Piše: Iva Stilinović Grahovac
Fotografije: Tomislav Marić
…
Nacionalna prvakinja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Iva Vitić Gameiro (37), balerina koja je svojim talentom i posvećenošću osvojila brojne pozornice diljem Europe, u razgovoru za Symbol otkriva svoj bogat i dinamičan karijerni put, kao i sve izazove koje ova specifična profesija zahtijeva.
Krenula je u baletnu školu s devet godina, balansirajući između škole i plesa, a njezin talent vrlo brzo je prepoznat. Nakon što je stekla stipendiju UNESCO-a, Iva je nastavila svoje obrazovanje na Tanz Akademie u Zürichu, gdje je i diplomirala. S 18 godina započela je svoju profesionalnu karijeru u zagrebačkom HNK-u, gdje je plesala tri sezone, da bi nakon toga započela suradnju s Portugalskim nacionalnim baletom pod vodstvom Vaska Wellenkampa.
U Portugalu je uživala u raznovrsnom repertoaru, s posebnim naglaskom na moderni balet. Povratak u rodni Zagreb 2009. godine označio je povratak na scenu HNK-a, na pozornicu na kojoj se osjeća najslobodnije, pred posebnom zagrebačkom publikom.
Tko je imao najveći utjecaj na vašu odluku da se bavite baletom?
Sa šest godina, ne znam kako i od kuda, rekla sam svojim roditeljima da se želim baviti baletom. Upisali su me u Školu za ritmiku u Preradovićevoj ulici u Zagrebu i nakon kratkog vremena tadašnja profesorica Mirjana Preiss im je rekla da sam nadarena i da bi bilo dobro da me upišu u Školu za klasični balet.
Krenula sam najprije na tzv. predtečaj, a onda s 9 godina i u prvi razred osnovne baletne škole, paralelno s normalnom školom. Od početka sam, eto, znala da se želim baviti baletom i od rane mladosti sve je nekako bilo podređeno tom cilju.
Kako su vaši roditelji gledali na odluku da krenete profesionalnim baletnim putem?
Mama je neprekidno bila čvrsto uz mene, a i dalje je najveća podrška. Pomagala bi mi pripremiti i srediti sve za školu, vodila me u baletnu školu, proživljavala sve sa mnom, u pauzama uvijek je bilo sve skuhano i servirano da mogu stići nešto pojesti. Uostalom, i dandanas mi je velika podrška i najveći fan.
Čega ste se sve u mladosti trebali odreći da bi se bavili ovim pozivom?
Nije bilo puno druženja s prijateljima, izlazaka, tuluma, rođendana… Ali ja to ne bih nazvala odricanjem. Meni je bilo najvažnije da iz normalne škole na vrijeme stignem u baletnu i da tamo onda uživam… Balet je uvijek bio moj izbor i baš nikad nisam zažalila zbog toga. Mislim da se ne možeš baviti baletom ako ga istinski ne voliš. Balet je način života. Cijeli život je podređen baletu i sve se vrti oko baleta.
Je li vam se često događalo, u doba dok ste se još penjali k uspjehu, da mislite da nećete uspjeti? Ili čak da ste možda htjeli odustati?
Ja sam škorpion i kad nešto zacrtam da će biti tako – mora biti tako. Nema odustajanja. Naravno da uvijek ima težih i lakših trenutaka, kako u baletu tako i u životu. Neki dan nešto savršeno funkcionira, drugi dan pak ništa ne ide kako treba. To je jednostavno dio ovog posla i dio procesa. Danas je tako, sutra će biti bolje. Nismo roboti.
Je li balet okrutna profesija?
Balet traži preciznost, snagu, fleksibilnost i određenu tjelesnu građu. Na samom početku školovanja bilo nas je 20-ak, a diplomiralo nas je samo troje. Selekcija je brutalna. Bilo je puno talentiranih djevojaka od kojih neke nisu uspjele izdržati pritisak, a neke jednostavno nisu htjele sve podrediti baletu. Da, stoga se zaista može reći da je balet zapravo okrutna profesija.
Koliko genetika određuje tko može uspjeti, a koliko se sve može izgraditi radom i disciplinom?
Naravno da je genetika važna, ali po meni važniji je ustrajan red, rad i disciplina. Bez toga se nikako ne može. Balet je vizualna umjetnost, mora se lijepo izgledati, imati lijepe linije, lijepa stopala, ali ako nema discipline i mukotrpnog rada teško je doći do uspjeha. Rekla bih, nemoguće.
U dvorani imamo puno ogledala i ona pokazuju baš sve. Ja sam perfekcionist i sve mora biti na svom mjestu. Nerijetko se, međutim, moraš suočiti i s greškama, a to zna biti vrlo teško.
Koliko vam je u karijeri bilo izazovno nositi se s baletnim idealima o savršenom tijelu i mislite li da se ti standardi danas mijenjaju?
Dobra mi je genetika i zaista sam sretna da nisam imala puno problema – ni što se tiče debljine ni što se tiče ozljeda. Imam zahvalno tijelo. Postoje ti neki standardi o savršenom tijelu, ali to ipak nije tako strogo kao što je bilo u prošlosti.
Postoji li trenutak kada balerina osjeti da se tijelo počinje mijenjati i kako se tome prilagođavati?
Definitivno se tijelo mijenja; i tehnički i mentalno. S 20 godina tijelo je kao guma, neke stvari kasnije više nisu izvedive na način kao onda kad si bio mlađi. Naravno da je drugačije na početku karijere, ali meni je sada najljepše. Prošla sam kroz mnoge stvari i situacije i u baletu i u životu; imam iskustvo, imam znanje, lakše se snalazim u nekim nepredvidljivim situacijama…
Odlazak u Portugal promijenio vam je život i u profesionalnom i u privatnom smislu. Kako je izgledao susret s vašim sadašnjim suprugom Guilhermeom Gameirom Alvesom, s kojim danas plešete u istom ansamblu?
Iako zvuči kao neki kič, to je bila zaista ljubav na prvi pogled. Inače, oboje smo završili akademiju u Zürichu, ali u različito vrijeme, Gui je došao dvije godine kasnije. Na kraju smo se upoznali gdje drugdje nego u baletnoj dvorani.
Dogodilo se to kada je Gui stigao na godišnji odmor. Tad je plesao u Finskom nacionalnom baletu i došao je vježbati u kazalište. Kad je ušao u dvoranu, pogledali smo se i to je bilo to.
Kako ste uopće odlučili za dolazak u Zagreb? Što je bilo presudno?
Zapravo je to bila Guilhermova ideja, on nije htio raditi u Lisabonu, a svidio mu se repertoar u Zagrebu i rekao je – „ajmo probati“. Došli smo i ostali.
U HNK-u u Zagrebu 2015. dobivate status prvakinje Baleta, a 2025. status nacionalne prvakinje baleta. Koliko vam znači HNK u Zagrebu i u konačnici status nacionalne prvakinje?
Volim gostovati i plesati po raznim kazalištima, ali HNK i naša publika su zaista nešto posebno. Velika mi je bila čast dobiti taj status; nema puno umjetnika koji mogu dobiti to priznanje. A to mi je još jedan poticaj za dalje, još veća motivacija. I naravno odgovornost da ovaj status opravdam.
Što do sada smatrate krunom svoje baletne karijere?
Kruna moje karijere je upravo status nacionalne prvakinje. Ali dragulje u kruni čine i svi oni baleti koji su me razvili kao balerinu, svi oni baleti iz kojih sam puno naučila i rasla kao balerina. To su Romeo i Julija, Gospođa Bovary, Giselle, Glembajevi, Annonciation, Carmen… Ma ima ih puno i svi su mi dragi na svoj način.
Volim uloge koje imaju priču, ulogu koja ima emocije, gdje nisam Iva nego sam krhka Giselle, snažna barunica Castelli ili Carmen… gdje se mogu uživjeti u potpunosti u ulogu i biti potpuno druga ja.
Koje balete niste plesali, a zaista bi željeli?
Učila sam Nikiju za balet Bajadera, ali ju nikada nisam otplesala i to mi je želja. Također bih htjela otplesali balete kao što su Onjegin i Manon.
Za svoj rad osvojili ste mnoge važne nagrade: Ana Roje, Vladimir Nazor, Tito Strozzi. Je li vam drago primiti takva priznanja?
Naravno da je. Velika je to čast, ali i velika odgovornost.
Koja je najbitnija karakteristika koju balerina mora imati? Samopouzdanje, samokritičnost, volja, snagu, ludost… što bi to bilo?
Poglavito mislim da mora postojati talent. Ali i jaka volja i želja za napretkom. Pa samokritičnost, a definitivno i malo ludosti. Plus ono nešto što imaš ili nemaš, a to je – karizma. Kada izađeš na pozornicu da te se smjesta primijeti. Tvoja pojavnost…
Sa suprugom ste često plesali kao partnerica. Je li bitno drugačije plesati sa suprugom, čovjekom kojeg volite i s kojim živite, u odnosu na nekog kolegu iz ansambla?
Definitivno je drukčije. Znamo se jako dobro i jako dobro osjećamo jedan drugoga. I naravno, puno je onda lakše prenijeti emociju jer je to prirodno… No, lijepo je plesati i s drugim kolegama i naučiti nešto novo od njih.
Kako sa suprugom odvojiti privatno od poslovnog: zajedno na poslu, zajedno kod kuće…
Jasno da posao dođe kao tema razgovora i doma, nemoguće je to odvojiti, to je dio našeg života. Uvijek sve prokomentiramo, jedan drugom dajemo korekcije i sugestije, analiziramo što nije bilo dobro i što možemo bolje…
Kada bi se radilo neko istraživanje na tu temu, balet bi zacijelo bio grana umjetnosti u kojoj se rađa najviše ljubavnih parova… Je li to možda zato što je u baletu fizički kontakt neminovan?
Sigurna sam da se najviše parova rađa u baletu. Najprije, fizički kontakt je konstantan, ali sigurno i zato jer smo po cijele dane skupa u dvorani. Nakon napornih proba nemaš energije i živaca izlaziti i tražiti bolju polovicu, nego ili odeš doma ili se družiš u krugu kolega plesača. Pa tako se pojavi i ljubav…
Prije dvije godine, stigla je nova era: postali ste majka, Liam je došao na svijet. Vježbali ste do zadnjeg dana trudnoće, i potom se vratili u top formi. Kako biste opisali taj proces?
Imala sam sreću budući da sam imala odličnu, laganu trudnoću. S obzirom na to da sam zatrudnjela nakon 35. godine, čim sam saznala da sam trudna prestala sam s predstavama. Ali do kraja trudnoće sam vježbala i radila pilates. Mislim da mi je to pomoglo, ali sam uz to i sigurna da tijelo pamti, da su mi sve prethodne godine truda i rada i te kako pomogle. Vježbala sam i kad bih bila na godišnjem, nisam se htjela opustiti jer sam bila svjesna da ću, ako stanem, puno teže krenuti u novu sezonu.
Inače, trudnoća mi je jedno od najljepših razdoblja u životu, uživala sam u njoj i zanimljivo mi je bilo gledati kako se moje tijelo mijenja.
Je li povratak na scenu nakon poroda predstavljao velik izazov – fizički, emocionalno, organizacijski. Što vam je najviše pomoglo pri povratu u plesnu rutinu?
Nikada mi nije bilo ljepše na pozornici nego što mi je sad. Drugačiji je osjećaj, kao da sam sigurnija, uživam u svakoj sekundi.
Dakako, izazov je uskladiti majčinske poslove i posao u kazalištu, ali s dobrom organizacijom i uz pomoć puno je lakše. Moja mama pomogne, a imamo i Doru, „tetu-čuvalicu“ koja je postala dio familije i u čijim rukama Liam uživa… Najvažnije mi je da je Liam zbrinut dok mi radimo jer onda sam i ja mirna i mogu biti stopostotno koncentrirana na probe. Liam je zaista predobro dijete tako da je sve puno lakše.
Majčinstvo donosi i novu perspektivu i na život i na umjetnost. Je li vam ta životna uloga donijela i neku novu dubinu u interpretaciji baletnih uloga? Jeste li sebe na sceni doživjeli drugačije nakon povratka?
Definitivno mi je uloga majke donijela jednu novu dubinu. Prioriteti su drugačiji i zato mislim da mi je još veći gušt. Manje je stresa, a više uživanja.
Vidite li se možda uskoro i u ulozi mentorice, onoga tko inspirira i vodi mlađe generacije?
Mislim da sam sada u najboljim plesačkim godinama, ali jednog dana definitivno me zanima uloga mentorice. Želim svoje iskustvo i svoje znanje prenositi na mlade plesače i pomagati im. Već sam pripremala neke kolege za natjecanje, pomagala im i to me ispunjava i čini sretnom. Da, jednog se dana definitivno vidim u toj ulozi…
