„Ostvarila sam ono što mnogi umjetnici ne uspiju ni za pedeset godina karijere”

Piše: Gea Vlahović 
Fotografije: Fabijan Landewee

…

Kad sagledam svo svoje iskustvo, strah postaje nevidljiv, a najveći dar sam ja sama sebi – kaže Selma Selman, jedna od najintrigantnijih suvremenih umjetnica jugoistočne Europe, sažimajući, u ovom razgovoru koji vodimo za Symbol, u jednoj kratkoj rečenici svoj put od romske mahale u Bihaću do svjetskih muzeja i biennala, od djevojčice koja je prodavala slike na tržnici da pomogne prehraniti obitelj do suvremene umjetnice čija djela danas kruže europskim institucijama i potiču rasprave o identitetu, vrijednosti i preživljavanju.

Rođena 1991. u Bosni i Hercegovini, danas s adresom u Amsterdamu, Romkinja, žena i imigrantica, Selma Selman od početka je svjesno gradila vlastitu poziciju iz iskustva isključenosti i limba – između kućne patrijarhalne tradicije i vanjskih predrasuda, između obiteljskog siromaštva i svjetskih umjetničkih institucija. Njezina biografija u potpunosti prkosi predrasudama o tome što Romi, a osobito Romkinje, mogu ili ne mogu postići. Ali dok njena priča djeluje poput narativa o uspjehu, ona zapravo svjedoči o neprestanoj borbi.

– U širem smislu, moja se umjetnost formirala kroz edukaciju i kroz pokušaje da prepoznam umjetnost u onome što se gotovo nikada ne bi smatralo umjetnošću – govori nam Selman, pa nastavlja:

– Živeći na Balkanu, osobito kao žena, stalno se moraš dokazivati. Čak je i za neromske žene izazov izboriti priznanje u muškom svijetu. Za romsku ženu to je trostruki posao: moraš se dokazivati svojoj obitelji i svojoj zajednici, zemlji i širem svijetu. Postaješ svojevrsni migrant, stalno se krećeš između očekivanja, živeći u međuprostoru u kojem nikada nisi „dovoljna”. Istodobno, međutim stječeš bogato iskustvo – učiš se transformirati, nositi mnoge identitete kako bi preživjela.

Možda je meni sada, iz ove pozicije koju sam sama izborila, lako to reći, ali mislim da je pravi pakao danas onim djevojčicama koje tek prolaze kroz proces formiranja – na Balkanu, ali i drugdje u svijetu. Život je okrutan, a ljudi licemjerni; kad bi mogli, pojeli bi te živog – kaže te dodaje kako u obrazovnim institucijama moraš dokazati dvostruku inteligenciju da bi bila prihvaćena.

Vrlo je rano osjetila što znači biti „drugačiji”. U vlastitom selu doživljavali su je kao „lijepu blijedu djevojku”, a u gradu je, kao Romkinja, bila obilježena kao „prljava i smrdljiva”. Upravo to iskustvo dvostruke nepripadnosti – bijela među svojima, crna u školi – utkalo se u njezinu umjetnost.

– Moja romska pripadnost za mene je sredstvo, a ne umjetnički izraz. Život te nauči da najprije prihvatiš sebe, pa tek onda sve ostalo. Ja sam bila dovoljno svjesna svoje pozicije da od nje stvorim sve one pozicije koje su meni odgovarale. Živim u limbu i nemam ni jedan ton i ni jednu boju kože – reći će.

Iz tog su limba proizašle njezine ključne geste. Kada u performansima rastavlja usisavače ili matične ploče, ona ne uništava predmete nego prenosi svakodnevne radnje iz obiteljske stvarnosti u umjetnički kontekst.

– U mojoj mahali rastavljanje objekata bilo je pitanje preživljavanja; u svijetu umjetnosti taj isti čin postaje još jedan način preživljavanja, ali kroz drugi značaj.

Njezini su performansi istodobno ritual oslobađanja, umjetnička transformacija i politički čin. Obitelj, koja se desetljećima uzdržavala recikliranjem metala, bila je i prvi okvir njezina umjetničkog puta. Još kao studentici Akademije umjetnosti Sveučilišta u Banjoj Luci, kad nije imala novca za platna, otac joj je predložio da slika na metalnim pločama s otpada. Tako je nastao njezin karakteristični postupak rada s „prljavim” i „bezvrijednim” objektima, kojim je otvorila prostor za transformaciju vrijednosti – otpad u njezinim rukama postaje umjetnički objekt, a umjetnost postaje produžetak života.

Obitelj je, međutim, igrala i drugu, težu ulogu: neko je vrijeme živjela isključivo od prodaje Selminih slika, a i dalje živi od njezina rada.

– Uloga moje obitelji jest da mi bude obitelj, a moja je uloga u obitelji da joj budem spasiteljica. A ta uloga nije laka, jer ja nisam Bog – kaže.

Kao djevojčica slikala je i prodavala radove na tržnici s braćom; od sedamnaeste je posve samostalna. Danas kaže da se jedva sjeća tko je sve te slike kupovao.

– Zapravo bi bilo lakše reći tko nije. Mislim da vjerojatno svaka druga ili treća obitelj u Bihaću ima barem jednu moju sliku – smije se.

Selma će kasnije u Banjoj Luci diplomirati slikarstvo (2014.), magistrirati transmediju, vizualnu i izvedbenu umjetnost na Sveučilištu u Syracusi u SAD-u (2018.) te kroz rezidencije i izložbe razviti opus u kojem slikarstvo, performans, instalacija i inženjering reciklaže stvaraju jedinstveni jezik. Sebe često naziva „alkemičarkom” – iz nevidljivog izvlači vrijedno, neželjeno pretvara u dragocjeno, a znanje o procesima ekstrakcije naziva „alatom otpora” koji namjerava dijeliti s onima kojima može koristiti.

Umjetnički ju je put doveo i do rezidencije na prestižnoj Rijksakademie u Amsterdamu, jednog od najvećih priznanja koje umjetnik u Europi može dobiti. Svaki od tih iskoraka podrazumijevao je rušenje zadanih okvira i preskakanje socijalnih i kulturnih barijera, a sve su te etape oblikovale njezin osjećaj identiteta – romskog, bosanskog, ženskog, umjetničkog i, naposljetku, europskog.

– Ostvarila sam ono što mnogi umjetnici ne uspiju ni za pedeset godina karijere i vjerujem da je to većini donekle jasno. No ono što me oblikuje nije sama činjenica tih postignuća, nego umjetnost, i moje stalno traganje za njom: neprestano preispitivanje, pokušaj komunikacije, a ne očekivanje da će moja umjetnost nužno na nekoga utjecati. To je način na koji transformiram svoju stvarnost.

U srži njezina postupka nalazi se pitanje vrijednosti. Kad u performansu uništi usisavač ili rastavlja matične ploče, to nije puko nasilje nad objektima, nego ritual transformacije: isti se pokreti iz radničke svakodnevice premještaju u galeriju, a njima se mijenja kontekst i značenje.

– Radim tako da stvarne radnje iz svakodnevice postavim u umjetnički i simbolički okvir. U tom procesu transformiram vrijednost: nešto što je bilo nevidljivo golom oku postaje vidljivo kroz čin dekonstrukcije – pojašnjava.

Jedan od njezinih najintimnijih i najpoznatijih radova, I Will Buy My Freedom When! (2014.), kojim je simbolično otkupila svoju slobodu od vlastite obitelji, bio je istodobno i čin umjetnosti i intimni obračun s tradicijom.

– Taj rad nije bio doslovno „kupovanje” slobode, jer već sam se osjećala slobodnom – ističe Selman.

Željela je pokazati sebi, roditeljima i budućim generacijama da uvijek postoji način za otpor. Prodala je kosu, odjeću i umjetnička djela, skupila 11.000 eura i dala ih obitelji. Većinom ocu, koji je za taj novac kupio plavi Mercedes.

– Na neki način, to je bila moja sloboda – tvrdi.

 Taj je čin promijenio i kućnu dinamiku: otac, dotad čvrstog patrijarhalnog uvjerenja, postao je – po njezinim riječima – feminist.

U umjetnosti Selme Selman osobno iskustvo neprestano se prepliće s društvenim i političkim, brišući granicu između intimnog i kolektivnog.

– Moje privatno, kad ja to poželim, postaje javno, i za to uvijek postoji razlog.  Ako je moj život izložen u kontekstu umjetnosti, to je zato što sam ja tako odabrala. Ako se pretvori u političku akciju, i to je moja odluka – ja određujem što je javno. Mnogi moji radovi i ideje proizlaze iz osobnog iskustva – govori.

Na pitanje gdje povući crtu, kada stati na osobnoj ispovijesti, a kada je transformirati u širi društveni komentar, Selman odgovara:

– To ovisi o projektu. Kada sam bila mlađa, osjećala sam pritisak uglavnom vezan uz financijsku podršku – hoću li uopće moći ostvariti projekt. Danas imam sreću da imam veću slobodu izbora. Pravi izazov sada je znati kada prestati.

U svojim izložbama često rabi redukciju forme, minimalizam geste s jakim konceptualnim slojem. Ne zanima je, kaže, isporuka poruke, nego stvaranje prostora za pitanje.

– Kao umjetnica nisam zainteresirana za slanje direktnih poruka. Želim ponuditi prostor u kojem se gledatelj susreće s radom i tumači ga na svoj način. Ako ga osjeti, razumjet će ga – decidirano će.

Za nju, upravo je to uloga umjetnika: da otvori komunikaciju s publikom i da drži prostor za mogućnost promjene. Ta etika prelama se i na odnos umjetnosti i aktivizma: Selma ne tretira djelo prvenstveno kao estetski objekt, nego kao mogućnost stvarne promjene. Ali odbija ulogu proroka.

– Da kao umjetnica imam odgovor na svako pitanje, prestala bih stvarati umjetnost. Sve dok imam pitanja – sve dok mogu propitkivati život i izazivati refleksiju – nastavit ću stvarati. Onog časa kad pomislim da sve razumijem, to će biti znak da stanem.

Sve ključne geste u Selminu svijetu imaju konkretna podrijetla, a njezin opus obuhvaća performanse, instalacije, slikarstvo, rad s metalom i tehnologije reciklaže. U projektu Platinum (2021.) izvukla je platinu iz katalitičkih konvertera automobila i pretvorila je u sjekiru – istodobno alat preživljavanja, simbol obiteljske povijesti i dragocjeni umjetnički objekt. Iza tako raznolikih medija, čini se, stoji jedna jednostavna, ali snažna poveznica.

– Moja kreativnost – reći će kratko.

Rad u različitim medijima daje joj slobodu da preispituje stvarnosti u kojima živi i stvara prostor za refleksiju.

– Uloga umjetnika, barem kako je ja razumijem svih ovih godina, jest postavljati pitanja, otvarati teme za raspravu i stvarati situacije u kojima značenje može nastati. Ne smatram da je moja uloga davati odgovore – publika je ta koja ih treba otkriti.

Ta se dinamika jasno očituje i u njezinim performansima, poput AEG Vampyr 1400, u kojem uništava usisavače, ili Motherboards (2023.) gdje je iz starih procesora izvukla zlato i oblikovala ga u zlatni čavao, dok je u monumentalnim platnima Dirt 0 željezna prašina s otpada postala materijal modernističkog slikarstva.

U djelu A Pink Room of Her Own rekonstruirala je sobu koju je njezina majka kao djevojčica priželjkivala, ali je nikada nije imala jer je s trinaest godina ušla u dječji brak. Svako njezino djelo oscilira između osobnog i kolektivnog, intime i univerzalnog.

– Razlog zašto moji performansi često uključuju dekonstrukciju objekata jest taj što su to ljudi u mojoj mahali oduvijek radili – ja te radnje jednostavno premještam u drugačiji kontekst. Geste ostaju iste, ali publika se mijenja. U Ružici, prigradskom naselju Bihaća, rastavljanje objekata bilo je pitanje preživljavanja. U svijetu umjetnosti, taj isti čin postaje još jedan način preživljavanja, ali kroz potpuno drugi značaj – pojašnjava Selman.

Danas je svjesna da je mnogima u zajednici postala figura očekivanja.

– U mojoj mahali, ljudi me često doživljavaju kao nekoga tko može „spasiti živote”, pa pritisak raste, a s njime i osjećaj odgovornosti da govorim, da budem glasna kao umjetnica.

Kad je bila u Bosni, ljudi su joj pričali da su, kada bi u bolnici spomenuli njezino ime, dobili bolji tretman.

– To te čini ponosnom, ali također stvara pritisak, jer ljudi počnu očekivati sve više i više…

Takva je napetost stalna, no naučila je, kaže, postavljati granice, a o nekim stvarima i ne želi govoriti javno, jer ne želi da njezina intima postane stalno dostupna ili da se svaki čin solidarnosti interpretira kao umjetnički rad.

– Pomažem obiteljima neposredno, na vrlo praktične načine, ali to ne uokvirujem kao umjetnost. Za mene je to jednostavno čin solidarnosti, čovječnosti, činjenja onoga što se mora učiniti, bez očekivanja ičega zauzvrat.

 Njezina svijest o odgovornosti i granicama iznjedrila je i zakladu Get the Heck to School (Marš u školu), čiji je cilj omogućiti romskoj djeci, osobito djevojčicama, da završe osnovnu i nastave srednju školu – a neki i fakultet.

– Pokrenula sam taj projekt kad sam imala 28 godina, u Sjedinjenim Državama. Osjećala sam se vrlo mladom za osnivanje fondacije, ali sam znala da, ako ne pokušam, mnoga od te djece nikada ne bi završila školu – kaže.

Od tada je prošlo osam godina i projekt je već dao vidljive rezultate: nekoliko dječaka i djevojaka upisalo je fakultete.

– Ispunjujuće je vidjeti kako mlade žene postaju nezavisne. To je, za mene, dovoljno. Fokus je na stvaranju mogućnosti za obrazovanje, jer ono je temelj slobode. Radi se o tome da se tim mladim ljudima pruži šansa da izgrade vlastitu autonomiju – odlučno će.

Rad sa zajednicom ne znači samo financijsku potporu nego i stalnu borbu s predrasudama i nepovjerenjem. No, iako s vremenom ne postaje lakše – jer povezanost također nosi teret odgovornosti, za nju nikada nije bilo riječi o odvajanju od obitelji.

– U romskoj kulturi, obitelj je uvijek na prvom mjestu. Mi se brinemo jedni o drugima. Pravo je pitanje, međutim, može li se žena odvojiti od patrijarhata…

Pitamo je kako izgleda njezin odnos s Bosnom i Hercegovinom danas?

– Mislim da me poštuju i nadam se da je tako. Tko ima problem s romskom zajednicom – to je njihov problem, ne moj, ne naš kao zajednice – veli.

Diskriminacija Roma kao građana drugog reda nije nestala. Metoda preživljavanja zato ostaje ista: prihvatiti sebe.

– Koga briga prihvaća li me zemlja. Ja prihvaćam sebe. Svako dijete koje odrasta kao dio manjine vrlo rano upozna taj osjećaj isključenosti i mora se boriti za svoj glas. Ali iz toga također dolazi i snaga – navikneš se na odbijanje, i to te čini otpornijim.

Osjeća, naravno, stres oko projekata i svoje umjetnosti, „ali to je vrsta stresa koju prihvaćam, jer dolazi iz toga što sam plaćena za svoje misli i svoj rad, svoju kreativnost”.

– Svaka slika napravljena je mojim rukama, ne strojem, i to me čini ponosnom – kategorična je.

Najvažnije joj je ostati povezana: u Bosni ima mnogo prijatelja i vrlo bi rado tamo izlagala. A kad pogled unatrag spoji s onim prema naprijed, Selma kaže da je premlada za velike zaključke. Ima 34 godine i još puno toga želi učiniti, toliko toga naučiti.

– Nikada nisam željela život kakav je imala moja majka, pa sam se od malih nogu usmjeravala drugim putem: kao tinejdžerica slikala sam svaki dan, ponekad po deset radova dnevno, i prodavala ih na tržnici. Kasnije mi je otac postao prvi menadžer, a onda sam imala sreće da sam imala profesore koji su vidjeli nešto u meni i pomogli mi da rastem. Sve me to oblikovalo i učinilo osobom koja sam danas. Možda je moja najveća misija sada jednostavno da nastavim učiti, rasti i dopustiti životu da me i dalje iznenađuje – zaključuje razgovor Selma Selman.