Piše: Sonja Staničić
Foto: Ines Novković & Privatna arhiva
…
Nazivaju ga vječnim mladićem domaće scene, majstorom šansone i šlagera, Don Juanom svog vremena te ikonom kabareta koji je upravo zahvaljujući njemu ponovno oživio na zagrebačkoj noćnoj sceni.
Zagrebački pjevač i tekstopisac Miro Ungar poznato je ime hrvatske glazbene scene te jedan od rijetkih glazbenih veterana koji se tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, osim u Jugoslaviji, proslavio i diljem Europe. Njegova samostalna diskografija obuhvaća preko 200 pjesama, a snimao je ploče i u Francuskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Italiji, Bugarskoj, Sovjetskom Savezu. Pjevao je na talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom i ruskom, osvajao prve nagrade na glazbenim festivalima te nastupao s najvećim imenima tog doba.
Od 1965. godine uspješnu karijeru gradio je u Francuskoj, dok je s tadašnjom suprugom, pjevačicom Terezom Kesovijom i sinom Alanom gotovo cijelo desetljeće živio u Parizu. Nastupao je pod pseudonimom Tim Twinkleberry te je, između ostalog, za parišku diskografsku kuću Barclay tamo snimio i svoju prvu solističku ploču.
Kao suosnivač i član nekadašnjeg Kvarteta 4M, jednog od najpopularnijh europskih show-sastava šezdesetih, kojeg su uz njega činili Ivica Krajač – Mali, Branko Marušić – Medo i Željko Ružić – Muki, s bendom je na koncertnim turnejama proputovao cijeli svijet i snimio preko 60 gramofonskih ploča.
Osim po vrhunskoj vokalnoj izvedbi, 4M-ovci bili su prepoznati i po svom duhovitom scenskom nastupu, pantomimi, plesu i glumi, zbog čega su svojedobno postali međunarodna televizijska atrakcija. Refren njihove uspješnice „Idem i ja…Ne, ti ne” još i danas, pet desetljeća kasnije, mnogi koriste u šali u nekim svakodnevnim situacijama.
Miro Ungar u svojoj 88. godini života i dalje zrači šarmom, vitalnošću i optimizmom, a njegova strast za novim projektima i glazbenim nastupima ne jenjava. Za sebe će priznati da je hedonist „velikog kalibra”, koji ne može živjeti bez dobre hrane, vrhunskih vina i francuskih sireva.
Uvijek uglađen, markantan, s džentlmentskim manirama i besprijekornim odjevnim kombinacijama u stilu sportske elegancije, naš sugovornik budi uspomene na onu iskonsku zagrebačku gospodu i kavalire starog kova. Nastoji uvijek živjeti aktivno, družiti se i pratiti kulturna događanja, pa je tako čest gost kazališnih premijera, izložbi, promocija knjiga ili jazz koncerata.
Društvo mu nerijetko pravi supruga Sara, koja mu je, kako kaže, najveći oslonac u svemu – privatno i poslovno. Mediji često sa simpatijama pišu o njihoj razlici u godinama, no Ungar se na to ne osvrće. “A čujte, ja sam vrlo mladog duha i dobro se nosim s mladima, a Sara voli ozbiljniju i stariju generaciju, tako da se odlično slažemo”, reći će smiješeći se.
S Ungarom se sastajemo u Klubu kazališta Komedija (bivši Jazz & Cabaret klub Kontesa) na uglu Trgu Bana Jelačića i Ceasrčeve ulice, gdje se već sedmu godinu izvode njegove popularne kabaretske predstave. On je producent, režiser i voditelj showa, piše tekstove, bira točke i glazbene brojeve. Od prvog „Idemo na Broadway”, preko „Cabaret à la Zagreb”, koji je publici dočaravao šarm i toplinu Zagreba s početka prošlog stoljeća, i “Esprit de Paris” protkanog scenama koje donose duh Pariza, pa sve do najnovijeg „Orient Expressa” – Ungarovi su kabareti atrakcija među svim generacijama i jamstvo odličnog večernjeg provoda.
Dok se uhodavamo za ovaj razgovor i usput promatramo tehničare kako žustro pripremaju scenu za večerašnji program, Ungar će nam se s osmijehom požaliti na muskulfiber koji je zaradio na jučerašnjem tenisu. Već desetljećima ga, kaže, redovito igra, dvaput tjedno, ali napominje – odnedavno samo parove jer singl mu je ipak postao prenaporan.
Rijetki znaju da ste se u mladosti aktivno bavili još i vaterpolom i skijanjem. Plivate li i dalje, skijate?
Plivam, ali ne na bazenima, isključivo u moru, i to u svom istarskom Novigradu, gdje ljetujem već 30-ak godina. Tamo sam proglašen čak i počasnim građaninom, dodijelili su mi plaketu.
Što se skijanja tiče, prije osam godina potpuno sam prestao. Ne toliko zbog straha od ozljede, koliko zbog toga da spriječim moguće prehlade. Naime, na planini zna biti strašno hladno, a čovjek se pri skijaškom spustu prilično oznoji, nakon čega se na žici, kad se tijelo umiri, podhladi.
U prosincu 2017. godine počeo sam raditi svoj prvi cabaret „Idemo na Broadway”, u kojemu sudjeluje plesni ansambl, stand up komičari, artisti i pjevači. Izvedba svih tih 15 ljudi ovisi o mojem zdravlju i nisam želio riskirati sa skijanjem. I znate li koliko je predstava otkazano u ovih sedam godina? Samo jedna! Tad sam bio baš bolestan. Istina, događalo se u međuvremenu da katkad pokupim neku virozu, ali srećom to bi bilo tijekom tjedna. Čim dođe vikend i termin za izvedbu – eto mene opet na sceni!
Publika je s oduševljenjem dočekala vaš najnoviji projekt u suradnji s kazalištem Komedija – kabaret „Orient Express” – koji je premijerno izveden početkom travnja. U njemu sudjeluje ansambl od čak 14 plesača i vrhunskih pjevača, na čelu s vama u ulozi vlakovođe i svojevrsnog „Master of ceremonies”. Kako je projekt osmišljen?
Inspiriran je tim slavnim vlakom koji je prometovao od Pariza do Istanbula od dvadesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća. To je jedno romantično glazbeno putovanje koje oslikava i dočarava deset gradova kroz koje vlak prolazi – Pariz, Lausannu, Milano, Veronu, Veneziju, Trst, Ljubljanu, Zagreb, Vinkovce, Beograd, Sofiju i Istanbul. Budući da je Orient Express povezivao pola europskog kontinenta „na kraju balade” izvodimo pjesmu „Insieme” Tota Cutugna koja je simbol ujedinjenja i poruka današnjem društvu kako smo u zajedništvu puno jači.
U usporedbi s prethodnim kabaretima, u ovome je više dijaloga, pa se od izvođača tražilo da uz glazbeni talent posjeduju i onaj glumački. Zato sam uzeo dvije djevojke sa zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost. Ukratko, cijeli ansambl pokazao se zaista sjajnim!
Radnju sam smjestio u 1929. godinu kada je u hotelu Esplanade nastupila svjetski poznata kabaretska pjevačica Josephine Baker, koja je upravo tim vlakom doputovala u Zagreb. Budući da Esplanada ove godine slavi 100 godina postojanja, a prvotno je i izgrađena zahvaljujući Orient Expressu, središnja atrakcija predstave zbiva se upravo u hotelu Espalanade. Scenografija tog dijela imitacija je Smaragdne dvorane koju smo u doba moje mladosti zbog njezinog oblika nazivali – „Rundsala”.
Dakle, imali ste u mladosti priliku nazočiti slavnim zabavama u Esplanadi?
Naravno.
A jeste li se osobno vozili u Orient Expressu?
Jesam, ali tada to nije predstavljalo ništa pretjerano luksuzno. Bio je to relativno jednostavan vlak, cijene su bile pristupačne, tek neznatno više od onih za putničke ili obične brze vlakove. Jednom prigodom putovao sam sa 4M na liniji od Londona do Rima, putovali smo na gostovanje u velikom showu na njihovoj nacionalnoj televiziji RAI. Došli smo do Milana, gdje smo presjedali za Rim, a Orient je nastavio do Venecije i dalje. Vozio sam se i spavaćim kolima Orient Expressa iz Zagreba za Beograd…
Uglavnom, nismo tu vožnju percipirali kao neko specijalno iskustvo. Tek kasnije od Orienta su napravili spektakl i neviđeni luksuz koji si danas malotko može priuštiti.
Prethodni kabaret „Esprit de Paris” na repertoaru je već više od pet godina, no zanimanje publike i dalje ne jenjava. Osim sjajnih pjevačica i plesnog ansambla, u predstavi nastupaju i cirkuski artist, plesačica na šipci, hula hoop majstorica i satiričar, uz vas kao voditelja. Čini li vas se da u Zagrebu nedostaje kabaretskih sadržaja i sličnih glazbeno-scenskih formi?
Povremeno se može naići na takve predstave gdje se održava drugačiji kabaretski program, no oni ciljaju na znatno drugačiju publiku. Mi smo u Kontesi stekli jednu vrlo profiliranu, klasnu, urbanu zagrebačku publiku. Ljudi rezerviraju stol, naruče piće i uživaju u našem programu, smiju se, a ponešto i nauče. Dolaze nam gledatelji svih godišta, od mladih koji traže sofisticiraniji tip zabave, pa sve do gospode od 80 godina. Što i ne čudi, budući da program vodi 88-godišnjak! (smijeh)
Kabaret je, dakle, opet u trendu! To nas jako veseli…
Vjerujem da sam velikim dijelom zaslužan za ponovno buđenje kabaretske scene. Cijela ova priča zakotrljala se 2017. godine, kad sam povodom 60 godina karijere održao veliki koncert u pratnji Jazz orkestra HRT-a na sceni kazališta Komedija. I ranije sam u koncertne nastupe ubacivao neke točke koje je trebalo vizualno predstaviti, pa sam tom prigodom izveo dvije takve – „Don Pasquale” i „Stara Amerika” – u kojima uz pjevanje i plešem, glumim… Programu je prisustvovao tadašnji gradonačelnik Milan Bandić i potom mi otkrio da u centru Zagreba uređuju jedan gradski prostor od kojeg žele napraviti jazz & cabaret klub. Nakon što je vidio taj moj nastup, zaključio je da bih upravo ja bio odličan izbor. Rekao mi je da do kraja godine pokušam osmisliti kabaretski show i tako je sve počelo… Nastao je „Cabaret à la Zagreb”, koji se odlično poklopio s pomamom oko zagrebačkog Adventa. U njega sam ubacio puno zagrebačkih štikleca, songove iz „Tko pjeva zlo ne misli”, iz „Gričke vještice”… Ispao je veliki hit!
Poznat je vaš talent za glazbeno-scenski performans, no manje je poznato da ste svojedobno studirali na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti.
Da, uspio sam položiti težak prijemni ispit, no na akademiji sam se zadržao tek jednu godinu. Počeo sam, naime, intenzivno nastupati s 4M, pa je postalo nemoguće paralelno biti na predavanjima i na turnejama. Sa mnom na klasi bili su Uglješa Kojadinović, Fahro Konjhodžić, Edita Karađole, Julije Perlaki, Ivan Lovriček… Svi su oni kasnije ostali u kazalištu i napravili velike glumačke karijere.
Jeste li kad požalili zbog tog odustanke od glume?
Ma kakvi, ispala je to odlična odluka! Kasnije sam na Filozofskom fakultetu diplomirao engleski i talijanski. Oduvijek sam imao dara za jezike. Ruski sam učio u školi i dobro mi je došao na dvomjesečnoj turneji 1967. s 4M po Sovjetskom Savezu. Tamo sam ga i usavršio… družeći se s Ruskinjama, jasno. (smijeh)
Uz to korektno govorim i njemački. Dok sam bio klinac, moji su roditelji međusobno razgovarali na njemačkom, pogotovo onda kada nisu željeli da ih u nekim diskretnijim razgovorima razumijem. Tata je bio rođen u Zagrebu, a mama je bila Podravka, iz Đurđevca, ali je odrasla u Bjelovaru. Imala je dobrostojeće roditelje koji su je poslali u Austriju u internat, tako da je kasnije često čitala knjige na njemačkom, čak i one pisane na gotici.
Sa 4M sam poslije dugo nastupao po Njemačkoj, od 1959. godine nadalje, u američkim vojnim bazama. Stanovali smo u civilnim stanovima i sobama, puno se družili s Nijemcima, pa sam naučio jezik.
U Parizu ste živjeli punih devet godina. Što je prethodilo odluci o preseljenju? Kakve uspomene nosite iz tog razdoblja?
U Pariz sam došao 1965. godine, tjedan dana po povratku iz vojske. Inače, to služenje vojnog roka bilo je vrlo uzbudljivo – bio sam u vojsci u Beogradu, zajedno s prijateljima iz benda, Mukijem, Medom i našim klaviristom Brankom Bulićem, ali bez Ivice Krajača, koji se izvukao zbog neke ozljede koju je zadobio kao mladi gimnastičar. Smjestili su nas u Dom armije, gdje smo spavali u velikoj hali na vrhu kule u centru Beograda.
Ubrzo se u gradu saznalo da 4M kod njih služi vojni rok, pa su nas pozvali da nastupamo s velikim ansamblom Doma armije. Krajača je tada u pjevanju zamijenio Bulić. Bio je to revijski orkestar, putovali smo s njima na turneje po tadašnjoj Čehoslovačkoj, Poljskoj… Kao vojnici, zamislite! Čak smo se smjeli presvući iz uniforme u civilnu odjeću.
Na kraju smo bili pozvani na brod Galeb da s Titom putujemo u Alžir u službeni posjet njihovom predsjedniku, i zabavljamo goste. Nastupili smo samo prvu večer, jer čim smo ušli u Sredozemno more upali smo u strašno nevrijeme, četiri dana bacali su nas ogromni valovi, svima nam je bilo zlo. Neću nikad zaboraviti to putovanje. Na povratku je bilo nešto bolje, ali Tito se ipak odlučio vratiti avionom (smijeh).
Naš je kvartet, stjecajem okolnosti, tada već bio na zalasku i ja sam se uputio u Pariz, gdje me s našim dvoipolgodišnjim sinom već čekala tadašnja supruga Tereza Kesovija, koja je tamo gradila karijeru, snimala ploče… Osim merci i bonjour nisam znao ni riječi francuskog, pa sam upisao tečaj francuskog za strance i polako počeo tražiti angažmane. Nije bilo lako. Uspio sam dobiti nekoliko gaža u nekim restoranima i kabaretima, a prvi nastup odradio sam u kabaretskom restoranu Tsarevitch koji je njegovao rusku i cigansku muziku. Naučio sam, naime, nekoliko ruskih pjesama koje sam onda izvodio u sklopu njihovog showa. Čekajući svoj red, razgovarao bih s drugim izvođačima i pomalo učio francuski.
A na tom tečaju nisam ostao duže od tri tjedna, nisam imao mira i koncentracije sjediti i učiti. Savladao sam osnove i ostalo hvatao kroz konverzaciju…
Kasnije se glazbena karijera „zalaufala”, a u Parizu sam 1968. godine snimio i svoju prvu ploču, za poznatu diskografsku kuću Barclay. Tamo su snimali i Serge Gainsbourg, Charles Aznavour, Jacques Brel… Nastupao sam pod pseudonimom Tim Twinkleberry, koji mi je dodijelio moj umjetnički direktor, neki Englez. Nisam pretjerano volio to ime, ali on je na tome inzistirao zbog mog anglosaksonskog načina pjevanja. Jedino me u Francuskoj pamte pod tim imenom.
U Zagreb sam se vratio 1974. Godinu ranije rastao sam se s Terezom, ali sam ostao u Parizu sa sinom dok njemu nije završila škola. U Parizu nam je pomagala Terezina sestrična Marija, koja je čuvala Alana dok sam povremeno odlazio na nastupe u Rusiju i DDR.
U francuskoj metropoli nazočili ste i brojnim spektakularnim kabaretskim predstavama. Je li se tamo razvila vaša ljubav prema toj umjetničkoj formi?
Moja veza s kabaretom počela je zapravo puno ranije, i to u Zagrebu. Sa 4M nastupao sam u Varietéu (današnjem Satiričkom kazalištu Kerempuh), gdje je glumac i komičar Viki Glovacki organizirao takve programe. Postali smo nevjerojatno popularni.
Nedugo nakon toga dobili smo angažman u Beču, 1958. godine, u kabaretu Casanova, pa potom u bečkom variétéu u Ronacher teatru, u programu koji je okupljao najveće svjetske artiste. Nastupali smo puna dva tjedna u Antwerpenu u koncertnoj dvorani Ancienne Belgique s francuskom pjevačkom zvijezdom Line Renaud.
A kao solist nastupao sam 1976. u Friedrichstadt-Palastu, ogromnoj dvorani u Istočnom Berlinu, u kojoj je svojedobno Hitler držao govore prije nego je pretvorena u glazbenu dvoranu… Sve je to u meni ostavilo traga i dovelo do toga da se istinski zaljubim u kabaret.
Sljedeće godine obilježit ćete 70 godina svoje karijere. Možete li izdvojiti neke najupečatljivije trenutke i priznanja kojih se rado prisjećate?
Teško je na to odgovoriti, ali, evo, u divnoj mi je uspomeni ostao Muzički kup u Bernu gdje sam 1970. godine, u ekipi s Ljupkom Dimitrovskom i Terezom Kesovijom, osvojio prvo mjesto u konkurenciji 12 zemalja.
Rado se prisjetim i glazbenog festivala Viña del Mar u Čileu, gdje sam 1971. godine u konkurenciji 27 država osvojio prvu nagradu. To je za mene bio zvjezdani trenutak. A osvajanje drugog mjesta na festivalu Zlatni Orfej u Bugarskoj bila je odskočna daska za moju karijeru u toj zemlji. Uslijedilo je osvajanje prve nagrade na festivalu Bratislavská lýra i treća nagrada na festivalu Spring in Tel Aviv.
Koga posebno cijenite od stranih glazbenika? Tko je na vas ostavio svojevrsni pečat? Što danas slušate?
Sjećam se da mi je u ono doba vrlo imponirao Johnny Holiday, francuski pjevač koji je uvijek odskakao svojim spektakularnim, grandioznim nastupima. U svijetu šlagerskih pjevača, on je djelovao kao pravi rocker. Impresionirao me i Sammy Davis Jr., američki pjevač, imitator, showman, koji je po mom mišljenju najveći zabavljač svih vremena, a gledao sam ga svojedobno u pariškoj Olympiji. On, Frank Sinatra i Dean Martin bili su strašne face.
Ponosan sam što sam tri dana u njemačkom Chemnitzu nastupao zajedno s Katerinom Valente, najvećom europskom zabavljačicom i pjevačicom.
I danas volim pokojnog Tonyja Bennetta, na čijem sam koncertu bio sa suprugom prije nekoliko godina u pariškoj Olympiji. Bili smo i na koncertu američke zvijezde Barryja Manilowa u Londonu, imam doma njegovih deset albuma.
Ljubitelj ste, pretpostavljamo, i gramofonskih ploča?
Naravno. Vinil je vinil.
A koga od domaćih glazbenika posebno cijenite?
Volim starije generacije pjevača, primjerice Massima, Gibonnija, Olivera, koji su se istaknuli svojim načinom pjevanja, glazbenim stilom, specifičnom bojom glasa. Oni su neprikosnoveni interpreti, u njihovoj se glazbi osjeća da su iskreni u onome što rade. To ih čini drugačijima i posebnima.
Kao kuriozitet mogu spomenuti da me je 1975. godine Oliver pratio kao muzičar na turneji po SSSR-a…
Nazivaju vas jednim od predstavnika „stare škole višestrukih ženika” jer ženili ste se čak četiri puta: iz prvog braka imate sina, iz drugog sina i kćer, a imate i petero unučadi. Jesu li potomci naslijedili vaš glazbeni talent?
Stariji sin Alan vrlo je muzikalan, kad zapjeva u društvu to je spektakl. Kad je imao sedam godina, snimili smo pjesmu „Tata, ti me voliš”, koja je ostala hit do današnjih dana. Baš smo ju nedavno, povodom Dana očeva, otpjevali u knjižnici Voltino. S nama su unisono pjevala djeca, roditelji, čak i bake i djedovi. Ta će pjesma živjeti vječno, toliko je topla. Bio sam u tom času na rubu da se rasplačem, obuzele su me emocije, neka nostalgija.
Mlađi sin Daniel doduše ne pjeva, ali je vrhunski sportaš i diplomirani trener tenisa i skijanja, stalno osvaja neke pokale…
S unukom Martinom koji je reper (umjetničko ime Lermi) izvodim njegovu pjesmu „Maksimir”.
Nakon burnog života, mirnu luku i veliku ljubav konačno ste pronašli u svojoj sadašnjoj supruzi Sari, s kojom ste u sretnom braku već 25 godina. Svojedobno ste izjavili da je za uspješnu vezu nužno prihvatiti mane i navike partnera, pa čak i ako vam idu na živce. Koje su to vaše mane koje je Sara, takoreći, prihvatila?
– Da nema moje supruge ja danas vjerojatno ne bih radio to što radim i ne bih bio toliko vitalan i sretan. Ona me održava mladolikim, ispunjava me svojom vedrinom i pozitivnom energijom, s njom mogu o svemu razgovarati. Pritom mi uvelike pomaže u poslu oko logistike, organizacije i marketinga.
A koje moje osobine ju smetaju? Pa recimo, ja sam onaj tip koji traži dlaku u jajetu i koji kad mu netko nešto objašnjava ispituje najsitnije detalje, svaku pojedinost do te mjere da izludi sugovornika. Onda još jedna, ajmo reći, mana. Ispostavilo se zadnjih godina – što je potpuno u skladu s mojim godinama i s frekvencijama kojima sam cijeli život okružen – da slabije čujem. Tome smo odnedavno doskočili tako što sam nabavio mali slušni aparat. Sad se više ne mogu pretvarati da suprugu nešto nisam čuo (smijeh).
Saru prilično izbezumljuje i to što sam oduvijek „osoba od zadnjeg časa”. Spremam se u posljednjem trenutku, vječito jurim, ali uvijek stignem – u zadnji čas. Pa evo, danas, pola sata prije dogovorenog termina za ovaj intervju, ja sam još bio doma. Sara je već digla paniku i ludovala, jer ona je pak osoba koja ne može nigdje zakasniti i uvijek svuda kreće ranije. Predložila je da pozovemo taksi, što sam odbio, jer tramvajem se iz Ilice, gdje živimo, do Trga stigne za pet-šest minuta. I stigli smo, vidjeli ste, čak i prije vremena.
Vozite se tramvajem?
Naravno! Ja sam stanovnik ovog grada i često koristim javni prijevoz. Nemam nikakvih problema, poput nekih, voziti se „s pukom”. Ja volim Zagreb, živim ga svim svojim bićem. Zagreb i ja smo šmekera dva, kako kaže moja pjesma. Imam i pjesmu „Zagrebački krovi stari” koju sam svojedobno snimio i često izvodim. Snimio sam i pjesme „Grade moj”, i „Hej, Zagreb moj”. S unukom Martinom izvodim njegovu već spomenutu pjesmu „Maksimir”. Ja pjevam o ovom gradu, rođen sam tu, moj otac je rođen tu…
I onda se dogodi da mi zagrebački Gradski ured za kulturu na prošlogodišnjem natječaju za sufinanciranje
kabareta „Orient Express” – gdje sam detaljno opisao sinopsis u kojemu Zagreb ima glavnu ulogu – ne dodijeli niti jedan cent. Nemaju očito za to sluha iako svojim kabaretskim predstavama obogaćujem kulturnu ponudu našeg grada i nudim kvalitetan, drugačiji sadržaj. To me jako rastužuje.
Imate li generalno dojam da ste izazovnije angažmane i veću prepoznatljivost u visokim glazbenim krugovima stekli u inozemstvu, a ne na domaćem terenu?
Kad gledam s odmakom, čini mi se da sam u svojoj karijeri bio prilično zanemaren od radijskih postaja, koje su me u glazbenom smislu očigledno svrstale u ladicu „šlagera i jeftine, zabavne glazbe”. Ja sam snimao vrlo kvalitetne pjesme, njih preko 200, za Croatiju Records, za Aquarius Records, ali one se iz nekog razloga nisu često vrtjele na radiju. Od mojih 12 pjesama koje sam snimio u Parizu, nikada nije niti jedna otišla u zagrebački eter. Možda sam i osobno kriv jer se nisam želio nametati, možda sam čak pomalo nesvjesno i zanemarivao domaću scenu, budući da se vani moglo bolje zaraditi, a i nastupi su bili uzbudljiviji s prekrasnim scenskim uvjetima.
U tom kontekstu, baš sam neki dan sam sebi pokušao objasniti zašto, recimo, nisam nikad pozvan da kao gost nastupim u emisiji „A strana”?
Kako god, kad podvučem crtu, ne mogu reći da nisam zadovoljan svojom karijerom. Ponosan sam što sam nastupao po cijelom svijetu, i to ne samo za hrvatsku dijasporu, kako danas mnogi čine, nego za originalne žitelje svih tih zemalja.
I veseli me što i u ovim poznim godinama još uvijek stvaram, pišem, pjevam i nastupam.
