Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Nesh
…
Od beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, preko lutanja po Europi, do Lee Strasberg Instituta u New Yorku – glumački put Željka Dimića (59), poznatijeg u američkoj industriji kao Jack Dimich, više nalikuje filmskom scenariju nego klasičnoj biografiji.
Rođen i odrastao u Bosni i Hercegovini, Dimić već desetljećima gradi karijeru u Sjedinjenim Državama, gdje je surađivao s nekima od najvećih imena filmske industrije, od Stevena Spielberga do Ala Pacina. Gledali smo ga u hit-serijama poput „Hawaii Five-0” i „The Blacklist”, a sada se vraća na ove prostore – i to sam na sceni.
S monodramom „Oj, živote” kreće na turneju, a u lipnju će gostovati i u Hrvatskoj. Njegova verzija kultnog teksta Josipa Pejakovića donosi univerzalnu priču o žrtvi, moralu i sudbini malog čovjeka, ali i osobni pečat glumca koji je prošao put od anonimnog emigranta do prepoznatog imena u američkoj produkciji.
Kako se snašao u okrutnom svijetu američke konkurencije, što mu znači povratak na ove prostore i zašto mu je danas lakše igrati na engleskom nego na materinskom jeziku – otkriva u ovom razgovoru.
Vaš dolazak u Sjedinjene Američke Države bio je svojevrsna prekretnica, trenutak u kojem ste odlučili krenuti neizvjesnim, ali umjetnički potentnim putem. Jeste li tada osjećali strah ili uzbuđenje? Koliko je ta odluka bila rezultat intuicije, a koliko svjesnog odabira, i jeste li tada mogli naslutiti putanju vlastite karijere?
Kad sam u svibnju 1992. posljednji put bio odbijen na prijemnom ispitu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, konačno sam odlučio potražiti svoje mjesto pod suncem negdje drugdje. Rat je već uzeo maha na našim prostorima, što je dodatno utjecalo na moju odluku da napustim Balkanski poluotok.
Nisam odmah mogao otići u Sjedinjene Američke Države, pa sam pokušavao preživjeti u Mađarskoj, Češkoj i Švedskoj, radeći bilo kakve poslove. Naravno, nisam mogao ni naslutiti što me sve čeka tim odlaskom, ali s vremenom sam shvatio da je to bila dobra odluka – svaka neizvjesnost bolja je od izvjesnosti koju ne želimo. Nažalost, kroz povijest, mi s ovih prostora neprestano odlazimo jer ono čemu težimo često ne možemo ostvariti kod kuće.
Osjećate li nostalgiju ili ste s vremenom naučili živjeti „između kultura”? Nostalgija za rodnim krajem često poprima složene oblike – kako balansirate između osjećaja pripadnosti i životne stvarnosti koju ste izgradili izvan svog ishodišta?
Nostalgija, ili neka vrsta nedostajanja, uvijek postoji za onim što ostavite – rodni kraj, ljude, djetinjstvo, mladost, podneblje. Jako volim svoju Dubicu u kojoj sam rođen i obje Dubice u kojima sam odrastao – i bosansku, kozarsku, i Hrvatsku Dubicu, između kojih teče predivna rijeka Una.
Moje mi je odrastanje puno pomoglo da prihvatim i postanem dio multikulturalnosti gdje god sam živio nakon odlaska, jer su i moje obje Dubice bile upravo takve. Moj divni otac Vlatko uvijek mi je govorio: „Upoznaj kako drugi žive, njihovu kulturu, tradiciju i običaje, jer svoje već poznaješ. Samo tako možeš biti prihvaćen gdje god živio na ovom divnom planetu.”
Vjerojatno je upravo to jedan od razloga zašto sam rijetko imao neugodnosti – jer nikada nisam imao problem shvatiti i prihvatiti da postoje oni koji su drugačiji od mene. New York, u kojem živim, također mi je pomogao u tome – fascinantan grad od osam milijuna stanovnika, u kojem živi više od 200 nacionalnosti i etničkih skupina, a govori se preko 180 jezika. Ali prije svega, zahvalan sam svojim roditeljima, a zatim i učiteljima, nastavnicima, profesorima, kao i mnogim ljudima od kojih sam učio i od kojih učim i danas.
A kada mi se ponekad i dogodi da sretnem ili upoznam nekoga kome smeta moje podrijetlo, jezici koje govorim ili kultura kojoj pripadam, takvu osobu jednostavno ignoriram i prepuštam njezinoj vlastitoj ograničenosti i gluposti. Ili, kako bi rekao naš veliki Ivo Brešan u „Hamletu u selu Mrduša Donja”: „S glupošću se mora živjeti u dobrom susjedstvu!”
Često utjelovljujete slojevite, psihološki zahtjevne likove koji nose unutarnju borbu. Postoji li specifičan glumački proces kroz koji prolazite prilikom preuzimanja takvih uloga? Što biste rekli, biraju li uloge vas ili vi njih?
Proces rada na svakom liku iznimno je kompleksan i zahtjevan, ali ga sebično čuvam za sebe. Tako su me naučili na Institutu Lee Strasberg u New Yorku, gdje sam diplomirao glumu 2001. godine u klasi profesora Michaela Margotte. Ja biram uloge, ali i one biraju mene, a prihvaćam ih samo ako ih zaista želim raditi i ako nisu kompromitirajuće ni u kojem pogledu.
Svaka uloga za koju se odlučim mora se voljeti, bez obzira na karakter koji igram, jer je to jedan od ključnih preduvjeta da bismo vjerovali sami sebi dok je stvaramo. A ako vjerujemo sebi, onda će i publika vjerovati nama dok smo u tuđim cipelama.
Radili ste s brojnim istaknutim redateljima i glumcima koji su oblikovali suvremeni filmski narativ. Koja je najdragocjenija lekcija koju ste naučili od tih suradnji? Je li neki od tih profesionalnih susreta postao trajni kompas u vašem radu?
Radio sam s mnogim majstorima redateljskog zanata: Robertom Singerom, Stevenom Spielbergom, Benom Ketaijem, Richardom Loncraineom, Michaelom R. Roskamom, Timom Garrickom, Christopherom Kublanom, Goranom Markovićem, Dejanom Zečevićem i mnogima drugima. Puno sam od njih naučio i uvijek imam dobru suradnju s redateljima kojima vjerujem, jer redatelj, uz scenarista, najbolje poznaje projekt u kojem tumačim povjerenu mi ulogu. Moja je zadaća služiti liku koji igram, a on, pak, služi filmu, seriji ili predstavi čiji je dio.
Imao sam sreću raditi s izvrsnim kolegama poput Toma Hardyja, Jeffa Goldbluma, Ala Pacina, Kevina Dillona, Aleca Baldwina, Selene Gomez, Elizabeth Shue, Jamesa Gandolfinija, Donnieja Wahlberga, Tee Leoni, Morgana Freemana, Lucy Liu, Stevena Van Zandta, Martina Freemana, Petra Zekavice, Tihomira Stanića, Jamesa Spadera, Stane Katić, Selme Alispahić, Senada Bašića…
Od kolega se također uči na setu, jer svatko od njih ima nešto što ja nemam, a budući da je interakcija ključna u našem poslu, svaki glumac može iz nje dobiti upravo ono što mu je u tom trenutku potrebno za lik koji igra.
Holivudski sustav produkcije i europska kazališna i filmska tradicija često se percipiraju kao dva oprečna modela glumačke egzistencije. Ima li u Hollywoodu prostora za onu „unutarnju vatru” kakvu često vidimo kod europskih glumaca? Gdje se vi, kao umjetnik koji posjeduje oba iskustva, osjećate istinski „kod kuće”?
Moj profesor „Tehnike 2”na akademiji Lee Strasberg, uvijek je inzistirao na tome da je gluma svjetski zanat, da ne smije imati barijere, ograničenja niti predrasude. Točno je da se pristupi razlikuju u Americi, Europi ili bilo gdje na svijetu, ali to ne znači da geografsko podrijetlo projekta ili uloge automatski određuje kvalitetu.
Zato se trudim prihvatiti svako znanje koje mi može koristiti u mom zanatu, bez obzira na to odakle dolazi i gdje radim svoj posao. Strast prema ovoj divnoj profesiji individualna je stvar svakog glumca, bez obzira na to gdje je rođen i na kojem je meridijanu školovan.
Mira Furlan u svojoj autobiografskoj knjizi američku filmsku industriju prikazuje kao vrlo neprijateljsko mjesto, kao strašno podcjenjivačku, nacionalističku, isključivu, ekstremno natjecateljsku i nehumanu. Je li to doista tako?
Imao sam čast i povlasticu raditi s kolegicom Mirom na filmu „Turneja” Gorana Markovića te se s njom susresti nekoliko puta u Los Angelesu. Nemam pravo komentirati njezina stajališta o američkoj filmskoj industriji, jer njezine misli bile su njezin izbor i njezino viđenje svijeta. Jedino što pouzdano znam je to da je odlazak Mire Furlan veliki gubitak za našu kinematografiju.
Uskoro u HNK-u Zagreb gostujete s monodramom „Oj, živote” Josipa Pejakovića. Priča je to o umjetniku kojemu život neprestano podmeće zamke, nastala u jednom sasvim drugačijem društveno-političkom kontekstu – u zemlji koje više nema. Kako ste se vi, kao glumac s biografijom isprepletenom s tom bivšom državom, postavili prema tom tekstu danas? Je li njegova poruka i dalje univerzalna, ili je dobila novu dimenziju?
„Oj, živote” izvrstan je tekst koji govori o običnom čovjeku iz ruralne sredine, spremnom na žrtvu – toliko da je umjesto brata odslužio zatvorsku kaznu za zločin koji nije počinio. Tematika monodrame univerzalna je i može se smjestiti u bilo koje podneblje i bilo koje vrijeme, jer progovara o ljudskoj prirodi i svemu onome što čovjek doživljava i preživljava kada odluči žrtvovati se za drugoga.
Ja sam ovaj sjajan tekst samo adaptirao i postavio na scenu u sadašnjem vremenu, izvodeći ga na način koji mi kao glumcu najviše odgovara.
Monodrama je format koji od glumca zahtijeva iznimnu koncentraciju, emocionalnu izdržljivost i sposobnost uspostavljanja suptilnog dijaloga s publikom. Kako izgleda vaš proces pripreme i osjećate li veću odgovornost kada ste u potpunosti prepušteni sebi na sceni?
Monodrama je najzahtjevnija forma u glumačkom zanatu jer je glumac na sceni prepušten samome sebi. Držati pozornost publike više od sat vremena iznimno je zahtjevan posao i nosi velik rizik – uvijek postoji mogućnost da auditorij ne reagira na glumčevu izvedbu. Imao sam sreću što mi je cijenjeni kolega Josip Pejaković ustupio izvrstan tekst, a što mi uvelike olakšava održavanje pozornosti publike. Naravno, adaptirao sam ga na svoj način i dosad imam divna iskustva s publikom gdje god sam s ovom monodramom gostovao.
U SAD ste otišli prije tri desetljeća; nije vam ni tada bilo lako, no čini se da je u međuvremenu ljudima u potrazi za novim životom u toj zemlji postalo još teže: Amerika danas više ne govori kako je govorila prije. Koliko se život glumca u tom smislu promijenio u posljednjih 30 godina?
Nigdje nije lako biti glumac i izboriti se za uloge, ni u Sjedinjenim Državama ni kod nas, osim ako imate privilegij da netko stoji iza vas i daje vam vjetar u leđa. Točno je da je u Americi najteže jer je konkurencija najveća – glumci iz cijelog svijeta dolaze ovdje u potrazi za ulogama i svojim mjestom pod suncem. Ja sam, nažalost ili na sreću, sve morao sam.
Uz to, najveća je barijera jezik i naglasak (blaži ili izraženiji) koji na engleskom imaju svi koji dolaze, bez obzira na to odakle su. I ja sam ga imao, pa sam ga „peglao” punih 12 godina, ponavljajući svakodnevno riječi od nekoliko stotina do tisuću puta (ovisno o riječi koju sam uvježbavao), sve dok se 2012. godine nisam prvi put izborio za ulogu rođenog Amerikanca – Randyja Thorpea iz New Jerseyja – u seriji „Hawaii Five-0”, u produkciji CBS televizije.
Od tog trenutka više nisam nosio etiketu glumca koji u Americi može igrati samo strance. Nisam jedini – isto je uspio i Goran Višnjić, koji je, po meni, najuspješniji glumac u Americi s naših prostora.
Gluma na stranom jeziku često sa sobom nosi drugačiju tjelesnu ekspresiju, intonaciju, pa čak i emocije. Osjećate li da se vaš način interpretacije likova razlikuje kada igrate na engleskom u odnosu na materinji jezik?
Znam da zvuči neobično, ali danas mi je lakše raditi na engleskom nego na materinjem jeziku. To je rezultat stalnog rada na izgovoru engleskog jezika, kontinuiranog čitanja na njemu i posvećenosti svakoj od stotina audicija koje sam dosad imao u Americi. Srećom, posljednjih nekoliko godina često radim i boravim u državama bivše Jugoslavije, pa redovito koristim jezike i dijalekte koji su tamo prisutni.
Iza vas je 90-ak uloga na filmu, televiziji i kazalištu. Nakon svih godina provedenih u industriji, postoji li još nešto što vas može istinski iznenaditi u glumačkom svijetu? Postoji li neka vrsta uloge ili režijskog koncepta koji biste voljeli iskusiti, a još uvijek niste imali priliku?
Naravno da postoji, jer glumac živi i stvara sve dok za njega postoje izazovi i dok se raduje svakoj novoj ulozi. Najgore što se može dogoditi u našoj profesiji jest da čovjek izgubi strast prema onome što radi i prestane se veseliti novim ulogama. Ili, kako bi rekla moja profesorica scenskog pokreta Irma Sandrey: “Kad stanemo – gotovi smo i više nas nema!”
Gledajući unatrag, biste li išta mijenjali u svom profesionalnom putu? Jesu li izazovi nužni katalizatori umjetničkog razvoja; vjerujete li da su bili potrebni da biste postali glumac kakav ste danas?
Sve ste i sami već rekli – izazovi su katalizatori svega što nam se događa. Kad ih više nema, ne radujemo se ni poslu ni životu. U tome i jest bit svega: bez izazova nestaje i želja za igrom, kao i radost u poslu kojim se bavimo.
Postoji li određeni trenutak u vašoj karijeri kada ste osjetili da ste stigli tamo kamo ste težili? Je li uspjeh nešto što se doživljava u pojedinačnim trenucima, ili je to kontinuiran proces potrage za sljedećim izazovom?
Često govorim u medijima i ljudima s kojima se krećem da uspjeh nije konačna kategorija u našim životima. Za mene je uspjeh sve dok je čovjek sposoban stvarati i dok ne prestane stvarati. Jedini pravi neuspjeh u ovom jedinom životu koji imamo jest stati i odustati od stvaranja. Posebno u našem poslu.
Kojem se sljedećem poslovnom projektu veselite?
Veselim se svakom danu u kojem se probudim živ i zdrav. Veselim se svakom dobrom čovjeku kojeg upoznam. Veselim se svakom podneblju u kojem još nisam bio. Svakoj još nepročitanoj knjizi. Svakoj još neodigranoj ulozi. Veselim se životu – dok god postojim.
