Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Karla Matulina
…
Kad je 1983. godine stupio na eurovizijsku scenu i oduševio nastupom i pjesmom „Džuli”, cijeli je glazbeni svijet saznao za mladog Daniela Popovića. Njegova nježna pojava, kontratenorski glas i pjesma koja je naprečac sve osvojila, svrstali su ga preko noći uz bok velikanima tadašnje glazbene scene: „Džuli” je postala istinski hit širom Europe.
Daniel Popović (69) nije ostao samo „autor jednog hita”. Tijekom 43 godine diskografske prisutnosti ovaj skladatelj, tekstopisac, gitarist i pjevač, aranžer i producent, objavio je dvadeset albuma, od čega dva na engleskom jeziku. Autor je niza pjesama za druge izvođače, a uspješne suradnje s Jasnom Zlokić, Doris Dragović, Jasminom Stavrosom, Severinom, Alkom Vuicom, Meri Cetinić, Zlatkom Pejakovićem, Ivanom Banfić, Sergejem Ćetkovićem, Mineom, Zrinkom Tutićem, Bebekom i mnogim drugima, svjedoče o njegovoj nepresušnoj kreativnosti. Potpisivao se i pod pseudonimima, ustrajno radeći i onda kada je bio u medijskoj sjeni.
Rođen kao Milan Popović u obitelji crnogorskog liječnika i belgijske pijanistice, na sceni se pojavio još kao gimnazijalac, pobijedivši na festivalu Titogradsko proljeće ”, čime je zapravo započeo svoju karijeru. Glazbeno obrazovanje dodatno je usavršio na Glazbenoj akademiji u Grazu gdje je diplomirao klasičnu gitaru i završio master iz kompozicije i aranžmana. Nije mu strano ni slikarstvo ni kiparstvo, a niti uređivanje prostora jer, kako sam kaže, uvijek je bio estet i sklon stvaranju ljepote.
Danas, nakon pola stoljeća na glazbenoj sceni, novim albumom vraća se svojim šansonjerskim počecima. Pjesme nastale tijekom godina tišine donose iskrene priče o ljubavi, boli, rastancima i nadama. Otvoren i poetičan, iskren i neposredan, Daniel Popović podijelio je s nama svoju životnu priču…
Na spomen vašeg imena mnogima je i danas prva asocijacija legendarna „Džuli”. Zacijelo tada niste ni slutili da će vas upravo ona pratiti kroz sva ta desetljeća ?
Uvijek sam s ponosom isticao da je „Džuli” moja osobna iskaznica. Zašto i ne bih? Ova pjesma veselog ritma s tipičnim jodl momentom postala je evergreenom Eurovizije. Do danas se nalazi na preko 200 europskih kompilacija – što u mojoj originalnoj izvedbi, što u izvedbi glazbenika koji su radili vokalni ili instrumentalni cover.
Neki od covera su nastali nakon 2000-te, što samo potvrđuje da sam bio „moralni pobjednik” tog Eurosonga u Münchenu. Nisam tada bio ni svjestan tih omjera popularnosti; to sagledavam tek danas, s vremenskom distancom od nešto više od četiri desetljeća.
Vaša uvjerljiva pobjeda na jugoslovenskom izboru za pjesmu Eurovizije izazvala je svojevrsni skandal u pojedinim krugovima novinara i glazbenih menadžera, ponajviše zato jer ste s „Džuli” nadmašili i najveću favoritkinju natjecanja – Lepu Brenu.
Nitko nije tada očekivao moju pobjedu. A ponajmanje ja. Na Jugoviziju u Novi Sad doputovao sam vlakom, potpuno sam. Nisam imao ekipu, niti sam bio etablirano ime. A kad sam pobijedio i tako izborio nastup na Euroviziji, na prostorima ondašnje države nastala je prava hajka na mene. Govorili su: „kako je moguće da taj bljedunjavi plagijator pobijedi jednu Brenu Nacionale?” i plakali kako „Europa nikad neće saznati da i mi noge za trku imamo”… .
Pjesma se vrtjela svugdje, preko noći su me počele pratiti obožavateljice gdje god da sam krenuo. Tih je mjeseci sve nekako bilo za rubriku “vjerovali ili ne”. Premda sam u to doba, zahvaljujući dotadašnjim brojnim turnejama po Europi kao gitarist i prateći vokal, već bio glazbeno iskusan, zatekao me taj vrtlog estrade koji me uvukao svom silinom. Bio sam mlad, nedovoljno mudar, a nisam se niti imao s kim posavjetovati oko nekih bitnih stvari.
U vremenima koja su uslijedila postigli ste status velike zvijezde i jednog od najpoznatijih pjevača u Jugoslaviji. Kako ste se nosili s pritiskom slave?
Dok si mlad nisi toliko ni svjestan tereta slave. Po prirodi introvertan i samozatajan, često sam se osjećao usamljen u toj gomili, s nekim svojim filmom u glavi. Ponekad sam doslovno bježao od obožavateljica kojih je bilo uvijek i svuda. Svaka me je željela dotaknuti, bar na tren biti u mojoj blizini. Događalo se da bi me doslovno hvatale, trgale moju odjeću, a sve je to pratila zaglušujuća vriska.
Bio sam tada na glazbenim ljestvicama u top 30 najprodavanijih singlova u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Austriji, Švedskoj, Danskoj, Norveškoj.
Svoj drugi album snimao sam u Oslu i Trondheimu, a u pratnji mi je svirao Oslo Philharmonic Orchestra. Večer prije izlaska albuma izlozi music shopova bili su prepuni mojih ploča i kazeta. Djelovalo je nestvarno.
U kojoj mjeri je cijela ta situacija bila blagoslov, a u kojoj teret?
Teško mi je na to odgovoriti… Možda je, gledano iz ove današnje perspektive, više bila teret. Ja sam zapravo oduvijek samo želio svirati gitaru i pjevati. Blagoslov glazbenog talenta dobio sam rođenjem, a radom i usavršavanjem taj sam dar razvijao. A slava? Ja zaista nisam trčao za njom. Ona se dogodila, mislim, kao neka vrsta nagrade za sav dotadašnji trud.
Puno ste nastupali, putovali po turnejama. Možete li se prisjetiti neke koja vam je ostala u posebnom sjećanju?
Sjećam se rado svoje prve turneje po SSSR-u, na koju sam otišao s crnogorskim vokalno-instrumentalnim sastavom „Entuzijasti”. Pratili smo zvučna imena jugoslavenske estrade. Kada se čovjek tako mlad nađe u tom ogromnom prostranstvu, brzo uči, gotovo u hodu, da ne kažem u letu. Svirali smo po tri koncerta dnevno, svakog dana, i tako tri mjeseca.
Publika je bila divna. Ti ljudi živjeli su na minimumu egzistencije, ali koncertna kultura bila im je na najvišoj razini. Dvorane su bile ispunjene do posljednjeg mjesta, svi odjeveni u najbolju garderobu, a na kraju koncerta, uz aplauz i ovacije, obasipali bi nas cvijećem.
Kada bi se od tamo poželjeli javiti doma, poziv se morao naručiti dva tjedna unaprijed. Spojili bi ga u sobu u točno određeno vrijeme. Razgovor se, naravno, prisluškivao. I što možeš uopće reći svojima u slušalicu osim :„Dobro sam, sve je super, kako ste vi”?
Seljakanje po gradovima znalo je biti prilično naporno, pogotovo kad sa sobom nosiš gitaru, pojačalo i puno garderobe, pa sam se dosjetio da odijevam samo kožu. Lako ju je održavati, kroz nju ne probija vjetar i ne gužva se. Na turneji sam tako imao samo kožna odijela koja bih navečer, nakon posljednjeg koncerta, prebrisao ručnikom potopljenim u mlaku vodu i šampon, ostavio da se posuše i ujutro ponovno obukao.
Kako je došlo do odluke da promijenite svoje ime u umjetničko Daniel?
Moj djed Đuro, mamin tata, bio je u vojsci kralja Nikole. Nakon raspuštanja vojske, sa svojim je bratom otišao u Belgiju i tamo, razočaran u prilike koje su ga natjerale da pođe „trbuhom za kruhom”, mijenja ime u Daniel.
Jako smo se voljeli, bio sam mu mezimac. Taj dobroćudan i nježan gospodin sa četiri kćeri i moja baka Matilda, Belgijka, znali su se i po nekoliko tjedana brinuti o meni. Tata je bio liječnik, pedijatar, i često je za svojim liječničkim poslom putovao u druga mjesta i krajeve. Obično bi mu se pridružili moja mama, sestra Mirjana i moj stariji brat Dragan, a ja sam ostajao kod bake i djeda. Rastao sam okružen ljubavlju. Kada je djed umirao, provodio sam vrijeme uz njegovu postelju, a na sprovodu se nisam mogao odvojiti od njegovog lijesa. Otuda i moje ime. Kao dragocjeno sjećanje na njega.
Sjećate li se i bake i djeda s očeve strane?
Razlikovali su se od maminih. Drugi djed Milo imao je strože nazore u odgoju, kako djece, tako i unuka. Red se morao znati, postojao je jasan raspored kada se pomaže njemu i baki u radovima na selu, kada se igra, kada se objeduje, a kada je vrijeme za odmor. Bio je izuzetno snažan, strog i pravedan.
Odrasli ste uz oca Crnogorca i majku Belgijanku – zanimljiv spoj dvaju kultura vrlo različitih karaktera, zar ne? Koliki je utjecaj vaša majka pijanistica imala na vaš glazbeni izričaj?
Moja je majka bila žena satkana od emocija i nadanja. Kada bih s njom odlazio kod tete i bake u Belgiju, skretala mi je pažnju na neke detalje, recimo kako se tamo ljudi, čak i u poznijim godinama, drže za ruke. Mi smo živjeli u sredini koja na takvo što, pogotovo tih šezdesetih godina, nije baš blagonaklono gledala. Ako bi kroz Podgoricu netko prošetao s djevojkom držeći je za ruku, morao se ili ženiti, ili prekinuti tu vezu. Moja Crna Gora, zemlja kojoj su „dodijeljene visine” više od širina, moja „suza u kamenu”, nije baš bila mjesto za javno pokazivanje emocija.
Majka je mog oca upoznala igrom slučaja u Zagrebu, gdje je on studirao medicinu. A potom je ta lijepa, posebna, uvijek našminkana i dotjerana žena došla s njim živjeti u Podgoricu. Tata je puno radio i često išao u vizite, a majka bi svaki slobodni trenutak, uglavnom večeri, koristila za sviranje klavira i pjevanje šansona. Kao najmlađi, i nekako njoj najbliži po senzibilitetu, sjedio bih pored nje i upijao te zvuke. Mislim da je čeznula za rodnom Belgijom…
Živjeli smo u samom središtu Podgorice i s terase obližnjeg hotela nerijetko je dopirala stara narodna glazba. Suočen s tim, brzo sam spoznao da moja duša ipak rađa balade odnosno da je taj anglosaksonski glazbeni izričaj meni puno bliži. Tako da je u glazbenom smislu majka imala presudan utjecaj na mene.
Ako ćemo generalizirati, za Crnogorce se kaže da ih krase hrabrost, srčanost i ono njihovo čuveno „čojstvo”. Koliko se vi pronalazite u tome?
Morao bih ovdje dodati nekoliko detalja vezano uz mog divnog, čestitog oca Filipa. On je uvijek govorio da istina oslobađa i da nikad ne dopustimo da netko deset puta izgovori laž jer će onda ona postati istina. Učio nas je da budemo čovječni, pošteni i kod njega se uvijek znao red. Poticao nas je da svatko iza sebe nakon obroka sa stola makne i opere svoj tanjur jer na taj način pomažemo majci. Učio nas je da čovjeka gledamo isključivo kroz njegove kvalitete, a ne po tome kojoj vjeri ili naciji pripada. Na koncu, učio nas je da se žena mora poštivati.
Iz takvog odgoja potiče moje neprepoznavanje situacije i zakašnjelo poduzimanje koraka kada se radilo o mojim brojnim brakovima. Mjerio sam ljude po sebi. Nisam očekivao izdaje, a bilo ih je, naročito onda kada sam naglo postao popularan. Vjerovao sam da su se moje tadašnje žene za mene udale jer me poštuju, ali sada znam da nije tako bilo. Da su me poštivale, nikada ne bi javno o meni izgovarale sve ono što jesu. Mnogo sam im dopustio, šutio… Nigdje niste mogli pročitati da sam ja za svoje bivše supruge izjavio nešto ružno.
Prošli ste kroz različita životna iskustva, i kao suprug i kao otac. Kako danas gledate na brak i na očinstvo?
Ženio sam se četiri puta. Prvi put još prije vojske. Oboje smo bili smo vrlo mladi, a zahvaljujući njoj, Zagrepčanki Mirjani, preselio sam se u Zagreb. Zanimljivo, moj tata ju je jako volio i znala je lijepo i ugodno razgovarati s njim, iako je tata, inače, uvijek držao distancu.
Druga supruga Sanja bila je tada u manekenskim vodama, pa je prirodno da su nam se putevi isprepleli. Ona je bila ta koja je nakon 12 godina braka podnijela papire za razvod. Sve sam joj ostavio uz uvjet da mi uvijek dopusti da viđam našu djecu– Sebastiana i Kim. I bio sam prisutan u njihovih životima koliko god su mi obaveze dopuštale.
Treću suprugu Sandru upoznao sam zahvaljujući Sanji, koja je pošto-poto inzistirala da je uzmem za plesačicu na norveškoj turneji 1991./1992., premda pojavom i scenskim iskustvom meni nije bila idealan izbor. Do tada je, naime, sa mnom redovito nastupala profesionalka Ivana Banfić.
No, život piše romane… Nakon rastave, Sandra je našeg sina Dominika odvojila od mene i odgojila ga u lažnom uvjerenju da sam ja obiteljski nasilnik. S njim sam smio komunicirati isključivo u njezinom prisustvu ili u socijalnoj službi. Da bi mi pak, dugo nakon svega toga, ponudila da pleše u mom novom spotu, zvala me na piće, u kino za dječji rođendan… Nije li pomalo nelogično da se žena nudi da pleše u spotu čovjeka koji ju je navodno tukao? No, dobro…
Moja sljedeća partnerica, ne i supruga, bila je Maja, jedna uistinu bljeskovita ljubav, a kći Ana-Marija plod je te ljubavi. S Majom sam ostao u korektnim odnosima i poštivali smo zajedničke dogovore.
Danas sam u braku s Aleksandrom, evo već 19 godina. Mi smo dva škorpiona pa zna biti iskričavo, no „klapamo” (smijeh).
Sva moja djeca imaju talent za glazbu, a njome se, u većoj ili manjoj mjeri, bave i Sebastian i Izabela i Ana Marija. Dominik je otišao nekim svojim putem. A što se karaktera tiče, nekako mi se čini da su mi kćeri sličnije. Naročito Izabela, ona je baš „tatina kći”.
Više puta ste kretali iznova, mijenjali životne prostore, selili se… Reklo bi se, nemirnog ste duha? Gdje trenutno živite?
Uvijek napominjem da čovjek treba prijeći granicu svoje zemlje, osjetiti kako se drugdje živi. Ništa nećete naučiti sjedeći doma.
Imam tu dobru osobinu da nisam nikada bio materijalist vezan za zidove. Gdje god me put odveo, uspio bih tamo sebi stvoriti dom. Iako po prirodi sanjar, zadivljujuće sam praktičan. Izrađivao sam namještaj, kućice za ptice, opremao svaki svoj studio, provodio struju, restaurirao namještaj, popravljao automobile, čak sam izradio drvenu četverokatnicu za naše zečeve…
Svoj mir supruga i ja pronašli smo u Sloveniji. To je zaista uređena zemlja gdje sve funkcionira po zakonu, gdje se poštuje red. Slovenci vole svoju zemlju i to pokazuju na svakom koraku – brigom o zajednici, o čistoći i prirodi.
Je li istina da u Podgorici planirate sagraditi hotel?
Naši roditelji ostavili su nam dosta zemlje u okolici Podgorice. Divan je to kraj: rijeka Zeta, prelijepa priroda, blizina Skadarskog jezera i mora. Moj je djed Milo tamo imao kuću s konobom i okućnicom. Tamo sam namjeravao napraviti hotel, u onako autentičnom stilu.
Imate mnogo talenata i interesa. Kako biste se danas u jednoj rečenici predstavili?
Predstavio bih se kao kozmopolit, altruist, zaljubljenik u glazbu, vječiti borac za istinu i pravdu, poštovalac žena i ljubitelj prirode, svjestan da svatko mora, iz dana u dan, davati svoj mali doprinos očuvanju planeta koja nam je svima dom. Trebali bismo biti svjesni da ništa ne posjedujemo zauvijek i da ništa nećemo odnijeti sa sobom.
Vratimo se još malo na glazbu. Dosad ste snimili dvadesetak samostalnih albuma, pišete pjesme, aranžmane, glazbeni ste producent. Što vas od toga danas najviše veseli, u čemu najviše uživate?
Najviše uživam u sviranju gitare i u procesu rađanja jedne melodije. Znam da je melodija prava kada na nju bar malo zaplačem. Kasnije je sve stvar umijeća, stvaralačkog rada, inspiracije i poznavanja zanata.
A na što ste posebno ponosni?
Bit ću potpuno iskren – na činjenicu što sve znam i mogu odraditi sam. Od prvog tona pa sve do masteringa, kompletan projekt. Tako je nastajao moj CD „Fantazija”. Ja komponiram, pišem tekst, sviram gitare, programiram, pjevam lead vokal, pjevam sam sebi prateće vokale. Imam tu sreću da sam kontratenor i služim se falsetom, a imam i apsolutni sluh pa lako sebi otpjevam tercu ili sekstu.
Bio sam među rijetkima koji je mogao pjevati tercu jednoj glazbenoj divi kao što je Meri Cetinić.
Veseli nas informacija da se sprema novi album. Možete li nam ga ukratko predstaviti?
Pjesme za novi album nastajale su kroz posljednje godine moje, takoreći, nedovoljne medijske eksponiranosti, u vrijeme kada sam već pomišljao da ih ostavim neobjavljene. No tijekom lockdowna puno sam ih preslušavao i shvatio da su stilski prilično ujednačene te da bi to bio jedan zaista vrijedan i kvalitetan album.
Pjesme su nastale iz čiste emocije i prava su slika mene, mog senzibiliteta. Svaka je priča mog života, svaka nosi poruku i pitanje na koje svatko sebi mora dati odgovor.
Ideja mi nije bila da ovaj album koketira sa komercijalnim, već da mene prikaže onakvim kakvog sebe vidim. Ja sam emotivac. Ponekad se ni sam ne umijem skloniti oku oluje kada nastupi uragan u mojoj duši.
Vjerujem u kvalitetu ovih pjesama i siguran sam da će se svatko u nekoj od njih pronaći jer su rođene u duši jednog šansonijera.
Što biste danas poručili onom mladom Danielu koji je stao na eurovizijsku scenu u Münchenu?
Uf, teško pitanje. Pa, možda za početak, da malo zastane i razmisli kako dalje razvijati karijeru. Rekao bih mu da inzistira na ekipi ljudi s kojom će sve graditi, s kojima će raditi u zajedničkom interesu, sve uz obostrano poštovanje.
Poručio bih mu da angažira fotografa koji će slikati i snimati sve turneje, koncerte, atmosferu, gostovanja, intervjue, a i to da neke poslovne odluke donosi više u svoju korist, a ne toliko u korist drugih.
Zatim bih mu rekao da se ne žuri sa ženidbom, da najprije nastoji dobro upoznati osobu s kojom misli dijeliti život i stvarati obitelj…
