Africi, Australiji i Europi, a među onima koji su reprezentirali našu najveću i najvažniju kazališnu kuću bili su i Vanja Drach, Tonko Lonza, Neva Rošić, Ena Begović, Boris Buzančić, Ivo Gregurević, Mustafa Nadarević…

Po prvi put je iseljena Hrvatska imala priliku u živo vidjeti najbolje glumce svoga naroda, a ti glumci usred rata u Hrvatskoj imali su priliku nastupati u New Yorku, Los Angelesu, Torontu, Buenos Airesu, Johannesburgu, Melbourneu, Sydneyu… Često se sjetim toga u svakom smislu herojskog vremena kada nismo znali što nosi sutra, a bili smo spremni na sve scenarije. Nezaboravna je bila suradnja s glumačkim i redateljskim veličinama koji kao da nemaju pravih nasljednika u današnjem vremenu.