Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Mara Bratoš & Privatna arhiva
…
Anita Kontrec, hrvatsko-njemačka kiparica i slikarica rođena 1954. u Zagrebu, od samih je početaka gradila interdisciplinarnu karijeru, povezujući likovne umjetnosti, kazalište, književnost, antropologiju i novinarstvo. Diplomirala je anglistiku, sociologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a paralelno je pohađala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Bila je članica Kugla glumišta i novinarka Poleta, a kasnije se profilirala kao autorica kompleksnih umjetničkih projekata.
Nakon preseljenja u Köln 1989. gotovo je tri desetljeća živjela u Njemačkoj, da bi se prije desetak godina vratila u rodni grad. Izlagala je u uglednim europskim institucijama, sudjelovala na Venecijanskom bijenalu te ostvarila niz rezidencija u Londonu, Parizu, Chicagu i drugdje. U njezinu opusu ključne su teme komunikacije, jezika, arhitekture i migracija.
Umjetnost za Anitu Kontrec nije samo vizualni izraz, nego i univerzalni jezik autentičnosti, slobode i odgovornosti prema društvu u kojem želimo živjeti.
Rođeni ste u Zagrebu gdje ste prošli slojevit obrazovni put – od anglistike, književnosti, sociologije i antropologije do kiparske klase Ivana Sabolića. Kako danas gledate na taj spoj humanističkog i umjetničkog obrazovanja?
Taj spoj odredio je moj cjelokupni način doživljavanja svijeta, način života i rada, sagledavanje i proživljavanje svega što vidim u sebi i oko sebe. Iz više perspektiva, poput šarenog kaleidoskopa u kojem stalno nastaje neka nova slika. To je beskrajna igra, neprekidno istraživanje svijeta, a umjetnost mi daje slobodu da sve proživljeno izrazim na puno različitih načina – kroz skulpturu, slikarstvo, instalaciju i performans, koje povezujem s ljubavlju prema književnosti i glazbi. Ništa se ne isključuje, već samo nadopunjava i daje novu kombinaciju okusa i mirisa života.
Iz spoja humanističkog i umjetničkog obrazovanja proizašli su neki od mojih najznačajnijih projekata. RECALL BYBLOS 1993., na primjer, u kojem sam istraživala modele komunikacije od feničkog pisma do suvremene tehnologije. U tom projektu sudjelovali su umjetnici i znanstvenici iz Zagreba i Kölna. Najprije je bio predstavljen u Ludwig Forumu für internationale Kunst u Aachenu, a zatim u Klovićevim dvorima u Zagrebu.
Od recentnijih projekata koji spajaju različite discipline, a koriste se jezikom umjetnosti, izdvajam HOUSES AND DREAMS. Započela sam ga 2017., a do sada je gostovao u Veneciji, Parizu, Kölnu, Londonu, Umagu, Kopru i Zagrebu. Tematizira neiscrpno pitanje koje je bilo i ostalo ključno: što je/gdje je dom? Je li to geografsko mjesto ili osjećaj pripadnosti? Osobito meni, kao umjetnici koja je veliki dio svog života provela izvan Hrvatske…
U djetinjstvu i mladosti bavili ste se glazbom i plivanjem, a tijekom 70-ih i 80-ih djelovali ste kao novinarka u Poletu, prevoditeljica i članica Kugla glumišta. Koliko su ta različita iskustva oblikovala vaš kasniji pristup umjetnosti i komunikaciji s publikom?
Za odgovor na ovo pitanje trebala bih napisati cijeli roman! A možda i hoću jednoga dana. Ali najbitnije je da ta iskustva čine nedjeljivu cjelinu. Odrasla sam u obitelji u kojoj se njegovala glazba i umjetnost. Majka mi je bila pijanistica i oduvijek sam bila okružena glazbom – od klasike, jazza i rocka do duhovne glazbe.
Bavljenje plivanjem od djetinjstva u plivačkom klubu Mladost naučilo me disciplini i izdržljivosti, neophodnoj za sve što sam kasnije u životu radila. Bilo da je riječ o pisanju ili umjetnosti, jer za to nije dovoljna samo kreativnost, znanje i talent, već i dobra mentalna i fizička kondicija. Osobito kad je riječ o kiparstvu, kada koristite materijale poput šamotne gline, kamena, bronce, gipsa, drva i sintetske smole.
A što se pisanja, prevođenja i novinarstva tiče, od samih početaka objavljivanja mojih tekstova sredinom 70-ih godina u Poletu pa do moje zrele novinarske karijere u hrvatskim i njemačkim medijima za koje sam radila gotovo 40 godina – pisanje je bilo ne samo izraz potrebe za izražavanjem ideja i komunikacije sa svijetom, već mi je omogućilo financijsku neovisnost od hirova tržišta umjetnosti. Otud moja potpuna sloboda izražavanja u umjetnosti.
A priča o Kugla glumištu, čija sam bila jedna od osnivačica ranih 70-ih godina, priča je za sebe. Najsažetije rečeno: bilo je to iskustvo „Gesamtkunstwerka”, erosa stvaralaštva gdje su se brisale granice između umjetničkih žanrova. Ali i između tzv. „zbiljskog života” i umjetnosti. Taj se eros stvaralaštva manifestira u mom cjelokupnom životu i radu na puno različitih načina. U Kugli su bili korijeni takvih iskustava. U Kugli su nastale moje prve velike instalacije. Za predstave smo sami osmišljavali scenografiju, kostime i rekvizite, što je dobrim dijelom bio moj zadatak.
Karakter Gesamtkunstwerka, u kojem različite žanrove likovne umjetnosti spajam s glazbom, književnošću i performansom, obilježava moje brojne umjetničke projekte i akcije.
Kako pamtite kulturnu i umjetničku scenu Zagreba u 80-ima, kada su se otvarali prostori za avangardne prakse? Jesu li to doista bila zlatna vremena za kulturu i umjetnost?
Pamtim ih po intenzivnom druženju i suradnji s umjetnicima i intelektualcima svih žanrova i „fela”. Ne samo zagrebačkim, već i iz cijele bivše Jugoslavije i niza europskih zemalja, koji su bili česti gosti u Zagrebu. Bila je živa rock scena – to su godine nastanka Filma, Haustora, Azre, s kojima sam se družila. U Zagrebu je bila jaka i jazz scena zahvaljujući Bošku Petroviću i jazz tribinama Mirka Križića u KIC-u. Kinoteka u Kordunskoj ulici odgojila je generacije filmofila.
Ludovalo se po plesnjacima – u Kulušiću, Jabuci, Saloonu, Lapidariju. Održavali su se međunarodni festivali kazališta – IFSK u Zagrebu, Brams i BITEF u Beogradu, na kojima je Kugla redovito gostovala. Ta internacionalna kreativna atmosfera vladala je do druge polovice 80-ih.
Godine 1989. preselili ste se u Köln. Što vas je odvelo u Njemačku i jeste li doživjeli kulturni šok u odnosu na Zagreb?
Krajem 80-ih počele su se nazirati političke napetosti i promjene, što se odrazilo i na kulturu. Postajala je obojena nacionalističkom ideologijom i time se provincijalizirala. To je bio jedan od razloga zbog kojih sam se iz Zagreba preselila u Köln. Tamo sam svoje umjetničke ideje mogla razvijati u puno širem kontekstu.
Köln nije predstavljao nikakav kulturni šok jer sam za vrijeme cijelog studija na Filozofskom fakultetu često putovala po brojnim europskim gradovima. A nakon što sam diplomirala, godinama sam surađivala s IUC-om (Međunarodnim centrom za postdiplomske studije) u Dubrovniku, gdje sam se povezala s nekoliko njemačkih sveučilišta.
U Njemačku me zapravo doveo poziv Sveučilišta u Siegenu da tamo upišem doktorat iz književnosti. No, prevladala je ljubav prema likovnoj umjetnosti kao primarnom obliku mog izražavanja. A ljubav za jezike i književnost utkala sam u brojne svoje umjetničke projekte.
Tijekom gotovo tri desetljeća živjeli ste između Njemačke i Hrvatske. Koliko je ta dvostruka pripadnost oblikovala vaš umjetnički identitet?
To su desetljeća nomadskog života u geografskom i umjetničkom smislu. I ne samo na relaciji Njemačka – Hrvatska, već i između drugih europskih zemalja gdje sam izlagala. U susretu s različitim tradicijama i društvenim normama puno sam naučila. Iznad svega: kako u dodiru s tolikim utjecajima ostati autentično svoja, i kao osoba i kao umjetnica. Kako biti otvorena za sva strujanja, ali se pri tome ne povoditi za trendovima koje nameće umjetničko tržište, no ipak se uklopiti u taj sustav.
A to mi je i uspjelo budući da sam od samog početka svoje umjetničke karijere u Njemačkoj ostvarila uspješnu suradnju s vodećim institucijama kao što su Museum Ludwig u Kölnu, Ludwig Forum u Aachenu, Frauenmuseum u Bonnu. Napose i suradnju s nekoliko izvrsnih galerija u Njemačkoj i Švicarskoj koje su me predstavljale u svojim galerijama i na značajnim europskim sajmovima umjetnosti. To balansiranje između vlastitih standarda vrijednosti i potrebe za uklapanjem u europsko tržište umjetnosti – koje je nezaobilazno ako želite biti vidljivi na umjetničkoj sceni – bili su i ostali izazovi koji su me formirali kao ličnost i kao umjetnicu.
Kao vaši ključni utjecaji spominju se Joseph Beuys i avangardni pokret Fluxus, a vašu umjetnost opisivali su kao „poetsku kulturnu antropologiju”. Bavite se motivima arhitekture, kuća, migracija, povrataka; kako ste razvili svoj umjetnički izraz i kako biste ga vi definirali?
Moju povezanost s Beuysom i Fluxusom – i prije nego što sam znala da oni uopće postoje – prepoznao je povjesničar umjetnosti Anđelko Hundić, 80-ih voditelj avangardne galerije DDT u Zagrebu u kojoj sam 1986. imala prvu samostalnu izložbu.
Ta je galerija promovirala konceptualne umjetnike poput Tomislava Gotovca, Vlade Marteka, Željka Jermana i ostalih iz Grupe šestorice autora s kojima sam se u to vrijeme puno družila i s kojima je moj tadašnji rad imao najviše dodirnih točaka.
Kada sam se u Njemačkoj upoznala s Beuysovim radovima i konceptom umjetnosti duboko ukorijenjenim u antropozofsko učenje Rudolfa Steinera, osjetila sam snažnu povezanost s tom umjetničkom praksom. Meni su takvi stavovi o ulozi umjetnosti kao katalizatoru i kreatoru društvenih procesa oduvijek bili vrlo bliski. Isto kao i ideje o povezanosti mikro i makrokozmosa. O duhovnom aspektu umjetnosti, za mene neodvojivom od autentičnog umjetničkog rada. To su ishodišne točke mog stvaralaštva. Bez obzira na to u kojem se likovnom žanru izražavam, uvijek je u pozadini taj kulturološki kontekst. Potpuno se slažem s opisom moje umjetnosti kao „poetske kulturne antropologije”.
Tko je od umjetnika s kojima ste surađivali – ili općenito ljudi iz kulture – na vas ostavio najsnažniji dojam?
Od hrvatskih umjetnika to je prije svega Ivan Kožarić kojeg sam pozvala u projekt RECALL BYBLOS 1993. u Aachen, gdje smo se družili i stvarali u okviru umjetničke rezidencije u Ludwig Forumu. Od tada smo se Kožarić i ja često sastajali u njegovu ateljeu u Medulićevoj ulici ili na nekom piću u gradu. Za njega je stvaralački proces bio igra. Oduševljavala me njegova lakoća stvaranja, širina pogleda na umjetnost, a iznad svega njegov humor i toplina.
Iz područja književnosti na mene je utjecalo dugogodišnje druženje s Danijelom Dragojevićem s kojim sam surađivala u njegovoj legendarnoj emisiji Dnevnici i pisma na Trećem programu Hrvatskog radija. Ali nas dvoje smo najviše razgovarali o likovnoj umjetnosti, a manje o književnosti, jer je Dragojević, osim što je bio vrhunski pjesnik, bio i povjesničar umjetnosti.
Krajem 80-ih preveli ste slavne „Zapiske pod uzglavljem” japanske spisateljice Sei Shonagon. Kako je došlo do toga da prevedete japansku knjigu iz 11. stoljeća? Što vas je privuklo japanskoj kulturi i kako je ona utjecala na vašu kasniju umjetnost?
Sveučilišna naklada Liber objavila je 80-ih seriju japanskih romana. Među njima i „Zapiske pod uzglavljem”, čudesan roman te dvorske dame koja je opisivala život u carskoj palači u Kyotu. Rad na toj knjizi koja me je inspirirala za niz umjetničkih radova i akcija od konca 80-ih do danas i otvorila prema japanskoj kulturi, možda najbolje ilustrira moj žanrovski i kulturološki nomadizam – od književnosti preko likovnosti do plesa i filma.
Jedna priča iz te knjige potakla me da oblikujem skulpturu „Snježni brežuljak Sei Shonagon”. Uslijedile su instalacije „Jastuci za Sei Shonagon” sačinjene od kaligrafskih crteža na svilenom papiru. Za vrijeme rezidencijalnog boravka u Leipzigu 2013., u ogromnoj hali bivše predionice vune Spinnerei postavila sam prostorno specifičnu instalaciju „Kaligrafski krajolici”. Sastojala se od stotinjak metara prozirnih traka flisa ispisanih citatima iz knjige na hrvatskom i engleskom jeziku. Između tih ispisanih i oslikanih velova, koji su se mijenjali svakim pokretom vjetra i svjetlosti koja je prodirala kroz velike prozore hale, izvodili su se plesni performansi. Publika se mogla slobodno kretati između njih, doslovno se umatati, uranjati u njih.
Plesni performans „Kaligrafski krajolici” snimljen je i kao video-performans i do sada je bio prikazan na nekoliko europskih filmskih festivala video-umjetnosti.
Vaša umjetnost nosi diskretni feministički ton, ali bez aktivističke geste. Kako sami definirate tu svoju poziciju?
Taj ton proizlazi iz duboke svjesnosti o tome da ja, kao žena i kao umjetnica, doživljavam svijet na drugačiji način nego muškarci. Ne radi se ni o kakvom vrednovanju što je „bolje” a što „lošije”; to je jednostavno – različito. Kada oba ta viđenja svijeta imaju jednako pravo postojanja i izražavanja, dolazi do istinskog obogaćivanja i dinamike odnosa. To vrijedi i za osobni život, i za širi društveni kontekst i kulturu općenito. Problemi nastaju kad se žensku energiju na bilo koji način želi prigušiti ili omalovažavati, što je čest slučaj u povijesti, a nažalost i danas.
Ne dijelim umjetnost na „žensku” i „mušku”, jer prava umjetnost je univerzalni jezik duše koji nas približava našoj ljudskosti. Ali najprirodnija mi je stvar na svijetu da ja kao žena, u svemu što radim – pa tako i u umjetnosti – izražavam svoj ženski senzibilitet.
Glavni se društveni angažman umjetnosti sastoji u tome da sačuva svoju autonomiju i slobodu izražavanja. Da potiče njegovanje ljudskih univerzalnih vrijednosti i da se ni pod koju cijenu ne da upregnuti ni u čije ideološke manipulacije i projekte. Jer ako se pretvori u instrument neke ideologije, onda to i nije više umjetnost.
Nakon velike retrospektivne izložbe u Meštrovićevu paviljonu 2016. odlučili ste se trajno vratiti u Zagreb. Što vas je najviše povuklo natrag?
Rad na retrospektivi KRUŽNI TOK/ROUNDABOUT/KREISVERKEHR (i na istoimenoj trojezičnoj monografiji) u galeriji Prsten/Meštrovićevu paviljonu – veličanstvenom, ali i vrlo zahtjevnom prostoru od preko 700 kvadratnih metara – na neki je način ubrzao proces mog trajnog preseljenja u Zagreb jer sam zbog priprema provodila sve više vremena u Zagrebu. Jednostavno, sve sam više osjećala da mi je pravo mjesto upravo u mom rodnom gradu i domovini.
I bez obzira na sve poteškoće povratka i života ovdje nakon 30-ak godina života u inozemstvu, nisam požalila zbog te odluke.
Od tada je prošlo gotovo čitavo desetljeće – što se u međuvremenu događalo na vašem umjetničkom putu?
Dok sam pripremala retrospektivu i monografiju koja dokumentira preko tri desetljeća kontinuiranog rada u Hrvatskoj i inozemstvu, vjerovala sam da je to jedan lijepi, zaokruženi oproštaj od aktivne likovne karijere. Vrijeme nužnog predaha i odmaka od svega što sam do tada radila u životu. No, sve je ispalo drugačije!
Još za trajanja izložbe u Meštrovićevu paviljonu stigao je poziv iz Venecije iz ECC-a (European Cultural Center) za sudjelovanje na izložbi Open Borders u Palazzo Mora, u kontekstu 57. Venecijanskog bijenala. Nakon toga su pozivi za izlaganje počeli pljuštati sa svih strana svijeta! Tako sam 2017. boravila kao artist-in-residence u čuvenom Dulwich Collegeu u Londonu, gdje sam držala predavanja i likovne radionice s polaznicima koledža. Sljedeće, 2018., bila sam u rezidencijalnom boravku u Parizu u Cité internationale des arts i u Chicagu kao gost John David Mooney Foundation.
Rezidencijalni boravak u Chicagu rezultirao je izložbom Script and Architecture 2019. u fundaciji kojoj je na čelu John David Mooney, jedan od najuglednijih suvremenih američkih kipara, posljednji živući učenik Ivana Meštrovića. On me je osobno pozvao da napravim izložbu-dijalog s Meštrovićem u znak sjećanja i poštovanja prema njegovom „velikom Meštru”. Ne moram ni naglašavati koliki je to izazov bio – raditi takvu izložbu koja je naišla na izvrstan odjek u Chicagu. Nažalost, o toj izložbi u hrvatskoj javnosti nije bilo ni slova…
Nakon Chicaga uslijedili su pozivi za izlaganje u Berlinu i Rimu, ali je tu seriju izložbi prekinula korona. Tako da mojim povratkom u Zagreb moj nomadski život nije završio, nego se još i višestruko pojačao!
Kako danas gledate na svoj povratak? Jeste li u međuvremenu ostvarili ono zbog čega ste se vratili u Hrvatsku?
U dinamici života uvijek postoje dublji razlozi za neke bitne odluke. Kao što je bilo nužno da 1989. preselim u Köln, jednako mi je bilo bitno da se 2017. vratim u Zagreb. I jedno i drugo značilo je novi početak. U Zagrebu sam do sada ostvarila samo dio onoga zbog čega sam se vratila. Jedan od razloga bio je ponovno uklapanje u hrvatsku likovnu scenu iz koje sam potekla.
Od prošle godine surađujem s galeristicom Lucijom Jerič i njezinom galerijom Kaptol u Radićevoj ulici u Zagrebu. Nakon uspješne zajedničke izložbe u galeriji Oris u Zagrebu 2023., pripremam već drugu izložbu s mojim dragim kolegicama mlađe i srednje generacije Natalijom Borčić i Ljiljanom Mihaljević. Nastavljam i dugogodišnju suradnju s galeristicom i kolekcionarkom Dagmar Meneghello, koja će svoju zbirku suvremene hrvatske umjetnosti, u kojoj sam zastupljena sa serijom skulptura velikih dimenzija u poliesteru, nakon uspješnog predstavljanja u Grazu 2024., predstaviti i u Wiener Künstlerhaus/Neue Albertina u Beču, a izložba će trajati od prosinca 2025. do veljače 2026.
Od prošle godine započela sam suradnju sa zlatarnicom Lapidarium u Radićevoj ulici u Zagrebu za koju izrađujem unikatni ručno rađeni srebrni nakit.
No, žalosti me što još uvijek nemam svoj atelje u Zagrebu – prostor za rad i predstavljanje rada moje Zaklade. Osobito me frustrira zbog toga što u Zagrebu ima puno prostora i praznih ateljea, a grad naočigled propada i premalo ulaže (zapravo – gotovo ništa u odnosu na druge investicije!) u svoju kulturnu infrastrukturu. Kao da je riječ o nedostatku vizije i svijesti o značenju kreativnih industrija. One su bitan ekonomski i gospodarski faktor. Poglavito uloga kulture kao osobne legitimacije jednog grada, odnosno cijele Hrvatske.
Kako biste ocijenili hrvatsku umjetničku scenu i postoji li nešto što vas frustrira u odnosu na međunarodni kontekst?
Hrvatska suvremena umjetnost može stajati uz bok najznačajnijih umjetničkih strujanja u svijetu. Kada sam u neke projekte koje sam koncipirala i organizirala u Njemačkoj pozivala i hrvatske umjetnike kao što su Ivan Kožarić, Petar Barišić, Vladimir Gudac, Dubravka Lošić, Zlatan Vrkljan, Ivo Deković – svi su oni prepoznati kao vrh europske i svjetske scene. A njihovi opusi kao umjetnički nadasve autentični.
Stvaranje pod sasvim drugačijim kulturološkim i tehnološkim izazovima i mogućnostima danas ponekad gubi autentičnost izraza. Kao da prevladavaju trendovi i žudnja za što hitrijim ulaskom na međunarodno tržište umjetnosti pod svaku cijenu. S time treba biti jako oprezan.
Napisali ste da „stvarate umjetnost jer vam omogućuje da izrazite svoje pravo, autentično ja – svoje osjećaje, maštu i misli, kao i svoje vizije o društvu u kojem biste željeli živjeti”. Kakvo je to društvo u kojemu biste željeli živjeti? Čini se da se svijet sve više pretvara u mjesto na kojemu bi malotko želio živjeti…
Bilo bi to društvo osviještenih pojedinaca, koji se udružuju da bi ostvarili zajedničke interese koji se ne ograničavaju samo na vlastiti probitak. Koji generiraju vrijednosti za širu zajednicu. To je koncept „citoyena” – građanina svijeta. Umjesto (malo) građana koji ostvaruju samo svoje osobne interese. Živjeti životom i sviješću citoyena je ostvarivo, bez obzira gdje živite i čime se bavite, pa makar i u manjim segmentima i u homeopatskim dozama. A to se zapravo već i događa jer se golemi sustavi moći sve više raspadaju i sve više ljudi konačno shvaća da trebaju preuzeti odgovornost za vlastiti život.
Svi smo kreatori svijeta u kojem živimo, a ne žrtve okolnosti u kojima smo se zatekli. Svatko može svakodnevno doprinositi kvaliteti i vlastitog života i svijeta u kojem živimo.
Umjetnost upravo u tom segmentu daje veliki doprinos društvu jer potiče kreativnost i daje osjećaj/iskustvo da se svijet može oblikovati vlastitim rukama i idejama – u doslovnom i prenesenom značenju. Izgrađuje samosvijest drugačiju od bespomoćnog zapomaganja i kritiziranja. Iako ne možemo utjecati na sve razine stvarnosti o kojoj odlučuju moćne strukture izvan naše kontrole, možemo „misliti globalno, a djelovati lokalno”. Bila to i najmanja gesta ljudskosti, svoj smo doprinos stvaranju boljeg svijeta u sebi i oko sebe već dali.
Kako je došlo do inicijative da osnujete Zakladu Anita Kontrec i što želite njome ostaviti budućim generacijama?
Zahvaljujući suradnji s Hrvatskom autorskom agencijom u Zagrebu, koja pruža kompletnu pravnu i organizacijsku podršku u svim fazama osnivanja zaklade. Misija je Zaklade Anita Kontrec da očuva i predstavlja najbitnije segmente mog stvaralaštva koje je u Hrvatskoj manje poznato, a postoji interes za to.
Tea Hatadi u svojoj je doktorskoj disertaciji o ulozi umjetnosti u Domovinskom ratu obradila, primjerice, i jedan dio mog opusa koji se odnosio na tu temu. Misija je Zaklade i organiziranje međunarodnih interdisciplinarnih simpozija, vođenje likovnih radionica i međunarodne suradnje, osobito na relaciji Hrvatska – Njemačka.
Kada se osvrnete na svoj opus, postoji li djelo ili projekt koji vam je osobno najbliži, neovisno o recepciji kritike i publike?
Projekt RECALL BYBLOS iz 1993. bio je ključan za moju međunarodnu karijeru i recepciju mog načina rada. Uključivao je sve elemente za koje smatram da suvremena umjetnost treba sadržavati: interdisciplinarni i međunarodni karakter, korištenje različitih medija, bavljenje nekom aktualnom, a ujedno i univerzalnom temom koja je društveno relevantna. Dakako, iznad svega je kriterij umjetničke izvrsnosti.
Projekt je naišao na izvrstan odjek kako u njemačkoj, tako i hrvatskoj kulturnoj javnosti, a ugledni časopis Kunstforum proglasio ga je „modelom budućnost”. Što se pokazalo točnom procjenom. Danas se većina ozbiljnih projekata bazira na ovim postavkama, ali u to doba, prije više od 30 godina, to je bila velika inovacija u predstavljanju umjetnosti.
Imate li još neostvarenih snova – projekte koje želite realizirati, možda čak izvan umjetnosti?
Taj bi popis mogao biti prilično dug… Izlagati u Japanu, prvenstveno u Kyotu, radove inspirirane romanom „Zapisci pod uzglavljem”. I nadasve da u Zagrebu nađem adekvatan atelje gdje mogu nastaviti stvarati i družiti se sa svima kojima je umjetnost bitna u životu. A želja mi je i da održim izložbu na kojoj mogu predstaviti svoje konceptualne radove s tekstom, iz kojih je i proizašlo moje cjelokupno bavljenje umjetnošću, a koje do sada nisam imala priliku predstaviti hrvatskoj likovnoj javnosti.
Iduće, 2026. godine, navršava se točno 40 godina od moje prve samostalne izložbe u Zagrebu i 10 godina od retrospektive u Meštrovićevu paviljonu. Bio bi to izvrstan „timing” za predstavljanje tog dijela mog opusa u kontekstu suvremene hrvatske konceptualne umjetnosti.
