Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Vojtech Veskrna & Studio Wim Delvoye
…
Cilj umjetnosti nije prikazati vanjski izgled stvari, već njihov unutarnji značaj. Ova poznata Aristotelova misao savršeno opisuje opus Wima Delvoyea (Wervik, 1965.), belgijskog umjetnika čiji su radovi istovremeno provokativni, duhoviti i tehnički besprijekorni.
Njegova umjetnost spaja suprotnosti – visoku estetiku i industrijske procese, gotičku poetiku i digitalnu preciznost, biologiju i tehnologiju. Od tetoviranih živih svinja do kultne Cloace, stroja koji replicira ljudsku probavu, Delvoye ne prestaje izazivati granice umjetnosti i etike.
U ovom razgovoru otkrivamo što ga inspirira, kako vidi budućnost umjetnosti i zašto ga oduvijek privlači spoj tradicije i inovacije.
Odrasli ste u Werviku, belgijskom gradiću na samoj granici s Francuskom. Što vas je usmjerilo prema umjetnosti?
Činjenica da nisam bio osobito dobar u matematici i egzaktnim znanostima utjecala je na moj izbor studija – tražio sam područje koje ih ne zahtijeva. To je vjerojatno bio jedan od ključnih razloga mog usmjerenja prema umjetnosti. No, kasnije se pokazalo da je to bila odluka bez povratka.
Pripadao sam generaciji u kojoj je obavezno služenje vojnog roka još uvijek bilo na snazi. Jedan od načina da se izbjegne vojska bio je simuliranje mentalne nesposobnosti. Što sam i učinio. Međutim, to je imalo ozbiljne posljedice. Kada biste nakon toga tražili posao, poslodavci bi pitali jeste li služili vojsku. Ako biste odgovorili „ne“, slijedilo bi pitanje „zašto ne?“, a odgovor „jer sam proglašen ludim“ značio bi da posao nećete dobiti. Tako mi je već s 20 ili 21 godinom postalo jasno da nemam mnogo opcija – morao sam pronaći put izvan tih ograničenja.
Danas, kada obavezni vojni rok više ne postoji, ta se situacija čini dalekom, ali u moje vrijeme bila je presudna. Razmišljam o tome jer sve češće čujem prijedloge o ponovnom uvođenju vojnog roka, što me vraća u razdoblje kada sam prvi put shvatio koliko je taj sustav bio nepravedan. Naporno učite, završite studij, a zatim morate provesti godinu dana u vojsci, često besmisleno, dok vaše kolegice s fakulteta toga bivaju pošteđene. Smatrao sam da je taj zakon seksistički – muškarci su morali služiti vojsku, dok žene nisu imale tu obvezu. Ako biste se pak pozvali na priziv savjesti, kazna je bila još veća: umjesto jedne, morali biste provesti dvije godine radeći u knjižnici ili nekoj drugoj državnoj instituciji. Drugim riječima, bio si kažnjen ako si imao savjest i odbijao oružje.
Želio sam izbjeći i matematiku i vojsku – to su bila dva ključna razloga zbog kojih sam završio u umjetničkoj školi. U konačnici, na neki način nisam svjesno izabrao umjetnost, već sam bio prisiljen krenuti tim putem.
Možete li nam reći nešto o svojim iskustvima iz studentskih dana na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Gentu i kako su ona oblikovala vaš umjetnički put?
Na Kraljevskoj akademiji upisao sam slikarstvo s jednostavnim očekivanjima – samo sam želio naučiti kako slikati. Ključno je bilo i to što sam imao iznimno opuštene roditelje koji su me uvijek podržavali. Kad bih ponekad postao pragmatičan i pomislio da umjetnost možda i nije sigurna budućnost, oni bi me ohrabrivali i vraćali na put umjetnosti. Govorili su mi: „Pa ti to voliš studirati!“ Ja bih odgovorio: „Da, ali mogao bih studirati i nešto dosadno, razmišljati o sigurnoj budućnosti.“ No, oni su uvijek inzistirali: „Ne, ne, nešto dosadno bi te učinilo nesretnim.“ Zahvaljujući njima, imao sam slobodu izabrati ono što me istinski zanima.
Na studiju sam shvatio koliko su mi roditelji bili važna podrška. Bilo je mnogo kolega koji su morali raditi kompromise jer su im roditelji govorili: „Upiši barem fotografiju, možda ćeš tako lakše pronaći posao.“ Iz današnje perspektive to zvuči ironično: mnogi od njih danas su bez posla, jer već 20 godina svatko u džepu nosi fotoaparat u mobitelu. Fotografija, barem kao klasična profesija, nema budućnosti.
Roditelji tih mojih kolega pokušali su biti pametni, ali budućnost je nemoguće predvidjeti u svim detaljima, pogotovo kada je riječ o životnom putu vlastitog djeteta. Ni moji roditelji nisu znali što me čeka, ali su preuzeli veliki rizik kad su me ohrabrivali.
Počeli ste dakle studirati slikarstvo, kako ste završili u konceptualnoj umjetnosti?
Počeo sam učiti slikarstvo s klasičnim pristupom, ali vrlo brzo sam se počeo zanimati za trodimenzionalne objekte. Počeo sam slikati na svakodnevnim predmetima, istraživati prostor i treću dimenziju. Tijekom studija sve me više privlačilo eksperimentiranje s medijem i proširivanje granica slikarstva. Slikarstvo je, inače, zahvalna disciplina – nije preskupo, ne trebate puno prostora, a tržište za slike daleko je veće od onog za konceptualnu umjetnost. Bilo bi sjajno da sam ostao klasičan slikar, ali mene je uvijek zanimalo nešto više.
Polako me obuzelo stvaranje u tri dimenzije, sve dok nakon mnogo godina nisam shvatio da sam zapravo kipar. Vrlo sam ozbiljan i kritičan prema svojim idejama. Kada mi neka padne na pamet, ne realiziram je odmah, već je dugo čuvam – poput vina koje odležava u podrumu i s vremenom postaje bolje. Tako i idejama treba vremena da sazriju. Od slikarstva uvijek očekujem puno, ali nije lako dosegnuti razinu koju priželjkujem.
Divim se starim majstorima – način na koji su slikali oči, ruke, ta razina vještine fascinira me. No, ako bih se natjecao s prošlošću, sa starim majstorima, to bi me paraliziralo i spriječilo da radim ono što želim. Zato se ne ograničavam na jednu tehniku ili jedan medij – sve tehnike su vrijedne, svaki zanat ima svoju snagu.
Ipak, nikad ne reci nikad – tko zna gdje će me još umjetnost odvesti…
Kako birate teme za svoje projekte? Postoji li neki intuitivni ili istraživački proces iza toga? Je li vaš umjetnički proces više spontani ili dugoročno osmišljeni eksperiment?
Uvijek tražim neku društvenu dimenziju. Kada dobijem ideju, testiram je na ljudima oko sebe, promatram njihove reakcije, pamtim ih i pokušavam shvatiti zašto je svatko od njih reagirao na određeni način. No, uvijek ostajem otvoren za nove ideje. Neki moji kolege zapnu u svojim umjetničkim slijepim ulicama jer se više drže svojih kreda nego što tragaju za novim idejama. Njihove ideje s vremenom postanu dogma, ostaju zatvoreni u svojoj niši. To se osobito odnosi na umjetnike koji su djelovali prije mog vremena, recimo na generaciju iz šezdesetih. Mnogi su od njih stvarali nešto prepoznatljivo i tome ostali vjerni cijeli život.
Sjajan primjer za to je On Kawara – što je više stvarao, to je bio bolji, ali je radio istu stvar do kraja života. To je bila generacija u kojoj je ideja postajala predanost, a predanost kredo. Takav pristup bio je i tržišno isplativ – ta je umjetnost bila instantno prepoznatljiva. Mogli ste izdaleka reći: „To je On Kawara!“, i odmah biste djelovali kao poznavatelj suvremene umjetnosti. Takvi umjetnici nikad ne bi razočarali, uvijek su stvarali iste stvari, gotovo kao strojevi.
Još jedan primjer takvog pristupa je i Roman Opałka. Cijeli je život slikao brojeve i portrete samoga sebe kako stari. No, moja generacija počela se igrati s tim konceptom i komentirati ga. Pitali smo se zašto bi se netko obvezao na istu stvar cijelu karijeru? To je dosadno. Zašto prestati biti kreativan? Naravno, može biti sjajno svaki dan raditi isto, ali istovremeno i poprilično monotono, kao da si umjetnik koji radi od 9 do 17 h.
Moja generacija nije se obvezala ni na što: pokušali smo ostati kreativni.
Koji su umjetnici ili pokreti najviše utjecali na vaš rad i na koji način?
To bi mogao biti bilo tko. Ako niste predani jednoj estetici, vaši uzori mogu se mijenjati svakog tjedna. No, ako ste, primjerice, kubist do kraja života, vjerojatno ćete reći da je na vas najviše utjecao Cézanne.
Ja nemam jednu određenu osobu koja me stalno inspirira. Obično promatram umjetnike koji bi mi mogli dati neku vrstu legitimiteta. Dopustite mi da objasnim – možda dobijem ideju koja je slična nečemu što je netko u prošlosti već napravio. U tom slučaju, taj umjetnik daje legitimitet onome što radim, jer bez tih linija predaka, umjetnost često ne bi mogla postojati. Eksperimentalna umjetnost uvelike ovisi o povijesti, o umjetničkim precima, o referencama na prethodne umjetnike. Primjerice, današnji umjetnici koji rade readymade automatski se referiraju na Duchampa i moraju objasniti svoju poziciju u odnosu na njega i dugu liniju svojih prethodnika.
Kod mene to nije tako jednostavno – za svaki od mojih radova inspiracija dolazi od neke druge osobe. Od mrtvih umjetnika, jako volim Piera Manzonija, talijanskog umjetnika iz pedesetih i šezdesetih godina. On je dovoljno daleko u prošlosti da daje legitimitet onome što radim, ali me istovremeno može i inspirirati. No, također volim promatrati radove umjetnika poput Picassa – ne zato što imaju izravan utjecaj na mene, već zato što me fasciniraju.
Svaki mjesec oduševljen sam nekim novim umjetnikom. Nedavno sam, primjerice, bio opsjednut Augustusom Puginom, arhitektom iz 19. stoljeća koji je dizajnirao Big Ben. Prije dva mjeseca bio mi je nevjerojatno zanimljiv, a onda sam prešao na nešto drugo. Sada je to opet netko novi, mogao bi to biti, na primjer, Hitchcock. Zapravo, inspiracija ne mora nužno dolaziti od umjetnika. Mogao bi to dakle biti i neki filmaš ili netko tko me prije uopće nije zanimao, ali sam iznenada otkrio nešto u njemu što me nadahnjuje.
Bilo što što se dogodi u svijetu može biti inspirativno – nešto iz popularnih medija, popularne kulture ili iz nečega što na prvi pogled ne djeluje kao umjetnost.
Kako definirate granicu između provokacije i umjetnosti, posebno kada vaši radovi izazivaju snažne reakcije publike? Zanima li vas uopće reakcija publike na vaše radove? Je li provokacija cilj ili nuspojava vašeg umjetničkog izraza?
Danas smo okruženi milijunima slika, plivamo u oceanu vizualnih informacija. Kad sam bio mlad umjetnik, fotoaparat mi je imao film od samo 36 snimaka. Svaka fotografija bila je promišljena jer sam morao pažljivo birati što vrijedi zabilježiti. To danas vrijedi jedino za tetovaže – tijelo je ograničeno platno, svaka crta je bolna, i zato ljudi stoput promisle prije nego što nešto trajno utisnu na svoju kožu. No, ironično, često i dalje ne odaberu ništa smisleno. (smijeh)
Umjetnost se, poput tetovaže, želi oduprijeti prolaznosti. Umjetnici se nadaju da će njihova djela nadživjeti njih same. No, u svijetu pretrpanom slikama, publika je postala imuna na vizualne podražaje. Svake sekunde pred nama su tisuće novih slika – kako uopće zastati i stvarno gledati nešto? Zato umjetnik mora biti iznimno inteligentan da bi privukao pažnju, neovisno o mediju u kojem radi. Mora biti poput virusa koji se probija kroz filtere i ostaje u oku i umu promatrača.
Ponekad to znači šokirati, ali ne iz puke provokacije, već da bi se probio kroz vizualni kaos. No, što je danas doista šokantno? Kada staviš provokativno djelo u muzej, ljudi odmah reagiraju, ali to nije ništa ako usporedimo s onim što svakodnevno vidimo kad se suočimo s prizorima iz Gaze, Jemena, s prirodnim katastrofama, uraganima i ratovima. U tom kontekstu, umjetnost teško može biti istinski šokantna.
Živimo u epohi u kojoj se umjetnost ne natječe samo s velikim majstorima prošlosti, već i s društvenim mrežama, TikTokom, Instagramom, nevjerojatnom poplavom slika koje nas preplavljuju svaki dan. Dio sam generacije koja se bori ne samo s tradicijom, već i s digitalnom erom, s beskonačnim vizualnim podražajima. Sretan sam što mogu stvarati u vremenu koje mi to dopušta. U nekom drugom povijesnom trenutku, zbog svoje bih umjetnosti bio spaljen na lomači.
Što vas je inspiriralo da stvorite Cloacu, stroj koji replicira ljudsku probavu? Riječ je vjerojatno o vašem najpoznatijem radu. Kakve ste reakcije publike očekivali?
Bio sam iznenađen reakcijama. Misliš da si pametan, da sve možeš predvidjeti, ali ne možeš – svatko je dio određene kulture, i to se uvijek iznova potvrđuje. U Belgiji su neki, očekivano, tvrdili da to nije umjetnost, ali na moje iznenađenje, većina je instalaciju prihvatila. Očekivao sam više kritike. U New Yorku je doživjela velik uspjeh, ali tamo su se ljudi zabrinuli zbog bakterija, a što u Belgiji nikome nije palo na pamet. Valjda su Belgijanci manje osjetljivi na takve stvari (smijeh).
U Njemačkoj je fokus bio na etici – čuo sam komentare poput: „Ovaj umjetnik baca hranu dok djeca umiru od gladi.“ No, umjetnost uvijek troši resurse, bilo da je riječ o boji, mramoru ili bronci. Ta moralna zabrinutost činila mi se vrlo protestantskom. U protestantskoj kulturi bacanje hrane smatra se grijehom. Nisam očekivao takvu reakciju…
U Austriji je priča bila potpuno drugačija: tamo su odmah počeli govoriti o Freudu, psihoanalizi, djetinjstvu, majkama i izmetu. To mi se svidjelo, ali nisam mogao predvidjeti da će na instalaciju reagirati s tolikim psihoanalitičkim entuzijazmom. Ta instalacija mi je jasno pokazala koliko svaka zemlja ima svoju osobnost i koliko različito interpretira istu umjetnost.
Vaša praksa tetoviranja živih svinja izazvala je kontroverze. Kako odgovarate na kritike u vezi s etikom tog projekta? Je li i on izazvao različite reakcije u različitim državama?
Reakcije su se mijenjale ovisno o vremenskom razdoblju. Devedesetih godina pitanje prava životinja nije bilo ozbiljna tema, pa tetoviranje svinja nije izazvalo veće kontroverze. No, puno kasnije, u Nizozemskoj, morao sam se braniti – čak sam prikazivao videosnimke kako bih dokazao da životinje nisu patile.
Nije stvar u geografiji, već u vremenu. Posljednjih osam do devet godina mentalitet se promijenio. Mladi su postali manje tolerantni, a društvene mreže potaknule su val moralne osude. Online je lako biti netolerantan. Možeš se nazvati Mickey Mouse i napadati koga god želiš, bez posljedica. Kad sam vidio koliko je ljudi protiv mene, i sam sam se zapitao… A zapravo sam vegetarijanac cijeli život, volim životinje, prirodu, drveće… Te svinje imale su iznimno dobar život. Neke su narasle i do 300 kg, što je rijetkost. Takvih svinja nema ni 20 u cijelom svijetu. Svaka je imala dva sata tetoviranja tjedno, pod nadzorom veterinara, pod anestezijom. Poslije bi dobile masažu, njegu kože i za nagradu – sladoled.
Svinje dakle jedu sladoled?
One sladoled obožavaju!
Vaša „gotička“ serija rendgenskih snimaka eksplicitnih scena izazvala je brojna pitanja o privatnosti i voajerizmu. Koja je bila vaša namjera s tim radovima?
Sva tri projekta koje ste spomenuli – Cloaca, tetoviranje svinja i rendgenske snimke – nastala su u istom razdoblju, u vrijeme kada sam postavljao pitanja o ljudskom identitetu, tijelu, genetici i evoluciji. To je bilo neposredno nakon kloniranja ovce Dolly, što me duboko fasciniralo. Počeo sam proučavati Darwina, genetiku, DNK. Od tih projekata, svinje su kasnije izazvale najviše kontroverzi zbog pitanja prava životinja. Cloaca je bila drugačija, nije nikoga ugrožavala. Svi obavljamo nuždu, to je univerzalno i demokratsko.
Rendgenske snimke imale su sličan efekt – one brišu razlike među ljudima. Sjećam se jedne žene koja nije smatrala da je lijepa, ali kada smo snimili njezino tijelo, radiolog joj je rekao: „Imate savršenu ključnu kost, nikad nisam vidio tako simetričnu.“ Taj kompliment ju je iznenadio jer ljepotu obično ne povezujemo s kostima, a ipak, ljepota je bila tamo. Kao i Cloaca, i taj projekt propitivao je što znači biti čovjek. Moramo li se reproducirati da bismo to bili? Trebamo li redefinirati ideale ljepote i identiteta? U Firenci možete vidjeti Michelangelova Davida, ali on više ne predstavlja suvremenog čovjeka. Da danas biramo sliku koju bismo poslali u svemir kako bismo pokazali tko smo, ne bi to bio David. On ne predstavlja ljudsku raznolikost, on predstavlja bijelog muškarca s malim penisom. (smijeh)
Zato sam tim projektima – Cloacom, rendgenskim snimkama, dekonstrukcijom tijela i identiteta – želio stvoriti nove portrete čovječanstva. Ne klasične prikaze ljudi, već portrete postčovječanstva.
Govorili ste mi o svojoj generaciji umjetnika koja je morala mijenjati prevladavajuće paradigme. Kako vidite današnju generaciju? Što bi danas mladi konceptualni umjetnici trebali raditi? Što oni rade?
Svakoga dana nastaju nove stvari, ali one više ne dijele isti svemir, isti prostor s nama. Ja pripadam svijetu umjetničkog djela – prostoru u kojem se mi, stariji, tapšemo po ramenima i mislimo da danas nema mnogo kreativnih mladih ljudi. No, oni itekako postoje, samo što ne žive u našem prostoru. Njihov svijet je TikTok, YouTube i druge društvene mreže, gdje se odvija prava eksplozija novih ideja. Možda se ne nazivaju umjetnicima, već influencerima, kreatorima sadržaja, nečim drugim – ali koriste novi jezik i stvaraju u drugačijem mediju.
Nipošto ne bih rekao da su manje kreativni. Dapače, možda su čak i kreativniji nego ikad prije.
Koliko je tehnologija, poput umjetne inteligencije ili 3D printanja, promijenila vaš umjetnički proces? Mislite li da će muzeji i galerije zauvijek biti najbolja mjesta za prezentaciju umjetnosti, ili će se i umjetnost preseliti u digitalni svijet?
Ne znam. Sretan sam s onim što radim, ali vidim koliko se svijet promijenio. Prije petnaest godina kupio sam stari dvorac s velikim zemljištem, želeći ondje stvoriti park skulptura. No, ubrzo sam shvatio koliko je to nemoguće. Vlasti su me zatrpale birokracijom – građevinske dozvole, urbanistički planovi, zaštita kulturne baštine. Ljudi bi mi dolazili i govorili: „Ne možete koristiti tu žbuku, morate ovu drugu.“ A ja nisam pokušavao graditi katedralu, samo mali vrt skulptura! Nakon godina borbe, jednostavno sam odustao.
Zato me sada fascinira metaverzum – prostor bez birokracije, bez ograničenja materijala, gdje sve možeš izgraditi odmah. Ali još čekam. Biti prvi u nečemu uvijek je skupo, a često i uzaludno. Prvi izumitelj automobila mogao je izumiti vozilo, ali još uvijek nisu postojale dobre ceste. Slično je i s metaverzumima danas – ima ih mnogo, ali nijedan još nije dovoljno dobar. Sve izgleda umjetno, bez pravih detalja. Čini se da su puni posjetitelja, ali većina su samo računi koji nisu isključeni.
S druge strane, umjetna inteligencija je već sada promijenila način rada. Posao koji bi mi ranije oduzeo dvije godine, sada mogu završiti u mjesec dana. No, to postavlja važno pitanje: ako je nešto postalo previše lako, ima li još uvijek vrijednost? Prvi val umjetnika koji su koristili nove tehnologije često su stvarali lošu umjetnost. Tehnologija ne zastarijeva, već sazrijeva, i pitanje je kako će se razvijati. Kad danas radim nove skulpture, pitam svoje ljude: „Može li ovo napraviti AI?“ Ako kažu da ne može – sretan sam.
Možda imam još pet ili deset godina rada ispred sebe. Cloaca je bila iskustvo: smrdjela je, jela, stenjala, bila je stroj koji je nudio gotovo religiozno iskustvo. Takvo nešto umjetna inteligencija ne može ponoviti. Da sam fotograf, možda bih se brinuo, možda uopće ne bih spavao. (smijeh)
Koji vam je vaš projekt najdraži?
Teško je reći, jer i ja sam pod utjecajem vremena, duha epohe, Zeitgeista. Prije dvije godine bio sam gotovo posramljen zbog tetoviranih svinja, razmišljao sam bih li ih uopće trebao stavljati na svoju stranicu ili bi bilo bolje da ih svi jednostavno zaborave. No, onda sam shvatio, tetoviranje je samo drevna tehnologija, možda starija i od keramike. Uostalom, bio je to biotehnološki projekt, vizija budućnosti u kojoj će biotehnologija donijeti lijekove za rak i iskorijeniti bolesti. Ali nisam mogao predvidjeti pandemiju. Umjesto biotehnološke revolucije, dobili smo covid. Umjesto napretka, vratili smo se tradicionalnim ratovima.
Sve ovisi o duhu vremena, a ja se pokušavam prilagoditi. Možda ću vam za pet godina reći nešto potpuno drugačije. Jedino što ostaje konstantno je Cloaca, ali ni ona danas nije poželjna u galerijama. Galeristi je ne vole jer ne vole umjetnost koju ne mogu prodati. Zato radije biraju moje male brončane skulpture. Ljudi ih vole, ljudi ih kupuju. Umjetnost nikada nije samo osobna, ona je i društvena. Ovisi o kontekstu, javnosti i javnom mišljenju, o istom onom Zeitgeistu. Sve se stalno mijenja, pa možda već idući tjedan budem imao novog favorita…
Postoji li neka ideja koja je bila previše radikalna da biste je realizirali, previše radikalna čak i za vas?
O, da! Krajem 90-ih surađivao sam u Gentu s jednim ludim kustosom, Janom Hoetom. Ok, nije bio baš lud, ali bio je izuzetno strastven i živopisan. U to je vrijeme organizirao izložbu Sonsbeek, nešto poput manje slavne verzije Documente u Njemačkoj. Moj plan za tu izložbu bio je pronaći psa s ravnim čelom i zamoliti plastičnog kirurga da mu operacijom oblikuje lice tako da nalikuje meni. Projekt sam nazvao Lajka, prema prvom psu u svemiru – želio sam stvoriti novu povijesnu Lajku. Mislio sam da je ideja sjajna. Inače, često testiram kustose tako što im predložim radikalne projekte. Ako mi se neki projekt ne radi, umjesto da kažem izravno “ne”, predložim im nešto apsurdno, a oni to odbiju i problem je riješen.
Ali kada sam ovu ideju predstavio Jan Hoetu, umjesto da je odbaci, rekao je: „Zašto ne?“ Čak mi je ponudio da me poveže s vrhunskim plastičnim kirurgom i rekao da će on pokriti troškove. Tada su vremena bila drugačija. Danas bi kustos na takvu ideju prestao odgovarati na pozive ili bi nazvao policiju. (smijeh)
No, Hoet je bio oduševljen. Kad sam se vratio kući, počeo sam testirati reakcije. Pitao sam kolege, kritičare, prijatelje, obitelj, susjede. Reakcije su bile krajnje negativne. Ljudi su bili užasnuti: „Jesi li ti normalan? To nije smiješno! Zašto bi to uopće radio?“
Ljudi obožavaju pse. Možemo se zapitati zašto bi taj pas bio vredniji od svinje ili crva, ali činjenica je da psi zauzimaju posebno mjesto u ljudskim srcima. Shvatio sam da ideja, iako provokativna, nije nešto što uistinu i želim napraviti. Ipak imam i ja savjest. (smijeh) Nazvao sam Hoeta i rekao da odustajem. On je bio razočaran. Imao je čak i marksističko čitanje cijelog projekta: pas postaje umjetnik, buržoazija voli imati malog psića u krilu, umjetnik kao psić u krilu bogataša. Iako sam bio ponosan na svoju ideju, znao sam da je nikad ne želim ostvariti.
Kako najradije provodite slobodno vrijeme? Čime se bavite kad se ne bavite umjetnošću?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer je u mom životu sve usko povezano s umjetnošću. Moj raspon pažnje može biti iznimno širok i dugotrajan – zanimaju me i moderna i stara umjetnost, arheologija, antikviteti. U usporedbi s nekim kolegama, koji su potpuno fokusirani samo na svoje područje, i nisam toliko loš. (smijeh) Nekad sam bio strastveni ljubitelj filmova, ali ta me opsesija prošla. Umjetnost je oduvijek bila moj primarni interes. Još od rane mladosti nisam radio ništa drugo.
Mnogi umjetnici imaju priče o tome kako su radili u restoranima, predavali ili se bavili raznim poslovima prije nego što su postali umjetnici. Ja nisam. Nikad nisam bio ništa drugo osim umjetnika i iskreno, ne znam bih li uopće znao raditi nešto drugo. Čak i kad bih pokušao, nikad ne bih dugo zadržao pozornost na tome.
Kako umjetnik poput vas definira uspjeh? Je li to tržišna vrijednost, utjecaj na društvo ili nešto treće? Kako želite da vas jednog dana pamte u svijetu umjetnosti?
To mi je danas puno manje važno nego prije. Kad imaš dvadesetak godina, opsjednut si time kako ćeš biti zapamćen. Čitaš “Ilijadu” i vidiš da su njezini junaci spremni riskirati život samo da ostave trag u povijesti – vjerojatno su i oni tada imali dvadesetak godina. Ali, s vremenom, to te sve manje brine. Mislim da to ima veze sa slobodom – ako previše razmišljaš o nasljeđu, gubiš spontanost. Nositi taj teret znači da se više ne možeš igrati, istraživati, raditi stvari samo zbog užitka.
Kad sam bio mlađi, stalno se od mene nešto tražilo. Ljudi bi me zaustavljali na ulici, tražili potpise, davali mi savjete o mom putu. To guši spontanost. Danas mi tuđe odobravanje više nije potrebno, ili barem mnogo manje nego prije.
S godinama čovjek ili postane mizantrop ili jednostavno sigurniji u sebe. Mislim da je kod mene riječ o ovom drugom – više nisam toliko nesiguran.
