Piše: Velimir Cindrić
Fotografije: Peter Hassiepen
…
Što znači biti pisac? Mogli bismo citirati Michaela Krügera, ali ni to ne bi bilo lako, jer Krüger uvijek ima toliko toga za reći, i to najrazličitijih stvari… Čitajući ono što on piše otkrivamo da su to i naši vlastiti osjećaji i naše misli, ali trebamo njega da nam ih otkrije u svojim člancima, u svojim romanima, kratkim pričama i u svojim pjesmama, da bismo ih učinili svojima i otkrili da je on taj koji ih iz nas izvlači i da smo, čitajući njega, postali malo više svoji.
Tako glasi dio objašnjenja žirija poznate književne Nagrade Nonino, koji je potkraj siječnja ove godine dodijelio tu važnu nagradu. Nemala stvar, s obzirom na to da Nagrada Nonino slovi za predskazatelja čuvene Nobelove nagrade. Naime, u novom tisućljeću čak se šest dobitnika Nagrade Nonino ovjenčalo i Nobelovom nagradom.
Nagrada Nonino posebna je i po tome što njezin pokrovitelj nije, kako je to uobičajeno, neka akademska ili filantropska institucija, nego svjetski poznati proizvođač butik grappe Nonino, marke prisutne u više od 70 zemalja, između ostalih i u Hrvatskoj.
Michael Krüger, pjesnik i romanopisac, rođen je 1943. u Wittgendorfu u Saska-Anhaltu, saveznoj pokrajini u istočnom dijelu Njemačke. Odrastao je u Berlinu, a već dugo živi u Münchenu. Dugi niz godina bio je duša „Carl Hanser Verlaga”, jedne od najuglednijih njemačkih izdavačkih kuća, za koju je počeo raditi 1968. kao čitatelj rukopisa, da bi 1986. postao njezin književni direktor, položaj s kojeg se povukao u mirovinu nakon briljantne karijere u kojoj je u svoj katalog uvrstio četrnaest pisaca dobitnika Nobelove nagrade, uključujući Josepha Brodskog, Dereka Walcotta i Tomasa Tranströmera.
Krüger je bio urednik časopisa „Akzente” kao i njegova izdavačkog odjela „Edition Akzente”. Taj profinjeni intelektualac član je nekoliko akademija, predsjednik Bavarske akademije likovnih umjetnosti te autor više od četrdeset knjiga – od poezije, kratkih priča, romana, pa do književnih kritika i prijevoda.
Njegov prvi svezak priča „Was tun – Eine altmodische Geschichte” (Što učiniti – staromodna priča) objavljen je 1984. Za svoj književni rad, Krüger je primio mnoge nagrade uključujući Peter-Huchel-Preis (1986.), nagradu Médicis Etrangers (1996.), Mörike-Preis (2006.), Joseph-Breitbach-Preis (2010.) i Cesare De Michelis, nagradu za objavljivanje (2023.).
S Michaelom Krügerom razgovarali smo u talijanskim Udinama, dan uoči svečanosti uručenja Nagrada Nonino za 2025.
Kao pisac, urednik, izdavač i prevoditelj, smatrate li se osobom s više identiteta?
Kao prvo, uopće ne znam što je moj identitet. Na svijetu sam već više od 80 godina, i kad bih trebao reći što je moj DNK, moj identitet, moje najdublje uvjerenje, tada ne bih znao odgovoriti.
Odrastao sam u malom selu u Saskoj. Išao sam u školu u Berlinu. Učio sam tiskarstvo, a kao knjižar sam prodavao knjige, a zatim izdavao, recenzirao, čitao i pisao knjige. Ali ne znam čini li to identitet.
Započeli ste s poezijom. Zašto vam je taj oblik bio najprivlačniji?
Znate, vjerujem da je poezija početak književnosti. Europska poezija započela je sa psalmima. Vjerujem da je poezija jedini oblik književnosti koji je vrlo koncentriran. Ne želi biti životna priča, već koncentracija života. Budući da smo samo nakratko na svijetu, 80, 85, možda 90 godina, morate vrlo pažljivo razmisliti koje knjige zapravo ne želite pročitati. Ako imate 60 godina i redovito čitate, već znate da ste pročitali stotine knjiga koje vas zapravo uopće nisu zanimale. Tada počinjete biti vrlo štedljivi s vremenom.
Sad imam 81 godinu i već počinjem ponovno čitati neke knjige. Italo Calvino jednom je rekao da su klasici one knjige koje uvijek želite ponovno čitati. Već razmišljam o tome mogu li si, recimo, priuštiti ponovno čitanje Flauberta. To znači da za ponovno čitanje djela tog pisca moram odvojiti godinu dana. Ali nikad neću moći ponovno pročitati Flauberta, Prousta, Tolstoja, Dostojevskog, Dickensa, Thackeraya… Moram razmisliti što ću učiniti sa svojim vremenom.
Kod poezije je to lakše. Ako uzmem sve pjesme koje volim, od psalama do danas, trebaju mi dvije godine da ih sve ponovno pročitam. Dakle, nadam se da ću biti na svijetu još dvije godine kako bih to mogao učiniti.
Koliko su različiti poezija i romani?
Roman su izmislila moderna društva. To je izum modernog doba. To znači izum ljudi koji žive zajedno u gradovima, koji jedni drugima pričaju svoje životne priče. Trebaju im romani… Dakle, roman je izum modernog gradskog društva, dok je poezija mnogo starija. Počinje u svim kulturama s mitologijom. I u tom pogledu razlike su vrlo velike.
I metode pisanja pjesama i romana prilično su različite. Kakav je vaš pristup?
Znate, više ne pišem romane. Nekako sam izgubio povjerenje u njih, u priče o razvoju. Pišem samo eseje i pjesme. Pisanje romana više me ne zanima. Ako želim pričati priče, pričam ih verbalno.
Zanimljivo je da je izreći nešto verbalno na tako lošem glasu. Da sam ministar za školstvo, za pedagogiju jedne zemlje, sveo bih predavanja na tri sata tjedno. Jedan sat da naučite kako verbalno ispričati priču. Drugi bi bio pouka o tome kako treba šutjeti. I treći kako ne tumačiti pjesme.
Otkako ste prije 11 godina otišli u mirovinu i imali više vremena za pisanje, kako su se promijenili vaš život i perspektiva kao pisca?
Prestao sam raditi za izdavača u dobi od 70 godina. Ali tada sam pet godina bio predsjednik Akademije likovnih umjetnosti. To znači da sam radio u uredu svaki dan i narednih pet godina. Sad kad sam slobodan, imam drukčiji odnos prema pisanju. Također i prema čitanju. Primjerice, mogu čitati cijelu noć, a da me nitko ne kori. Mogu čitati roman cijelu noć, jer ne moram ustati u sedam ujutro i otići u ured. To je potpuno drukčija perspektiva. To je također i sloboda.
Jer znate da je za pisanje i čitanje potrebno vrijeme. Ako imate vremena, ne treba vam ništa drugo. Trebate papir i olovku, i to je to. Ali treba vam vremena. Posebno pisati romane znači moći sjediti; 6-7 sati u komadu. Ako tri sata ništa ne napišete, pa ustanete i pobjegnete, onda ništa od romana…
Pišete li redovito, pišete li svaki dan?
Da, pišem svaki dan. U posljednjih nekoliko mjeseci napisao sam mnogo eseja za knjige koje sam objavio. Primjerice, u veljači sam objavio posljednje eseje Alfreda Brendela, pijanista. Zajedno s Volkerom Schlöndorfom, režiserom, prevodio sam pjesme Colma Tolbina. Zatim, izdajem seriju knjiga pod nazivom „Edition Petrarca”. Upravo se spremam objaviti eseje o umjetnosti Jacquesa Coutteta.
U židovskoj izdavačkoj kući u Berlinu objavio sam knjigu s pjesmama Davida Rokeacha, izraelskog pjesnika koji je danas zaboravljen. Potpuno je nestao. Pomislio sam: u vrijeme kada u Njemačkoj ima toliko antisemitizma, da je dobro sjetiti se tih ranih pjesnika koji su bili toliko poznati u mojoj mladosti. K tome, bili smo vrlo bliski prijatelji…
U posljednje dvije godine napisao sam mnogo eseja. Ali u tih zadnjih pet godina napisao sam i veliku monografiju o talijanskom slikaru Giovanniju Segantiniju. Godinama je on slikar kojeg jako cijenim i volim… A napisao sam i debelu knjigu o pjesnicima u 20. stoljeću. Upravo sada pišem drugi tom. Znači, nikad nisam toliko radio kao u vremenu između 75. i 80. godine. Radim između 10 i 12 sati dnevno.
Imate li kod pisanja određene rituale?
Imam. Moram najprije otići u dugu šetnju da bih mogao sjesti za stol i pisati. To znači, živim na selu i odem u veliku šetnju i tek kad se vratim mogu sjesti za pisaći stroj i početi raditi. Ne mogu, recimo, kao Thomas Mann, ustati, popiti kavu, sjesti i pisati. To kod mene nije moguće.
Pod vašim vodstvom „Hanser Verlag” je objavio mnogo visokokvalitetne literature, uključujući i dosta dobitnika Nobelove nagrade poput Orhana Pamuka, Dereka Walcotta i Tomasa Tranströmera. Kako prepoznati potencijal za Nobela?
Zapravo, u svom životu izdavača objavio sam većinu dobitnika Nobelove nagrade koji su izdani u Njemačkoj. Objavio sam sve pjesnike, Tranströmera, Walcotta, Brodskyja…, i to prije no što su dobili Nobelovu nagradu. I pritom izgubio mnogo novca, ne ja osobno, nego izdavač s prijevodima tih knjiga. A onda su došli vlasnici izdavačke kuće i rekli mi: „Zašto izdajete toliko knjiga poezije, time ne zarađujete novac”. Rekao sam: „Čekajte i vidjet ćete, jednog dana će svi oni dobiti Nobelovu nagradu.”
Sjećam se, recimo, da sam se pitao što se zapravo događa u Kini? Zašto nema kineske književnosti? Pozvali su me na sveučilište u Pekingu i pitali me koji mi je kineski pisac zanimljiv? Rekao sam – Mo Yan. Naime, već sam bio objavio jednu njegovu knjigu. Godinu i pol poslije dobio je Nobelovu nagradu…
Zatim, Orhan Pamuk. Upoznao sam ga negdje u Italiji, mislim na ljetnom festivalu izdavačke kuće „Einaudi”. Bio je tamo i rekao da traži izdavača za svoje knjige. Uzeo sam talijanski prijevod sa sobom, čitali smo ga i odlučili objaviti. A godinu dana poslije dobio je Nobela…
Ali nije riječ samo o književnosti, nego i o Nobelovoj nagradi za ekonomiju. Recimo, indijski ekonomist Amartya Sen. I njega smo izdali, ali i mnoge druge autore, otkrili smo ih prije negoli su postali poznati.
Naravno, ne radi se samo o mojoj inteligenciji, već tu ima i puno sreće. Jer, ima i drugih izdavača koji su jako dobri ili čak i bolji od „Hansera,” ali nemaju previše nobelovaca. To je možda slučajnost, ali možda i nije.
Kako biste opisali tipičnog dobitnika Nobelove nagrade iz vašeg osobnog kontakta s njima?
Tipični dobitnik Nobelove nagrade ne postoji. Ispričat ću vam nešto. Kad vama, kao izdavaču, dođe pisac i kaže: „Napisao sam već tri romana, ali ne želim više išta imati sa starom izdavačkom kućom i želim prijeći k vama”, pitate ga naravno što to ima za ponuditi? A on kaže – imam nešto eseja i kolaža. Onda bi normalan izdavač rekao – pa zaboga, potražite nekog vrlo malog izdavača, jer to nitko ne kupuje.
Točno tako je bilo s rumunjskom spisateljicom Herthom Müller. Došla je i rekla: „Imam eseje i nešto malo kolaža”. Pomislio sam baš jako lijepo, dođite nam, čekamo vas. Dvije godine poslije dobila je Nobelovu nagradu.
Zanimljivo je da nijedan izraelski autor nije dobio Nobela. Godinama su ljudi mislili da će ju Amos Oz dobiti. Ili sada David Gossman. I nadam se da će dobiti. Oba autora sam objavio prije mnogo godina. Čak i ako ne osvoje nagradu, ostaju moji omiljeni autori.
U Italiji, Calvino nikad nije osvojio Nobela. Alen Ginsberg ga nikad nije osvojio. Primo Levi nikako da ga osvoji. A oni su mi i dalje najdraži autori. Mislio sam da će Calvino za „Una Notte” dobiti Nobelovu nagradu. Svi bi, siguran sam, rekli: „Ah, divno”. Ali nije ju dobio. Ne znam zašto.
Jeste li ikada uspjeli predvidjeti nekog dobitnika?
Često sam, recimo, govorio da Peter Handke jednostavno mora dobiti Nobelovu nagradu. Čak sam i pisao odboru za Nobelovu nagradu, jer sam često bio na dodjelama i poznavao ljude. Rekao sam: „Molim vas, ne zaboravite uzeti u obzir Petera Handkea”. I onda je, hvala Bogu, prije tri godine napokon dobio Nobela.
Ali ne možete to predvidjeti. Šveđani su vrlo samovoljni ljudi. Oni imaju svoju viziju. Na primjer, Borges nikada nije dobio Nobelovu nagradu, a bio je vjerojatno jedan od najvećih pisaca. Često sam o tome razgovarao s Umbertom Ecom. Čak smo zajedno napisali pismo u Stockholm, dok je Borges još bio živ, i pitali zašto nije dobio Nobelovu nagradu…
Odgovor je vrlo jednostavan – bio je politički reakcionar. Zapravo, mislim da je bio naivan. Politika nije bila njegov svijet.
Postoji li određeno zadovoljstvo u otkrivanju novog velikog pisca?
Kod mene je to uvijek bio slučaj. Uvijek je prekrasno kada bi odjednom autor kojeg sam volio i objavio, bio otkriven i od čitatelja… Makar, bilo je i velikih autora koje smo jako loše prodavali.
Je li teže raditi s nobelovcima nego s ostalim autorima?
Teže je. Ali ne s autorima, nego s njihovim agentima koji misle da ako autor dobije Nobelovu nagradu, da onda mogu povećati iznos standardnog predujma za knjigu. A istina je da čak ni, primjerice, s Borgesom, da je i dobio Nobelovu nagradu, nikad ne bismo prodali ni primjerak više.
Poznati ste po izjavi da postoje dobre i zanimljive knjige, ali i one loše te da je problem što većina čitatelja voli loše knjige. Možete li to pojasniti?
Da, većina čitatelja voli loše knjige. Ukratko, ima velikih autora koji su čitani znatno manje od onih koji su pisali loše romane. Ali ti loši su nerijetko postajali vrlo popularni. Iz najrazličitijih razloga; teško je zapravo racionalno obrazložiti zašto je to tako.
Uostalom, razlika je između onoga što ja držim zanimljivim i dobrim od onoga što društvo drži zanimljivim i dobrim.
Postoji li za vas razlika između iskustva čitanja papirnate i e-knjige?
Toliko sam staromodan da nikada nisam pročitao e-knjigu. Čitam samo tiskane knjige. Ponekad, kad sam član nekog žirija, ljudi mi šalju tekstove na mobitel. To ne mogu čitati. Toliko sam se navikao na tiskanu knjigu da to jednostavno ne mogu.
U Njemačkoj je danas udio e-knjiga konstantnih 11 posto. To mi se čini jako malo, mislio sam da je više…
Kako vidite budućnost čitanja?
Crno. Mislim da je sve manje ljudi koji se koncentriraju na čitanje komplicirane, filozofske, književne, povijesne knjige. Tako će se, recimo, Hegel za 50 godina čitati u vrlo uskim krugovima. Kao i, recimo, pjesme Paula Celana. Mogao bih nabrajati takve primjere unedogled.
Pomalo banalno pitanje za sam kraj: što za vas znači biti pisac?
Mislim da to znači da ste veliki dio svog života proveli pišući. Imam 81 godinu i pitam se koliko dugo još mogu pisati? Možda do 85? Dakle, nije mi ostalo mnogo. Ali čvrsto sam odlučio puno pisati u tom vremenu preda mnom. To znači da još uvijek imam neke probleme u glavi koje želim opisati, na bilo koji način, odgovoriti na neko pitanje… Znači, i sljedećih nekoliko godina, i dalje ću biti zauzet.
A ako me smrt prije toga pogodi, onda je sudbina za mene, očito, pripremila nešto drugo.
