Fotografije: Premio Nonino
Autor: Velimir Cindrić
...
Godine 1931. Walter Benjamin napisao je kratak i danas slavan esej o odnosu čitatelja i njihovih knjiga i naslovio ga “Raspakiravam svoju biblioteku: besjeda o kolekcionarstvu”.
Dok se u lipnju 2015. sprema napustiti svoj seoski dom u dolini Loire, glasoviti argentinski pisac i bibliofil Alberto Manguel kreće putem naizgled suprotnim Benjaminovu – valja mu naime spakirati više od 35 000 svezaka koje je prikupio tijekom života i poslati ih na novu prekomorsku adresu, jer Habent sua fata libelli; knjige imaju vlastitu sudbinu.
I dok pakira i probire knjige koje će zadržati, pohraniti ili odbaciti, Manguel se prepušta razmišljanju o prirodi odnosa između knjige i čitatelja, reda i nereda, čitanja i sjećanja, ispisujući elegiju koja se čita kao manifest, lucidan čin pobune protiv prijetnje zaborava koji nam prazni police.
Riječi su to koje opisuju knjigu „Dok pakiram svoju biblioteku” (Fraktura), argentinsko-kanadskog pisca Alberta Manguela, koju Financial Times naziva „himnom čitanju”, dok The Guardian Manguela krsti „Don Juanom biblioteka”.
Za svoje sjajne knjige Manguel je uknjižio brojne prestižne međunarodne nagrade, među kojima su i Fellow of the Simon Guggenheim Foundation, Officier de l’Ordre des Arts et des Lettres, Medalla al Mérito, Prix Formentor i Gutenberg Prize. Opus tog briljantnog autora kojeg odlikuju erudicija i mudrost, a nadasve strast prema književnosti, nije promakao niti žiriju književne Nagrade Nonino koji mu je potkraj siječnja dodijelio tu važnu nagradu u međunarodnoj kategoriji.
Nemala stvar, s obzirom da Nagrada Nonino slovi za predskazatelja čuvene Nobelove nagrade. Naime, od 2000. čak se šest dobitnika Nagrade Nonino ovjenčalo i Nobelovom nagradom!
Nagrada Nonino posebna je i po tome što njezin pokrovitelj nije, kako je to uobičajeno, neka akademska ili filantropska institucija, nego svjetski poznati proizvođač butik grappe Nonino, marke prisutne u više od 70 zemalja, između ostalih i u Hrvatskoj.
Alberto Manguel, rođen 1948. u Buenos Airesu, odrastao je u Tel Avivu i živio u Italiji, Francuskoj, na Tahitiju, Engleskoj te u Kanadi. Od 1964. do 1968., radeći u knjižari Pygmalion u Buenos Airesu, čitao je tada već slijepom Jorgeu Luisu Borgesu. Godinama poslije portretirao je zagonetnoga genija u knjizi „S Borgesom” (2004.), za koju je primio nagradu Prix du livre en Poitou-Charentes.
Godine 1969. Manguel je napustio Argentinu i otišao u Europu, gdje je radio kao prevoditelj i urednik u različitim nakladničkim kućama. Manguel je autor brojnih publicističkih djela, među kojima su „Rječnik imaginarnih mjesta” (katalog fantastičnih prostora svjetske književnosti, u suautorstvu s Giannijem Guadalupijem, 1980.), „Povijest čitanja” (1996.), „Knjižnica noću” (2007.), „Homerova Ilijada i Odiseja: Biografija” (2008.), „Čitatelj o čitanju” (2010.), „Putnik, toranj i crv: Čitatelj kao metafora” (2013.) i „Znatiželja” (2015.). Autor je i pet romana, između ostalih, „Stigle su vijesti iz strane zemlje” (1991.), „Stevenson pod stablima palmi” (2003.) i „Svi su ljudi lažljivci” (2008.), te brojnih važnih književnih antologija.
S Albertom Maguelom razgovarali smo u talijanskim Udinama, dan prije negoli je na svečanosti Nagrada Nonino primio tu važnu nagradu.
Kao antologičar, prevoditelj, esejist, romanopisac, urednik i ravnatelj nacionalne knjižnice, doživljavate li sebe kao osobu s višestrukim identitetima?
I da i ne. Znate, postoji samo jedan identitet koji priznajem, a to je onaj čitatelja. No, što znači biti čitatelj? Znači biti bezbroj ljudi. To znači biti Don Quijote, gospođa Bovary, Dante, kralj Lear, Pinokio… To su identiteti koje priznajem.
Rođeni ste u židovskoj obitelji, a prvih sedam godina djetinjstva proveli ste u Izraelu. Sjećate li se nečega iz tih godina i jesu li utjecale na osobu koja ste postali?
Da, ali morate znati da te godine nisam proveo kao Židov. Nakon mog rođenja, moj je otac dobio mjesto veleposlanika u Izraelu. Budući da je u Argentini službena vjera rimokatolička, prvih sedam godina mog života koje sam proveo u Izraelu, nisam uopće znao da sam Židov. U obitelji smo slavili Božić i Uskrs, znao sam „Oče naš” i mnogo toga vezanog uz rimokatoličku vjeru, ali nisam znao ništa o judaizmu i nisam naučio niti jednu hebrejsku riječ. Tek kad smo se vratili u Argentinu, doznao sam da je moja obitelj zapravo židovska.
A što se tiče djetinjstva u Izraelu, sjećam se mnogo toga. Živio sam s roditeljima u zgradi veleposlanstva, ali me zapravo odgojila dadilja, Čehinja, čija su dva jezika bili engleski i njemački. Ta dva jezika naučio sam od nje. Španjolski nisam govorio sa svojim roditeljima sve dok se nismo vratili u Argentinu, tako da je tih sedam godina obilježila ta žena koja me naučila čitati i uvela u svijet knjiga. S njom sam i putovao, pa se sjećam izraelskih krajolika, velikog parka blizu mora, nekih mjesta koja sam s njom posjećivao.
Ali nisam išao u školu i nisam imao prijatelja vršnjaka. Dakle, moj svijet tih sedam godina sastojao se isključivo od veze s mojom dadiljom i mojim knjigama.
Je li vas život u Argentini, Izraelu, Italiji, Francuskoj, Tahitiju, Engleskoj i Kanadi učinio kozmopolitskom osobom ili osjećate jaku pripadnost određenoj zemlji ili više njih?
Osjećao sam snažnu vezu s mnogim mjestima u kojima sam živio. Prvo, to je Argentina iz mojih adolescentskih godina, ponajprije zbog predivne škole u Buenos Airesu, kojom je upravljalo Sveučilište. Nismo imali uobičajene srednjoškolske predmete, nego predavanja sveučilišnih profesora. To je imalo i dobrih i loših strana. Loša je bila da se nije slijedilo nijedan kurikulum, a dobra da su ti profesori bili vrlo specijalizirani unutar svojih područja. Naime, ako dubinski proučavate samo jednu stvar, nužno proučavate ostatak svijeta. Ako bacite kamen u vodu, prethodno ste proučili taj kamen, ali krugovi na vodi koje je on prouzročio stalno će se širiti. No, Argentina je poslije propadala, najprije s Peronom, diktaturom, vojnom upravom, sve do danas…
Nakon toga, oduševio sam se francuskom kulturom, a potom Kanadom. U Kanadi sam iskusio kako je to živjeti u pravoj demokraciji. A sada sam zaljubljen u Portugal, gdje živim posljednje tri godine. Donirao sam svoju biblioteku s 45 000 knjiga gradu Lisabonu, koji je oko nje osmislio čitav kulturni centar pod imenom Espaço Atlântida, čiji sam ja direktor.
U Portugalu sam otkrio isto što i u Kanadi – demokratsku zemlju. U ovome svijetu, u kojemu fašizam svuda diže glavu i u kome Trump ponovo može postati diktator, kao i mnogi drugi, Portugal još uvijek održava demokraciju.
Sve vaše biografije spominju epizodu iz tinejdžerskih godina, kada ste, sredinom 60-ih, radili u knjižari Pygmalion u Buenos Airesu, gdje ste upoznali Jorgea Luisa Borgesa. Kako je ta epizoda utjecala na vas?
Kad vam se u životu nešto dogodi, uglavnom shvatimo što to znači mnogo kasnije. Kao adolescent želio sam raditi da bih imao novca za kupovinu knjiga. Tako sam u tu knjižaru, gdje je Borges kupovao knjige, išao raditi prije i poslije škole. Znao sam da je važan pisac, jer smo o njemu učili u školi, ali za mene je on prvenstveno bio slijepi starac. I kad me zamolio da mu pomognem, pristao sam s arogancijom adolescenta, misleći – pomoći ću tom slijepom starcu.
Borges je živio u malome stanu sa svojom majkom i ja bih tamo odlazio navečer i nikada nismo najprije pričali, već bi on odmah rekao – idemo danas, primjerice, čitati Kiplinga. Tek poslije sam shvatio da mi je Borges dao potvrdu da ono što sam volio ima vrijednost. Naime, čitavog sam života volio knjige i čitanje. Da mi je netko rekao da više ne smijem pisati, to bi bilo u redu. Ali da je rekao da više ne smijem čitati, to bi za mene bila smrt.
Borges me naučio o slobodi čitanja, odnosno da čovjek ne treba poštovati određene književne škole, povinovati se povijesti književnosti, već da se treba povoditi za vlastitim ukusom. Treba se educirati, ali ako vam se, recimo, ne svidi Shakespeare, da je to u redu. Nije neophodno poštovati bilo koja pravila, već da ih čovjek mora odrediti sam.
Ta velikodušnost je ostala sa mnom cijeloga života. Tako kad danas naiđem na knjigu koju svi hvale, a meni se ne sviđa, to držim sasvim ispravnim. Borges je rekao da ako vam se neka knjiga, nakon dvije-tri pročitane stranice ne svidi, ostavite je, pa čak i ako se radi o nekom klasiku. Knjige su nevjerojatno strpljive i čekat će vas dok vi budete za njih spremni. Možda ćete im se vratiti onda kad vi budete već sasvim drukčija osoba. Zanimljivo je i ono što je Heraklit rekao – nikada ne čitajte istu knjigu dvaput!
Godinama poslije portretirali ste Borgesa u knjizi “S Borgesom”. Jesu li vaša sjećanja još uvijek živa ili je ta knjiga na bilo koji način romantizirana?
Kad sam počeo pisati tu knjigu, morao sam se prisjetiti kako sam ja poznanstvo s tim starim čovjekom doživio kao adolescent. Dakle, morao sam se staviti u položaj osobe kakva sam bio tada, prije mnogo godina. Kao što to već jest sa sjećanjem, čovjek se nikada ne sjeća specifičnog trenutka. Sjećate se onoga što zapravo mislite da se sjećate o tom trenutku. Sjećate se sjećanja na sjećanje o tom trenutku.
Svako je sjećanje samo gornji sloj čitavog niza sjećanja, nešto poput geološkog iskopavanja. I nikad ne dođete do najdonjeg sloja. Tako da mogu samo reći da su ta sjećanja stvarna samo onoliko koliko mi je to poznato.
Možete li opisati sebe 1969. godine, kada ste putovali Europom i radili kao čitatelj za razne izdavačke kuće?
Bio sam neiskusan 20-godišnjak, vrlo znatiželjan i avanturistički nastrojen. Danas mladim ljudima, recimo mojim unukama, kažem da ako žele znati nešto o mojoj mladosti, moraju zamisliti jedan vrlo, vrlo drukčiji svijet od ovog današnjeg. Moji su roditelji bili svjedoci kraja Drugog svjetskog rata, a ja sam odrastao 50-ih i 60-ih s uvjerenjem novoga svijeta u kojem više neće biti velikog rata i da je sve moguće, da sve što želite raditi i istražiti, jednostavno možete. Svijet se nije činio kao opasno mjesto, tako da sam, kad sam stigao u Europu, svuda išao autostopom. Da mi unuke danas kažu da će ići nekuda autostopom, bio bih prestravljen. Ali tada je svijet bio drukčiji i ja sam ga otkrivao drugim očima. I imao sam sreće.
Usput, uvijek sam imao sreće i život je općenito bio vrlo velikodušan prema meni. No, u današnjem svijetu ne bih želio biti mlada osoba.
Na Tahitiju ste živjeli i radili u dva navrata. Kakav je dojam na vas ostavio taj potpuno drukčiji svijet?
Moj odlazak na Tahiti bila je puka slučajnost, kako to obično i biva. U Milanu sam radio za književnog urednika Franca Mariju Riccija i upravo sam se bio oženio. Ricci me tada poslao u Pariz da otvorim njegovu knjižaru, premda nisam bio zadovoljan tim poslom. Jednoga dana, u knjižaru je ušao čovjek kupiti neke knjige. Rekao mi je da on posjeduje knjižaru na Tahitiju, da baš traži nekoga za posao tamo i pozvao me na ručak. Te večeri vratio sam se kući i rekao supruzi da se selimo na Tahiti!
Tamo sam radio kao izdavač. Iskustvo je bilo fantastično zanimljivo, ali ne na način kako bi čovjek odmah pomislio. Jer većina Europljana o Tahitiju razmišlja kao o mjestu za odmor. No, ako tamo hoćete živjeti, morate znati da se sve uvozi i da je sve vrlo skupo. K tome, morate se privići na vruću i vlažnu klimu, koju ja ne volim. Dakle, upoznate drugu stranu tropa, tog prekrasnog pejzaža i divnih ljudi.
Za mene, koji sam bio toliko uronjen u europsku kulturu, nedostajao mi je osjećaj patnje. Znate, velika europska literatura – od „Kralja Leara” preko „Božanstvene komedije” do Henryja Jamesa – temelji se na patnji, u smislu patnji mladoga Werthera. Polinezijska kultura možda nije kultura sreće, ali je to kultura koju ne zanimaju metafizička pitanja, već užitak u sadašnjem trenutku i senzualnosti. A moj duh tome nije težio.
No, moje su kćeri odgojene na Tahitiju s osjećajem velike slobode, išle su u školu na plaži, ispod palmi. Kad smo s Tahitija preselili u Kanadu, bila je zima i one jednostavno nisu mogle nositi cipele, jer ih nikada u životu nisu nosile. Dakle, iskustvo Tahitija bilo je vrlo zanimljivo. Recimo, izdali smo knjige Roberta Luisa Stevensona na tahićanskom… Ali, za mene osobno, bilo je vrlo teško.
Što je bilo toliko privlačno u Kanadi, da ste tamo odlučili stalno živjeti i uzeti državljanstvo?
Još prije odlaska na Tahiti objavio sam knjigu „Rječnik imaginarnih mjesta” u Kanadi, a i antologije koje sam pripremio na Tahitiju bile su objavljene u Kanadi. Ali, nikada nisam tamo bio i o toj zemlji nisam znao ništa. Mislio sam da bi mi ta zemlja mogla dati mogućnost samostalnog rada, jer su moje knjige tamo bile uspješne.
Tako sam stigao sa svojom bivšom suprugom, dvije kćeri i sinom koji se tek rodio. I bilo je teško, jer nismo imali novca. Ali, vrijeme je bilo dobro, jer je Kanada tada bila vrlo bogata zemlja i bila je zainteresirana za razvoj kulture. Otkrio sam da mogu dobiti stipendiju ako želim napisati kazališni komad, nešto za televiziju…, a otkrio sam i osjećaj demokracije.
Znate, svo troje moje djece, koji su odrasli i školovali se u Kanadi, danas su ljudi bez gotovo ikakvih predrasuda. Tamošnja edukacija dala im je osjećaj iskrenosti i društvene odgovornosti, dakle nešto što je u ostatku svijeta gotovo potpuno iščezlo, posebno u Sjedinjenim Državama.
Autor ste brojnih publicističkih knjiga i romana. Koliko se ta dva formata razlikuju?
Vrlo su različiti. Sličnost je ta da i moji eseji i romani proizlaze iz mog pitanja o stvarnosti. Za pisanje eseja, u biblioteci moram proučavati brojne činjenice, što jako volim. Kod romana moram te činjenice izmisliti i onda ih proučavati. Ovo drugo mi se čini znatno teže, jer bez obzira što mislili o svijetu, taj svijet ima određena pravila, čak i njegov kaos.
No, kad zamišljate usporedni svijet, da biste napisali roman, činite greške, jer sve te činjenice prouzrokuju zbrku, pa ih morate uobličiti prije negoli krenete pisati.
Koja je uloga knjiga za vas osobno?
Knjige su moj način komunikacije sa svijetom. Još od djetinjstva, svijet sam doživljavao kroz knjige. S tri-četiri godine otkrio sam čitanje, i samim time avanturu, smrt, ljubav…, sve što je bilo u tim pričama. Čarolija se dogodila znatno kasnije u životu. Zaljubio sam se i raspolagao sam riječima kojima sam mogao objasniti što mi se događa, riječi koje su mi dali Keats, Dante…
Ima vrlo malo primjera kada mi knjige nisu mogle dati ekvivalent mojih doživljaja. Jedan je, recimo, rođenje moje djece.
A što je s knjigama kao primarnim izvorom znanja u doba digitalizacije?
Nisam netko tko je ovisan o digitalnom čitanju. Potječem iz druge ere. Razumijem da ima ljudi kojima je elektronski medij za čitanje upravo ono što trebaju. Pokušao sam nekoliko puta, ali meni ne odgovara. Nemam povjerenja u taj medij, ne volim groznu tehnološku birokraciju koju zahtijeva uporaba elektronskog uređaja, čak i kad svoje računalo rabim kao pisaći stroj. Mrzim biti ovisan o izmjenama u dizajnu, tehnološkim promjenama koje stalno uvode Apple i Microsoft, činjenicu da stalno morate kupovati nešto novo.
Želim osjećaj koji sam imao kao dijete kad bih uzeo papir i olovku i kad nisam morao čekati da se olovka i papir osposobe… Tada sam jednostavno odmah mogao napraviti što sam htio. Problem današnje tehnologije jest da, poput svih birokracija, stvara poslove za birokrate. No, znatno ozbiljniji problem je taj da su elektronski mediji u dobroj mjeri pridonijeli usponu fašizma, jer ovisite o drugima koji vam govore što trebate raditi, da bi vam dopustili da radite što biste htjeli.
Kako vidite budućnost čitanja?
Bit će ista kao i danas. Gledajte, čitanje se nije mijenjalo posljednjih pet tisuća godina. Ono što se izmijenilo je nosač teksta – kamen, glinena pločica, papirus, tiskani papir, ekran…, ali čitanje je ostalo isto. To je, između ostalog, i način naše komunikacije s mrtvima, mogućnost dijeljenja doživljaja koji nisu naši, ali su doživljaji naše vrste.
No, zbog toga što elektronska tehnologija želi da stalno nanovo učimo postupke, ona nas gura u stalnu sadašnjost, što je srednjovjekovna definicija pakla. Nemate prošlost, nemate budućnost i osuđeni ste na vječno sada i tu, što zapravo i ne postoji, jer vrijeme neprestano teče. I to je vrlo opasno za slobodni razvoj razmišljanja.
Postoji li za vas razlika između doživljaja čitanja papirnate knjige i e-knjige?
Apsolutno. To je neurološko pitanje. Nisam neurolog, ali postoji stručnjakinja za to, Maryanne Wolf, znanstvenica koja je napisala knjigu o tome kako čitanje s papira i ekrana utječe na mozak. Neurološka aktivnost u ta dva slučaja vrlo je kompleksna i vrlo različita. Opasnost koju je ona zamijetila kod mlađih generacija, naviklih na čitanje samo digitalnih zapisa, jest gubitak vrlo važnih moći, poput memorije.
Kada se pisac, čitatelj i svijet ogledaju u samom činu čitanja?
Kad pisac napiše tekst koji je napisao, pročitat će ga. No, kad ga konačno dovrši, pisac nestaje i više nema upliva. Tekst ostaje u nekoj vrsti limbo svijeta, sve dok ga čitatelj ne spasi i da mu život. Ali otad je tekst dužnost čitatelja.
Umberto Eco je rekao da postoje granice interpretacije nekog teksta, ali da su te granice vrlo široke. Čitatelj neki tekst može pretvoriti u nešto o čemu pisac nije mogao niti sanjati.
U čemu je čar osobne biblioteke i ima li ona veze s kolekcionarskom strašću?
Ima i nema. Gledajte, nema neophodne veze između posjedovanja knjiga i strastvenog čitanja. Borges, primjerice, nije uopće bio zainteresiran za posjedovanje fizičke knjige i stalno je ih dijelio. Kod kuće je imao kakvih 500-600 knjiga. No, ja sam fetišist. Volim fizičku knjigu i sve moguće vezano uz određene primjerke. To što, recimo, imam knjigu koja je pripadala Robertu Luisu Stevensonu, za mene je čarobna stvar.
Nadalje, volim prostor knjižnica, boraviti u njemu, kao što neki vole vrijeme provoditi u barovima ili drugdje. Boravak u knjižnici za mene znači stvaranje prostora koji volim. To je vrlo osobna stvar koju ne mogu logično objasniti, jer u knjizi mogu uživati i tako da ju nakon čitanja darujem i više ju nikad ne vidim.
Ali jednostavno, volim prisustvo knjiga. Kad sam u biblioteci, imam osjećaj da mi se knjige obraćaju, da razgovaramo… To je nešto što ne mogu dokazati, ali što čvrsto osjećam.
Kao netko tko je pročitao gotovo sve, zašto se stalno vraćate na „Alisu u zemlji čudesa”?
Mislim da svaki čitatelj ima knjige koje su za nju ili njega gotovo autobiografske, u kojima nalazi vrlo jasne odraze vlastitih doživljaja. Ja to nalazim u „Alisi u zemlji čudesa”. Ima i drugih, poput „Božanstvene komedije”, ali i „Alisa” je u nekom smislu „Božanstvena komedija”, naravno na drugoj razini i u drukčijem stilu. Ipak, to je isto istraživanje jednog drugog svijeta ili drukčijih svjetova, u kojima pravila nisu ona s kojima ste dotad živjeli.
Tijekom čitavog života u „Alisi” sam nalazio vlastiti odraz, bez obzira radilo se o buntovničkom adolescentu u apsurdnom svijetu odraslih ili nekome tko vjeruje da bi društvo u nepravednome svijetu trebalo biti pravedno.
Što čitate ovih dana?
Uvijek čitam više stvari odjednom. Čitam knjigu Roberta Calassa o životinjama u Kafkinim djelima, zatim jednu divnu, vrlo kompleksnu knjigu o vezi Borgesa, Einsteina, Kanta, Heisenberga i prirodi stvarnosti. Zove se „The Rigor of Angels” (Strogost anđela) i vrlo je zanimljiva. A čitam i nekoliko detektivskih romana koje uvijek čitam. Sad mi je u rukama jedan od Donne Leon, koju jako volim.
Što biste rekli kako knjige djeluju na čitatelje?
Nesretnoga će učiniti manje nesretnim, a glupog manje glupim.
