Piše: Darko Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
….
Doc. dr. sc. Krešimir Gršić jedan je od vodećih hrvatskih stručnjaka u području otorinolaringologije i plastične kirurgije glave i vrata. Rođen 1977. u Zagrebu, svoj je medicinski put započeo na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 2001. godine, a danas, s bogatim kliničkim i znanstvenim iskustvom, obnaša dužnost voditelja Odjela za kirurgiju glave i vrata u KBC-u Zagreb.
Osim toga, docent je na Medicinskom fakultetu i Libertas međunarodnom sveučilištu, gdje aktivno sudjeluje u obrazovanju budućih liječnika. Tijekom svoje karijere, Gršić se dodatno usavršavao u inozemstvu, uključujući i studijski boravak na prestižnoj Cleveland Clinic, gdje se upoznao sa suvremenim onkološkim protokolima u kirurgiji tumora glave i vrata. Autor je brojnih znanstvenih radova, suradnik na međunarodnim istraživačkim projektima te stručnjak za plastično-rekonstruktivne kirurške postupke i kirurgiju štitnjače.
Osim medicine, posvećen je i humanitarnom radu: kao predsjednik Zagrebačke lige protiv raka organizira brojne edukativne i humanitarne akcije za onkološke bolesnike i njihove obitelji. U ovom razgovoru Gršić nam je otkrio koje su poveznice medicine i umjetnosti, zašto je u kirurgiji važan zlatni rez, kako je njegova umjetnička obitelj povezana s njegovom privatnom klinikom QMC, te kakvi su mu planovi za budućnost.
Kakva je poveznica umjetnosti – slikarstva i kiparstva – s medicinom, odnosno kirurgijom? Zlatni rez smatramo temeljem estetike u umjetnosti i arhitekturi. Kako ste ga vi prepoznali kao relevantan u kirurgiji?
Umjetnost i medicina, posebno kirurgija, dijele iznenađujuće mnogo sličnosti. Obje su discipline izrazito zahtjevne i zahtijevaju dugogodišnje obrazovanje i usvajanje specifičnih znanja i vještina. U kirurgiji, kao i u umjetnosti, postoji stroga metodologija koja se mora slijediti – put od točke A do točke B mora biti precizno definiran i izveden s gotovo vojničkom disciplinom.
Slično kao što slikar mora ovladati slaganjem oblika i boja prije nego što razvije vlastiti umjetnički izričaj, kirurg mora svladati osnovne obrasce prije nego što stekne slobodu u svom radu. Ovdje dolazimo do koncepta zlatnog reza, koji nije samo temelj estetike u umjetnosti i arhitekturi, već i ključni princip koji se može primijeniti na kirurgiju. Zlatni rez određuje omjere među elementima – što je u prvom, a što u drugom planu, što je gore, a što dolje, koja boja komplementira drugu. U kirurgiji, taj koncept možemo prepoznati u pravilima o tome koje šavove koristiti, kako pristupiti određenoj strukturi, u kojem trenutku i na koji način, kako napraviti operaciju uz najmanje štete i uz najbolje efekte za pacijenta.
Mogli bismo reći ovako: zlatni rez je forma, a naša osobnost i naše iskustvo određuju kako ćemo taj zlatni rez ostvariti bilo kroz kiparstvo i slikarstvo, bilo kroz medicinu.
Postoje li konkretni slučajevi u vašoj praksi u kojima vam je razumijevanje zlatnog reza pomoglo u postizanju boljih rezultata? Jesu li matematički principi korisni alati u postizanju estetske ravnoteže ili su ipak samo teoretski koncepti?
Slika koja dominira u medicini, a ujedno i jedan od najslavnijih primjera primjene matematičkih proporcija u ljudskom tijelu, jest Leonardova ilustracija Vitruvijevog čovjeka. Leonardo da Vinci je na tom crtežu precizno opisao kako se svaki dio tijela može matematički staviti u odnos s drugim dijelovima.
Širina prsta, na primjer, odgovara sedmini njegove dužine, a slični omjeri mogu se pronaći u cijeloj anatomiji. Gotovo sve forme na ljudskoj glavi mogu se analizirati kroz koncept zlatnog reza. Primjerice, donja usna trebala bi biti otprilike 1,6 puta veća od gornje, dok između širine i visine nosa također postoji precizna matematička povezanost. No, jedan od najzanimljivijih i najsloženijih oblika na ljudskom tijelu svakako je uho. Njegova forma nalikuje školjci, što ga čini jednim od iskonskih primjera zlatnog reza u prirodi. Taj matematički obrazac prisutan je u mnogim strukturama prirode – od spiralnih galaksija do uzoraka na cvjetovima, a kod čovjeka je najjasnije vidljiv upravo u obliku uha.
Zanimljivo je da se stupanj razvoja novorođenčeta procjenjuje, između ostalog, i prema obliku i razvijenosti uha, što dodatno potvrđuje njegovu važnost u ljudskoj anatomiji. Unatoč svim tehnološkim naprecima, moderna kirurgija i dalje nije uspjela razviti metodu kojom bi vjerno rekonstruirala uho – njegova složenost i precizni matematički odnosi čine ga jednim od najvećih izazova u rekonstruktivnoj kirurgiji.
Konačno, oblik cijele ljudske glave – položaj očiju, čela, zjenica – može se analizirati kroz zlatni rez. Kad računalo pokušava procijeniti ljepotu lica, ono zapravo ne radi ništa drugo nego matematički analizira ključne točke proporcija i njihovu usklađenost s pravilima zlatnog reza. Naša percepcija ljepote, čini se, duboko je ukorijenjena u prirodne zakonitosti koje su se razvijale kroz evoluciju. Ljepotu intuitivno prepoznajemo upravo kroz savršene matematičke omjere koji su prisutni svuda oko nas.
Koliko se estetska kirurgija prilagođava suvremenim kanonima ljepote, a koliko se drži univerzalnih proporcija? Odmiču li se današnji trendovi od „prirodne” harmonije i ljepote?
Mislim da bismo se vrlo lako složili oko toga tko nam je lijep i privlačan. Mogli bismo reći da je to klasična ljepota – ona koja je bila popularna prije 100 godina, koja je popularna danas i koja će biti popularna i za 100 godina. To je upravo ona ljepota koju prepoznajemo kroz zlatni rez.
Međutim, društvene mode, socijalni trendovi i marketing čine čuda, namećući nove standarde ljepote. Više nije dovoljno piti običnu kavu s mlijekom – svaki mjesec mora se pojaviti neki novi okus kako bi ostao u trendu. Slično tome, marketing danas oblikuje, mijenja i ruši estetske standarde koji su vrijedili stoljećima. Iz ekonomskih razloga često se forsiraju novi trendovi koji nisu nužno u skladu s prirodnim idealima ljepote.
Recimo, jedan od najčešćih zahvata u estetskoj kirurgiji danas je povećanje usana. Istina je da usne s godinama gube volumen, ali umjesto da ih samo prirodno nadoknađujemo, sve više podliježemo trendovima koji diktiraju specifične oblike – ruske usne, korejske usne, francuske usne… Mlađe generacije, koje su posebno podložne marketinškim utjecajima, počele su mijenjati svoje tijelo izvan proporcija zlatnog reza, prateći prolazne modne trendove.
Ista stvar događa se i s nosom. U prošlosti su grčki ili rimski nos davali osobi osobnost. Danas želimo male, skladne „Barbie” noseve s istaknutim vrškom, ne razmišljajući o tome kako će ti zahvati izgledati za 5, 10 ili 20 godina.
Ako govorimo o zlatnom rezu i umjetnosti, važno je naglasiti da umjetničko djelo, jednom kada ga umjetnik završi, ostaje nepromijenjeno – Mona Liza stoljećima izgleda isto. No, kada kirurg operira čovjeka, to nije konačna struktura. Ljudsko se lice s godinama mijenja, kao i sve strukture na njemu. Mlado lice i tijelo imaju oblik trokuta okrenutog prema gore, dok se s godinama taj trokut okreće prema dolje zbog utjecaja gravitacije i promjena u tkivima i kostima.
To je ključna razlika između umjetnosti i estetskih zahvata – umjetničko djelo ostaje isto, dok se ljudsko tijelo neprestano mijenja pod utjecajem vremena i bioloških procesa. Zato, prilikom donošenja odluka o estetskim zahvatima, treba imati na umu dugoročne posljedice i prirodne zakonitosti ljudskog tijela.
Kako je uopće krenula vaša liječnička karijera? Što vas je privuklo medicini, a posebno kirurgiji glave i vrata? Je li to bio svjestan izbor ili splet okolnosti?
Još prije svoje 18. godine znao sam da želim biti liječnik, jer me to iznimno zanimalo i shvaćao sam da je to poziv u kojem se čovjek može u potpunosti ostvariti. Bio sam spreman na cjeloživotno učenje i razvoj. Medicina za mene nikada nije bila cilj, već početak – dinamično područje koje zahtijeva svakodenvnu, neprekidnu predanost. Stalno učenje i usavršavanje čine je iznimno izazovnom i fascinantnom.
Kirurgija, uz sve to, predstavlja i tehničku disciplinu u kojoj su vrhunski rezultati mogući tek nakon godina mukotrpnog rada i usavršavanja. To mi je savršeno odgovaralo. Imao sam sreću učiti od sjajnih mentora koji su me usmjeravali i inspirirali. Zahvaljujući njima, moja strast prema medicini samo je rasla. Medicina nije samo moj posao – ona je moj poziv. Nikada neću prestati raditi u ovom području, jer ga ne doživljavam kao put koji ima kraj, već kao neprekidno putovanje i neiscrpnu priliku za učenje i napredak.
Vaš profesionalni put bio je vrlo specifičan i usmjeren. Možete li ukratko opisati ključne prekretnice u vašoj karijeri? Tko je od vaših mentora ili profesora najviše utjecao na vas i oblikovao vas kao stručnjaka?
Rekao bih da sam došao u pravo vrijeme na pravo mjesto, što se u životu rijetko događa. Čovjek rijetko može birati gdje će završiti, ali ja sam imao tu sreću. Jedna osoba koju svakako moram spomenuti je primarijus Danijel Došen. On me primio i rekao mi sljedeće: „Uzet ću te. Radi ovdje šest mjeseci, volontiraj. Upoznat ćeš nas, mi ćemo upoznati tebe. Ako ti se svidi, možeš ostati, a ako se ti svidiš nama – možeš raditi.”
Na neki način, on mi je dao priliku, i bio je glavna osoba i vodilja u mom profesionalnom životu, posebno što se tiče edukacije. Imao je prekrasnu osobinu – nije kočio mlade ljude. Kirurgija i medicina su poput otvorenog polja: koliko ćeš toga požnjeti i koliko duboko ući, ovisi isključivo o tebi.
Danas, nažalost, često susrećemo ljude koji nastoje usporiti svoje mlađe kolege, koji ih ne žele podržati. Primarijus Došen je, naprotiv, bio suprotnost tome – gurao nas je naprijed, poticao razvoj i nikada nas nije ograničavao. Davao nam je slobodu za vlastite projekte i govorio: „Provedite ih, a ja ću vam biti podrška. Kad vas treba zaštititi, ja ću stati iza vas. Gurat ću vas dokle god mogu, dok ne budete spremni sami poletjeti.”
Danas nam upravo takvi ljudi nedostaju – oni koji imaju viziju, koji prepoznaju mlade talente, potiču ih da prijeđu svoje granice, ali im istovremeno daju okvir i smjer. To je ono što se zove mentorstvo. Njegovo je pravilo bilo jednostavno: ne činiti loše drugima, već ih usmjeravati prema naprijed. Radio je na Klinici za tumore i bio moj prvi mentor. Uz njega sam naučio sve ključne stvari; možda ne toliko o kirurgiji koliko o širini pogleda na svijet. Bio je nevjerojatno svestran čovjek.
Obožavao je umjetnost, svakih nekoliko mjeseci odlazio bi u Milano, u La Scalu, ili u Firencu. Kupovao bi najskuplje karte, sjedio u prvom redu i uživao u operama. S druge strane, nikada nije javno isticao što radi i kako radi. Nije se želio eksponirati, nije podlijegao modernom trendu samopromocije. Jednostavno je uživao, u umjetnosti s jedne strane, a u kirurgiji s druge.
U kojoj mjeri pacijenti danas dolaze s nerealnim očekivanjima, i kako im pristupate u takvim situacijama? Gdje se nalazi granica između potrebe za medicinskim zahvatom i puke želje za estetskim poboljšanjem?
Vratit ću se malo unatrag i obuhvatiti i neka dodatna pitanja. Prvih 10 do 15 godina svog rada bavio sam se isključivo onkološkom kirurgijom, točnije plastično-rekonstruktivnom kirurgijom. Radili smo velike operacije – uklanjali polovicu jezika, čeljusti, vrata – zaista zahtjevne zahvate. Nakon toga koristili smo različite metode rekonstrukcije: presađivali tkivo s ruku, nogu, crijeva ili trbuha kako bismo pacijentu prvenstveno vratili funkciju, a zatim i estetiku.
Plastično-rekonstruktivna kirurgija bavi se kostima, mišićima, živcima, krvnim žilama i drugim dubokim tkivima. S druge strane, estetska kirurgija primarno se fokusira na poboljšanje izgleda – kože, mišića, projekcije nosa i drugih površinskih elemenata lica i tijela. Drugim riječima, plastično-rekonstruktivna kirurgija uključuje i estetsku kirurgiju, dok je estetska kirurgija sama po sebi ograničena na površinske strukture.
Iz te perspektive, uvijek sam vrlo realan u procjeni što se može postići operativnim zahvatom i pritom sam iznimno konzervativan. Moja zvijezda vodilja je zlatni rez: jasno razumijem granice svake operacije i nikada ne smijemo estetiku staviti ispred funkcije. Nažalost, ljudi često biraju izgled umjesto funkcionalnosti. Žele manji, prćasti nos, ne razmišljajući o njegovoj osnovnoj svrsi, a to je disanje. Prilikom izvođenja estetskih zahvata moramo se kretati u okvirima funkcije. Estetika nikada ne smije ugroziti zdravlje.
Granica između etičkog i neetičkog postupanja lako se može prijeći, osobito kada su u pitanju financijski interesi. Pacijenti dolaze s određenim željama, a ponekad ih je potrebno odbiti – ne samo radi vlastite etičnosti, već i radi njihove dobrobiti. Jer, ako bismo ih operirali pod svaku cijenu, štetili bismo im još više.
Estetska kirurgija nikada ne smije izgubiti medicinsku crtu. Ne smijemo od ljudi praviti karikature. Ne možemo im ubrizgavati 10 ml filera u lice ili im aplicirati botoks do te mjere da izgube svaku mimiku. Uvijek moramo imati na umu zlatni rez, pridržavati se konzervativnog pristupa i prvenstveno misliti na funkciju. Estetika može biti samo završni dodir, nikako primarni cilj.
Spomenuli ste da danas rutinski izvodite operacije štitnjače, ali zapravo je riječ o vrlo rizičnom zahvatu…
Gledajući brojke, do sada sam izveo između četiri i pet tisuća operacija štitnjače. Moj najmlađi pacijent imao je dvije-tri godine, a najstariji 99. Zanimljivo je da je operacija štitnjače bila zabranjena prije stotinu godina jer se smatrala izuzetno složenom. To je organ s najgušćom prokrvljenošću u tijelu, a kada su se operacije tek počele izvoditi, smrtnost od krvarenja bila je čak 50 posto. Danas je to vrhunac kirurškog umijeća. Američka medicina, koja se intenzivno razvila prije sto godina, velikim je dijelom napredovala upravo kroz kirurgiju štitnjače.
Što ovu operaciju čini iznimno zahtjevnom?
Radi se o vrlo malom organu smještenom nisko na vratu, na mjestu gdje se susreće mnoštvo vitalnih struktura. Njegova anatomija izrazito je nestabilna i varijabilna. Prilikom operacije potrebno je potpuno odstraniti štitnjaču, a istovremeno očuvati traheju, živce odgovorne za govor, te paratireoidne žlijezde koje reguliraju razinu kalcija u organizmu. Sve ove strukture veličine su tek jedan do tri milimetra, što operaciju čini pravim kirurškim umijećem. Ključ uspješne operacije je preciznost – odstraniti karcinom, a pritom sačuvati sve vitalne strukture kako bi pacijent mogao napustiti bolnicu već nakon 24 sata.
Svaka operacija je novi izazov, novi „prazan list papira” koji kirurg mora pažljivo ispisati. Način izvođenja – odozgo, odozdo, s lijeve ili desne strane – uvijek diktira konkretna situacija, jer nijedna operacija nije ista.
Jedno od područja vaše ekspertize je i onkologija, odnosno tumori na području glave i vrata. Postoje li izgledi da u dogledno vrijeme pobijedimo rak? Hoće li se ikad stopa preživljavanja onkoloških pacijenata približiti 100 posto?
Naši izgledi su, realno, ravni nuli. Znanstvenici su izračunali da, čak i u najboljim uvjetima, čovjek može živjeti najviše 120 do 130 godina. Naši organi – gušterača, jetra i drugi – imaju ograničen vijek trajanja i s vremenom neizbježno propadaju. Smatra se da svakog dana u ljudskom tijelu nastane desetak novih tumora, ali ih imunološki sustav uspijeva eliminirati. Međutim, na razvoj raka utječu brojni čimbenici – hrana, sunčeva svjetlost, kemikalije, pušenje, alkohol, kao i naša genetika. Rak je, na neki način, iznimno „inteligentna” bolest. On se prilagođava tijelu, koristi mehanizme mimikrije, bježi imunološkom sustavu i razvija otpornost na terapije poput kemoterapije, zračenja i imunoterapije.
Današnji životni vijek znatno je duži nego prije stotinu godina, kada su ljudi prosječno živjeli 40-ak godina i umirali uglavnom od zaraznih bolesti. Danas najčešće umiremo od srčanih bolesti i tumora. Što dulje živimo, to je veća šansa da će se neki mali, neprimjetni tumor jednom oteti kontroli. Nažalost, ne postoji šansa da ikada pronađemo lijek koji će u potpunosti iskorijeniti rak. Što ga više pokušavamo suzbiti terapijama, to se on brže prilagođava i „izmiče” našim rukama. U najboljem slučaju, moći ćemo ga kontrolirati i produljiti život do duboke starosti, ali ga nikada nećemo potpuno pobijediti.
Ono što možemo učiniti za sebe jest usvojiti zdrave životne navike. Iako genetiku ne možemo promijeniti, možemo utjecati na prehranu, tjelesnu aktivnost i način života, što su najbolji oblici prevencije. Statistika je neumoljiva – neki tumori ovise o genetici i prehrani, neki ne, a neke liječimo uspješnije od drugih. No, konačna istina ostaje ista: rak nikada nećemo potpuno pobijediti.
Vaša poliklinika Quality Medical Center (QMC) obiteljski je projekt. Kako je nastala ideja za osnivanje vlastite klinike?
Nikada ne bih pokrenuo ovaj projekt da nije bilo pandemije covida. Nažalost, tada sam vidio kako se cjelokupni zdravstveni sustav urušava. S jedne strane, to je bio veliki problem, a s druge strane, dođe trenutak u životu kada želite ulagati u sebe, svoje obrazovanje i stručni razvoj. Tada sam shvatio koliko je zdravstveni sustav spor – procesi donošenja i provođenja odluka, kao i mogućnosti liječenja pacijenata postali su iznimno kompleksni, ograničeni i preopterećeni administracijom.
U tom trenutku odlučio sam da imam dovoljno energije i snage za pokretanje vlastitog projekta – mjesta gdje ću moći pružiti pacijentima najbolje od sebe i svojih kolega, i to na najvišoj stručnoj razini. U Quality Medical Centru rade isključivo liječnici s najmanje 10 do 15 godina specijalističkog iskustva, koji rutinski obavljaju i najzahtjevnije zahvate. Naš cilj je pružiti pacijentima vrhunsku zdravstvenu skrb u optimalnom vremenu, bez nepotrebnog čekanja.
Čime se sve bavite u QMC-u?
Specijalizirani smo za kirurgiju glave i vrata, uključujući operacije tumora, štitnjače i žlijezda slinovnica. Osim toga, bavimo se estetskom kirurgijom – korekcijama nosa, usnica i lica, kao i kirurgijom dojke, a također pružamo vrhunsku skrb pacijentima s dijabetesom i drugim metaboličkim poremećajima. Naš fokus je pružiti pacijentima kvalitetnu skrb od vrhunskih stručnjaka – brzo, učinkovito i s najboljim mogućim ishodima.
Kakva je uloga umjetnosti u uređenju prostora poliklinike?
Većina ljudi kad dođe ovdje primijeti istu stvar – jedan od najčešćih komentara je: „Ovo je muška tehnička ordinacija.” Prostor je apsolutno bijel, toliko blistav i ispunjen svjetlom da je gotovo teško normalno gledati. No, to je namjerno tako – tehnički i sterilno, upravo onako kako medicinski prostor mora izgledati.
Međutim, postoji jedan detalj koji unosi toplinu u tu sterilnu bjelinu, a to su originalna umjetnička djela moje obitelji. Zidove ordinacije krase grafike i umjetnička djela moje supruge, Jane Žiljak Gršić, poznate dizajnerice koja je osmislila niz vizualnih identiteta, među kojima su i zaštitni znakovi za KBC Zagreb i Kliniku „Dr. Fran Mihaljević”. Osim toga, Jana je i dekanica Tehničkog veleučilišta u Zagrebu.
Umjetnički talent u obitelji nastavlja se kroz njezinu majku, Nadu Žiljak, akademsku slikaricu koja se bavi slikarstvom više od 50 godina i iza sebe ima preko 50 samostalnih izložbi. Među njezinim impresivnim ostvarenjima nalazi se i jedan rad za japanskog cara, što je bilo iznimno priznanje. Nada je poznata po svojem specifičnom izričaju, a jedna od njezinih najprepoznatljivijih tehnika na svjetskoj razini je infracrveno slikarstvo.
To znači da unutar slike, vidljive golim okom, postoje skrivene poruke romantične tematike, što je ideja koju je razvila na nagovor svog supruga, Vilka Žiljka. On je javnosti poznat kao jedan od autora dizajna hrvatske kune, koju je stvarao zajedno sa Šutejem.
No, njegova ostavština seže daleko šire – on je jedan od pionira računalne grafike, ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. Još od 1970-ih godina njegovi prvi računalni grafički radovi postavljeni su u njujorškoj MoMA-i kao iznimno progresivna umjetnička ostvarenja.
Na kraju, dolazimo do umjetnika koji je, barem po mom mišljenju, možda i najsnažniji od svih njih, Nadinog oca Alberta Kinerta. Njegova djela su jedinstvena, prožeta životnošću i suptilnom erotičnošću, a upravo ta energija daje dušu ovom sterilnom prostoru. Njegove slike stvaraju snažan kontrast hladnoj bjelini ordinacije, unoseći toplinu, dinamiku i umjetničku strast u prostor koji bi inače bio isključivo tehnički.
Kako to utječe na pacijente? Kako oni reagiraju?
Zapravo, to je jedan od elemenata pomoću kojih možemo opustiti svoje pacijente. Kada vide ove slike, gotovo svi zastanu i zainteresiraju se – čitaju Kinertove pjesme, promatraju umjetnička djela. To je posebno zanimljivo jer u klinici ne držimo uobičajene časopise, već umjetničke kataloge. Smatram da je puno ljepše u sobi za oporavak gledati umjetničke slike ili listati kataloge umjetnosti dok se čeka dijagnoza ili priprema za operaciju, nego čitati prolazno štivo koje danas vrijedi, a sutra ga više nitko ne pamti. Reakcije su sjajne, a ideja se pokazala kao pun pogodak.
Umjetnička djela doista obogaćuju prostor klinike. Kada god radimo neku operaciju, ona nam služe kao podsjetnik na važnost zlatnog reza – na to da se uvijek moramo držati pravila, ostati dosljedni sebi i ne podlijegati isključivo marketinškim utjecajima. Unutar tog zlatnog reza razvijamo svoje operacije, usavršavamo kirurgiju i ostajemo vjerni izvrsnosti.
Kako balansirate između profesionalnog i privatnog života, s obzirom na to da kirurgija zahtijeva potpunu predanost? Imate li uopće vremena za „baviti se sobom”?
Volim reći da s medicinom živim 25 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Za mene ne postoji granica između privatnog života i posla – sve je isprepleteno, sve je dio istog puta. Moj život je organiziran tako da neprestano radimo na novim projektima, a upravo to nas razlikuje od drugih. Nikada ne gledamo unazad, ne bavimo se rušenjem drugih, već gradimo sebe, a time pomažemo i drugima. To nam u konačnici olakšava život.
Fotografija me oduvijek fascinirala, posebno digitalna. Već dvadeset godina posjedujem nekoliko digitalnih fotoaparata i uvijek sam preferirao fotografiju u odnosu na video. Zašto? Zato što fotografija hvata i zamrzava trenutak, pretvarajući ga u umjetničko djelo.
Fotografija mi je donijela dvije važne stvari u životu. Prvo: u medicini svakodnevno nosim fotoaparat i dokumentiram različite procedure, čime stvaram vrijednu kolekciju edukativnih materijala za studente. Drugo: u privatnom životu omogućuje mi da opažam ljude oko sebe i bilježim dragocjene trenutke s obitelji. To je nešto što me ispunjava.
Kakve planove imate za budućnost – na profesionalnom i osobnom planu? Postoje li projekti na kojima trenutno radite, a koji su vam posebno važni?
Naši planovi za budućnost su iznimno zanimljivi i uglavnom usmjereni na znanstvena istraživanja. Posebno nas zanima povezivanje umjetnosti i medicine kroz inovativne projekte. Trenutno radimo na jednom iznimno zanimljivom istraživanju u suradnji s redateljicom i fotografkinjom Dinkom Radonić. Kroz njezin doktorski rad istražujemo različite spektre svjetlosti, uključujući infracrveno svjetlo i ostale dijelove spektra nevidljive golim okom.
Cilj nam je proučavati tkiva koja operiram te kroz specifične valne duljine svjetlosti otkriti nove dijagnostičke mogućnosti. Konkretno, istražujemo mogućnost prepoznavanja tumorskih stanica i promjena na tkivu štitnjače pomoću određenih spektralnih analiza. Do sada smo došli do vrlo zanimljivih otkrića koja bi mogla imati značajan utjecaj na praktičnu medicinu. Ovaj interdisciplinarni projekt potpuno je inovativan i otvara nova područja istraživanja koja nas iznimno uzbuđuju.
Drugi veliki projekt na kojem radim vezan je za edukaciju studenata. Posljednjih nekoliko godina snimam video materijale u 3D tehnici kako bih unaprijedio nastavu i omogućio studentima bolji uvid u kirurške postupke. U početku smo modificirali dostupne kamere, pričvršćivali ih na kacige te snimali operacije iz perspektive kirurga. Ti 3D modeli omogućuju studentima da uče operativne zahvate izravno iz prve ruke, iz perspektive kirurških očiju. Ovaj inovativni pristup prepoznat je na međunarodnoj razini te smo za njega osvojili nekoliko prestižnih nagrada. Također, naši video materijali postali su službeni edukacijski sadržaj za europska udruženja studenata medicine i sada se koriste kao standardni priručnik za učenje operativnih procedura diljem Europe.
