Piše: Mladen Pleše Foto: Branimir Kralj
…
Odvjetnik Silvije Degen zasigurno je rekorder među hrvatskim odvjetnicima: u svojoj pedesetogodišnjoj karijeri zastupao je svoje klijente u više od 13 000 sudskih predmeta. Stoga ne čudi što je njegova knjiga „Odvjetnik svjedok vremena“, dočekana u javnosti s iznimno velikim zanimanjem.
Degen je branio puno javnih i poznatih osoba – generala, liječnika, nogometaša, biznismena, estradnih umjetnika, tajkuna, prevaranata, ubojica, zločinaca, međunarodnih kriminalaca, ali i brojne skromne ljude, nesretnike, gubitnike, prevarante…
Među ostalim, Degen je zastupao i strojovođe koji su upravljali vlakovima koji su se sudarili s autobusima na željezničkim prijelazima u Pojatnom i Remetincu gdje je bilo mnogo mrtvih, a branio je i kontrolore leta u Zagrebu, zbog sudara dva zrakoplova iznad Vrbovca 1976. godine.
– Bio je to jedinstven slučaj u kaznenom pravu. Dva su se aviona sudarila na 11 000 metara visine. Da naciljaš raketom ne bi pogodio – govori Degen.
Premda su na prvostupanjskom sudu proglašeni krivim, na kraju su prvooptuženi kontrolor leta i ostali oslobođeni krivnje…
Bio je odvjetnik studentima na političkim procesima 1971., a branio je i grupu u kojoj je bio i Đuro Perica, koja je bila optužena da je, prije dolaska Tita u Zagreb, postavila eksplozivnu napravu pred Zagrebačkom bankom u blizini dvorane Lisinski.
U Sarajevu je pred Vojnim sudom bio branitelj Splićanina koji je bio u skupini demonstranata koji su se pred zgradom Banovine 1991. godine sukobili s pripadnicima JNA, pri čemu je poginuo jedan makedonski vojnik.
Među brojnim slučajevima, Degen posebno ističe obranu generala Martina Špegelja i njegovih Virovitičana pred Vojnim sudom u Zagrebu; profesora Asima Kurjaka, a bio je i u braniteljskom timu ratnog zločinca Andrije Artukovića. Zastupao je i zloglasnog srpskog ubojicu i kriminalca Željka Ražnatovića Arkana dok je još bio maloljetnik, a branio je i Jehovina sljedbenika Ivana Čečka koji je zbog prigovora savjesti u Jugoslaviji odbio služiti vojni rok i nositi pušku.
Svi su ti ozbiljni politički procesi priskrbili Degenu status jednog od najvažnijih odvjetnika na prostoru bivše Jugoslavije. No, najširu popularnost stekao je braneći brojne ubojice i druge zločince.
Najviše ga je živciralo, priča, pitanje kako može braniti ubojicu.
– Nakon nekog vremena nisam više imao volje dulje objašnjavati, već sam svima odgovarao kontra pitanjem – a kako liječnici mogu liječiti ubojice?
Kakvih je sve groznih ubojstava bilo pokazuje i slučaj Dragomira Bajčete i Višnje Pavlović. Oni su iz bezobzirne osvete ubili 10-godišnjeg dječaka Brunu Čalića. Razlog: otac malog Brune bio je neizravni krivac za smrt posinka Višnje Pavlović, pa je ona unajmila Bajčetu te su zajedno ubili dječaka. Osuđeni su na smrt i streljani su u Sarajevu 1973.
Kad je u Grazu u pljački ubijen Ernst Lanz, bogati numizmatičar i trgovac vrijednim novčićima, u Zagrebu je, na zahtjev Interpola uhićen Zlatko Kralj. No, na suđenju je oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza. Unatoč tomu, Austrijanci su raspisali potjernicu za njim pa je uhićen u Švicarskoj. Ali, na austrijskom sudu Degen ga je, uz pomoć odvjetnika Ante Nobila i Ljube Pavasovića, uspio osloboditi optužbi.
Branio je i dvije maloljetne djevojčice od 16 i 17 godina koje su hladnokrvno iz pištolja ubile zagrebačkog taksista. Učinile su to, priznale su na sudu, jer im je trebao novac za kupnju droge. Taj ga je slučaj, priča Degen, posebno pogodio:
– Kako uopće objasniti počinjeno djelo? Pođemo li od žrtve, radi se o još jednom ubojstvu nesretnog i nezaštićenog taksista kojemu su život oduzele dvije djevojčice. Takvi slučajevi rijetki su i u svjetskoj kriminalistici. Nakon izdržane kazne djevojke su pronašle novi život, jedna se udala i rodila dijete…
Slučaj ubojstva medicinske sestre Sonje Nöthig, dobio je neslućenu pozornost javnosti i donio je Degenu do tada neviđenu popularnost. Mediji su, naime, mjesecima pisali o tom suđenju, budući da je Sonja NÖthig bila supruga poznatog ginekologa Vladimira Nöthiga koji je zaradio golem novac radeći ilegalne abortusa. K njemu su masovno dolazile i žene iz inozemstva.
Sonja Nöting bila je pak u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi s vodoinstalaterom Milanom Borjanom koji je u jednom trenutku odlučio domoći se njenog bogatstva. U pomoć je pozvao Izidora Novogradeca, načelnika Odjela za krvne delikte zagrebačkog SUP-a. Zajedno su povezli Sonju Nöthig u Njemačku s novcem kojeg je dobila od prodaje stana. Borjan i Novogradec su je na putu ubili, a tijelo bacili u Dravu te prekrili betonskim blokovima. No, u vrijeme sniženog vodostaje Drave tijelo se pojavilo na površini. Degen je pokušao dokazati da Borjan nije ubojica, ali je na kraju ipak osuđen na 20 godina, a milicajac Novogradec na sedam.
Među svojim najneugodnijim iskustvima, Degen je spomenuo i slučaj Tihomira Mesarova, koji je zbog neuzvraćene ljubavi ubio svoju nesuđenu ljubav, a njezinog oca i sestru te još troje ljudi teško ranio. Osuđen je na smrt, a kazna mu je kasnije promijenjena u doživotni zatvor. Kad mu je Degen u zatvoru priopćio vijest da neće biti streljan, Mesarov se toliko uzrujao da je umro od infarkta…
Branio je i nekoliko psihopata, ljudi koji ne osjećaju krivnju ni kajanje zbog vlastitih postupaka. Među njima je bio posebno težak slučaj 17-godišnjeg Srđana Mlađana, koji je prvo bez ikakva povoda ubio iz automatske puške 16-godišnju Elizabetu Šubić, a potom na isti način i Petra Jančića iz Siska. Mlađan nikoga od njih nije poznavao. Na sudu je objasnio da ih je ubio „jer mu se ubijalo“. Kad je u zatvoru dobio pravo na slobodni vikend, čim je izašao, ubio je policajca Milenka Vranjkovića Kinga. Potom je uzeo taoce i sakrio se u jednu kuću. Pozvao je medije vjerujući da će to spriječiti miliciju da ga ubije. Tijekom suđenja fizički je napao svoju sestričnu i policajci su ga savladali na jedvite jade.
Degen kaže kako je najteže braniti ubojice koji su psihopatske strukturirane ličnosti.
– Mlađan nikad nije priznao da je lud, a takvi tipovi sami sebi najviše vjeruju i sigurni su da je samo njihova istina prava istina.
Premda je Mlađan bio višestruki ubojica koji je tvrdio da je svoj život posvetio kriminalu, u zatvor su mu pristizala brojna pisma obožavatelja koji su tvrdili da im je idol. Čak se i oženio s jednom djevojkom s kojom se dopisivao!
Za manje od dvije godine, 2025. u 44 godini života, Mlađan će izaći iz zatvora. Degen kaže kako je uvijek bio fasciniran mračnom stranom čovjekove prirode, ali nakon slučaja Mlađan pokušava dokučiti kakvi su to ljudi koji se zaljubljuju u monstrume, ubojice, psihopate.
Priča o zabranjenoj ljubavi Evice Krešić i svećenika Josipa Rafaja punila je medije zbog svoje bizarnosti. Naime, kako njihova dugogodišnja veza nije imala perspektivu, Evica je počela hodati sa Srećkom Uzelcom kojemu je priznala vezu sa svećenikom. On ju je ogorčen počeo maltretirati te je na kraju ubio svećenika s tri metka. Dobio je 14 godina zatvora…
Pričajući o ubojstvima u Zagorju, Degen objašnjava kako su Zagorci nekoć pili loša vina „direktore i delance“, pa čak i etilni alkohol. To je bio, priča, povod velikog broja ubojstava i raznih drugih zločina.
– Znalo se dogoditi da svaki tjedan imam jedno ubojstvo i novog klijenta. Zbog toga se po sudovima pričalo kako je Štef došao kući s krvavim nožem, sjeo za stol i rekao Barici: „Daj mi čašu vina i zovi Degena!“
U to doba promijenila se i mantra „žaliti ću se do Maršala,“ pa se umjesto toga govorilo – „ako me nećete zaštititi, idem kod doktora Degena.“
Od ostalih odvjetnika Degen se razlikovao i po odijevanju. Nije se, naime, odvajao od leptir kravate koja je postala dio njegovog vizualnog identiteta. Bivši predsjednik Stjepan Mesić podsjetio je kako je Degen svojedobno Milanu Bandiću, s kojim se nadmetao za titulu gradonačelnika, poručio: „Ja imam Klub Zagrepčana, a ti imaš svoje zemljake, koji su, nažalost, i ideološki i građanski i ljudski, suprotnost identitetu građanske kulture i poštenja.“
Silvije Degen je bio jedan od prvih i najžešćih protivnika smrtne kazne. Tom njegovom uvjerenju pridonijelo je i to što je kao mladi odvjetnik nazočio izvršenju smrtne kazne u Rijeci.
– Bilo je to užasno iskustvo. Osuđeniku su na prsa stavili metu i šestorica izvršitelja dobila su šest pravih i šest lažnih metaka. Nakon plotuna vidjelo se da je većina namjerno promašila. Pogodila su ga samo dva metka – jedan u vrat i jedan u rame. Na kraju je dobio i takozvani metak iz milosrđa. Jezivo, bez ikakva smisla i društvene koristi – kaže.
Degen je u intervjuima tijekom 1991. tvrdio da je smrtna kazna ubojstvo u prisustvu države te objašnjavao kako je ona nehumana, neosnovana i nesvrsishodna, pa je napokon te godine smrtna kazna i ukinuta.
Premda je prošao tešku operaciju presađivanja jetre te je zbog raznih nuspojava, kako sam opisuje, stalno kod liječnika, nije ga napustio njegov smisao za humor: i dalje sipa šale i viceve.
Prisjetio se tako i jedne zaista bizarne anegdote.
– Profesor Asim Kurjak dao mi je da odnesem u laboratorij nekoliko bijelih miševa. Na putu sam svratio u kafić Lažni svjedok, u kojem su se okupljali odvjetnici i suci. Nekoliko njih već je dosta popilo, pa sam kriomice stavio plastičnu kutiju s bijelim miševima na šank. Tada je konobarica počela vrištati, dok su se svi ostali, premda su ugledali miševe, jednostavno pravili da ih ne vide. Počeli su samo mirno izlaziti iz kafića; nitko od njih nije spominjao miševe, ali vidjelo se kako su zgromljeni mogućnošću da su im se pod utjecajem alkohola počeli priviđati bijeli miševi – smije se Degen.
Branio je i Slavišu Žungula, iznimno talentiranog napadača splitskog Hajduka, koji je protivno volje kluba otišao u SAD te postao prava malonogometna zvijezda. Budući da nije navršio 28 godina, po tadašnjim domaćim nogometnim pravilnicima, nije imao pravo odlaska iz Jugoslavije u inozemni klub, pa je Hajduk tužio Žungula sudu u New Yorku koji ga je odmah suspendirao.
Tada je Degen, zajedno s čuvenim novinarom Perom Zlatarom, organizirao više Žungulovih izlazaka s tada megapopularnom glumicom i pjevačicom Oliviom Newton-John.
– Ona je bila na vrhuncu slave zahvaljujući filmu Briljantin, a mi smo organizirali da se sastaju u čuvenom klubu Studio 54. Mediji su pisali o njihovoj idili i siguran sam da je to pomoglo da kod suca izborim odluku o poništenju suspenzije.
Uz bavljenje sportom, Degen je kao svestrani mladić pisao za omladinske novine, bio je demonstrator na Pravnom fakultetu, sudjelovao je na tri radne akcije, vodio je popularnu tribinu „Pet minuta poslije 8“ u Studentskom centru, glumio je u kazalištu kao statist, dvije godine radio je po cijeloj Jugoslaviji kao simultani prevoditelj za njemački te je predavao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kasnije je bio osnivač i predsjednik Kluba Zagrepčana, a nakon 1990. sudjelovao je u osnivanju stranke Akcije socijaldemokrata, gdje bio zamjenik predsjednika Mike Tripala, a potom i predsjednik stranke. Za predsjednika Republike kandidirao se 1992. te je osvojio čak 100 000 glasova.
U svojoj karijeri Degen je, kako kaže, imao više od 1000 takozvanih zatvorskih predmeta.
– To su slučajevi kad su klijenti u zatvoru, pa sam ja tako svaki tjedan proveo po nekoliko sati u zatvoru. Zahvaljujući tomu dobro sam upoznao zatvorski sustav. I to je i danas čisti užas. Cijeli represivni sistem i penologija su u nas grozni. Kad neki kriminalac završi u zatvoru, on će postati školovani kriminalac i biti još gori. Nije čudno da se samo šest posto takvih po izlasku iz zatvora vrati normalnom životu.
Zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s profesorom Asimom Kurjakom, Degen se kao odvjetnik gotovo 40 godina bavio pravom u medicini, razmatrao je pravne aspekte prava na prekid trudnoće, bavio se problemima malformiranog fetusa. Osim što je predavao na Medicinskom fakultetu, pisao je i o abortusu i eutanaziji, bio je uključen u pravno-medicinske rasprave i dvojbe o operativnim zahvatima raznih vrsta. Razmatrao je i pravnu problematiku umjetne oplodnje i presađivanja jajnih stanica te transplantacije svih drugih organa. Koautor je knjige “Pravo na život, pravo na smrt” kao i niza drugih knjiga.
